ŽIVIO HARMS!

Prvi put sam čuo za Harmsa kad sam u beogradskim "Književnim novinama" 1981. godine pročitao esej dr. Aleksandra Flakera. Ne sjećam se ni naslova eseja ni o čemu je govorio, samo sam zapamtio to prezime Harms koje je nosio jedan ruski (?) pisac i njegovu priču pod naslovom "Optička varka". Tu vrlo kratku priču sam vrlo pažljivo pročitao i prepisao je rukom u jednu svoju bilježnicu. Čudio sam se da netko može i tako pisati. Sjećam se da sam pitao neke kolege pisce jesu li čuli za pisca Harmsa. Nitko nije bio čuo.
Drugi moj susret s Harmsom bio je izlazak njegove zbirke priča "Slučajevi" koja je izašla 1982. godine kao separat jednog beogradskog časopisa za književnost. Godine 1983. izlazi "Poletov" zbornik "64 priče 29 redaka". Je li neki od autora tih priča znao za Harmsa? Teško mi je povjerovati da nije. U dobrom dijelu tih priča autor je bio na Harmsovom tragu.
Te iste 1983. godine, četrdeset godina nakon Harmsove smrti izlazi prvi put u knjizi izbor Harmsove čudesne proze. Izdanje nosi jednostavan naslov "Knjiga", izbor i prijevod potpisuje Vladimir Gerić, a izdavač je Studentski centar iz Osijeka (suizdavač je Izdavački centar iz Osijeka) u čijoj dvorani 1984. godine gledao predstavu "Moja mama sva u satovima", nastalu na osnovu Harmsovih kratkih priča u izvedbi neke amaterske skupine iz Zagreba. Godine 1985. Kazalište "Daska" iz Siska postavlja svoju poznatu i dugovječnu predstavu "Pif, paf, puf", Harmsovog naslova s dramatiziranim tekstovima Harmsa, Vvedenskog i Majakovskog. Kasnije će nastati "Daskin ciklus" predstava pod nazivom "OBERIU: TRI LIJEVA SATA", a izravna je posljedica "Daskina" kontinuiranog istraživanja sovjetske (ruske) umjetničke avangarde.
Potom izlazi nova knjiga Harmsove proze pod naslovom "Nule i ništice", 1987. godine u izboru i prijevodu Dubravke Ugrešić i u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske.
Najopsežniji do tada izbor Harmsove proze pod naslovom "Sasvom obične besmislice" (priče, drame, pjesme, traktati, pisma, dnevnici, bilješke i crteži) 1999. godine u odabiru i prijevodu Irene Lukšić i u izdanju "Šarenog dućana" iz Koprivnice. Godine 2001. će opet Irena Lukšić prirediti i prevesti i izbor Harmsove proze "Pomalo neobični slučajevi" koji izlazi 2001. godine, opet u izdanju "Šarenog dućana" koji priprema knjigu Harmsovih drama i, uz knjigu koja vam je u rukama, najviše je doprinio približavanju Harmsovih djela hrvatskim čitateljima.
Godine 1987. srbijanski redatelj Slobodan Pešić režira eksperimentalni film "Slučaj Harms" s Franom Lasićem u glavnoj ulozi. Evo koincidencije – Lasić je glumio glavnu ulogu i u filmu "Kiklop" snimljenom 1982. godine u režiji Antuna Vrdoljka, po istoimenom romanu Ranka Marinkovića. Glavni lik tog romana, prvi put objavljenog 1965, je intelektualac Melkior Tresić koji živi u Zagrebu i te, 1941. godine, ne želi ići na frontu i simulira ludilo. Je li Marinković znao za Harmsa i njegov slučaj? Moguće.
Uz film "Slučaj Harms" stoji informacija: "Ovo je priča o piscu Danilu Ivanoviču Harmsu koji je bio progonjen od sovjetske vlasti i na kraju ušutkan. Opisujući u svojim knjigama neobične i apsurdne slučajeve i sam postaje "slučaj" organa državne sigurnosti. Ovo je ujedno bitka za goli život i istinu." Te godine Pešić dobiva specijalnu nagradu na filmskom festivalu u Puli.
Jedan kritičar u časopisu "Republika" 1983. predstavlja nekoliko hrvatskih prozaika i predlaže da ih se nazove harmsovcima. Prije njih su se sedamdesetih pojavili borgesovci. Od autora koji su predstavljeni u tom izboru najviše je postigao Zdenko Bužek (1957), slikar i pisac, autor devet knjiga za kojeg kritičari kažu da "pripada hrvatskoj minimalističkoj prozi osamdesetih". Bužek je objavio devet knjiga proze. Tu je bio uvršten i Nikola Iskra. Njih dvojica nisu pak uvršteni u zbornik hrvatske proze devedesetih "22 u hladu" (1999) mada se u predgovoru spominju "harmsovci". Vidljiv je Harmsov utjecaj i na kratku prozu nekih predstavnika naraštaja "Quorumaša".
U "Studentskom listu" 1983. godine Miroslav Mićanović spominje harmsovce predstavljajući nekoliko mojih (vrlo) kratkih priča. One će poslije izaći u zbirci "Nezavršene priče" (Sarajevo, 1988) te u proširenom izdanju pod naslovom "Raskrinkani bogovi" (Rijeka, 1995). Harmsov utjecaj na njih ne bih odbacio.
Kako u Rusiji, tako i u svijetu (Harmsova djela prevedena su na mnoge jezike) Harms na našim prostorima živi i dalje. Može se reći da je i u Hrvatskoj bio i ostao kultni pisac. On ima svoje čitaoce i imat će ih. Harms i te kako živi i kod nas.

