srijeda, 25. veljače 2009.

Sologub: Bajka grobarove kćeri


Fjodor SOLOGUB




BAJKA GROBAROVE KĆERI

NIČEGO NIJE BILO ČUDNOG u tome što se mladi činovnik Leontij Vasiljevič Jeljnjickij zaljubio u mladu djevojku, ovdašnju Zoju Iljinu. Ona je uz to bila djevojka obrazovana i odgojena, završila je gimnaziju, znala engleski jezik, čitala knjige, i davala sate. I, uz to, bila zanosna. U krajnjoj mjeri, za Jeljnjickog.
On ju je željno posjećivao, i uskoro se privikao na ono što ga je isprva nerviralo. Uskoro se pak utješio zaključkom da je Gavriil Kirilovič Iljin, Zojin otac, bio prvi u tom gradu majstor svog posla.
Gavriil Kirilovič je govorio:
— Moj posao nije bez značaja. To vam nije poezija sa zemljopisom. Mene ne može niti jedan čovjek zaobići. I uz to je moj posao savršeno čist. Lijes ne smrdi, a zrak iz njega u stanu je svjež i zdrav.
Zoja je često sjedila u skladištu, gdje se nalazila opskrba za sve vrste grobova. Odjevena šaroliko i gizdavo — u njenog oca je mnogo ostajalo atlasa i brokata — i čak s ukusom, Zoja je često zvala tamo i svoga prijatelja.
— Pođimo u skladište, Leontije Vasiljeviču — govorila bi ona — tamo je toplo i suho, i tamo vam hoću pričati bajke. Tamo svaka daska miriše maštom.
Išli su u skladište. Tamo bi Zoja pričala Leontiju Vasiljeviču odlomke iz knjiga priča i bajki, vrlo izmijenjene i dopunjene svojim rečenicama. Jelnjickij je ispočetka nespretno slijedio i namršteno promatrao stvari, vrpoljeći se, a potom stao k Zoji usmjeravati svoj pogled.
Ponekad bi Zojin otac dolazio tamo poslom ili tek tako da čuje njihove razgovore. Radi posla su Zoja i Jelnjickij ulazili u druge sobe ili tek tako produžavali razgovarati, a on ih je slušao, gladeći svoje duge sijede brkove i veselo žmirkao modrim, kao u kćeri, još uvijek mladolikim očima. Tko bi pažljivo promotrio te oči, bilo bi mu jasno da su one mnogo toga vidjele, i mnogo navikle opažati.
Starac je i sam rekao jednom Jeljnickome, kada su sve troje sjedili u skladištu:
— Ja sve vidim, sve znam. Naravno, mojoj malenkosti nije stalo do popularnosti, mene ne zanimaju prihodi, no što se tiče poštenih stanovnika našeg grada, ja znam svakome termin i razmjer. Samo što umru, imam sve gotovo. Naravno, da vide, tobože odredim mjeru, no samo, kažem to samo vama, mogao bih i ne uznemirivati pokojnika. Samo postaviti opremu po želji rodbine.
Leontij Vasiljevič se nepovjerljivo nasmiješio, a starac je produžio:
— Vidite, ovdje su posloženi lijesovi raznih veličina; dužina, širina, sve je to nekome namijenjeno. Oči su mi izvježbane, a moja mjera živa.
Zoja je malo pocrvenjela i nasmiješila se, a Leontij Vasiljevič upita:
— Kakva mjera?
Starac je rado objasnio:
— Moju Zoju vodim u crkvu, u šetnju, u kazalište. Kad stane uz nekoga, ja već znam kakva je razlika u visini, u širini. Pogodim u centimetar. Naravno, mnogo je ljudi u gradu, dođe i do poklapanja u razmjerima, i na isti lijes imam po nekoliko kandidata. Vodim popise.
Leontij Vasiljevič se sjetio, kako je nedavno Zoja prišla i stala blizu njega, i starac ih je pažljivo pogledao. Drhtavica mu prostruji kroz leđa. On je prijekorno pogledao Zoju. Ona se okrenula, i lakim pokretom gipke ruke pokazala na jedan lijes.
— Ovo je moja mjera — rekla je ravnodušno.
— Nije vam to strašno? — upitao ju je Jelnjickij.
— Ovdje sam odrasla — mirno je odgovorila.
Kada je Jelnjickij došao te večeri kući, pomislio je kako nikada više neće prijeći praga skladišta. No već drugog dana Zoja ga je opet povela tamo, i on je poslušno pošao za njom. Neveselim očima on je obuhvatio pogledom lijesove, i upitao, nastojeći da to zvuči kao šala:
— Koji je ovdje po mojoj mjeri?
I s neugodom je začuo kako mu je zadrhtao glas.
Zoja se mirno nasmiješila i rekla:
— To neće biti skoro.
Rekla je to tako uvjerljivo kao da je znala. I zvuk njenih riječi unio je zadivljujuću spokojnost u mladog čovjeka. A Zoja je nježno pogladila kraj svoga lijesa i rekla:
— U njemu će ležati netko drugi, neću ja. Gotovo da mi je žao — privikla sam na njega i zapamtila uzorak njegovih dasaka.
Sve očitije je svakim danom shvaćao Jelnjickij da voli Zoju. Bio je uvjeren da i ona njega voli. Njihovi su susreti bili česti i radosni, njihovi razgovori — povjerljivi i jasni. Oni su ponekad govorili jedno drugom „ti“ a da to ne bi ni zamijetili. No o svojoj ljubavi su i dalje šutjeli.
Nešto je zadržavalo Jeljnickog. A Zoja je spokojno čekala, strpljiva i uvjerena, zaista znajući sve termine.
Jednom ju je Jelnjickij upitao:
— Zoja, ti si sanjalica. No u tom mračnoj okruženju je li moguće sanjati o ljubavi?
Zoja ga je pogledala pažljivo i nježno, i glas joj je bio sladak i zvonak kada je govorila:
— Na grobovima cvjetaju ruže, na probama nastaje ljubav. Naša hladna majka zemlja nas voli i onda kada ničemo i onda kada venemo. Ona se raduje i slavi Boga svaki put kada se rađa čovjek.
Sredinom prosinca jednom je Jelnjickij došao k Zoji uvečer. Gorile su svjetiljke, bilo je tiho. Ušao je u skladište. Zoju tamo nije vidio.
Prolazio je kraj lijesova, da bi sjeo uz peć, ugrijao se, i pričekao — u predsoblju su mu rekli da je Zoja kod kuće. Njegov pogled, do tada nepažljiv, najednom se zaustavio na jednom lijesu, postavljenom na klupi: tamo je spazio Zoju, zadrhtao i zastao.
Djevojka je spavala, ležala uprano na daskama; njena glava je mirno počivala razvijenim rukama; usne su joj bile nježno nasmiješene a disanje joj je bilo ravnomjerno.
Jelnjickij ju je tiho pozvao:
— Zoja!
Djevojka je otvorila oči.
— Ah, to si ti — uzvratila je ona, pridignuvši se. — Danas sam se vrlo umorila. Što se više umoriš, tim je slađe odmoriti se na golim daskama.
— Izađi — rekao joj je namršteno.
Uzeo ju je za ramena i povukao k sebi. Ona je lako i vješto skočila na pod.
— Umalo nisam upala — rekla je. — Tako si me snažno povukao. Ili si uvijek tako okrutan?
— Okrutan? Zašto? — začuđeno ju je pitao Jelnjickij.
— Kod ljudi je tako — rekla je Zoja — da se kod svih javlja okrutnost, iz više raznih razloga, više, manje. Ubod nožem u srce ili u oko, ujed, poljubac — razni karike u jednom lancu. Čitao si danas o tome što su radili sestri milosrdnici?
— Što? Ne, nisam čitao — rekao je Jelnjickij.
Zoja je uzela rašireni list novina «Reč». Pokazala mu.
— Čitaj ovo.
On je pročitao. Kriknuo, najednom obuzet gnjevom:
— Koji gadovi!
Zoja reče:
— Predoči sebi taj užas njenih muka! U hladnoj noći stoji naga, privezana za drvo. Na nju svijetle fenjerima desetak mladih, snažnih mladića, hihoću i bacaju na nju noževe. Zabava je trajala dugo, krv teče po tijelu, nož strči u njenom oku — zamisli, predoči to sebi! Sad mi kaži — možda to nije istina ili neprovjereni, preuveličana vijest? Onda kako mogu novine pisati o tome? Ili je to istina? Zašto se cijeli svijet ne digne, zašto ne uništi taj zli nakot?
— Ne može se tako prosuđivati, Zoja — usprotivi se Jelnjickij — to su zločinci, prijestupnici, kakvih može biti u svakoj državi.
Zoja je odmahnula glavom.
— Ako tako nečega može biti u svakoj državi, ako tako može mučiti jednu sestru Francuz i Englez, onda je to takav užas, od kojeg se može poludjeti ili prokleti cijelo čovječanstvo. Znam da to ljudi pročitaju kao što čitaju o svakom zločinu.
Ponetko se malo zabrine. No svima je svejedno.
Dok nas ne zakači, nama je svejedno. Mi smo svi okrutne zvijeri.
Jelnjickij je osjetio da su mu se misli razbježale, tako bi mnogo moguće bilo sporiti se protiv tih ružnih i netočnih tvrdnji, no nije mu se htjelo o tome razgovarati.
Zoja ga je pogledala i tužno se nasmiješila.
— Vidim da se ne slažeš sa mnom. Čuj, ispričat ću ti bajku iz ove knjige. Jesi li čitao ovu knjižicu?
Jelnjickij je uzeo s neobojenog brezovog stolića kraj peći knjigu s bijelim koricama sa zeleno-zlatnim šarama, i pročitao njen naslov: «Tuti—nama. Bajke papagaja. Moskva. Izdanje K. F. Njekrasova»[1].
— Nisam čitao.
Zoja, promijenivši, kao i uvijek, pročitanu bajku, govorila je sporim i ujednačenim glasom:
— Jedan dobri i bogati trgovac u Bagdadu, po imenu Halis, razdijelio je sav svoj imetak dervišima, bijednima i sirotima. Nije imao djece, te nije morao ni za koga štedjeti! No, vidiš, kada nešto činiš olako tu nema kraja. On je sve razdijelio, shvaćaš, bukvalno sve, tako da mu je ostala samo kuća s golim zidovima, i ništa za jesti, i ni za što kupiti hranu. I on pomisli: pa što, kuću ću prodati, novac ću razdijeliti, sam ću nekako preživjeti — jedna glava nije bijedna, a i da je bijedna, i tako je jedna. I već se Halis pogodio s drugim trgovcem, koji mu sutradan donese novac, a Halis mu ustupi kuću. Taj trgovac je bio škrt, on je uvidio da se Halisu žuri da što prije završi s tim, htjede iskoristiti priliku da se nepošteno obogati. Predložio je Halisu puno manje novaca no što kuća vrijedi. No, Halis nije htio odustati od prodaje. No on je sanjao čovjeka odjevenog u sjajnoj odjeći. Vrlo se uplašio i pomislio — došao je po moju dušu. A potom se umirio, pomislio je opet — pa što, na ovom svijetu ništa ne ostavljam. No blistavi lik pročitao je njegove misli i rekao mu: «Ne želi Bog tvoje smrti ni da osiromašiš. Ti ćeš ostati u ovoj kući, imat ćeš ženu, i ona će ti roditi sinove i kćeri. Čuj — sutra ću ti doći, poprimivši oblik brahmana[2]. Ti me udari štapom po glavi, i ja ću rasuti zlato». Tako je on govorio i Halis je zapamtio sve njegove riječi. No, razmisli, prijatelju moj — treba nanijeti udarac da bi stekao bogatstvo. Koje pravo lice naše zlobe i okrutnosti! Zoja je zašutjela. Potom je tiho rekla:
— Ne vrijedi dovršavati bajku. Ti sam se možeš dosjetiti da se sve tako i dogodilo. Dobri je bio nagrađen, škrti kažnjen.
No, zanesena bajkom, Zoja je produžila:
— Pitaš se kako je bio škrtac kažnjen? Evo kako. Ujutro je došao trgovac s novcem — požurio se doći ranije, da ne bi netko drugi dao više. A odmah za njim ušao je brahman u Halisovu kuću. On je bio odjeven u žutu svilu, lice mu je bilo izborano i žuto, ispod žute brokatne kapke bile su vidljivi rijetki pramenovi zlaćaste kose, i ruke su mu bile žute, i sav je on bio kao od zlata. I reče on Halisu: «Halise, otjeraj toga trgovca, on ti nudi malo novaca». Halis reče: «Ja sam se pogodio s ovim čovjekom, i moram uzeti njegov novac i predati mu kuću». No brahman stade između Halisa i škrtog trgovca, i nije im dopustio da se razračunaju. Tada se Halis prisjeti svoga sna, dohvati štap i povika: «Gubi se ili ću te isprebijati!». On je bio dobar čovjek i njegova ruka nije htjela udariti čovjeka bez razloga. No brahman nije odlazio već je nastavljao po svome. Tada Halis udari brahmana po glavi. Brahman zasja, glava mu je zazvečala, on se zanjihao i najednom stao rasipati velike hrpe zlatnika. Halis izbroja devetsto devet zlatnika, dade ih škrtom kupcu i reče: «Sad i sam vidiš da moram postupiti s ovim zlatom onako kako mi je naređeno, a koje mi je došlo u liku brahmana. Uzmi ovaj novac i nikome ne govori o tome što si ovdje vidio». Trgovac reče: «Dobro, odustajem od naše pogodbe za ovih devetsto devet zlatnika, no daj mi uz to tvoj štap». Halis se suglasio. On je znao da u štapu nema moći. A škrti trgovac je pomislio da je u tom štapu čudesna moć i ako udari njome bilo kojega brahmana, iz njega će se rasuti zlato. Pošao je škrti trgovac kući i poslao svoje sluge svim brahmanima toga grada, koje je znao da ih pozovu na pir još te večeri. Brahmani su došli i trgovac im je dao mnogo vina. Kada su se oni napili, on je zapodjenuo s njima svađu, zgrabio Halisov štap i stao ih tući po glavi. Krvi se prolilo mnogo, a nije se prosuo niti jedan zlatnik. Brahmani su stali strašno kričati, dojurilo je mnogo naroda, trgovca su vezali pod stražom, i ujutro priveli k sudcu. Sudac ga je pitao: «Zašto si tukao brahmane? «Trgovac odgovori: «Halis me tome naučio». I ispriča što je vidio kod Halisa. Poslali su po Halisa, i sudac reče: «Poslušaj što je o tebi ispričao ovaj čovjek». Halis, poslušavši priču trgovca, reče sucu: «Gospodine, upitaj moje susjede tko je vidio brahmana koji je ušao u moju kuću, i pitaj brahmane je li nestao netko od njih koga traže i ne mogu ga naći». I nitko nije vidio brahmana koji je ušao u Halisovu kuću, i nije bilo među brahmanima nikoga koji je nestao, koga su tražili i nisu našli. I zapovijedi sudac da trgovca istuku štapom, da mu se sve zlato uzmu i razdijeli uvrijeđenim brahmanima. Zoja zašuti. Jelnjickij reče:
— Svaki dan, Zoja, ti mi pričaš bajke. A znaš li kakva je najljepša bajka?
— Znam — reče Zoja — ona koju mi stvaramo iz svog života.
— Zoja — upita je on — voliš li me?
— Ne znam — reče Zoja — ti me još nisi udario ni jednom ni po glavi, ni po srcu, da bih postala tvoje bogatstvo, zlato tvog života.
Ona se smijala i gledala ga drskim, izazovnim pogledom.
— Kako bih te mogao udariti? — upita on zbunjeno.
— Do nikakvog blaga nije lako doći — odgovori Zoja.
Ona je stajala pred Jeljnickim, zadirkivajući ga svojim drskim
osmijehom i ustrajnim pogledom potamnjelih, pakosnih očiju.
— Kako mogu tebe udariti? — upita Jelnjickij. — Ti si slabija od mene.
Osjetio je da mu se vrti u glavi i da mu je srce prestalo kucati. Nešto zlo je ovladalo njime. Zoja se nasmijala. Smijeh joj je bio neugodno oštar.
— O! — povikala je ona — nisam ja nezaštićena. Vidiš, na stolu je nož. Oštar je i vrh mu je tanak. On lako može ući u tvoje srce ako budeš nesmotren.
Ona je poblijedjela, usne su joj zadrhtale, i ruka poletjela k nožu.
— Vještice! — povika Jelnjickij.
Sasvim vođen tuđom voljom, on udari Zoju po licu. Udarac je bio neočekivano jak i zvonak, i pod svojom rukom Jelnjickij je osjetio najednom vrelu oteklinu na nježnom djevojčinom licu. Zoja se zanjihala, odgurnuta udarcem. Jelnjickog je užasnulo ono što se dogodilo.
«Što sam uradio? Udario sam voljenu djevojku! Koje li sramote!» — nakratko je pomislio.
Zoja je najednom prodorno povikala, dohvatila nož, i bacila ga na Jeljnickog. Lice joj je bilo izobličeno od bijesa, modre oči su joj bile kao kružići s jakim munjama. S užasom i zanosom ju je gledao Jelnjickij — nikada nije bila tako prekrasna Zoja, kao u tom gnjevnom času. On uhvati jednom rukom zglob njene desne ruke, u kojoj se sjajio nož — jedva ju je uspio uhvatiti i odmaknuti — vrh noža već mu je razrezao odjeću, i oštro zarezao kožu na grudima — druga mu je ruka svom težinom legla na njeno rame i vrat. Ona se bijesno trgala u njegovim rukama, pritišćući svojim tijelom njegove grudi. Najednom on osjeti bol u lijevoj nozi, krikne i upade, povukavši za sobom Zoju. On lupi glavom o kraj klupe, i, dok je gubio svijest, čuo je nad sobom očajni Zojin vapaj.
Kada je otvorio oči, ležao je u gostinskoj sobi na divanu. Zoja je stajala pred njim na koljenima, plakala i ljubila mu ruke. Starac ga je promatrao nasmiješeno i govorio:
— Sitnica, dva lagana zareza. Do svadbe će zarasti.
Jelnjickij se sjetio da ga je tim istim riječima u djetinjstvu tješila njegova stara dadilja. Nasmijao se.
— Zoja — reče on — ti si moje blago. Kada ćeš mi završiti svoju bajku?
— Zoja, pripovjedačica bajki — odgovori umjesto nje starac — će svojoj djeci pričati bajke.
— Svome će sinu Zoja pričati — tiho reče Jelnjicki — kako je njegov otac pošao u rat. Vidiš, Zoja, dosjetio sam se — na žalost malo kasno — kako tebe treba udariti — po srcu — pobjeći od tebe, pobjeći, da bih nanio udarac i pobijediti.
— Ti si sa mnom, vratio si se — s čudnom uvjerenošću reče Zoja.
— Ne znam, Zoja — uzvrati on — da li smo se izjednačili!
Stari grobar je kimao glavom i rekao:
— Neće skoro, djeco, doći vaše vrijeme da uđete u svoju tijesnu kuću.


