MUSTAFA KRILAŠ, „PRIJATELJ“ TOLSTOJEVIH



- Odveo me jedan Belgijanac, rudar, u svoju
domovinu. Potom sam krenuo sam, sve do Odese;
tu me, u jednoj kafani, našao marinski oficir
Pjotr Mihajlovič, grofov zet, i uzeo u službu.

- Tolstoj je pitao: „Koliku, Mustafa, platu tražiš?!
Stan, hrana i odijelo. Onda se čudio:

„Treba, Mustafa, da imaš novaca. Doći će
uskoro vrijeme kada će novac vladati svijetom.
Ko bude imao više novaca, biće ugledniji, i
više će ga poštovati.“ Deset rubalja mi odredio.


- Isprva mi izgledao čudan. Nosio se seoski,
malo govorio, orao je i kopao, i sam uređivao
svoju sobu. Nikada nije pušio, ali je votke
dosta pio. Noću, dok je pisao, ponekad sam
prilazio ključaonici i virio. Sjedio je za
stolom, pio votku, i pisao, ili dugo gledao
u goli zid. Ujutro je boca bila prazna.


- Često sam mu govorio: Podrežite obrve, grofe,
smetaju vam kod pisanja. Nije htio. Neprestano
ih je gladio, kvasio vodom, a noću, kad nije
imao vode pri ruci, i votkom.


- Životinje? Mnogo je volio. Držao je konje,
krave, ovce, a u kući imao uvijek četiri-pet
mačaka. Govorio mi je: Onaj ko voli životinje,
dobar je čovjek. I jeste, Tolstoj je bio vrlo
dobar čovjek.


- Ne znam. Ja vjerujem u kismet. Vjerujem
u višu silu koja određuje naše puteve. Ja
vjerujem u tu moć, jer ne sumnjam: ona me je,
pedeset godina, i više, vodila na dugom,
izukrštanom putu: Sarajevo, Belgija, Carigrad,
Egipat, Japan, Odesa, Jasna Poljana, Petrograd,
Teheran, Bombaj, Atina…

- Kako smo se rastali? Devetsto prve, išao
Tolstoj na Krim, zdravlje da vrati. Ja, svojim
putem. A on mi veli: Idi, Mustafa, idi, i sretno!
Ali znaj, svako je sutra gore od danas.

Ovo je pjesma „Mustafa Krilaš daje izjavu o službi kod grofa Lava Nikolajeviča Tolstoja“ koju je napisao Abdulah Sidran. Mustafa Krilaš je rođen u selu Gunjani kod Kreševa. Prema opširnom razgovoru s njim je Mak Dizdar objavio dugu reportažu u tri nastavka u listu „Jugoslovenska pošta“ u Sarajevu 1940.  godine. U njoj je navedeno da je Krilaš služio u grofa Lava Nikolajeviča Tolstoja tri godine i osam mjeseci. 

Avanturista Krilaša put je doveo u Odesu gdje se upoznao s profesorom pomorske umjetničke akademije, Pjotrom Mihajlovičem,  od koga je naučio slikarsku vještinu. Jednom prilikom poveo je Mihajlovič Krilaša u Jasnu Poljanu na imanje svoga punca Lava Tolstoja. Prema pričanju Krilaša Tolstoj ga je zavolio i često s njim radio u bašti. Tolstoj je pričao Krilašu o životu i ljudima. Tako se sjeća Krilaš da mu je jednom prilikom Tolstoj rekao: „Čovjek ne smije da umre kao strvina. Sve što ima mora ostaviti ljudima. Pronalaske, znanje...“ Drugom prilikom mu je rekao: „Jest, često bi iz ljudi pobjegao čovjek. Ali, on ipak mora da dođe, da se povrati natrag. Može svašta da se desi. Mlad si, vidjet ćeš. Ljudi te cijene po spoljašnosti. Skidaju šešir ako si lijepo obučen. Novac postaje cilj. A novac je prljav. Zbog njega će se ljudi pokrviti. No, ipak, jednom bit će sve drukčije. Čovjek će zagrliti čovjeka.“

Mustafa Krilaš je jednoga dana, protiv svoje volje, morao ostaviti Tolstoja i Jasnu Poljanu. Tolstojev zet Pjotr Mihajlović bio je umiješan u Rusku revoluciju 1905. godine. Plašeći se da će pasti u ruke policiji morao je bježati iz Jasne Poljane i tom prilikom je poveo sa sobom Mustafu, kojeg je volio ne manje nego Tolstoj.