Mansfield, Katherine (1888-1923), engleska spisateljica

Mansfieldova je rođena u Wellingtonu na Novom Zelandu. Otišla je odande u London kad joj je bilo četrnaest godina, i provela ostatak svog života u Europi. Kada je pisala o Novom Zelandu to je bilo ili s nostalgijom o djetinjstvu (na primjer u pričama[1] 'Predigra/Prelude' i 'Kod zaljeva/At the Bay') ili s nenaklonošću za živote svojih odraslih likova u zabačenim predjelima ('Ole Underwood' i 'Žena u trgovini/The Woman at the Store') ili u tmurnim otmjenim predgrađima ('Njena prva lopta/her First Ball': 'Kako je Pearl Button kidnapiran/How Pearl Button was Kidnapped'). Ona se divila > pričama Čehova i težila pisati istu vrstu prividno nevinih pričica izdvajajući pojedine trenutke ljudskih gluposti ili težnji. Njeni likovi su često plitki, ludi i očajni ljudi - nezaposlenici ('Slike/Pictures'), prevarantska majka i njene nevjenčane kćeri ('Vrtna zabava'/Garden Party), zvocava učiteljica ('Dan gospodina Reginald Peacocka'/Mr Reginald Peacock's Day), prognanici na Kontinentu (Čovjek bez temperamenta'/The Man Without a Temperament ; 'Je ne parle pas français'). Ona je laštila i pročišćavala svoju prozu, često je mjesecima pisala jednu priču - i osjećaj vještine u njenom pisanju, daje im osobit dojam. Te tragedije nisu umanjene zato što su životi njihovih likova mali.

Zbirke priča Mansfieldove su U njemačkom pansionu (In a German Pension), Blaženstvo (Bliss), Vrtna zabava i druge priče (The Garden-Party and Other Stories), Gnijezdo golubice (The Dove's Nest) i Nešto djetinjasto (Something Childish). Njeni Dnevnici (Journals) daju fascinantan pogled i na njen lik i na događaje i na razgovore koje je vodila o svom djelu.


(Iz knjige "Vodič za dobre čitaoce")

Preveo s engleskog Ž. M.


[1] Mansfieldova je pisala samo kraću prozu (prev).

