Thomas MANN (1875-1955),

Iako Mann nije bio politički pisac, teme njegovog djelaju reflektiraju sjevernoeuropsku politiku u zadnjih sto 100 godina. U njegovom prvom velikom romanu, Buddenbrookovi (Buddenbrooks, 1901), opisuje se pad moćne njemačke industrijske obitelji preko triju desetljeća. Iako je naoko slična obiteljskoj sagi o Forsytema, njegova snaga potječe od stalnog dojma da su Buddenbrooks karakteristični za dekadentnu 'staru Njemačku' uopće. Glavni lik Čarobne gore (Der Zauberberg, 1924) provede mnogo vremena čitajući knjige o europskom moralnom, umjetničkom i filozofskom nasljeđu i zatim ide boriti se u Prvom svjetskom ratu. U tetralogiji Josip i njegova braća (Joseph und seine Brüder, 1933-43), temeljenoj na Bibliji i napisanoj pod sjenom Nacizma, Josip, lik koji simbolizira napredak, a njegova braća simboliziraju barbarstvo. Skladatelj, glavni lik romana Doktor Faustus (1947) može otvoriti svoju kreativnost samo ulazeći dublje u močvaru svog uma, i smatra da biti 'običan' ne znači izabrati kulturni mir već kaos. Varalica, glavni lik romana Ispovijesti varalice Felixa Krulla (Krulla (Bekenntnisse des Hochstaplers Felix Krull, 1954), Mannovog jedinog komičnog romana, vreba one koji još vjeruju u stara religijska, društvena i politička pravila.

ČAROBNA GORA (DER ZAUBERBERG, 1924)
Castorp, bogati, nemaštoviti mladi čovjek, provede sedam godina u švicarskoj lječilištu za tuberkulozne. Lječilište je puno glagoljivih intelecktualaca, koji obrazuju Castorpa u glazbi, filozofiji, umjetnosti i književnosti. U romanu je prikazan njegovo uvećanje znanja i moralnog statusa, dok se na kraju ne izliječi i od tuberkuloze i od veće bolesti (u Mannovim očima) - neznalačkog samozadovoljstva. On će poći da se bori u prvom svjetskom ratu i Mann nas poziva da promislimo o njegovoj mogućoj sudbinu i o znanju o europskoj kulturi koje je on tako mučno stekao.

U Mannova kraća djela spadaju Mario i čarobnjak (Mario und Zauberer - o opsjednutosti demonsom), Smrt u Veneciji (Der Tod in Venedig - o piscu koji je izgubio glavu za lijepim dječakom), Lota u Weimaru (Lotte in Weimar - povijesni roman o mladom > Goetheu), i Sveti grješnik (Der Erwählte – o mladiću koji je lijep i skriva emocije, opisuju se smiješnti događaji i prepričavaju srednjovjekovne religiozne legende uključujući incest, komunikaciju s anđelima i magične preobrazbe).

(Iz knjige "Vodič za dobre čitaoce")

Preveo s engleskog Ž. M.

SALINGER, J. D. (1919)

Salingerov jedini roman, Lovac u žitu (The Catcher in the Rye, 1951), je vrludavi monolog sedamnaestogodišnjeg Holdena Caulfielda. On je pobjegao iz internata netom prije Božića, i provodi nekoliko dana lutajući New York Cityjem dok on odluči da li ići kući ili ne. On osjeća da je njegovo djetinjstvo prošlo i da je doba nevinosti prošlo, ali on mrzi lažni, bezosjećajni svijet odraslih (koji simboliziraju plastični božićni ukrasi i sezonu lažne dobre volje). On misli da je biti odrasla osoba oblik predaje, ali on to ne može nikako izbjeći. On luta gradom, govori besciljno taksi-vozačima, domarima, konobarima, pros­titutkama i svojoj mlađoj sestri Phoebe, koju pokušava upozoravati da ne odraste. Napokon, neizbježno, on se predaje ili možda pobjegne, dok mi uočimo da je ono što smo tek pročitali je njegova 'ispovijed' psihijatru u domu za mentalno oboljele. Salinger je postavio pitanje o tome kako vratiti moralnu nevinost i u njegovim drugim djelima, ciklusu priča o nadarenoj, mentalno nestabilnoj obitelji Glass. U 'Franny and Zooey', najdirljivijoj od tih priča, riječ je o Zooeyju Glassu, glumcu, koji govori svojoj sestri Franny nakon sloma živaca. To je izvedba blještave tehničke briljantnosti i pune nježne dobrote, no - to je tipičan Salingerov tmurni pogled na ljudsko moralno nastojanje - iako on pomaže Franny trenutno, ona ne pridonosi širenju dobra u svijetu.