Preveo s ruskog Žarko Milenić

FJODOR SOLOGUB (pravo ime Fjodor Kuzmič Teternikov, 1863 - 1927), ruski pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, dramski pisac i književni prevodilac. Pripadao je skupini simbolista, podjednako značajan kao i Leonid Andrejev i Valerij Brjusov.
Sologubova poezija je puna fantastike i erotike, ali se u okvirima simbolističke poezije ističe jednostavnim izrazom i pristupačnošću. Građa iz realnoga svijeta spaja se u njoj s fantastičnim vizija­ma, koje taj svijet negiraju.
Romani su mu Teški snovi (Тяжолые сны, 1896), Mali zloduh (Мелкий бес, 1905), i trilogija Stvorena legenda (Творимая легенда) koju čine romani Kapi krvi (Капли крови, 1905), Kraljica Ortuda (Королева Ортруда, 1908) te Dim i pepeo (Дым и пепел, 1914). U svom najpoznatijem romanu Mali zloduh Sologub slijedi Gogoljevu tradiciju u unoše­nju nestvarnoga u posve reali­stičko oblikovanje. Osnovni je lik romana nakazni provincijski učitelj, iskvaren, zloban i sum­njičav. Mrzeći sve oko sebe i su­mnjičeći svoju okolinu, baveći se podmetanjima i denuncijacija­ma, izolira sebe, dobiva maniju proganjanja i pada žrtvom ma­loga zloduha, koji ga progoni. To je možda najnakazniji lik što ga je stvorila ruska književnost, a roman je vrlo kritičan prema ruskoj stvarnosti toga doba.
Zbirke priča su mu Sjene (Тени, 1896), Žalac smrti (Жало смерти, 1906), Knjiga priča (Книга сказок, 1905), Istrule krinke (Истлеващие личин, 1907), Knjiga rastanaka (Книга разлук, 1908), Knjiga čarolija (Книга очарований, 1909), Knjiga stremljenja (Книга стремлений, 1912), Nezasitnost (Неутолимое, 1912), Strastvena godina (Јарый год, 1915), Slijepi leptir (Слепая бобочка, 1918) i Carica poljubaca (Царица поцелуев, 1921).
Drame: Pobjeda smrti (Победа смерти, 1908) i Ljubav nad bezdanom (Любовь над безднами, 1914) i druge.
Zbirke pjesama su mu Zavičaji (Родине, 1906), Plameni krug (Пламенный круг, 1908), Ladani (Фимиамы, 1921), Frula (Свирель, 1922), Zvona katedrale (Саборный благовест, 1922), Čarobna čaša (Чародеиная чаша, 1922), Velika zvona (Великий благовест, 1923).
Prevodio je s francuskog, njemačkog i engleskog jezika.
Ž. M.
[1] Obrada narodnih bajki Zije ud-dina Nahšabija iz 1330., napisana na perzijskom (prev.).
[2] Pripadnik najviše kaste u Indiji; Brahma je vrhovno indijsko božanstvo; brahmanizam je stara indijska religija čija je suvremena forma hinduizam (prev.).

ponedjeljak, 23. veljače 2009.

Moji kolege pisci o "Adeli"


MOJI KOLEGE PISCI O "ADELI"

T. D. kaže da je Filipovićeva žena prava Ksantipa. Ksantipa na grčkom znači "žuta kobila". To je ime zle i goropadne žene Sokratove; figurativno - aspida, zla žena, oštrokonđa. Sjetih se Sokratovog savjeta - Muškarac treba da se ženi. Naiđe li na dobru ženu, dobro je, naiđe li na lošu postat će filozof. T. D. je u pravu da su zapravo likovi romana "Adela" - tipovi.
Povoljno je mišljenje M. B. koji je smatrao da treba dopuniti kraj romana. Filipović bi trebao na sudu objasniti kakva mu je žena koja ga je nagovorila da ubiju njegovu ljubavnicu i njihovo dijete i tada bi ga sud oslobodio.
Spisateljica S. M. je oduševljena "Adelom" i smatra ga boljim od drugih mojih romana.
Veoma se svidio roman i piscu i dizajneru Robertu Vrbnjaku koji je autor ilustracija za prvo izdanje "Adele".
Pisac V. Đ. je napisao prikaz romana "Adela". On nije negativan no pisan je s djelomičnom analizom i spominjanjem TV sapunica u nekom, za mene, čudnom kontekstu.
Spisateljica D. R. nije bila oduševljena. Između ostalog zamjerila mi da u poglavljima s Filipovićem i njegovim kolegama ona nije osjetila atmosferu ureda. Djelomično i jest u pravu jer ja nisam sklon opisima, a stil mi ne teži slikovitosti. Inače nemam ni talenta za likovno izražavanje, dok imam prilično za glazbu, ne samo zato što sam završio glazbenu školu. Dijalozi mi bolje leže od opisa, a uz to težim i sažetosti te opise prve smatram da ih treba skratiti, da znaju biti balast, kako to neki kažu. Uz to ide i moja težnja da ne budem dosadan.