Pred Drugi svjetski rat, u maju 1940. godine, svjetski putnik, Mujo Krilaš, koji je govorio 14 jezika,  vratio se s dugogodišnjih putovanja i nastanio u Sarajevu. Uvijek se rado sjećao prijatelja Tolstoja — toga „poštenjačine i filozofa“, kako ga je on nazivao.

O Krilašu su u Bosni i Hercegovini te u zemljama bivše Jugoslavije pisali i Alija Isaković, historičar Jovan Jovanović i drugi, no svi se oni oslanjaju na razgovor koji je s njim obavio Mak Dizdar. Nitko se nije potrudio da provjeri istinitost tih podataka. Danas ne znamo ni godinu rođenja ni smrti Mustafe Krilaša. Nije nađena niti jedna njegova fotografija niti neki vjerodostojni dokument o njemu. Ne spominje Krilaša ni Sofija Andrejevna Tolstoj u svom „Dnevniku“ (koji sam prvi preveo u Regionu, a knjiga je izašla 2014. prvo u izdanju Književnog kluba Brčko distrikt BiH te „Draslar Partnera“ iz Beograda, dok je njen manji dio izašao u nastavcima u „Politici“) niti u svojim „Dnevničkim zabilješkama“. A tamo su spomenuti svi ljudi s kojima  se družio veliki pisac dok je boravio u Jasnoj Poljani i drugdje.

Lav Tolstoj i Sofija nisu imali kćerku koja se zvala Olga, kako je to tvrdio Krilaš, niti zeta Pjotra Mihajloviča. Krilaš ne navodi ni njegovo prezime, samo srednje ime Mihajlovič, dobiveno po ocu.

Sidran pak u pjesmi piše da je Krilaš napustio Jasnu Poljanu 1901., kad su Tolstoj i Sofija zbilja otputovali u Gaspru na Krim, a Dizdar je zapisao da je to bilo 1905. godine.

Siguran sam da je Krilaš izmislio da je boravio u Jasnoj Poljani. Da je bosanski Minhauzen. On je slagao sve to da bi privukao pažnju. I vjerovali smo mu više od sedamdeset godina!

 (Pročitano na ruskom na Međunarodnom seminaru prevodilca u Jasnoj Poljani 2014.)

Jidi Majia: MANIFEST MEĐUNARODNOG PJESNIČKOG FESTIVALA NA JEZERU QINGHAI

Jidi Majia

MANIFEST MEĐUNARODNOG PJESNIČKOG

FESTIVALA NA JEZERU QINGHAI

Jedna od najranijih kolijevki ljudskih pjesama, izvor glavna tri kineska plovna puta, Qinghai se ponosi topografskim položajem u svijetu na najvišem platou, što stoji u netaknutom sjaju i okružen pjesničkim oreolom, sa zamamnim i poletnim pjesnicima, od tamo i onamo,  izdaleka i iz široka, skupljenih na obalama svetog Jezera Qinghai, koji su svjedoci velikog kulturnog događaja. Danas, mi - ovako malena migracijska kompaktna zajednica od 220 pjesnika iz 34 zemlje, poređani duž obale jezera, svečano proglašavamo manifest, jaki afirmativ naše pjesničke svijesti kao i svetinju pjesničke umjetnosti.