Priče o obitelji Glass su skupljene u knjige Franny and Zooey, Devet priča (Nine Stories) i Podignite krovnu gredu visoko, tesari (Raise High the Roofbeam, Carpenters).

(Iz knjige "Vodič za dobre čitaoce")

Preveo s engleskog Ž. M.

MALOUF, David (1934) , australski pisac

Malouf piše romane čije su zbivanja smještena u razna vremena i lokacije. Tako u romanu Zamišljeni život (An imaginary life) opisuje progonstvo rimskog pjesnika Ovidija. No njegova najuspješnija u prozi bogatog i poetskog raspona, poviješću njegove rodne Australije. Tako je radnja romana Sjećajući se Babilona (Remebering Babylon, 1993) smještena u Queensland u XIX. st. s pričom o Gemmyju, koji se najednom pojavio kod grma na rubu malenog bijelog naselja. Gemmy je bijelac ali nakon brodoloma, on je šesnaest godina živio s Aboridžinima. Svi bijelci u romanu su fascinirani i zgranuti Gemmyjevim dvostrukim statusom, položajem kojim on drži ravnotežu između dvije, za njih međusobno isključive, kategorije, bijelu i crnu. Gemmy može biti bijelac, ali godine s Aboridžinima su ga označile. On se teško sjeća bilo koje engleske riječi i on sebe ćuti kao pripadnika narodu koji ga je usvojio. Kako radnja teče i Gemmy kreće k realizaciji da spasi sebe, on se mora vratiti još jednom do grma. Možemo se samo diviti vještini i suptilnosti s kojom Malouf podastire svoju priču. I radnja romana Razgovori kod Curlow Creeka (The Conversations at Curlow Crek, 1996) je također smještena u XIX. st. Godina je 1827. i roman je pisan u formi cjelonoćnog razgovora između Carneyja, Irca, šumskog razbojnika koji će biti obješen ujutro, i Adaira, policajca koji će nadzirati vješanje. Dok oni govore pripovjedanje teče naprijed-nazad u vremenu kroz njihova sjećanja kao silnice koje su ih oblikovale i postanu jasnije i veze koje su utemeljene između kriminalca i čovjeka poslanog da ga kazni.

Drugi romani Davida Maloufa su Uzletjeli Petar (Fly away, Peter), Veliki svijet (The Great World), Dječja igra (Child's Play), Harlandova polovina jutra (Harland's Half Half Acre) i Johnno. Stvar sna (Dream Stuff) je zbirka priča. Ulica Edmonstone br. 12 (12 Edmonstone Street) je osebujna autobiografija. Malouf je također objavio više zbirki pjesama.

(Iz knjige "Vodič za dobre čitaoce")

Preveo s engleskog Ž. M.