Prikaz romana "Adela"


Jadran Zalokar

SECIRANJE DRUŠTVENE STVARNOSTI

Žarko Milenić: ADELA, Naklada A3 data, Zagreb, 2001

Suvremena hrvatska književnost u labirintnosti literarnih puteva i postmodernističkih opcija trasira svoju budućnost kroz autore koji nevezani uz tradicije i eksperimente izgrađuju svoj osebujni izraz u različitim književnim formama i više ne pretendiraju avangardizmu već samozatajno stvaraju novi kozmos hrvatske literature. Među njima istaknuto mjesto pripada i Žarku Mileniću (1961.) koji je objavio zbirku pjesama "Vrijeme velikog posta" (1987.)zbirku haikua "Velika Kola" (2000.) te zbirku proze "Nezavršene priče" (1988.). Tri drame su mu uprizorene a više njih objavljeno u časopisima. Objavio je romane "Pojela ih kiša" (1995.), "Preludij" (1997.) i "Zaboravljena planeta" (1999.). Svojim četvrtim romanom Milenić se definitivno potvrđuje ne samo kao plodni pisac već i kao značajan autor književne scene u kojoj priličan broj pisaca kvantitetom nastoji nadomjestiti kvalitetu te u velikoj produkciji vidi "izlaz" iz kriznosti suvremene hrvatske književnosti.
Romanom "Adela" Milenić ne samo izvrsno secira društvenu stvarnost već i literarno virtuozno opisuje stanje alijeniranosti ljudskog života koje permanentno stvara egzistencijalnu mučninu i kolaps ljudskih vrijednosti. Odabir likova kroz vještu fabulaciju nije tek nizanje sudbina i učinaka koji slijepo slijede instinkt nižeg života, već mozaik iživljavanja na granici stvarnosti i uobrazilje pojedinaca koji jednostavno srljaju iz jednog afekta u drugi, nemir egzistencije koja slijedi tamne porive barbarskog svakodnevlja. Likovi su magličasti i tipični istodobno, zarobljenici prošlosti i akteri bolesne sadašnjosti. Oni su koliko prazni toliko i puni, fluidna korpuskularnost jadnih duša koje se susreću i rastaju u urbanom makabrizmu.
U tom svijetu ljubav i poljubac postaju istovrsni s prijevarom i zločinom. Jedini svijetli lik je Adela koja se gotovo anđeoskom prisutnošću transparira kroz radnju palih duša i ostaje plamičak čistog života u svijesti onoga koji u traumatiziranom životu ipak uspijeva misliti dušom kroz nečujni vapaj za onim višim i izgubljenim na granici sna i jave. I upravo je taj moment izvrsni literarni unicum autora koji unakazuje i puni dignitet klasičnih vrijednosti u književnosti, a koje mnogi suvremeni hrvatski književnici zanemaruju i zadovoljavaju se literarnim igrama u opisima i plitkim dramatizacijama suvremene egzistencijalne stvarnosti.
Milenić ne podliježe unutarnjoj i vanjskoj pornografizaciji teksta kojom se u teksturi priče vokabulizira i bez mjere i razloga. Prisutna je svojevrsna askeza izraza, te kratkoća služi i vještoj naznaci, nagovještaju, zakonetki. Neizgrađeni, rasplinuti odnosi likova drugdje bi predstavljali minus, ovdje su književni plus jer su šatirane konstelacije u polusjenama života koji traje na granici svjetla i tame kao egzistencijalni fluks i fluid u općem rasplinuću čvrstih obrisa vrijednosti i smislenih konotacija. Sjećanje na kći Adelu glavnog junaka Filipovića zapravo je jedina čvrsta os smisla i vrijednosti. To je i oblik bijega u sjećanje ali i anticipiranje jedine pozitivne osjećajnosti koje jednostavno nema u atmosferi života likova. Sjena Adele je svijetli oblik čiste duše koja je jedina suprotnost i antipod blijedoj ružnoći likova. Nizanje slika i tijek radnje nosi pečat provizornosti i nedovršenosti. Oni su tu da in ultima lenea svjedoče o svojoj egzitencialnoj zaspalosti u tamne virove života, ali još više o snazi sjećanja na čisti lik koji više ne može izdržati u stvarnom svijetu niti kao sjećanje. Posljedica je stvarni/mogući zločin.

nedjelja, 22. veljače 2009.

O sebi (1999)



O SEBI

Ako želite priču imat ćete je. Želite li roman dramu, pjesmu, esej? Nema problema.
Želite znanstveno-fantastični roman? Možete da saznate kako će u dalekoj budućnosti naša Zemlja postati Zaboravljena planeta. Ako želite čisto fantastični roman pročitajte zašto žitelje izmišljenog grada Bukača nije zameo vjetar, ali zato - Pojela ih kiša. Tu je i roman-bajka. Glavni lik je princ koji je obišao mnoge zemlje da bi između ostalog bio i Čarobnjakov učenik. A ljubavni roman? Hoće li Emilija, djevojka lanene kose, da shvati razliku između dugotrajne ljubavi i Preludija? Oni koji vole western romane možda će zainteresovati kako će se ubojicama njegove porodice osvetiti Crna Pantera. A krimić? Jedan pisac iz Bukača (u kojem se odigrava radnja većine mojih djela) smatra da je pisati ustvari Ubojstvo za pisaćim stolom.
Nije teško. Sjedneš i napišeš. Za mene kažu da sam književni profesionalac. Dobar ili loš, procijenite sami.
Ne želim da se hvalim. Mnogi smatraju da nemam čime. A ni ja nisam navikao da se na mene obraća pažnja.

(1999)

subota, 21. veljače 2009.

Sinopsisi romana


SINOPSISI ROMANA ŽARKA MILENIĆA



POJELA IH KIŠA

U mali grad Bukač na obali Save dolaze na Veliki petak, kada pada kiša, u podne, na prvi dan proljeća dolaze tri brata patuljka: Karlo, Šarlo i Marlo Diklić. Karlo je pisac, Šarlo je major i političar a Marlo glumac i bivši klaun. Na taj dan i sat je vrijeme u Bukaču stalo i kiša stalno pada, Sava preplavljuje i grad polako tone, ljudi se voze čamcima, mnogi bježe iz grada.
Braća, koja nose zelena odijela, preuzimaju vlast u gradu dolarima i podmićivanjem. Karlo postaje direktor novog kulturnog centra, Šarlo gradonačelnik i zapovjednik nove vojne formacije, a Marlo vlasnik hotela u kojem je odsjeo te gradi veliko kino.
Braći i onima koji su uz njih otpor jedini pruža mladić s nadimkom Tukac koji okuplja svoju vojsku.
U isto vrijeme u grad dolazi i slijepi prorok na kojeg nitko ne obraća pažnju.
Na kraju kiša prestaje padati, vrijeme počinje normalno teći, voda se povlači u korito Save a braća Diklić se pretvaraju u žabe dok Prorok produžava svojim putem pretpostavljajući da su braća Diklić prodala duše vodenom đavlu.

Napomena:
Izdavač: Meandar, Zagreb, Hrvatska, 1995.

DJEVOJKA LANENE KOSE (PRELUDIJ)


Tridesetogodišnja Emilija radi u knjižnici jedne osnovne škole u malom gradu Bukaču. Njen vršnjak, muž Ferdo, koji je nervno obolio, te je umirovljen, po cijeli dan gleda televiziju. Emilija je muža prestala voljeti jer je uvidjela kako je drugačiji nego što joj se predstavljao, sebičan, razmažen i neotesan. Nije imao razumijevanja za njene pjesme ni uopće za nju kao senzibilnu ženu.
Emilija je ljubiteljica klasične glazbe, posebice voli Debussyjev preludij "Djevojka lanene kose". Voli i djecu i druži se s učenicima koji često dolaze u njenu knjižnicu. Prijavljuje ekipu za kviz o poznavanju Cesarićevog djela na razini grada i ta ekipa pobjeđuje.
U Emiliju se zaljubio njezin kolega nastavnik tjelesne kulture Berislav, no ona ga odbija. Zbog toga Berislav šalje anonimna pisma Ferdi u kojima ocrnjuje Emiliju izmišljajući da ga ona vara te da ima vlast u školi i drugo.
Emilija je zaljubljena u njenog kolegu Valentina. Njenom zaslugom je on i zaposlen. No, Valentin na nju ne obraća pažnju (na kraju će se ispostaviti da voli drugu) a Emiliju voli Miroslav, novi ravnatelj škole.
Berislav posjećuje Ferdu i, kad mu nehotice zakloni televizijski ekran, ovaj pobjesni i premlati ga. Zbog toga završi u bolnici a Ferdu smjeste u bolnicu za umobolne. Emilija se na kraju udaje za Miroslava.
Ovo je ljubavna priča s umetnutim Berislavovim pismima koja su pisana ironično i s puno humora. U romanu je dana slika života u provincijskom gradu, a posebice su opisana zbivanja unutar jedne škole i to odnosi među nastavnicima i nastavnika prema učenicima.

Napomena:
Prvo izdanje pod naslovom "Djevojka lanene kose": Novi list, Rijeka, Hrvatska, 1997.
Drugo izdanje pod naslovom "Preludij": MD, Zagreb, Hrvatska, 1997.



ZABORAVLJENA PLANETA (VIDILAC S GALE)


Na planeti Gali postoji samo jedan kontinent i okolni otoci. Na malom pustinjskom otoku nazvanom Krivi otok nalazi se kažnjenička kolonija gdje žive osušenici na smrt. oni sami kreiraju svoj život dok im s Kontinenta dovoze brodom jednom tjedno hranu i vodu.

Napomena:
Prvo izdanje pod naslovom "Zaboravljena planeta": Rival, Rijeka, Hrvatska, 1999
Drugo izdanje pod naslovom "Vidilac s Gale": Slovo, Zagreb, Hrvatska, 2008
ADELA


Filipović je pedesetogodišnjak i neugledni službenik koji neočekivano postaje direktor u svom poduzeću u provincijskom gradu Bukaču. Prije toga radio je s dvojicom kolega koji su ga ismijavali posebice zbog čistačice koju je on odbio i koja je umrla. Njemu se sviđa tajnica Gordana i on misli da će je kao direktor osvojiti ali ga je ona samo iskoristila.
U Filipovićevo poduzeće se zapošljava nova dvadesetogodišnja čistačica Aldina s kojom se direktor Filipović upušta u vezu. Njegova žena Marica primjer je žene koja je apsolutni gospodar nad svojim mužem. Uz to oni žive u Maričinom stanu. Oni su imali kćer Adelu koja je umrla u dvadesetoj godini od leukemije. Aldina podsjeća Filipovića na Adelu. Filipović se često sjeća svoje kćeri, nižu se slike iz prošlosti, posebice vezane za njegov promašeni brak. On odlazi na spiritističku seansu kako bi razgovarao s pokojnom kćeri ali seansa ne uspijeva.
Kao direktor Filipović prvi put kuša što znači vlast. Otpušta šefa Pejića jer je neradnik i maltretira Aldinu i ostale u poduzeću, iako je Pejić zaslužan što je Filipović postao direktor. Unajmljuje stan gdje živi s Aldinom koja koristi svoj položaj i izigrava šeficu u poduzeću.
Filipović dobije s Aldinom kćer. Odluči ostaviti Maricu i oženiti se Aldinom. Ali ipak pod utjecajem svoje žene koja mu predočava da je nemoralan te pristane da njih dvoje ubiju Aldinu.