Martin Amis (1949), engleski pisac

Romani Amisa filsa[1] su ledeno satirični, mješavina hladnoće i bijesa zbog fizičke i moralne manjkavosti ljudskog roda. Njegovi likovi su zaokupljeni seksom, drogom, novcem i uspjehom, i oni pate zbog neuspjeha, ili kako da zadrže sve to. Ronald Firbank i > F. Scott Fitzgerald su otkrili slične težnje, ispraznost 'veselih mladih' iz dvadesetih godina. Amis dijeli s tim piscima žučljiv smisao za humor i parodičnost svojeg zanosnog inventivnog proznog stila u svojim djelima ali dodaje i svoje zajedljivo viđenje: da je cjelokupna generacija rođena nakon stvaranje nuklearnog oružja neizlječivo bolesna, rasa duševno poremećenih moralnih mutanata. Tek malo suvremenih pisaca pišu o takvim odbojnim temama tako zanosno. Amisovi romani su neodoljivo gadni, no teško ih je ne voljeti.

NOVAC (MONEY, 1984)
Ovo je 'samoubilačka poruka' o jednom rastrojenom, poremećenom i očajnom filmskom redatelju koji posrće kroz njujorški pakao brze hrane, pornografije, nasilja i maloumne pohlepe. On je luđak u svijetu koji je poludio; kada otvori usta da vrisne, njegov glas je utopljen u megavelegradski karneval, ples smrti odnosno (za Amisa, barem) suvremenu Ameriku.

Amisovi drugi romani su Rachelini spisi (The Rachel Papers), Umrle bebe (Dead Babies), Drugi ljudi (Other Peoples), Uspjeh (Success), Vremenska strijela (Time's Arrow), Informacija (The Information), Noćni vlak (Night Train) i Žuti pas (Yellow Dog). Maloumni pakao (Moronic Inferno) je žučljiv putopis o SAD, izvrsno sirovi, publicistički pandan Novcu. Einsteinova čudovišta (Einstein s Monsters) i Teška voda (Heavy Water) sadrže priče. Knjiga Iskustvo (Experience) su izvanredni memoari, koji posebno govore o odnosu i utjecaju (nije riječ o uobičajenom utjecaju na Amisovo djelo) portretirajući odnos s njegovim ocem, Kingsleyjom Amisom. Rat protiv klišeja (War Against Cliché) je zbirka tekstova na osnovu trideset godina bavljenja novinarstvom. Koba strašni (Koba the Dread) je čudno i ne vrlo uspješno publicističko djelo u kojem je užasna Staljinova karijera pomiješana s Amisovom tadašnjom debatom s njegovim ocem u kasnim godinama.
PROČITATI
• Londonska polja (London Fields - o čovjeku koji u apokaliptičnom Londonu iz 1999. pokušava napisati roman o ženi koja pokušava osmisliti svoje ubojstvo od strane nespretnog muškarca koji sanja da osvoji svjetsko prvenstvo u gađanju lukom i strijelom).

(Iz knjige "Vodič za dobre čitaoce")

Preveo s engleskog Ž. M.


[1] Fr. sin, Martin je sin Kingsleyja Amisa (prim. prev.)

Thomas MANN (1875-1955),

Iako Mann nije bio politički pisac, teme njegovog djelaju reflektiraju sjevernoeuropsku politiku u zadnjih sto 100 godina. U njegovom prvom velikom romanu, Buddenbrookovi (Buddenbrooks, 1901), opisuje se pad moćne njemačke industrijske obitelji preko triju desetljeća. Iako je naoko slična obiteljskoj sagi o Forsytema, njegova snaga potječe od stalnog dojma da su Buddenbrooks karakteristični za dekadentnu 'staru Njemačku' uopće. Glavni lik Čarobne gore (Der Zauberberg, 1924) provede mnogo vremena čitajući knjige o europskom moralnom, umjetničkom i filozofskom nasljeđu i zatim ide boriti se u Prvom svjetskom ratu. U tetralogiji Josip i njegova braća (Joseph und seine Brüder, 1933-43), temeljenoj na Bibliji i napisanoj pod sjenom Nacizma, Josip, lik koji simbolizira napredak, a njegova braća simboliziraju barbarstvo. Skladatelj, glavni lik romana Doktor Faustus (1947) može otvoriti svoju kreativnost samo ulazeći dublje u močvaru svog uma, i smatra da biti 'običan' ne znači izabrati kulturni mir već kaos. Varalica, glavni lik romana Ispovijesti varalice Felixa Krulla (Krulla (Bekenntnisse des Hochstaplers Felix Krull, 1954), Mannovog jedinog komičnog romana, vreba one koji još vjeruju u stara religijska, društvena i politička pravila.