MAILER, Norman (1923-2007), američki pisac

Osim romana, Mailer je pisao i nebeletristička djela (na primjer Oswaldova priča/Oswald's Tale - potraga za istinom o atentatu Harveyja Oswalda na Kennedyja) i mješavine stvarnih i izmišljenih događaja, kao što je Krvnikova pjesma (The Executioner's Song, 1979), o proučavanju lika i zločina ubojice Garyja Gilmorea. Radnja većine njegovih romana je smještena u današnje vrijeme, i govore o jednoj temi: muškosti. On smatra nasilje i natjecanje bitnim komponentama muževnosti, vezanim za seksualnu potenciju i tvrdio je da će kapitalističko društvo uspjeti samo onda ako modelira sebe prema agresivnosti i muškosti. Svijet kakav Mailer često opisuje, kao i > Hemingway prije njega, ima za temu neuspjeh tih macho maštanja, i mnoge njegove knjige govore o neuspjehu Američkog sna, očaj daje njegovim djelima ubojitu i stalnu relevantnost. U romanu Goli i mrtvi (The Naked and the Dead, 1948) govori se o brutalnosti grupe zbunjenih mladih avijatičara u Drugom svjetskom ratu. Roman Zašto smo u Vijetnamu? (Why Are We in Vietnam?, 1967), je parodija na Hemingwaya, o čovjeku koji vodi svog sina u lov na medvjede da proslave njegov osamnaesti rođendan, i taj naročiti američki ritual muškost je povezan, u razornom konačnom dijelu, s bezglavom, krvoločnom američkom vojskom u Vijetnamu, a uz što će dječak postati odrasla osoba. U romanu Američki san (An American Dream, 1965), koji je također opora satira, se govori o čovjeku koji počini ubojstvo i onda pokuša u svom bolesnom umu naći razlog tome misleći da bi ga njegova zemlja trebala poticati da ubija, jer bi nečija druga nasilna smrt trebala biti rezultat Američkog sna.

DREVNE VEČERI (ANCIENT EVENINGS, 1983)
Egipatski faraon Ramzes IX., zbunjen svojim neuspjehom kao vladar, zamoli svog ministra Menenheteta da se prisjeti svog bivšeg života kao kočijaša velikog ratnika i faraona Ramzesa II., i da objasni tajne Ramzesovog uspjeha. Menenhetetova priča je glavni dio knjige, blještav opis društva ovisnog o vjerovanju u magiju i na viđenju svoje moći pomlađivanja, s neprekidnom mogućnosti dekonstrukcije i rekonstrukcije svoje prošlosti.

Reprezentativno je Mailerovo djelo knjiga Oglasi za sebe (Advertisement for Myself), zbornik njegovi ranih tekstova s fascinantnim autobiografskim komentarima. U njegove druge romane spadaju Obala Barbarije (Barbary Shore), Park jelena (The Deer Park), triler Muškarčine ne plešu (Tough Guys Don't Dance), uspješnica Harlotov duh (Harlot's Ghost), o CIA-i i Evanđelje po Sinu (The Gospel According to the Son), čudno blag roman, pisan na osnovu Novog Zavjeta. Sablasna umjetnost (The Spooky Art) je zbirka osamdesetogodišnjeg Mailera o pisanju i spisateljskoj profesiji.

Ian McEWAN (1948), engleski pisac

McEwan je započeo svoju karijeru pišući priče i kratke romane u kojima, preciznim i hladnim stilom vodi svoje čitaoce prema skrivenom strahu i užasnim otkrićima. Što je, na primjer, tajna Betonskog vrta (The Cement Garden, 1978), koju samo djeca znaju? S kakvim nezamislivim nasiljem će završiti snoliki izlet u Veneciju u Utjehi stranaca (The Comfort of Strangers, 1981)? Kasniji su mu romani s istom tenzijom, ali su mu likovi osjećajniji, atmo­sfera je manje klaustrofobična a ljudska toplina i humor prerastaju u bol. Dijete u vremenu (The Child in Time, 1987) je sjajan roman o mladom paru slomljenom nakon što je njihova beba ukradena. U romanu Nevin čovjek (The innocent, 1990) se kombinira hladnoratovski triler (pedesete godine), ljubavna i psihološka horor priča. Crni psi (Black Dogs, 1992) su o čovjeku koji istražuje život roditelja svoje žene (poistovjetivši ih sa svojim roditeljima koji su umrli kada je bio mlad), i osobito pokušavši otkriti ono stravično Crni psi iz naslova) ponavlja njihovo putovanje na medeni mjesec u Francusku netom nakon Drugog svjetskog rata. McEwanov roman Amsterdam je spoj jake moralne priče o ljubavi, smrt i prijevari, a roman Trajna ljubav (Enduring Love) je priča o čovjeku čiji je ugodan život srednje klase poremećen zavaravanjimia i opsjenama drugog čovjeka. Okajanje (Atonement) iz 2001, mnogohvaljeni roman, je proširena drama u tri čina. U prvom iz 1935. tinejdžerica, Briony Tallis, pogrešno interpretira događaje oko nje sa strašnim rezultatima za mladića po imenu Robbie Turner. Drugi čin se događa 1940. i slijedi Robbie u uzmak prema Dunkirku i Brionyju, težeči ispaštati svoju pogrešku i radeći kao, uvjetno puštena na slobodu, medicinska sestra u ruiniranom Londonu. Koda[1] nas vodi u 1999. u kojem Briony, sada starica i uspješan pisac, gleda unatrag sebe kad je bila mlada, mudro promjenivši nabolje naša očekivanja, pozivajući nas da preispitimo 'pokajanje' koje nam podastire.