Napomena:
Izdavač: A3 data, Zagreb, Hrvatska, 2001
Radio roman u pet nastavaka: Hrvatski radio, 2002

UBOJSTVO ZA PISAĆIM STOLOM


Blaž Domazet je pisac iz provincijskog grada Bukača koji je objavio prvi roman s kojim je postigao veliki uspjeh nakon što je nagrađen na natječaju u Zagrebu. Nađen je ubijen, dok je pisao novi roman, u stanu svoje ljubavnice. Policija ne može naći ubojicu a za njim traga mladi pisac Marko Marković koji je nezaposlen i tajnik je Književnog kluba u Bukaču. Marko sumnja da je Domazeta ubio netko od članova Književnog kluba koje on dobro poznaje. On razgovara s onima koji su poznavali Domazeta i svatko ima drugačije rješenje zagonetnog ubojstva.
Pisci iz Književnog kluba, koji se međusobno ne podnose, su kidnapirani. Nakon nekoliko dana boravka u nekoj kući pušteni su kućama, a otmičar kojeg nisu vidjeli, zaprijetio im je da će ih ubiti ako nastave pisati.
Na kraju Marku se rješenje pokaže u snu. On uspijeva stupiti u telefonski razgovor s piscem Alojzom koji je umirovljenik i prepisuje maturske radnje, a nije član Književnog kluba i koji je ubio Domazeta iz zavisti. Alojz će priznati počinjeno ubojstvo.

Napomena:
Izdavač: Pop & Pop, Zagreb, Hrvatska, 2002.




UDVOJE

Marko, četrdesetogodišnji neafirmirani pisac iz Rijeke, i Gordana, profesionalna prevoditeljica iz Zagreba iste dobi se upoznaju preko agencije za poznanstva. Gordana želi biti pisac ali tu ambiciju neće ostvariti. Kao mlada djevojka imala je vezu s sebičnim piscem Francijem kojemu je sve bila podredila. Marko pak ima za sobom promašeni brak i dvoje djece koja žive s njihovom majkom u Osijeku i koje rijetko viđa jer tako njegova bivša supruga hoće.
Nezaposleni Marko s prisjeća svoje prošlosti, promašenog braka, kako je bio hrvatski vojnik… Rat je razdvojio njegove roditelje a braća su mu otišla živjeti u inozemstvu.
Marko se zaljubljuje u Gordanu no ona ga odbija jer je razočarana u muškarce. Događaju joj se stvari koje ne može objasniti (netko je naziva i prati) i misli da je to Marko, a na kraju nije sigurna da li on uopće postoji. Gordana ponovno sreće Francija no sada ga odbija svjesna njegovih nedostataka.

Napomena:
Izdavač: Triler, Rijeka, Hrvatska, 2003.
Prevedeno na makedonski jezik. Izašlo 2007. godine u izdanju "Sovremenosti" iz Skopja.


LEON, ČAROBNJAKOV UČENIK


Leon je princ iz jednog kraljvstva koji je zarobljen u jednoj kuli. Zarobio ga je njegov brat jer je želio biti kralj a na prijestol Leon, kao stariji, ima pravo. Leon bježi iz kule. Sretne jednog pastira i s njim čuva ovce ali kasnije odluči ići dalje. Slično se događa s jednim alkemičarom, vitezom, bogatašem i vješticom. Leon potom sreće jednog pisca koji piše nezavršenu priču o jednom kralju. Likovi iz te priče ožive a Leon i Pisac ih sreću. Uzrok tome je čarobna tinta. Leon i likovi iz te priče piđu različite verzije nastavka priče koji se ostvaruju.
U jednom kraljevstvu Leon postaje učenik zlog čarobnjaka Antadora.
U kraljevstvu Arkoniji princ Kristijan ne može zaspati ali će mu pomoći Leon i jedan mudrac. Ali čarobnjak Antador će okameniti Kristijana i njegovu obitelj..
Čarobnjak je vratio Leona u mjesta gdje je prije živio s ciljem da on tamo ostane za stalno. Ali Leon to nije htio i vratio se u Arkoniju.
Na kraju je Antadora njegov brat blizanac Kalador zatočio na čarobnom otoku. Leon će nastaviti putovanje u čudesne zemlje.

Napomena:
Izdavač: Žagar, Rijeka, Hrvatska, 2004
Drugo izdanje: Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2006

petak, 20. veljače 2009.

Prikaz: Novi broj "Literaturnaje gazete"



NOVI BROJ "LITERATURNAJE GAZETE"

Upravo je izašao 7. ovogodišnji (6211) broj "Literaturnaje gazete" (u prijevodu – Književne novine), ruskog tjednika za književnost koji je pokrenuo Puškin 1830. godine, a obnovio Gorki 1929. godine od kada neprekidno izlazi. Njegova web stranica je
http://www.lgz.ru/
Ovaj stari list za književnost i kulturu nalik je npr. "Hrvatskom slovu" iz Zagreba ili "Književnim novinama" iz Beograda.
Posebno zanimljivo u ovom broju je intervju s Andrejom Bitovim (1937), živim ruskim klasikom. U ovom intervju, pod naslovom "Puškin nam je podario stoljeće" Bitov ponajviše govori o Puškinu i njegovom značaju u ruskoj književnosti. Ove godine se u Rusiji obilježava 210 godina od Puškinovog rođenja. Bitov smatra da "treba skinuti patinu s brončanog Puškina". Bitov je uz obljetnicu 200 godina od rođenja Puškina priredio opsežnu knjigu "Pretpostavka života" u kojoj su skupljeni svi tekstovi koje je Puškn napisao u posljednjoj godini života. U intervjuu se, začudo, ne spominje najbolji roman Bitova "Puškinski dom" (1978), preveden na srpski jezik.
U "Gazeti" se u rubrici "Portfelj" (Torba) objavljuju intervjui s ruskim piscima. Osim poznatih kao što je, dva broja ranije bio intervju s Aleksandrom Prohanovim, te prije toga, s mlađim, ali već afirmiranim Pavelom Krusanovim, objavljuju se intervjui i s manje poznatim piscima, te i onima koji ne žive u Moskvi ili Sankt Peterburgu. Ovaj put možemo pročitati intervju s Miahailom Popovim iz Arhangelska i odlomak iz njegovog romana "Svitak" za kojeg je prošle godine dobio međunarodnu nagradu "Šolohov".
U separatu "Euroazijska muza" možemo pročitati intervju s armenskim piscem i prevodiocem Ašotom Sagrjatanom, prijevode poezije pet azerebejdžanskih pjesnika (uz veći osvrt na književnost Azerbejdžana), pjesme uzbečkih pjesnika i dr.
Tu su i razgovori s izdavačima. Ovaj put je došao red na Genadija Sapronova, direktora "Izdavačke kuće Sapronov" iz Irkutska.
U rubrici "Poetograd" možemo pročitati pjesme pjesnika iz grada Perma. No u "LG" su i stihovi drugih ruskih pjesnika.
Časopis donosi obilje prikaza novih knjiga od kojih su većina kratki. Izdvojio bih prikaz knjige "Zrcalo", rijetke u Rusiji i svijetu, gdje su objavljeni prvi put u knjizi, scenariji poznatih ruskih filmova. Naslov zbirke se odnosi na poznati film Tarkovskog.
U rubrici "Društvo" objavljene su diskusije čitalaca o reformi obrazovanja u Rusiji pod ironičnim naslovom "SMS umiju pisati? Odlično!". To su reakcije na tekst iz broja 2 "LG" od ove godine u kojem piše kako predmet Ruski jezik i književnost u školama postaje drugostepeni.
U redovnoj rubrici "Klub 12 stolica" (nazvanoj po poznatom humorističnom romanu Iljfa i Petrova) možemo pročitati humoristično-satirične priče, pjesme, karikature...
U separatu u boji "Moskovski vjesnik" nalaze se pjesme, priče, prikazi te vijesti iz kulture vezane za Moskvu.
U separatu "S perom i mačem" donose se tekstovi o časnicima koji se bave pisanjem i objavljuju se njihova prozna i poetska djela.
U "LG" se ne objavljuju samo prilozi iz kulture, već i iz politike te reportaže. Tako je u rubrici "Čovjek" objavljena reportaža "Doći iz kamene džungle" o mladom bračnom paru koji se upoznao preko interneta i napustivši svoje gradove nastanio u jednom zabačenom ruskom selu. Oni su uvjereni kako je "Čovjek dijete prirode i nije stvoren za život u velikom gradu".
Popularna "Literaturnaja gazeta" se plasira ne samo u Rusiji već u cijelom svijetu.

srijeda, 18. veljače 2009.

Pjesme: Ponavljači (2007)











P O N A V L J A Č I
















PROLAZNICI





TAMNI VILAJET

Nakon svega
ostaje nam kajanje.
I čemu izbor?





ZID

u početku samo zemlja
kasnije i zid
zemlja na zemlji

s mjeseca se
vidi samo zid





3 - 2 = 1

protiv Jednoga
trebalo nas Tri

jednoga smo oduzeli
Trojicu nas zapamtiše

dvojicu sam oduzeo
i ostao Jedan
zauvijek

opet ih se
urotilo Tri
na mene jednoga





PRAVEDNA KLIJEŠTA

Nekada samo su krivcu
Rezala ruke
Kasnije svakomu

U Muzeju Srama
Leže do giljotine

Legendu o njima
Pričaju djeci pred spavanje





STRIC

Pred nogama mojim
Leži glava mog sinovca
Dugo ga vidio nisam

Bože me prosti
S prosjacima živio
Dvor mi zasmrdio

Mada je imao pravo
Narodu sasvim svejedno
Tko na prijestolju sjedi





ČAJ

Grofica se izvezla kočijom
u pet po podne
da popije čaj s mladim
ljubavnikom bez pedigrea

Nisu čaj ni pili
al se tako kaže





DVORSKI MUDRACI

Masne su stranice knjiga
Od vaših pustih dodira

Mudrost se taloži
U vašim želucima

I pada po usmrdjelom
Zakonu gravitacije





KRALJ

Još jedan kralj je mrtav
Ni kraljevi više nisu
Što su nekad bili
Jedna litra plave krvi
Opet pala na burzi
Za kralja teško ćete
I ragu dobiti





POJEO VUK MAGARCA

Sve je dobro
što se dobro svrši
pojeo vuk magarca
nije mi ga majka rodila
i suzu neću pustiti

Čuh da me prokleo
što mu ne pomogoh
Da i mene isto snađe
Nije vjera tvrda u jačega





PSI I KARAVANE

Novu su karavanu
ispratili stari psi
opet lajući
u vezanom stihu





MONA LIZA

Možda bolno zaključan osmijeh
Danas bulje sitne oči
U obješen rebus

Daleko ispred Leonardo
Jedini zna rješenje

Je l' spavo s modelom?

U lice uzidan orkestar
Smiješno s novim
Osmijehom sve skuplja





ROBINSON

Tuđa stopa
na mom otoku

Idem po barut

Kruh i sol
čuvam za sebe







DIKTATOR

Skromno postavljen stol
ni traga crvenoj boji

Društvo mi prave
Laookon & sinovi

Za bolji tek





DIDI I GOGO

Čekali su Godota
Strpaše ih u zatvor

Ujutro ih pustiše
Ipak nisu krivi

Čekali su Godota
Strpaše ih u ludnicu

Ujutro ih pustiše
Ipak nisu ludi

Čekali su Godota
Strpaše ih u dom

Ujutro ih izbaciše
Godot nije došao
platiti smještaj

Čekali su Godota
Nikom nisu smetali






RATNICI

U borbu poslani mi
Ubojice lopovi lažovi
Ako se vratimo dobro je
I ako ostavimo kosti

Koliko će još ološa
Na zemlji počivati?





