Prikaz romana "Adela"

Jadran Zalokar

SECIRANJE  DRUŠTVENE  STVARNOSTI

Žarko Milenić: ADELA, Naklada A3 data, Zagreb, 2001.

Suvremena hrvatska književnost u labirintnosti literarnih puteva i postmodernističkih opcija trasira svoju budućnost kroz autore koji nevezani uz tradicije i eksperimente izgrađuju svoj osebujni izraz u različitim književnim formama i više ne pretendiraju avangardizmu već samozatajno stvaraju novi kozmos hrvatske literature. Među njima istaknuto mjesto pripada i Žarku Mileniću (1961)

koji je objavio zbirku pjesama "Vrijeme velikog posta" (1987) zbirku haikua "Velika Kola" (2000) te zbirku proze "Nezavršene priče" (1988). Tri drame su mu uprizorene a više njih objavljeno u časopisima. Objavio je i tri romana. Svojim četvrtim romanom Milenić se definitivno potvrđuje ne samo kao plodni pisac već i kao značajan autor književne scene u kojoj priličan broj pisaca kvantitetom nastoji nadomjestiti kvalitetu te u velikoj produkciji vidi "izlaz" iz kriznosti suvremene hrvatske književnosti.

Romanom "Adela" Milenić ne samo izvrsno secira društvenu stvarnost već i literarno virtuozno opisuje stanje alijeniranosti ljudskog života koje permanentno stvara egzistencijalnu mučninu i kolaps ljudskih vrijednosti. Odabir likova kroz vještu fabulaciju nije tek nizanje sudbina i učinaka koji slijepo slijede instinkt nižeg života, već mozaik iživljavanja na granici stvarnosti i uobrazilje pojedinaca koji jednostavno srljaju iz jednog afekta u drugi, nemir egzistencije koja slijedi tamne porive barbarskog svakodnevlja. Likovi su magličasti i tipični istodobno, zarobljenici prošlosti i akteri bolesne sadašnjosti. Oni su koliko prazni toliko i puni, susreću se i rastaju u urbanom makabrizmu.

U tom svijetu ljubav i poljubac postaju istovrsni s prijevarom i zločinom. Jedini svijetli lik je Adela koja se gotovo anđeoskom prisutnošću transparira kroz radnju palih duša i ostaje plamičak čistog života u svijesti onoga koji u traumatiziranom životu ipak uspijeva misliti dušom kroz nečujni vapaj za onim višim i izgubljenim na granici sna i jave. I upravo je taj moment izvrsni literarni unicum autora koji unakazuje i puni dignitet klasičnih vrijednosti u književnosti, a koje mnogi suvremeni hrvatski književnici zanemaruju i zadovoljavaju se literarnim igrama u opisima i plitkim dramatizacijama suvremene egzistencijalne stvarnosti.

Kod Milenića je prisutna svojevrsna askeza izraza, te kratkoća služi i vještoj naznaci, nagovještaju, zagonetki. Neizgrađeni, rasplinuti odnosi likova drugdje bi predstavljali minus, ovdje su književni plus jer su šatirane konstelacije u polusjenama života koji traje na granici svjetla i tame kao egzistencijalni fluks i fluid u općem rasplinuću čvrstih obrisa vrijednosti i smislenih konotacija. Sjećanje na kći Adelu glavnog junaka Filipovića zapravo je jedina čvrsta os smisla i vrijednosti. To je i oblik bijega u sjećanje ali i anticipiranje jedine pozitivne osjećajnosti koje jednostavno nema u atmosferi života likova. Sjena Adele je svijetli oblik čiste duše koja je jedina suprotnost i antipod blijedoj ružnoći likova. Nizanje slika i tijek radnje nosi pečat provizornosti i nedovršenosti. Oni su tu da in ultima lenea svjedoče o svojoj egzistencijalnoj zaspalosti u tamne virove života, ali još više o snazi sjećanja na čisti lik koji više ne može izdržati u stvarnom svijetu niti kao sjećanje. Posljedica je stvarni/mogući zločin.

(2001.).