McEwan's druge knjige su zbirke priča Prva ljubav, posljednji obredi (First Love, Last Rites) i Među plahtama (Between the Sheets, priče). Napisao je i filmski scenarij Oponašanje igre (The imitation Game, psihološki triler o šifriolomcima u Bletchleyju, netom nakon Drugog svjetskog rata). Sanjalica (Daydreamer je fantasy za djecu i odrasle o sredovječnom MP-u koji je bačen natrag u vrijeme svog djetinjstva pedesetih godina u stilu Just Williama[2].

Preveo Ž. M.

[1] Tal. rep, glazbeni termin koji označava dio glazbenog djela koji vodi k svršetku koji donosi smiraj (prev).
[2] Ciklus humorističnih romana i priča o istoimenom dječaku engleskog pisca Richmala Cromptona (1890 – 1969) (prev).

Cormac McCARTHY (1933), američki pisac

Portret Amerike Cormac McCarthyja je na obojen u crno i umrljan krvlju. Slavljen prvenstveno zbo svoje trilogije Granica (Border), koja se sastoji od romana Svi lijepi konji (All the Pretty Horses, 1992), Križanje (The Crossing, 1994) i Gradovi ravnice (Cities of Plain, 1997), on je napisao i pet drugih romana, koji su svaki snažan primjer njegovih sumornih vizija. Čuvar voćnjaka (The Orchard Keeper, 1965), je priča o ruralnom Tennesseeju i nasilju koje prožima malenu zajednicu, paravac koji slijedi presotali dio njegovog opusa. McCarthyjeva sljedeća dva romana su Vanjska tama (Outer Dark), priča o nezakonitosti, čedomorstvu i incestu, i Dijete Boga (Child of God) s njegovim glavnim likom, Lesterom Bailardom, serijskim ubojicom i nekrofilom koji skriva leševe svojih žrtava u spilji, nastavljaju otkrivati McCarthyjevu opsesiju košmarima američkog života. Suttree (1979) je bitan i gusto pisan roman, koji je McCarthy pisao dvadeset godina. Suttree napušta svoj način života u srednjoj klasi i obitelj da bi živio u trošnom brodiću na stiškoj[1] rijeci i provodi vrijeme s kradljivcima, pijancima i cijelom galerijom grotesknih izopćenika. Letargija njegovog života na paklenoj rijeci kreće od provale užasnog nasilja do kobne, traumatske ljubavne veze. Knjiga nalikuje nekoj vrsti crne parodije > Steinbeckovog romana Tortilla Flat. Nakon što mu je dodijeljena prestižna stipendija MacArthur zaklade 1981. (kojom je predsjedavao Saul Bellow koji je hvalilo McCarthyjeve 'životne i smrtonosne rečenice), on je imao vremena da se koncentrira na svoj sljedeći roman. To je bio Krvavi meridijan ili Večernje crvenilo na Zapadu (Blood Meridian, or the Evening Redness in the West, 1985), koji mnogi smatraju njegovim remek-djelom. Na Američkom Zapadu je potpuno nestala bilo kakva vrsta mitologije ili junaštva i opisan je kao pakao. Dva glavna lika su 'Kid', sirotan bez imena ali sklon 'bezumnom nasilju', i 'Sudac', lukav psihopat koji je uz to suncem opržen > Melvilleov Kapetan Ahab u beskonačnom oceanu. Bescjenje života koji je zamišljen u tom paklenom svijetu su uočili kritičari koji su izračunali da se, u prosjeku, događa ubojstvo na svakoj petoj stranica. Iako je trilogija Granica komercijalno potvrdila McCarthyjev status, Krv meridijana ostaje njegovo ključno djelo, izvanredan portret apokalipse koja uništi sve, te nema čitatelja, koji nije zanesen McCarthyjevog snažnom i hipnotičkom prozom.