USUD

varijacija na pjesmu "Slučajni susreti" Katsumi Tanake

Što nisi znao
sad možeš znati:

Žena suđena tebi
već tri je stoljeća mrtva

Tvoj najbolji prijatelj
još ni rođen nije

Sad umri sam
onako prokleto sam
kao i rođen što si





EPITAF ZA MICKEYJA MOUSEA

Ovdje leži crnokožac
(To za miša nije bitno)

Volio ga Zapad
Nešto manje Istok

Nikad nije
Oženio Mini









PONAVLJAČI





SVJETLO

Nestade svjetla
još jedan smak svijeta
zgasnula kutija
što se ceri i blebeće
i sad htio ne htio
moraš razgovarati

U početku bijaše Riječ
I bi Svjetlo





PRVI DAN U ŠKOLI

Dva po dva
U tri reda

Neprozirna okna

Za početak
Švrljasmo klupko

Tko nije htio
Dobio je pljusku






30

U tridesetoj počinjem
kada su spiljski ljudi
prestajali raditi živjeti
mladi starci tek su
dočekali prvu unučad

Nisam više mlad
i teško da ću moći
stići ijedno dijete





SEMAFOR

Zeleno je kratka mladost
Žuto tren pobjede
A crveno gnjevna starost






PONAVLJAČI

Ponavljači greške
Pljuju maze
I kolju se tupim nožem

Brišu retrovizore

Drugi samo prolaze
Netko mora i ostati





UČITELJICA

Od učiteljice historije
ne naučih kako se živi
sve njene riječi zaboravih
osim tvrdnje da ovo stoljeće
započe 1. 1. 1900.

Sagnuh glavu u zadnjoj klupi
Njen najgori učenik





POVRATAK

Zauvijek napuštam
Moj školski sat

Moj tutor se hvata
Za glavu konačno
Uvjeren da nisam sazrio

Na mostu svjestan
Pravoga povratka





TERET

Upozoriše me: moje
ruke mogu podići i teže
stvari od pera
Ne žele još jedan
teret na društvenoj grbači

U bilješci o piscu
ću se hvaliti:
Obavljao najteže
fizičke poslove

Oni ako i uzmu tešku
knjigu u ruke
iznenadit će se:
zar je on sve to vrijeme
stigo i pisat?





ZGUBIDAN

gledam dok se žure
platili da rade
kumovi, rođaci, kolege
plaćeni da rade

u radnu knjižicu
upisan im novi dan

moja je ko nova

da sam bar i ja





PRED OGLEDALOM

Kad ću moći
pred ogledalom reći:

Stvari idu svojim tokom
I pri tom ne zijevnuti
već podrignuti
snažno i pošteno





NITKO I NIŠTA

O toj smo temi dugo raspravljali
Dok na kraju nisam priznao:
Ne radim niti sam radio

Pogleda me sažaljivo
I zatvori adresar

Nisam se naljutio
Ni ja ne bih u svoj upisao:
nitko i ništa





STANAR

Stanar sobe
tri sa tri

Izlazi

Plaća i čeka

Uzlazi

Podgrijava nadu





KORIST

Pročitah vaš oglas
Što bih priložio uz molbu?

Ništa. Od tvoje pošiljke
korist će imati samo
pošta, jer
primljeni već radi

Zašto platiste oglas?

Po sili zakona
korist imaše samo novine

Zalupih slušalicu

Tako prođe još jedan
beskoristan dan





UDRUŽENJE BRZIH

Sanjaju debele oblake
i slomljene kazaljke

Žure da čekaju
Čekaju da žure





TREBA

Treba katkad
kao zmija
kriti noge
harlekinski
štucati
kao kameleon





ŠKOLJKA

Nešto nije u redu
s ovom školjkom
na zrnce pijeska
ne uzvrati biserom

Tako drugo, treće...
Dok ne skonča

Perem ruke u akvariju
Tko za školjkom plače




KAO NEKAD

I sad kao nekad
Prave žene krivi muževi
Poslije ispravno ostavljaju
Pa biraju još gore
Zaborave djecu i žene
Imena živa i mrtva
ima i gorih stvari

A tek mozak zakovani
koji svraka popi
Kao ptičji ručak
njen zagori il nepečen

Kaže da ja kuham
nisam vesla siso
Ako hoćeš znat

Takvi su vam muški
A ni one nisu bolje
Kada nema trećeg spola
Dobar je i ovaj
Kakav je takav je
Kud si gledala
Osta ćorav kod očiju





ZAJEDNO SMO

Zajedno smo opet kažeš
Nismo ono što smo bili
Dal će reći da smo bili
Oni treći što će doći
Imena se lako tope
Mada nismo tek od jučer
Zajedno smo ipak kažeš





KRAJ

Ovo je kraj,
ja te volim,
ovo je kraj.[1]

Ja te ne volim
i nikad te nisam ni volio.
Al šećer uvijek
ostaje za kraj.





POSLJEDNJA POSTAJA

Na posljednjoj silazim postaji
Mala moja zajedno smo
Ne do groba već do groblja
Gdje ispod križeva trulih
Leže gnjila trupla
koja nikad nići neće





UMRI

Umri na primjer
petkom u pet
po podne

Ljudi umiru samo
s lutrijom u džepu





UMIRU DOBRI

Umiru dobri, gadovi ostaju
O toj tvrdnji
ne želim raspravljati

Ako je i točna
ja nisam živi dokaz





LOV

Na kraju
kad nam nije uspjelo smaknut
niti jednog vrapca
ne preosta nam ništa drugo
do gonit jedan drugog
i puškom ciljat
u stražnjicu





NA KRAJU
kada su svi putevi spoznati
svi krajevi naslućeni
sve mogućnosti ispitane
preostaje još samo
živjeti



[1] Robert Sheckley

utorak, 17. veljače 2009.

Priča: Nepoznati dramatičar


NEPOZNATI DRAMATIČAR




Da je on dramatičar znala je njegova žena, kum i dva prijatelja. Zato je Nepoznatom Dramatičaru pala na um genijalna ideja. Pisat će novu dramu u Velegradu javno!
Nepoznati Dramatičar je posjetio Direktora Drame Narodnog Kazališta. Ovaj, iako je dvorana prije podne zjapila prazna, nije bio voljan da je ustupi besplatno. Dugo su se cjenkali i onda pružili jedan drugom ruku.
Dramatičar je postavio natpis na vratima zgrade Kazališta pisan njegovom rukom:
POGLEDAJTE VAŠEG SUGRAĐANINA KOJI PIŠE DRAMU UŽIVO! ULAZ BESPLATAN!
Nije bilo baš puno zainteresiranih. Većina je navratila da se ogrije i popriča s kolegom ili kolegicom ovdje, a ne u kavani gdje se mora naručiti piće. Tu se našao i pokoji zaljubljeni par slobodnijih nazora.
Ovo je groteska!, pomisli Nepoznati Dramatičar.
Jednog dan navrati grupa besposličara. Tražili su od Nepoznatog Dramatičara da žonglira ili guta vatru. Ili da bar dubi na glavi.
Ovo je komedija!, opet pomisli Dramatičar.
- Jedino što znam to je da pišem - stavio im je Nepoznati Dramatičar do znanja.
Pročitao je neku anketu među svjetskim piscima. Pitanje je bilo: "Zašto pišete?"
Beckett je dao najkraći odgovor:
To je jedino što znam!
Zatim su tražili od Nepoznatog Dramatičara da piše na glas.
Ovo je farsa!, reče Nepoznati u sebi.
- Ja ne prepisujem, već pišem iz glave - rekao je na glas.
Onda su zatražili da pročita ono što je do tada napisao.
- Nisam ponio - priznade.
Tada su tražili da piše i odmah pročita napisano.
I Nepoznati Dramatičar je pročitao prvu rečenicu.
- Pa to nije poezija! - razočarala se jedna tipkačica.
- Na ulazu piše da pišem dramu! - podsjeti ih Nepoznati Dramatičar.
Pročitao je prvu stranicu.
Nije im se svidjelo.
Ne bi im se svidjela ni cijela drama, pomisli Dramatičar.
- Ovo je tragedija! - poviče Nepoznati Dramatičar i zaplače kao neki veliki tragičar.
Sutradan dođe televizijska ekipa. Snimali su Nepoznatog jednu minutu i otišli. Tu minutu emitirat će u posljednjim velegradskim novostima.
Nepoznati Dramatičar ih neće dočekati. Zaspat će u naslonjaču ne vidjevši sebe samog i tragičnog.
Dramu će nastaviti da piše kao i uvijek. Sam. Bez nade da će je neko kazalište izvesti.

Priča: Večera


VEČERA



Toga tjedna je radila drugu smjenu. Bila zaposlena kao učiteljica u jednoj osnovnoj školi.
Večera njezine mame bila je gotova u osam. Svakoga je nutkala te kako ne bi i mene. Svoga jedinoga zeta.
Ne, rekao sam. Sačekat ću njenu kćerku. Ona će doći u devet. Zajedno ćemo večerati. Kao i uvijek. Ono što je njena mama skuhala. Njena kćerka nikad ne kuha. I zašto bi kad ima mamu? Ona se uvijek vraća umorna nakon trosatnog sjedenja u razredu. Preumorna, kaže. Dolazi, večera i ide spavati. Sa mnom, na francuskom ležaju. Bez želje da skine spavaćicu.
No, punica me jednako nagovarala da večeram s njom i njenim mužem.
I popustio sam.
Što je mislila? Da sam gladan? I bio sam.
Da ću moći nakon jednog sata ponovno jesti drugu večeru? Prvu prešutjeti.
Da sam znao kako će moja žena pobjesnjeti lagao bih. Jeo bih. Silom. Makar i povratio. Ima i gorih stvari.
Punac je zagalamio na svoju ženu. Njih dvoje brzo sjedoše u svoj automobil i odvezoše se u stan u koji su dolazili vikendom. Nije bio vikend. Ostaviše nas same.
Istjerivala me iz kuće. Iz njezine kuće. Pravi vlasnici su zapravo bili njezini roditelji. Ali ona je njihova kćer. Ona će naslijediti kuću koju i za njihovog života smatra svojom.
Poželio sam da odem. Da se vratim. Svojim roditeljima. Punac je prije vjenčanja i šali rekao da ću se vratiti mami.
Zašto baš mami? Nisam ga to pitao.
Ona je opsovala. Ako se to moglo nazvati psovkom. Mamu ti bezobraznu! Izostavila upravo bezobrazni glagol.
Nikad nije psovala. Nije dopuštala da i ja psujem.
Izišao sam. U hodnik. Promatrao svoju jaknu na vješalici. Ne, jakna nije bila moja. Kupila mi je moja žena.
A druga? I nju mi je ona kupila.
Hlače na meni bile su muške. Kupila ih je ženska ruka.
Košulja također.
Čak i potkošulja. Gaće.
Nisam odjenuo jaknu.
Skinuo sam hlače te zimske večeri.
Onda i potkošulju. I gaće.
Zašto ne izlazi? Zašto ne gleda što radi njen poludjeli muž?
Stajao sam u hodniku. Drhtao.
Pada li sada snijeg i na krov kuće mojih roditelja?
Spustio sam se na nezastrti pod.
Ona će otvoriti vrata. Pitati me što radim ovdje.
Neka pita. Ništa joj neću reći. Ništa odgovoriti.
Neka galami. Ni prvi ni zadnji put.
Bit ću gluh.
Ne, nisam gluh. Samo će na jedno ući a na drugo izaći. Kako to biva muškarcima koji slušaju žene. Slušaju a ne čuju.
Zašto bih je slušao? Kad je slušala ona mene?
Ona je umorna. Preumorna. Spava zasluženim snom. Snom pravednika. U svom krevetu. Pod svojom posteljinom. Spava i iza svojih vrata ne čuje mene koji plačem.

ponedjeljak, 9. veljače 2009.