Prije svega, mi smo uvjereni od pamtivjeka da je najljepše ono što se dogodilo nama, ljudima, je to da smo u posjedu pjesništva. Zahvaljujući prvoj generaciji trubadura i pjevača balada, ljudi su izašli iz haosa, izašli iz jurske džungle opstanka u osvit civilizacije. Pjesništvo vodi porijeklo iz naših drevnih saga, proročkih i pjesničkih dijaloga s božanstvima i iz njihovog međusobnog kontakta. Nepromjenjivi i najstariji umjetnički oblik unutar kompasa raznolikog ljudskog razgovora, pjesništvo se pokazalo kao najvitalnije i najuticajnije. Nezamislivo je da bi čovjek preživio uza sve na svom putu bez unutarnjeg podstreka kao što su Ilijada, Gesar[1] ili Knjiga Pjesama[2]. Pjesništvo je kišna kap koja njeguje život, sunčeva svjetlost koja ublažava melanholiju, posljednja božanska sila koja čisti i uzdiže ljudsku prirodu. Nekoliko nadahnutih stihova Homera, Li Poa i Shakespearea pročisti nas i pretvara naše prosto okruženje u vilinsku zemlju. Uvijek ispred nas, bdijući uz ljudske aktivnosti, pjesništvo je bilo blisko spleteno sa svim kulturnim temama koje su učinile naš duhovni životni mogućim.

Osvrnuvši se na prošli vijek vidimo prelijevanje ljudske slave kao i naše vlastite sramote. Bilo je tada previše nezaslužene patnje. Takođe i obilja božanski inspirisanog iskupljenja. Izazov je pretvoren u priliku i krizu, u novi poticaj. Fermentacija proračunate Racionalnosti je dovela do procvata nauke i tehnologije odvajanjem velikog potencijala skrivenog u unutrašnjim dubinama ljudske psihe. U svojim naporima da sputa i eksploatiše prirodu, čovjek je postigao najpuniju mjeru slobode koja nosi težinu u njegovim drskim rukama. S druge strane, prekomjerna ovisnost o mašinama i računarima je uzelo svoju cijenu, rađajući duhovno izopačenje i gušenje ličnosti u masi, kao i drastično smanjenje kreativnosti.

Ali postoji i dalje nada i nada je ponovo nađena u pjesništvu, biti ljudskog intelekta i oku ljudske savjesti.  Pjesnike, bez obzira na porijeklo ili vjeru, je sve obdario Tvorac čistim pjesničkim srcem, lupanjem srca i vatrenošću od začina za Istinu, Dobrotu i Ljepotu. U ovom času, ovdje u blizini sunca, mi pozivamo sve naše kolege i sve one koji žele da budu prosvjetljeni ponovo da nam pruže uvo za proglas našeg manifesta.

Mi proglašavamo svečano da ćemo se obavezati da obnovimo integritet prirodne etike ljudskog kontakta s prirodom, premošćivanje komunikacije i razumijevanja između kultura, održavanje baklje drevne nade u vjeru za život i da se zalažemo za svijet gdje uzajamno poštovanje, briga i ljubav prevladavaju.

Mi proglašavamo u smrtonosnoj slutnji da ćemo preduzeti da se očisti jezik i objasni pjesništvo u ime kojeg suprotstavljamo mir ratu, pravdu zlu i sa tim sredstvima mi se ističemo, mi ćemo nastojati da odbijemo patnju i smrt.

Posljednje, ali ne i manje važno, to je da ćemo dati najviše od sebe da unesemo sklad u naša ostvarenja, onaj koji je prvenstveno pjesnički, kosmički u opsegu i zavrijediti ljudsko dostojanstvo, u preoblikovanju zdravog i odanog odnosa, uključujući sva osjetljiva bića u svijetu. Tu leži, mi vjerujemo, odgovornost pjesnika kao i veliki zadatak pjesništva.

Zbog naše odgovornosti, za misiju ove vitalne ljudske umjetnosti, mi ćemo podržavati naše tople usrdne molbe s muzama neumoljivo. Nikad nas ne napuštajte. Dajte nam inspiraciju i učinite nas osjetljivim na vaš šarm tako da se sada i ovdje, pred licem svetog Jezera Qinghai, odlučimo i molimo:

Da se Majka Priroda duboko poštuje.

Da život u svim oblicima bude nestegnut i slobodan.

Civilizacija neka bude održavana u istinskoj nepovredivosti.

I napokon neka se pjesništvo ukorijeni u ljudskim srcima.

Avgust, 2007.

Preveo s engleskog

Žarko Milenić

---

[1]  Epski ciklus mongolskih naroda iz XII. v. s varijantama u Kini, Tibetu i Rusiji – prev.