(Iz knjige "Vodič za dobre čitaoce")

P. S.
McCarthy je dobio Pulitzerovu nagradu 2007. za roman Cesta (The Road), a 2005. njegov roman Nema zemlje za starce (No Country for Old Men) je adaptiran 2007. za istoimeni film Braće Cohen, dobivši četiri "oskara", uklučujući onaj za najbolji film te godine. Njegov roman Krvavi meridijan je po magazinu Time stavljen na popis 100 najboljih knjiga na engleskom objavljenih između 1923. i 2005 I zauzeo mjesto na sličnom popisu iz 2006. The New York Timesa s najboljim američkim knjigama proze objavljenim u zadnjih 25 godina. Književni kritičar Harold Bloom smatra McCarthja jednim od četiri najbolja suvremena američka romanopisca, uz Thomasa Pynchona, Don DeLilla i Philipa Rotha. Često ga uspoređuju s Faulknerom.

Preveo Ž. M.


[1] Stig (Styx) je rijeka u grčkoj mitologiji koja tvori granicu između gornjeg i podzemnog svijeta mrtvih (prev).

32. BROJ "LITERATURNAJE GAZETE"

Upravo je izašao 32. ovogodišnji (6236) broj "Literaturnaje gazete", ruskog tjednika za književnost, kulturu i društvena pitanja. Njegova web stranica jehttp://www.lgz.ru/

Na prvoj stranici je objavljena vijest da je cijenjeni ruski pisac Vladimir Orlov (na fotografiji) , rođen 1936. godine, krajem prošle godine dobio za svoj novi roman "Kamergerska ulica" dvije nagrade – "Studentski Booker" i "Maksim Gorki". U prikazu tog romana, objavljenom također u ovom broju, navodi se kako je glavni lik tog romana sama Moskva. Orlov piše u tradiciji pisaca ruske fantastike i satire od Gogolja, Brjusova, Sologuba do Bulgakova.
U "Gazeti" se u rubrici "Portfelj" (Torba) objavljuju intervjui s ruskim piscima. Ovaj put možemo pročitati intervju s piscem i novinarom Igorom Gamajunovim i odlomak iz njegovog novog romana "Majgun" (kovanica od riječi "maj" i "gun" tj. Hun).
Objavljen je i prilog posvećen Sergeju Dinamovu (1901-1939), piscu, novinaru i prevodiocu s engleskog koji je bio u svoje vrijeme urednik "Gazete". Prvi put se objavljuje i dio njegove prepiske s Maksimom Gorkim.
U separatu "Euroazijska muza" možemo pročitati intervju s ukrajinskom pjesnikinjom Linom Kostenko, prijevode poezije pjesnika iz Južne Osetije, te pjesme pjesnika iz Gruzije, Ukrajine, Bjelorusije, Estonije, Armenije i Litve koji su bili sudionici 3. međunarodnog rusko-gruzijskog festivala "U traganju za Zlatnim runom" održanom u gruzijskom gradiću Grigoleti u lipnju ove godine.U "LG" su i stihovi drugih ruskih pjesnika. Cijela stranica je posvećena poeziji trojice rano preminulih pjesnika iz Rostova na Donu, Jekaterinburga i Litvjanke kod Irkutska.
U ovom broju "Gazete" nalazi se i separat "Rusko pitanje" s nizom tekstova posvećenih raznim problemima ruskog naroda.List donosi obilje prikaza novih knjiga od kojih su većina kratki.
U redovnoj rubrici "Klub 12 stolica" možemo pročitati humoristično-satirične priče, pjesme, karikature...U "LG" se ne objavljuju samo prilozi iz kulture, već i iz politike te drugih oblasti. Tako je u rubrici "Društvo" objavljen razgovor s jednim poljoprivrednikom iz Voronježa o lošoj situaciji u ruskoj zemljoradnji.
Novi broj "Literaturnaje gazete" privlači obiljem zanimljivih tekstova.