Esej: Velika književnost malih naroda







VELIKA KNJIŽEVNOST MALIH NARODA

U jednom svom eseju Borges je napisao kako bi sigurno mogao pronaći ono što bi ga moglo zanimati i u "mađarskoj ili malajskoj književnosti". Ovaj veliki argentinski pisac i čitatelj, koga izuzetno cijenim, postao mi je s tom rečenicom još draži. Zapravo je izjavio ono što sam i sam smatrao još kad sam počeo čitati prve knjige. Prve knjige koje sam čitao bile su bajke raznih naroda. U knjižnici mog rodnog grada Brčkog u Bosni i Hercegovini naišao sam i na zbirke bajki nekih naroda za koje sam prvi put čuo da postoje, kao što su, primjerice, Uzbeci ili Polinežani.
Kada sam ove zime bio u Jekaterinburgu, čitajući baškirske bajke na ruskom, sjetio sam se prvih bajki koje sam čitao. Osjećao sam se ponosnim zbog toga i pitao se koliko je ljudi u Hrvatskoj čulo za Baškire. Poželio sam naučiti baškirski, jedan od turkijskih jezika. Rekao sam sebi kako to neće biti teško jer znatan broj turcizama postoji i u hrvatskom jeziku na kojem pišem a o bosanskom da ne govorimo.
I baškirska književnost je vrlo zanimljiva. Trenutno čitam na ruskom izvrsni poetski roman Mustaja Karima "Dugo, dugo djetinjstvo".
Iako pišem trideset godina prevođenjem sam se počeo baviti tek prije pet godina. Učio sam više jezika ali najbolje sam ipak znao engleski. U Hrvatskoj najviše i postoji prevoditelja koji prevode s engleskog, a pošto se najviše knjiga i dalje prevodi s engleskog najviše izdavači i nude posla prevoditeljima s engleskog. Pošto sam smatrao da nije naročiti podvig prevoditi s jezika s kojeg većina prevodi, niti upoznavati još jednom hrvatske čitatelje s pretežno američkim piscima, odlučio sam se okušati i u prevođenju s nekog drugog jezika koji sam učio nakon što sam proširio njegovo znanje. Red je došao na ruski. Nakon raspada Jugoslavije broj prijevoda s ruskog je pao, no ipak ne tako drastično kao s nekih drugih jezika. Katastrofalan je podatak da su u Hrvatskoj u 14 godina nakon osamostaljenja izašle samo četiri knjige prevedene s makedonskog. Iz jezika koji se govori u državi koja je nekad bila u sastavu Jugoslavije!
Vjerujem da bi situacija bila bolja da u Makedoniji postoji zaklada koja pomaže prevođenje djela svojih pisaca. Tako je sa slovenskog zahvaljujući zakladi "Primož Trubar" prevedeno u zadnjih deset godina više knjiga no u prethodnih pedeset! Doduše i makedonsko i hrvatsko ministarstvo kulture u okviru svojih natječaja za potporu izdavanju knjiga pomažu strane izdavače da objavljuju djela makedonskih i hrvatskih pisaca. No posebna zaklada za koju bi se izdvajalo više sredstava i više radilo na promidžbi ipak je bolje rješenje.
Zahvaljujući zakladi "Knjiga iz Litve" u Hrvatskoj su prije dvije godine izašle prve dvije knjige litavskih pisaca u biblioteci "Prijevodi i prepjevi" u izdanju Ogranka Društva hrvatskih književnika u Rijeci koju uređujem. Riječ je o romanu "U lepetu goluba" Vytautasa Bubnysa (čija se radnja odigrava u Bosni tijekom minulog rata, a glavni lik je Hrvat!) i zbirkom humoreski "Nešto se dogodilo" Vytaute Žilinskaite. Obje knjige je s litavskog prevela Mirjana Bračko.
Opet zahvaljujući zakladama će se u izdanju "Trilera" iz Rijeke, gdje sam također bio urednik, pojaviti knjiga i jedne slovenske spisateljice. Riječ je pokojnoj Zlati Vokač, nepravedno i u Sloveniji zapostavljenoj autorici iz Maribora, za koju sam čuo iz eseja Josipa Ostija koji je sa slovenskog preveo vrlo mnogo knjiga dok je živio u Sarajevu. Zatim i roman "Vrijeme sna" belgijskog pisca Axela Somersa koji je s francuskog prevela Ivana Šojat-Kuči.
Srećom u planovima hrvatskih izdavača nisu samo djela anglosaksonskih autora. Izdvajam zagrebački "Profil" koji je nedavno objavio, nakon romana "Vještica i kiša" Jurge Ivanauskaite, koji je s prevela s litavskog Loreta Vasilj, i sjajni "Prirodni roman" Georgija Gospodinova koji su s bugarskog preveli Tatjana Dunkova i Ksenija Marković. Također i "Frakturu" iz Zaprešića koja objavljuje osim s engleskog i drugih svjetskih jezika i romane prevedene s mađarskog i slovenskog…
Preveo sam s makedonskog nekoliko priča Igora Isakovskog, književnika i prevodioca, koji je osnovao prvi makedonski internet časopis: "Blesok - književnost i druge umjetnosti" (http://www.blesok.com.mk), koji u elektronskom obliku objavljuje djela autora iz čitavoga svijeta, posebno autora iz bivše Jugoslavije i to na originalu i prevedene na neke od svjetskih jezika.
Na prijedlog Vasila Tocinovskog, glavnog urednika časopisa "Sovremenost" iz Skopja izašao je u mom prijevodu izbor nekoliko poezije i proze Petra Bakevskog, Hriste Petreskog, Radovana P. Cvetkovskog, Violete Marinovske, Slavča Koviloskog, Ranka Mladenoskog i Vasila Tocinovskog. Planiram objaviti kao knjige prijevoda zbirke priča Petreskog i Tocinovskog.
Na međunarodnom festivalu pjesnika u Tetovu sam prošle godine upoznao i bugarskog pjesnika i slikara Romana Kisjova. Nekoliko njegovih pjesama sam preveo i ponudio časopisima a volio bih negdje objaviti i zbirku njegovih izabranih pjesama.
Na prijedlog Mire Gavrana preveo sam prvo poglavlje izvrsnog romana "Plijen" Gerogija Grozdeva" i planiram ga prevesti u cijelosti i objaviti ga kao knjigu.
Počeo sam prevoditi "Bloomsbury Reader For Good Readings“ (Bloomsbury vodič za dobro čitanje). Riječ je o knjizi koja se sastoji od odrednica o 375 autora, gdje su svakom od njih prvo navedeni kratki podaci o njegovom djelu i životu, a onda nešto više o djelu koje se smatra najvažnijim. Ta je knjiga objavljena u Londonu i ogromna prednost je dana piscima engleskog govornog područja. Broj ostalih je sveden na najmanju moguću mjeru, tu su samo pisci kojih se nije moglo zaobići kao što su Čehov, Kafka i Borges. Za većinu njih smatram da ne zaslužuju naći se u društvu spomenutih velikih pisaca, a počesto je posvećeno više prostora suvremenim piscima koji će trajati nekoliko sezona i onda ih se nitko više neće sjećati. Piscima uspješnica čije pisanje je Borges nazvao prostituiranje. Od južnoslavenskih pisaca tek je u odrednici "Povijesni roman" spomenut Nobelovac Ivo Andrić i njegova "Na Drini ćuprija".
Poželio sam prevodeći "Vodič" napisati sličan takav u kojem bi se našli samo pisci iz Istočne Europe. Vodič koji bi duže trajao. Vodič koji bi i Borgesa više obradovao jer bi mu otkrio nove i ne manje uzbudljive svjetove.

(2006)



nedjelja, 8. veljače 2009.

Interview (Davor Banović)


INTERVIEW sa Žarkom Milenićem
Razgovarao: Davor Banović

Intervju s piscem Žarkom Milenićem objavljujemo povodom njegova objavljivanja zbirke priča za djecu OD ŠKOLE DO KUĆE, u zajedničkom izdanju izdavačkih kuća RINAZ i GRAFTRADE iz Rijeke.


Vi se već dugo bavite pisanjem. Kada ste, gdje i kako počeli?

Počeo sam davne 1976. godine kao petnaestogodišnji gimnazijalac u mom rodnom gradu u Brčkom kada sam napisao prvu priču. Četiri godine kasnije objavio sam prvu priču pod naslovom "Ivanovi puževi". Uvrštena je u ovu knjigu.

Trenutno živite u Rijeci, a ranije ste živjeli u nekoliko gradova, i možda opet selite. Otkud tolika seljenja? Služe li vam ona kao inspiracija za pisanje? Vaš roman "Preludij", napisali ste u Osijeku.

Selio sam se iz egzistencijalnih razloga svaki put u nadi da će mi na novoj adresi biti bolje. Volio bih se konačno negdje skrasiti. Još uvijek nemam stalni posao i još uvijek sam podstanar. Seljenja me nadahnjuju i ono što mi se događa prenosim na papir. Naizmjenično u Osijeku i Bizovcu sam živio deset godina i mjesto radnje "Preludija" te još nekih mojih djela je Osijek te izmišljeni grad Bukač.

Recite nam nešto više o svojim romanima! Koji vam je najdraži i zašto?

Napisao sam više romana a objavio tri. Jedan je fantastični, drugi ljubavni a treći znanstveno-fantastični. Mogu pisati bilo koji literarni žanr i roman koji se događa bilo gdje. Najdraži mi je moj prvi objavljeni roman "Pojela ih kiša". Napisan je u jednom dahu za mjesec dana ali dugo je bio planiran. Mislim da sam u njemu uspio jednu složenu zamisao prenijeti na papir bolje no što je slučaj u drugim mojim romanima.

Recite nam nešto o vašoj novoj knjizi za djecu! Kako je nastala? Kojoj dobi je namijenjena?

Želio sam moje priče za djecu, od kojih su neke objavljene u časopisima, skupiti na jednom mjestu. Godinama sam zbirku dopunjavao i izbacivao priče koje sam smatrao manje uspješnim. Nadahnuće sam našao u mom djetinjstvu u Brčkom ali i u promatranju moga sina Leontina i kćerke Izabele kako rastu. Kćerki je knjiga i posvećena. Knjiga je namijenjena učenicima osnovne škole i to kako nižih tako i starijih razreda.

Jeste li se osim ove vaše nove knjige prije bavili pisanjem za djecu?

Ove priče su prvo što sam pisao za djecu. Kasnije su nastala tri igrokaza i roman posvećen mom sinu. Ali to još nije objavljeno.

Planirate li se još baviti pisanjem za djecu? Priča se da je ono teže od pisanja za odrasle.

Započeo sam novi roman za djecu koji je ustvari bajka kao i napisani roman "Leon, čarobnjakov učenik". Maksim Gorki je izvrsno rekao: "I ono što je najbolje za djecu je tek dobro." Vrlo je teško pisati za djecu. Ali meni to pričinjava zadovoljstvo pogotovo kad vidim da se djeci sviđa. Tako su učenici škole "Braće Radić" iz Gunje komentirali neke priče iz ove knjige još dok su nastajale.

U našoj školi, kao i u svakoj drugoj, ima učenika koji vole pisati, i žele se možda u budućnosti posvetiti pisanju. Imate li možda poruku za njih? Ima li uopće recepta kako postati dobar pisac?