ČAROBNA GORA (DER ZAUBERBERG, 1924)
Castorp, bogati, nemaštoviti mladi čovjek, provede sedam godina u švicarskoj lječilištu za tuberkulozne. Lječilište je puno glagoljivih intelecktualaca, koji obrazuju Castorpa u glazbi, filozofiji, umjetnosti i književnosti. U romanu je prikazan njegovo uvećanje znanja i moralnog statusa, dok se na kraju ne izliječi i od tuberkuloze i od veće bolesti (u Mannovim očima) - neznalačkog samozadovoljstva. On će poći da se bori u prvom svjetskom ratu i Mann nas poziva da promislimo o njegovoj mogućoj sudbinu i o znanju o europskoj kulturi koje je on tako mučno stekao.

U Mannova kraća djela spadaju Mario i čarobnjak (Mario und Zauberer - o opsjednutosti demonsom), Smrt u Veneciji (Der Tod in Venedig - o piscu koji je izgubio glavu za lijepim dječakom), Lota u Weimaru (Lotte in Weimar - povijesni roman o mladom > Goetheu), i Sveti grješnik (Der Erwählte – o mladiću koji je lijep i skriva emocije, opisuju se smiješnti događaji i prepričavaju srednjovjekovne religiozne legende uključujući incest, komunikaciju s anđelima i magične preobrazbe).

(Iz knjige "Vodič za dobre čitaoce")

Preveo s engleskog Ž. M.

SALINGER, J. D. (1919)

Salingerov jedini roman, Lovac u žitu (The Catcher in the Rye, 1951), je vrludavi monolog sedamnaestogodišnjeg Holdena Caulfielda. On je pobjegao iz internata netom prije Božića, i provodi nekoliko dana lutajući New York Cityjem dok on odluči da li ići kući ili ne. On osjeća da je njegovo djetinjstvo prošlo i da je doba nevinosti prošlo, ali on mrzi lažni, bezosjećajni svijet odraslih (koji simboliziraju plastični božićni ukrasi i sezonu lažne dobre volje). On misli da je biti odrasla osoba oblik predaje, ali on to ne može nikako izbjeći. On luta gradom, govori besciljno taksi-vozačima, domarima, konobarima, pros­titutkama i svojoj mlađoj sestri Phoebe, koju pokušava upozoravati da ne odraste. Napokon, neizbježno, on se predaje ili možda pobjegne, dok mi uočimo da je ono što smo tek pročitali je njegova 'ispovijed' psihijatru u domu za mentalno oboljele. Salinger je postavio pitanje o tome kako vratiti moralnu nevinost i u njegovim drugim djelima, ciklusu priča o nadarenoj, mentalno nestabilnoj obitelji Glass. U 'Franny and Zooey', najdirljivijoj od tih priča, riječ je o Zooeyju Glassu, glumcu, koji govori svojoj sestri Franny nakon sloma živaca. To je izvedba blještave tehničke briljantnosti i pune nježne dobrote, no - to je tipičan Salingerov tmurni pogled na ljudsko moralno nastojanje - iako on pomaže Franny trenutno, ona ne pridonosi širenju dobra u svijetu.

Priče o obitelji Glass su skupljene u knjige Franny and Zooey, Devet priča (Nine Stories) i Podignite krovnu gredu visoko, tesari (Raise High the Roofbeam, Carpenters).

(Iz knjige "Vodič za dobre čitaoce")

Preveo s engleskog Ž. M.