AKSJONOV - LEGENDA RUSKE KNJIŽEVNOSTI

Vasilij Pavlovič Aksjonov (Kazan, SSSR, 1932. – Moskva, Rusija, 2009) je već svojom prvim romanom "Kolege" (Kollegi), koji je objavio 1959. godine, postao poznat u svojoj zemlji. Djelo je dramatizirano (Aksjonov je bio koautor dramatizacije) i postavljeno na scenu u kazalištu 1961. godine, a 1962. je po njemu je snimljen istoimeni film za koji je Aksjonov napisao scenarij. Već 1960. godine Aksjonov je postao profesionalni pisac.
Romanom "Kolege" Aksjonov je unio neke novine u rusku književnost. To je djelo blisko takozvanoj "prozi u trapericama", pravcu nastalom u SAD (najpoznatiji je njegov predstavnik Salinger sa znamenitim "Lovcem u žitu"), pisali su tako i neki hrvatski pisci (Majetić, Majdak, Bilopavlović...).
U romanu "Kolege" je Aksjonov unio neke biografske elemente. U njemu je riječ o tri bliske kolege sa studija medicine – Alekseju, Vladislavu i Aleksandru (i on je završio medicinski fakultet 1956. godine u Lenjingradu), koji su različitih karaktera, koje život odnosi na tri strane i pisac paralelno prati njihovu različitu sudbinu. Aleksandr na svoj zahtjev odlazi u zabačeno selo (Aksjonov je radio nekoliko godina kao liječnik i to u dalekoj Kareliji, na sjeveru SSSR) do kojeg se putuje dva dana i dvije noći od Lenjingrada. Druga dvojica postaju sudski liječnici pri Baltičkoj floti. Aleksandr naporno i požrtvovano radi dok je u druge dvojicu dani protječu monotono. Na kraju kolege posjećuju Aleksandra. On biva teško ranjen, no oni ga operiraju i spašavaju mu život.
Po romanu "Karta za zvijezde" (Zvezdnyj bilet, 1961) je 1962. godine snimljen film "Moj mlađi brat" za koji je također Aksjonov napisao scenarij.
Uslijedio je roman "Naranče iz Maroka" (Apel'siny iz Morokko, 1963) "Šteta što niste bili s nama" (Žal', čto vas ne bylo s nami, 1965) te niz priča objavljenih u zbirkama i časopisima. U časopisu "Mladost" (Junost) je prvi put Aksjonov i objavio svoja tri mladalačka romana. Njegovi mladi junaci, "zvjezdani mladići", veseli, romantični, nastojali su živjeti slobodno, govorili na svom jeziku, slengu i žargonu ulice. To su mladi buntovnici, očarani su zapadnjačkom kulturom, koji se nisu prilagodili sovjetskom društvu.
Aksjonov je emigrirao 1980. godine u SAD nakon što je zabranjen u SSSR necenzurirani almanah "Metropol" koji je Aksjonov uređivao sa svojim kolegama, značajnim piscima – Andrejom Bitovim, Viktorom Jerofejevim, Fazilom Iskanderom, Jevgenijem Popovim i Belom Ahmadulinom.
Još 1975. godine Aksjonov je napisao roman "Opekotina" (Ožog") no još ga nije bio objavio. Njega su 1977. godine posjetili predstavnici KGB koji su mu rekli da im je poznat sadržaj "Opekotine", i u slučaju objavljivanja tog djela u SSSR pisca "očekuju velike neugodnosti". Jedan pukovnik KGB je kasnije govorio da je među njima i Aksjonova bio zaključen "džentlmenski dogovor" o tome da pisac ne objavljuje svoj roman. Godine 1979. Aksjonov je napisao roman "Otok Krim" (Ostrov Krym), kojeg je cenzura također zabranila da se objavi.
U Washingtonu je Aksjonov postao predavač na sveučilištu "George Mason", da bi od 1981. godine, kao poznati pisac, predavao rusku književnost na više američkih sveučilišta, kao što je seminar "Suvremeni roman - gipkost žanra", a zatim tečaj "Dva stoljeća ruskog romana". Usporedo s tim u od 1980. do 1991. godine Aksjonov je kao novinar aktivno surađivao s Radio postajom "Sloboda". Za razliku od mnogih, nikad nije otvoreno igrao na kartu svog sukoba s vlašću, i ne trudeći se da iz toga izvuče korist.
Napisao je na engleskom roman "Yolk of the Egg" (1989), te kao što je to činio i Nabokov, preveo ga na ruski i objavio pod naslovom "Žumanjak" (Želtok jajca, 2002), da bi kasnije pisao samo na ruskom. U to vrijeme mu je sovjetsko državljanstvo bilo oduzeto. Državljanstvo mu je vraćeno 1989. kada je posjetio prvi put SSSR nakon devetogodišnje emigracije. Nakon toga je živio u Francuskoj i Rusiji.
Aksjonov je predstavnik trećega emigrantskoga vala ruskih pisaca. U emigrantskom razdoblju su mu značajni romani "Opekotina" (1980) i "Otok Krim (1981), te drama "Aristofanijana sa žabama" (Aristofaniana s ljaguškami, 1981). Svoje viđenje SAD Aksjonov je iznio u knjizi "U potrazi za tužnim babyjem" (V poiskah grustnogo bebi, 1987). Njegov povratak u domovinu obilježava objavljivanje zbirke eseja "Negativ pozitivnoga junaka" (Negativ položitel'nogo geroja, 1994) i "Moskovska saga" (Moskovskaja saga, 1997).