Pisanje se uči iz knjiga. Poznati pisac Arthur C. Clarke savjetovao je mladim piscima da čitaju jednu knjigu dnevno. Kao mladi pisac ja sam taj savjet bio prihvatio. Nećete postati dobar pisac ako nemate talent za pisanje. On ne mora biti izuzetan ali bitno je da ste vrijedni i uporni. Uspjeh će doći sam po sebi.


("Ernest", Ernestinovo, 2000)

Pjesme: Vrijeme velikog posta (1987)














vrijeme velikog posta









HANIBAL ANTE PORTAS





NEMA VIŠE

Nema više starog čarobnjaka
(Sada to mogu sa sigurnošću da tvrdim)
Nađosmo ga smrznutog pod usahlom murvom
Konačno mrtvog pijanog. O sreće!
Majke nas više neće plašiti njime
Ni očevi batinati ako priđemo njegovoj kući
Iz koje nestaše alkemičarski spisi
Prašnjave knjige, raskovnici, talismani
Kao da ih nikada nije ni bilo






ODISEJ

Da ne bi Troje
Na zemlji bi ležo
I rogove pušto

Sad se mator vraćam
Onoj kurvi Penelopi

Odmoran da umrem





ENEJA GOVORI TROJANCIMA

Izaberite neku obalu
na putu od Kartage do Lacije
gdje ću biti
zaboravljen od bogova i sudbine

Znam, slika drugog Eneje
krasit će Cezarovu sobu
(skidam svoju rimsku budućnost
kao zmija košulju)

Romul će ubijati Rema, Kain Abela
u noćima dok me bude pohodila
Didonina sjena

Govorim ovo u nadi
da ćete me i vi
i Vergilije shvatiti







HANIBAL ANTE PORTAS

Zar još čekaš, Hanibale?
Napolju je hladno
Dođi da orgijamo!

Ne pravi se važan!
I mi ovdje i ti tamo
Za povijest smo isti






VRIJEME VELIKOG POSTA

Ponovo nastupa
Vrijeme Velikog Posta

Moj susjed
Malu sjedeljku sprema

Tema će biti
Stari nam Rim






ALEKSANDAR O DIOGENU

U buretu čuči
I krugove crta

Ne mari za žene
A pljuje na zlato

Donijeh mu jedan
Suvenir iz Azije

U bijesu ga razbi
(Zaklonih mu sunce!)






ATILA

Frak na meni, toalet
Kad preskočih Zid
(Da me vidi mama!)

Mali Huni debeli za konje
Još im teško
Da operu noge






HAREM

Danas jedna
Sutra druga

A bez lica
Sve su iste





MARKO KRALJEVIĆ

U vrijeme ratno
U vrijeme mirno

Gledam svoja posla
Orem carski drum







I OVE

I ove turističke sezone
spremno dočekujemo bogove

dobro došli, welcome
(492. isto rekosmo
columbu colonu & co.)

naočale stavljamo
sa zelenim staklom






NAPOLEON

Europa mi bješe mala
Sad Helena nešto veća

Tek dva metra
Previše će biti






TARZAN

Godinama me pohodi
čopor neotesanih majmuna
s metrom u ruci

Moji rođaci u krošnjama
gađaju ih plodovima džungle

Sablažnjava ih moj način života
i to ne kriju kada otresaju
perut civilizacije






NEAL ARMSTRONG

Zemlja na nebu
Moj rani korak


Zagledan u zvijezde
Ne očistih čizme






UDAR

On na zidu, svijeća
ti, ja i Novo

kad skinemo sliku
skinut ću i tebe

jer, stari moj
novo bit ću Ja




VELIKI BRAT

Rat je mir
Sloboda je ropstvo
A neznanje moć

Prtlja Veliki Brat

Ne smijem
Ugasiti radio

1984.






TRI SLUČAJA ADAMA ZADNJEG

1.
Pokupih svu hranu i pojedoh
Najposlije onu što najduže traje
Konačno sit

2.
Pišem memoare
koje ću samo ja čitati
dok sam živ

3.
I da je znao svoj situaciju
Ne bi se zbog toga
Previše uzrujavao












ITD





DANAS JE PRVI

Kroz mutno staklo prozora mog
vidim škiljavo sunce.
Danas je prvi.

U mojoj sobi
kiselo mamurni zrak.
Osjećam - danas je prvi.

Čujem na krnjoj murvi
mrmlja matori vrabac:
Danas je prvi.

Gle, dolazi poštar
na svome blatnom biciklu
i viče: Penzija, stari!

Danas je prvi.
Kupit ću opet rakije
i neću biti sam!






DANAS

Smućkaj pa prospi
Iz šupljeg u prazno

Ni pjesnici više nisu
Mačji kašalj

I tome slično






UTORKOM

U svijetu obojenu utorkom
nema mjesta za druge dane
utorak je jučer, utorak je sutra

ujutro ustajemo utorkom
uvečer umiremo utorkom

cio život u jednom danU






ITD

Na petom katu
Gospođa S. gladi
Četvrtu mačku

S trećeg smeće

Dvogled s prvog
Pilji u zastore

I tako dolje






PISMO

Pero, hartija na stolu
Datum u desnom uglu
Dvadeset prvi drugi
Dva i deset po podne
(poklopljene kazaljke)

Do TV emisije
Ostalo pet minuta

Ne mogu da pišem






NE SJEĆAM SE

Ne sjećam se više onoga srpnja
sporog dolaska vlaka, procvale nade
U mojim njedrima sirove pjesme
Za tvoje oči s pečatom vječnosti
Sati šutnje, natrula iskrenost
I saznanje o igri trokuta
Odlazim kao treći katet
I ne sjećam se više?






PJESMA U BIJELOM

S prozora načičkani
Mašu maramicama

Oprane ruke
Vode ih u krevete
Košulje im navlače

Sanjaju bijele sne






KROZ PROZOR KARTE

Otvorene gledam ih kako se dijele
Kao da nisu iz istog špila

Dama bez herca, dečko bez mozga
Za njima šepiri se mišićavi as
(Gorila ljubomornog kralja)

Stare gospođe bez aduta
Opet igraju partiju trača

S ove sam strane stakla
Slažem prezreni pasijans











SEZONA LOVA





SEZONA LOVA

Lebdim nad Zonom u listopadu
(Rastvor šuma, polja i rijeke)
Zbrajam slike u kružni mozaik:

Odsjaj dvocijevi u očima srne
Olovni pad neparnog fazana
Crveni mlaz pretječe zeca

Lavež pasa, lavež gospodara

Čizmama u Iskon






ONI

Da njih nema
Bilo bi dosadno
Živjeti u kavezu

Obučeni
Uspravni
I kruti

Zadnji krik evolucije





MAJMUNI

Spojivši kraće štapove
U jedan duži on
Lako skida bananu

S grana mu kličemo
Blago njemu u krletki!

Okreće nam leđa i puši
S majmunima taj ne zbori!







JEZERO

Modrac, srpanj '82.

Sjedim kraj oka jezerskog
(Tišinu remete skokovi riba
I plitki zamasi vesla)

Moja kazaljka malo je prešla

Jednom će obići krug






MORE

Odlaze masovno na more
Zaboravljeni od prošlog pohoda
Zaboravit će ga u povratku

Ne idem
Da se ne bih vratio

More dolazi k meni





KOSA

U sanduku ležim ćosav
Ovdje kosa nema prođu
Bježi gore ispred crva

Iznad zemlje niče



subota, 7. veljače 2009.

Haiku





VELIKA KOLA


haiku


ZIMA


Prosinac.
Stari jelen žvače
iz čuvarove ruke.



Zimsko jutro.
Prolaznike promatraju
mali bolesnici.

Napušten kolodvor.
Brojčanik
bez kazaljki.

U restoranu -
zalogaj sukiyakija
zalijeva colom!

Srebrno pero.
Kao nokti
darodavca.


Tko sada
s Paga gleda
Velika Kola?


Javni zahod.
Netko je ukrao
toalet papir.

Obješene fotografije
skrivaju
paučinu.

Otvara vrata.
Sipaju vrelu juhu.
Nepoželjan gost.

Opet ću te vidjeti
mada spalih
tvoja pisma.

Ni onog parka,
ni one klupe,
nas kao nekad.


Udubljen jastuk.
Sumorne misli
U magleno jutro.

Nesta smiješka.
Poštar donio
samo račune.



Zaboravih razlog
ali i dalje
ne govorim s bratom.



Ja tužan, ti veseo -
udaljeni slušamo
istu emisiju.

Iako nema
tragova u snijegu, otvaram
poštanski sandučić.

Isto ogledalo
i sada je preda mnom.
A tebe nema.

Otvorena knjiga u snijegu.
Mladić sa slike u boji
leti visoko.

Samo šapa trag
po jutarnjem snijegu.
Veljača.

Bijela jelka.
Šareni prozor.
Gdje su mi sanjke?



Nova godina
opet je prošla.
Prljavi snijeg.

PROLJEĆE

Ubio muhu
na prvi dan
proljeća.

Okopnio snijeg.
Samo lonac ostao
od snješkovog ruha.

Oslušni more
ove martovske noći.
Umorno muči.

Beba od krpe
taman legla
u riblju konzervu.


Pčela u staklo.
Pomognem li joj -
ubost će me!



Autocesta.
Brončane mrlje nafte.
Spljoštena žaba.

Asfaltirana ulica.
Djeca se ne mogu
klikerati.

Sviraju Debussyija.
Netko u gledalištu
istresa sline!

U vitrini
čami
neraskinuta knjiga.

Stara učiteljica
u sumrak zalijeva
ukradenu ljubicu.

Proljetna šetnja.
Šarov nema rep
kao ni ja.

Proljetna kiša
pokvarila
književnu večer.



Proljetna kiša.
Starice spominju
jesen.

I ovog puta
bacili smo mačiće.
Peremo ruke.

Bačeni mačići
nemaju kome
presti.

Sam u kućici.
Ni za golog rođaka
puž nema mjesta.

Utorak.
Jedan po podne.
Kad dolazi ona.

Opet te sanjah.
Ti mene
nijednom.

Treće pismo.
A ne čuh
ti glas.

Dvogledom
gola okna
traži voajer.



Na sastanak žurim.
Vlak se vuče
kao kornjača!

Usamljeni žabac
doziva dragu
iz druge bare.

Učiteljica pokidala
kalendar. Učenici
križali dane.

Kukuriče pijetao.
Nezaposleni mladić
psuje nedjelju.


Grlica:
"Ma-ri-ja,
ku-puj kruh!"

Svibanjsko podne.
Pas leži u hladu,
te opet na suncu.



Trešnja kraj puta.
Prolaze suha usta.
Vratove krive.

LJETO

Igraju karte.
Dječak ne shvaća
zašto ih kriju.

Beethoveenova Peta.
Netko skladno
kuca na vrata.

Strašilo u polju?
Stari prosjak
hrani vrane!

Ustajem rano.
Trljam oči. Mjesec
i sunce - zajedno!

Zvjezdano nebo.
Ne znam što bih upisao
u tvoj spomenar.

Stara ćuprija.
Pod njom rijeka reče,
nad njom koraci.

Kako lijeno
protječu ljetni dani.
Ne pišem pjesme.

Riječna pličina.
Ribe bježe
u auto gumu.

Nesta svjetla.
Rekvijem posvećen
umrlom svicu.

U vrtu rajčicu
kokoši kljucaju.
Krvari.

Ponoć.
Okrugli mjesec
nad raskrižjem.

Raskrižje.
Četiri babe
ogovaraju.

Na krnjoj murvi
mrmlja
matori vrabac.

Iako nije
i ovaj zovu
Crni Vrh.

Žega.
Vrapci jedu
iz psećeg tanjura.

Stara vodenica.
Rijeka zalud teče.
Zabravljena vrata.