MALOUF, David (1934) , australski pisac

Malouf piše romane čije su zbivanja smještena u razna vremena i lokacije. Tako u romanu Zamišljeni život (An imaginary life) opisuje progonstvo rimskog pjesnika Ovidija. No njegova najuspješnija u prozi bogatog i poetskog raspona, poviješću njegove rodne Australije. Tako je radnja romana Sjećajući se Babilona (Remebering Babylon, 1993) smještena u Queensland u XIX. st. s pričom o Gemmyju, koji se najednom pojavio kod grma na rubu malenog bijelog naselja. Gemmy je bijelac ali nakon brodoloma, on je šesnaest godina živio s Aboridžinima. Svi bijelci u romanu su fascinirani i zgranuti Gemmyjevim dvostrukim statusom, položajem kojim on drži ravnotežu između dvije, za njih međusobno isključive, kategorije, bijelu i crnu. Gemmy može biti bijelac, ali godine s Aboridžinima su ga označile. On se teško sjeća bilo koje engleske riječi i on sebe ćuti kao pripadnika narodu koji ga je usvojio. Kako radnja teče i Gemmy kreće k realizaciji da spasi sebe, on se mora vratiti još jednom do grma. Možemo se samo diviti vještini i suptilnosti s kojom Malouf podastire svoju priču. I radnja romana Razgovori kod Curlow Creeka (The Conversations at Curlow Crek, 1996) je također smještena u XIX. st. Godina je 1827. i roman je pisan u formi cjelonoćnog razgovora između Carneyja, Irca, šumskog razbojnika koji će biti obješen ujutro, i Adaira, policajca koji će nadzirati vješanje. Dok oni govore pripovjedanje teče naprijed-nazad u vremenu kroz njihova sjećanja kao silnice koje su ih oblikovale i postanu jasnije i veze koje su utemeljene između kriminalca i čovjeka poslanog da ga kazni.

Drugi romani Davida Maloufa su Uzletjeli Petar (Fly away, Peter), Veliki svijet (The Great World), Dječja igra (Child's Play), Harlandova polovina jutra (Harland's Half Half Acre) i Johnno. Stvar sna (Dream Stuff) je zbirka priča. Ulica Edmonstone br. 12 (12 Edmonstone Street) je osebujna autobiografija. Malouf je također objavio više zbirki pjesama.

(Iz knjige "Vodič za dobre čitaoce")

Preveo s engleskog Ž. M.

MAILER, Norman (1923-2007), američki pisac

Osim romana, Mailer je pisao i nebeletristička djela (na primjer Oswaldova priča/Oswald's Tale - potraga za istinom o atentatu Harveyja Oswalda na Kennedyja) i mješavine stvarnih i izmišljenih događaja, kao što je Krvnikova pjesma (The Executioner's Song, 1979), o proučavanju lika i zločina ubojice Garyja Gilmorea. Radnja većine njegovih romana je smještena u današnje vrijeme, i govore o jednoj temi: muškosti. On smatra nasilje i natjecanje bitnim komponentama muževnosti, vezanim za seksualnu potenciju i tvrdio je da će kapitalističko društvo uspjeti samo onda ako modelira sebe prema agresivnosti i muškosti. Svijet kakav Mailer često opisuje, kao i > Hemingway prije njega, ima za temu neuspjeh tih macho maštanja, i mnoge njegove knjige govore o neuspjehu Američkog sna, očaj daje njegovim djelima ubojitu i stalnu relevantnost. U romanu Goli i mrtvi (The Naked and the Dead, 1948) govori se o brutalnosti grupe zbunjenih mladih avijatičara u Drugom svjetskom ratu. Roman Zašto smo u Vijetnamu? (Why Are We in Vietnam?, 1967), je parodija na Hemingwaya, o čovjeku koji vodi svog sina u lov na medvjede da proslave njegov osamnaesti rođendan, i taj naročiti američki ritual muškost je povezan, u razornom konačnom dijelu, s bezglavom, krvoločnom američkom vojskom u Vijetnamu, a uz što će dječak postati odrasla osoba. U romanu Američki san (An American Dream, 1965), koji je također opora satira, se govori o čovjeku koji počini ubojstvo i onda pokuša u svom bolesnom umu naći razlog tome misleći da bi ga njegova zemlja trebala poticati da ubija, jer bi nečija druga nasilna smrt trebala biti rezultat Američkog sna.

DREVNE VEČERI (ANCIENT EVENINGS, 1983)
Egipatski faraon Ramzes IX., zbunjen svojim neuspjehom kao vladar, zamoli svog ministra Menenheteta da se prisjeti svog bivšeg života kao kočijaša velikog ratnika i faraona Ramzesa II., i da objasni tajne Ramzesovog uspjeha. Menenhetetova priča je glavni dio knjige, blještav opis društva ovisnog o vjerovanju u magiju i na viđenju svoje moći pomlađivanja, s neprekidnom mogućnosti dekonstrukcije i rekonstrukcije svoje prošlosti.