U kasnijim romanima do izražaja dolaze elementi fantastike, satire i parodije, kao što su "Pretovarena bačva" (Zatovarennaja bočkotara, 1968) i "Otok Krim". Ovaj potonji spada u znanstvenu fantastiku i to podžanr alternativne povijesti. U njemu je pretpostavljeno čto bi bilo kad bi preživjeli bjelogardijci otišli živjeti na Krim koji (poput Tajvana) neće biti u sastavu SSSR, koji je sovjetska alternativa i gdje dolazi do procvata.
Jedan od najvažnijih romana Aksjonova je "Opekotina" u kojem je dao sliku ruskih intelektualaca i njihova odnosa spram domovine, upotrebljavajući pritom podjednako sjećanja, fantaziju i realistične motive.
Roman "Pazi, ptičica!" (Skaži izjum, 1985) nemilosrdan je portret moskovskog intelektualnog društva potkraj vladavine Brežnjeva, dok je u "Zimskom naraštaju" (Pokolenie zimy, 1994) dao kroniku jedne obitelji intelektualaca koja je dopala šaka staljinističkom režimu u vrijeme kad je teror bio na vrhuncu.
"U potrazi za stilom" (V poiskah žanra, 1972) je roman koji je kritika okarakterizirala kao eksperimentalni. Glavni junak ovog romana, artist Pavle Durov, putuje svojim automobilom bez cilja. Na putu sreće razne žene i muškarce, odlazi s njima u mjesta gdje oni žive i saznaje za njihove sudbine. Na kraju sa skupinom artista Durov odlazi u Dolinu za kojom su stremili i tamo će vidjeti razna čudesa.
Zanimljivo je da je 1972. godine Aksjonov s dvojicom kolega napisao i pod pseudonimom objavio parodiju na špijunski roman "Gene Green - nedodirljivi"(Džin Grin - neprikasaemyj). Godine 1976. preveo je s engleskog znameniti roman "Regtime" E. L. Doktorowa.
Po njegovom trotomnom romanu"Moskovska saga" (prvi put objavljen 1992.) je 2004. snimljena dugačka televizijska serija. Radnja trilogije počinje početkom dvadesetih, a završava početkom pedesetih godina. Riječ je o borbi s trockizmom, kolektivizaciji, staljinističkim logorima, borbi protiv fašizma, poslijeratnoj represiji... U njoj Aksjonov prati sudbinu tri generacije ruskih intelektualaca.
Za roman "Volterijanci i volterijanke" (Vol'terjancy i vol'terjanki, 2004) objavljen u časopisu "Oktobar" Aksjonovu je pripala nagrada "Ruski Booker".
Godine 1997. kritiku je Aksjonov oduševio zanimljivim i slojevitim romanom "Novi slatki stil" (Novyj sladostnyj stil). U novome stoljeću najveći uspjeh postigao je romanom Moskva-kva-kva (2006). U tom romanu se prepleću dvije priče – jedna o životu obitelji Novotkanih uz ljubavni trokut i mnoštvo mladih, ljubitelja džeza i svega modernog što dolazi sa Zapada. Druga, politička, zasnovana je na sukobu SSSR i SFRJ iz 1948. godine. Tito i Staljin istovremeno kuju planove o atentatu na svog protivnika.
Posljednji mu je objavljen roman "Rijetki elementi" (Redkie zemli, 2007). Taj roman s elementima znanstvene fantastike, odnosno antiutopije, govori o naraštaju komsomolaca iz kojeg su izrasli ruski oligarsi.
U listopadu 2007. godine u čast 75-og rođendana Aksjonova je u njegovom rodnom gradu Kazanu organiziran I. Međunarodni književno-glazbeni festival "Aksjonov-fest". Na festival su došli poznati pisci i pjesnici, te i sam Aksjonov.
Kako možemo u nekoliko riječi predstaviti Aksjonova? Autor dvadesetak romana, huligan, disident, liječnik, novinar, emigrant... Stanovnik Rusije, SAD i Francuske i nosilac ordena Francuske Republike, član PEN kluba, idol pokoljenja čija je mladost stvaralački nabujala u vrijeme Hruščovljevog "otopljenja". Aksjonov je bio jedan od najcjenjenijih ruskih pisaca svog vremena. Prevođen je na mnoge jezike.
Predsjednik Rusije Dmitrij Medvedev uputio je brzojav sućut udovici i sinu velikog pisca, navodeći da je "najsjajniji predstavnik književnog naraštaja šezdesetih kao nitko drugi umio ne samo izraziti duh svog vremena, nego i filozofski osmisliti život. Njegova stremljenja k slobodi, spremnost da se časno bori za svoja uvjerenja zaslužuju osobita uvažavanja".
Ruski pisac Dmitrij Bitov smatra da je suvremena ruska književnost bez Aksjonova opustjela: "Odlikovala ga je zadivljujuća snaga i naša književnost je bez njega, sasvim izvjesno, opustjela."
Vasilij Pavlovič Aksjonov, smatran živom legendom, ostaje legenda ruske književnosti.