[2] Najstarija zbirka kineske poezije, nastala od XI do VII v. p. n. e – prev.

Prikaz romana "Adela"

Jadran Zalokar

SECIRANJE  DRUŠTVENE  STVARNOSTI

Žarko Milenić: ADELA, Naklada A3 data, Zagreb, 2001.

Suvremena hrvatska književnost u labirintnosti literarnih puteva i postmodernističkih opcija trasira svoju budućnost kroz autore koji nevezani uz tradicije i eksperimente izgrađuju svoj osebujni izraz u različitim književnim formama i više ne pretendiraju avangardizmu već samozatajno stvaraju novi kozmos hrvatske literature. Među njima istaknuto mjesto pripada i Žarku Mileniću (1961)

koji je objavio zbirku pjesama "Vrijeme velikog posta" (1987) zbirku haikua "Velika Kola" (2000) te zbirku proze "Nezavršene priče" (1988). Tri drame su mu uprizorene a više njih objavljeno u časopisima. Objavio je i tri romana. Svojim četvrtim romanom Milenić se definitivno potvrđuje ne samo kao plodni pisac već i kao značajan autor književne scene u kojoj priličan broj pisaca kvantitetom nastoji nadomjestiti kvalitetu te u velikoj produkciji vidi "izlaz" iz kriznosti suvremene hrvatske književnosti.

Romanom "Adela" Milenić ne samo izvrsno secira društvenu stvarnost već i literarno virtuozno opisuje stanje alijeniranosti ljudskog života koje permanentno stvara egzistencijalnu mučninu i kolaps ljudskih vrijednosti. Odabir likova kroz vještu fabulaciju nije tek nizanje sudbina i učinaka koji slijepo slijede instinkt nižeg života, već mozaik iživljavanja na granici stvarnosti i uobrazilje pojedinaca koji jednostavno srljaju iz jednog afekta u drugi, nemir egzistencije koja slijedi tamne porive barbarskog svakodnevlja. Likovi su magličasti i tipični istodobno, zarobljenici prošlosti i akteri bolesne sadašnjosti. Oni su koliko prazni toliko i puni, susreću se i rastaju u urbanom makabrizmu.

U tom svijetu ljubav i poljubac postaju istovrsni s prijevarom i zločinom. Jedini svijetli lik je Adela koja se gotovo anđeoskom prisutnošću transparira kroz radnju palih duša i ostaje plamičak čistog života u svijesti onoga koji u traumatiziranom životu ipak uspijeva misliti dušom kroz nečujni vapaj za onim višim i izgubljenim na granici sna i jave. I upravo je taj moment izvrsni literarni unicum autora koji unakazuje i puni dignitet klasičnih vrijednosti u književnosti, a koje mnogi suvremeni hrvatski književnici zanemaruju i zadovoljavaju se literarnim igrama u opisima i plitkim dramatizacijama suvremene egzistencijalne stvarnosti.

Kod Milenića je prisutna svojevrsna askeza izraza, te kratkoća služi i vještoj naznaci, nagovještaju, zagonetki. Neizgrađeni, rasplinuti odnosi likova drugdje bi predstavljali minus, ovdje su književni plus jer su šatirane konstelacije u polusjenama života koji traje na granici svjetla i tame kao egzistencijalni fluks i fluid u općem rasplinuću čvrstih obrisa vrijednosti i smislenih konotacija. Sjećanje na kći Adelu glavnog junaka Filipovića zapravo je jedina čvrsta os smisla i vrijednosti. To je i oblik bijega u sjećanje ali i anticipiranje jedine pozitivne osjećajnosti koje jednostavno nema u atmosferi života likova. Sjena Adele je svijetli oblik čiste duše koja je jedina suprotnost i antipod blijedoj ružnoći likova. Nizanje slika i tijek radnje nosi pečat provizornosti i nedovršenosti. Oni su tu da in ultima lenea svjedoče o svojoj egzistencijalnoj zaspalosti u tamne virove života, ali još više o snazi sjećanja na čisti lik koji više ne može izdržati u stvarnom svijetu niti kao sjećanje. Posljedica je stvarni/mogući zločin.

(2001.).