Ispod kamena
cijeli
svijet buba.

Kroz prozor
ulazi
prašina s ceste.

Kroz rešetke
ljudi su majmunima
smiješni.


Visoki jablan.
Ne mari za zvijezde
vrba do njega.

Juri vlak.
I lijevo i desno -
vojska suncokreta.

Jezersku tišinu
remete skokovi riba
i zamasi vesala.

Ne idem
da se ne bih vratio.
More dolazi k meni.

Gusta mreža
poklapa dva
spojena leptira.


Žega.
Pas i mačka
zajedno u hladu.


Bijeli oblaci -
ogledalo
zapjenjenog mora.

Iz mora uzima
živu ribu. Vraća
glavu i drob.


JESEN

Na antene
slijeću samo
svrake.

Zbunjen zastao
u slijepoj ulici
oštrač noževa.

Slika kraj prozora.
Pada kiša
i lijevo i desno.


Nedovršen kip
ostao u dvorištu.
Jesenja večer.

Bijelo vino.
Voda nije
tako mutna.

I on će doći
mada odavno mrtav.
Ti čitaš pjesme.

Posjekli bagrem.
Pod tom sam krošnjom
mislio na te.


S jasenom
umire
i njegov hlad.

S jasenom
ubiše
i njegov hlad.

Jesenji vašar.
Ponavljači
bježe s nastave.


Tri reda klupa.
Neprozirna okna.
Prvi dan u školi.

Staračke ruke
grčevito stišću
posljednji roman.

Jesenje jutro.
Opali list kestena.
Žuta sjećanja.


Kaktus u kalju.
U pustinji
ne bi uvenuo.


Izgubljen obiteljski
album. Žuta,
neznana lica.

Nova osmrtnica.
Prvi put čujem
za to ime.


Mutno staklo.
Škiljavo sunce.
Mamurluk.

Kišni petak.
Hoće li subota
ista biti?

Ne pada.
A kažem da
ne volim kišu.

Prije no što
odu na jug -
gledaj ptice!

Gledam prolaznike
i slažem
pasijans.

Poklopljene kazaljke.
Nitko nema vremena
misliti na me.


Nezavršeno pismo
čeka svršetak
TV emisije.

Sezona lova.
Olovni pad
neparnog fazana.

Sezona lova
Crveni mlaz
pretječe zeca.

Sezona lova.
Lavež pasa,
lavež gospodara.

Pokop na kiši.
Zar je i nebo
zaplakalo?

Pokop na kiši.
Smiješe se oni
s kišobranima.

Studeni.
Umirovljenik spaljuje
svoje stihove.

Ugašenu svijeću
na majčinom grobu
ponovo pale.

petak, 6. veljače 2009.

O meni











Datum rođenja: 14.01.1961




Mjesto rođenja: Brčko




Astrološki znak: Jarac

Bioritam: Jutarnji tip. Uglavnom pišem prije podne, a poslije podne mogu prevoditi. Poslije 18 h već teže funkciniram, a od 22 h nikako.
Knjige: Radomir Konstantinović, J. L. Borges, G. G. Marquez, Kurt Vonnegut, Henry James, Bruno Schulz, Yukio Mishima, Čehov, Leonid Andrejev, Andrej Platonov, Karel Čapek, A. N. Tolstoj, Franz Kafka, David Albahari, Stanislaw Lem, H. C. Andersen, Ray Bradbury, Robert Sheckley i dr.
Glazba: Klasika - Debussy, Ravel, Chopin, Dvořak, Mahler i dr; Rock – Queen, The Beatles, Sting i dr., Elektronika – J. M. Jarre, Tangerine Dream, Isao Tomita i dr; Pop – Vice Vukov, ABBA, Simon and Garfunkel; jazz, općenito etno itd.
Film: Tarkovski, Eisenstein, Kurosawa, Bergman, Kubrick, Hitchcock, Chaplin, Braća Marx, Woody Allen, Miloš Forman, King Hu, Zhang Yimou, Puriša Đorđević, Vatroslav Mimica i dr.
Zemlje & gradovi: Države: Rusija, Kanada, Mađarska, Slovenija, Makedonija, Italija, Nizozemska i dr.
Gradovi: Berlin, Moskva, Amsterdam, Venecija, Pariz, Budimpešta, Dubrovnik i dr.
Internet: www.knjizevnost.org; www.net.hr, www. booksa. hr,www. russian.slavica.org i naravno nezaobilazni "google".
Kućni ljubimci: Mačke, papige i ribice.
Hobi: Filatelija i skupljanje minijaturnih knjiga.

To sam ja

Žarko Milenić je rođen 1961. godine u Brčkom, Bosna i Hercegovina, gdje je završio osnovnu školu, gimnaziju i školu za osnovno muzičko obrazovanje. Višu ekonomsku školu završio u Beogradu. Objavljuje drame, prozu, poeziju te književnu i kazališnu kritiku u nizu listova i časopisa te u radio emisijama u Hrvatskoj, Sloveniji i Njemačkoj. Prevodi književna djela s engleskog, ruskog, makedonskog i bugarskog jezika. Bavi se i novinarstvom. Urednik je časopisa za književnost i kulturu "Riječ" (Brčko) te niza knjiga, recenzent je i autor brojnih pogovora. Prevođen je na makedonski, slovenski, bugarski, engleski, francuski, danski, poljski, grčki, rumunjski i albanski jezik. Nagrađivan je za pjesme, priče, drame i eseje. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Društva novinara BiH i drugih.
Knjige:
VRIJEME VELIKOG POSTA, pjesme, Brčko, 1987
NEZAVRŠENE PRIČE, proza, Sarajevo, 1988; drugo, dopunjeno, izdanje pod naslovom RASKRINKANI BOGOVI, Rijeka, 2005.
POJELA IH KIŠA, roman, Zagreb, 1995; elektronsko izdanje: Zagreb, 2009.
PRELUDIJ, roman, Zagreb, 1997.
ZABORAVLJENA PLANETA, roman, Rijeka, 1999
VELIKA KOLA/BIG DIPPER (na hrvatskom i engleskom), haiku poezija, Rijeka, 2000; elektronsko izdanje: ČETIRI GODIŠNJA DOBA/FOUR SEASONS/ČETIRI GODIŠNI VREMINJA (na hrvatskom, engleskom i makedonskom), Skopje, Makedonija, 2003.
OD ŠKOLE DO KUĆE, priče, Rijeka, 2001.
ADELA, roman, Zagreb, 2001.
SVE MOJE UDOVICE, priče, Zagreb - Rijeka, 2001.
UBOJSTVO ZA PISAĆIM STOLOM, roman, Zagreb, 2002.
UDVOJE, roman, Rijeka, 2003; prijevod na makedonski pod naslovom: ZAEDNO, Skopje, Makedonija, 2007.
ROMAN NAŠEGA DOBA, književni prikazi, Rijeka, 2003.
LEON, ČAROBNJAKOV UČENIK, Tuzla – Wuppertal, 2006.
ZMIJA S ISTOKA, roman, Rijeka, 2004.
MRTVI KANAL, roman, Rijeka, 2005.
ULJEZI, roman, Zagreb, 2005.
MAČKA, roman, Rijeka, 2007.
USKRAĆENI, roman, Zadar, 2007.
ROMAN NAŠEGA PODNEBLJA, književni prikazi, Rijeka, 2007.
PONAVLJAČI, pjesme, Rijeka, 2007.
PREMIJERA, Zagreb – Rijeka, 2008.
Pod pseudonimom J. Milen:
LEON, ČAROBNJAKOV UČENIK, Rijeka, 2004.
DRUŠTVO ČAROBNJAKA I VJEŠTICA, roman, Rijeka, 2005.
TRAŽI SE MISTER MAURICE, Rijeka, 2005.
LEON U STAKLENOJ GORI, roman, Rijeka, 2006.
VIDILAC S GALE, roman, Zagreb – Rijeka, 2008.
Drame:
AUT CEZAR, časopis "Plima" broj 2, Zagreb, 1993; elektronski časopis "Etna" broj 1, Beograd, 2008.
PADOBRANCI, "Plima" broj 5, 1994.
TO JE PROPAST TVOJA, "Književna Rijeka" broj 4, 1996.(nagrada Dramskog studija slijepih "Novi život" u Zagrebu, 1996); Postavljeno u Privatnom kazalištu u Osijeku pod naslovom NA VRHU IGLE, 1998; u Bosanskom narodnom pozorištu, Zenica, 2000., te u Teatru Kabare iz Tuzle pod naslovom ZLATNI ŠUT, 2001., te na amaterskim pozornicama u Hrvatskoj i Srbiji.
IMA I GORIH STVARI, "Plima" broj 19, 2000; elektronsko izdanje: IMA I GORIH STVARI/EVEN WORST THINGS HAPPEN (na hrvatskom i engleskom), Skopje, Makedonija, 2003.
REDA MORA BITI, "Književna Rijeka" broj 2-3, 2001.
MEDENI MJESEC, "Svjetlo" broj 1-2, Karlovac, 2002.
NIKAD NISI ZNALA LAGATI, "Dubrovnik" broj 2-3, 2004.
Radiodrame:
MEDENI MJESEC, Radio Slovenija, Ljubljana, 2000.
GOST, "Osvit" broj 1-2 , Mostar, 2001; elektronsko izdanje: GOST/DAS HAUS (na hrvatskom i njemačkom), Skopje, Makedonija, 2003.
AUT CEZAR, Radio Slovenija, Ljubljana, 2001.
NEZAVRŠENA PRIČA, Hrvatski radio, Zagreb, 2002.
MAKSIMALNA DISKRECIJA, "Osvit" broj 1-2, 2004.
ULJEZI, "Osvit" broj 1-2, 2005.
Dramatizacije:
A. P. Čehov: IZ DNEVNIKA PRGAVA ČOVJEKA, Hrvatski radio, 2003.
I. Velikanović: KLUPODERSKI KLUB, Hrvatski radio, 2004.
A. P. Čehov: GADNA PRIČA, Hrvatski radio, 2005.
J. Hašek: DOGAĐAJ S HRČKOM, Hrvatski radio, 2008.
A. P. Čehov: PRIJE SVADBE, Hrvatski radio, 2008.
Prijevodi knjiga s engleskog:
Jiddu Krishnamurti: BITI ČOVJEK, Labin, 2004.
Oliver Goldsmith: ŽUPNIK IZ WAKEFIELDA, Rijeka, 2004.
Dan Simmons: ILIJ, Zagreb, 2005.
Kate Chopin: BUĐENJE, Zagreb, 2006.
J. M. Barrie: PETAR PAN U KENSINGTONSKOM PERIVOJU, Zagreb, 2007.
Henry James: ASPERNOVI SPISI, Zagreb - Rijeka, 2007.
Jeff Noon: NIMFOMACIJA, Sarajevo, 2008
Prijevodi knjiga s ruskog:
Leonid Andrejev: PRIČA O SEDMERO OBJEŠENIH, Rijeka, 2006.
Valerij Brjusov: NOĆNO PUTOVANJE, Rijeka, 2006.
Ivan Gončarov: OBIČNA PRIPOVIJEST, Zagreb - Rtijeka, 2007.
Fjodor Sologub: SJENE, Rijeka, 2007.
Vladimir Sorokin: MARININA TRIDESETA LJUBAV, Sarajevo, 2008.
Priredio:
ANTOLOGIJA HRVATSKE ZNANSTVENO-FANTASTIČNE PRIČE, Rijeka, 2005; na makedonskom: Skopje, 2008.
RUKA NA SAVI, zbornik poezije Brčaka, Brčko, 2007.
VEPRINAC KROZ STOLJEĆA, zbornik radova o Veprincu, Opatija, 2007.

Web stranica:
http://milenic.chez.com

Kontakt:
milenic@gmail.com