Bibliografija (nepotpuna) prijevoda djela Aksjonova na bosanski, hrvatski i srpski jezik:

"Kolege", roman, (preveo ?), "Prosveta", Beograd, 1967.
"Književnost i treći milenij", esej, prevela s francuskog Sada Tahmiščić, "Izraz" broj 10 - 11, Sarajevo, 2001.
"Moskva-kva-kva", roman, "Geopoetika", prevela Natalija Nenezić, Beograd, 2007.
"Moskovska saga", tilogija: "Deca zime", "Rat i tamnovanje" i "Tamnovanje", (preveo ?), Informatika, Beograd, 2008.
"Opekotina", roman u tri knjige, kasne šezdesete i rane sedamdesete, prevela Irena Lukšić, "Znanje", Zagreb, 1980.
"Osmijeh, molim!" (odlomak iz romana), prevela Irena Lukšić, "Književna smotra" br. 65-66, Zagreb, 1987.
"Pravo na otok", pripovijest, "Treći val", zbornik - književnost i život ruske dijaspore, priredila i prevela Irena Lukšić, Hrvatsko filološko društvo i "Disput", Zagreb, 2004.
"Randez-vouis", priča, u "Jednostavna istina", ruska pripovijetka XX. stoljeća; izabrala, prevela i uvodni tekst napisala s bilješkama o autorima - Irena Lukšić, RIVAL, Rijeka, 1998.
"Retki elementi", roman, prevele Mirjana Grbić i Natalija Nenezić, "Geopoetika", Beograd, 2008. "U traganju za žanrom", roman, preveo Aleksandar Badnjarević, "Bratstvo-jedinstvo", Novi Sad, 1988.
"Zvezdana vozna karta", roman, prevela Danica Jakšić, "Narodna knjiga", Beograd, 1963.; na hrvatskom: "Zvjezdana putna karta", odlomak iz romana, prevela Maja Vitrisal Mulić, "Republika" br. 8, Zagreb, 1962.