Reprezentativno je Mailerovo djelo knjiga Oglasi za sebe (Advertisement for Myself), zbornik njegovi ranih tekstova s fascinantnim autobiografskim komentarima. U njegove druge romane spadaju Obala Barbarije (Barbary Shore), Park jelena (The Deer Park), triler Muškarčine ne plešu (Tough Guys Don't Dance), uspješnica Harlotov duh (Harlot's Ghost), o CIA-i i Evanđelje po Sinu (The Gospel According to the Son), čudno blag roman, pisan na osnovu Novog Zavjeta. Sablasna umjetnost (The Spooky Art) je zbirka osamdesetogodišnjeg Mailera o pisanju i spisateljskoj profesiji.

Ian McEWAN (1948), engleski pisac

McEwan je započeo svoju karijeru pišući priče i kratke romane u kojima, preciznim i hladnim stilom vodi svoje čitaoce prema skrivenom strahu i užasnim otkrićima. Što je, na primjer, tajna Betonskog vrta (The Cement Garden, 1978), koju samo djeca znaju? S kakvim nezamislivim nasiljem će završiti snoliki izlet u Veneciju u Utjehi stranaca (The Comfort of Strangers, 1981)? Kasniji su mu romani s istom tenzijom, ali su mu likovi osjećajniji, atmo­sfera je manje klaustrofobična a ljudska toplina i humor prerastaju u bol. Dijete u vremenu (The Child in Time, 1987) je sjajan roman o mladom paru slomljenom nakon što je njihova beba ukradena. U romanu Nevin čovjek (The innocent, 1990) se kombinira hladnoratovski triler (pedesete godine), ljubavna i psihološka horor priča. Crni psi (Black Dogs, 1992) su o čovjeku koji istražuje život roditelja svoje žene (poistovjetivši ih sa svojim roditeljima koji su umrli kada je bio mlad), i osobito pokušavši otkriti ono stravično Crni psi iz naslova) ponavlja njihovo putovanje na medeni mjesec u Francusku netom nakon Drugog svjetskog rata. McEwanov roman Amsterdam je spoj jake moralne priče o ljubavi, smrt i prijevari, a roman Trajna ljubav (Enduring Love) je priča o čovjeku čiji je ugodan život srednje klase poremećen zavaravanjimia i opsjenama drugog čovjeka. Okajanje (Atonement) iz 2001, mnogohvaljeni roman, je proširena drama u tri čina. U prvom iz 1935. tinejdžerica, Briony Tallis, pogrešno interpretira događaje oko nje sa strašnim rezultatima za mladića po imenu Robbie Turner. Drugi čin se događa 1940. i slijedi Robbie u uzmak prema Dunkirku i Brionyju, težeči ispaštati svoju pogrešku i radeći kao, uvjetno puštena na slobodu, medicinska sestra u ruiniranom Londonu. Koda[1] nas vodi u 1999. u kojem Briony, sada starica i uspješan pisac, gleda unatrag sebe kad je bila mlada, mudro promjenivši nabolje naša očekivanja, pozivajući nas da preispitimo 'pokajanje' koje nam podastire.

McEwan's druge knjige su zbirke priča Prva ljubav, posljednji obredi (First Love, Last Rites) i Među plahtama (Between the Sheets, priče). Napisao je i filmski scenarij Oponašanje igre (The imitation Game, psihološki triler o šifriolomcima u Bletchleyju, netom nakon Drugog svjetskog rata). Sanjalica (Daydreamer je fantasy za djecu i odrasle o sredovječnom MP-u koji je bačen natrag u vrijeme svog djetinjstva pedesetih godina u stilu Just Williama[2].

Preveo Ž. M.

[1] Tal. rep, glazbeni termin koji označava dio glazbenog djela koji vodi k svršetku koji donosi smiraj (prev).
[2] Ciklus humorističnih romana i priča o istoimenom dječaku engleskog pisca Richmala Cromptona (1890 – 1969) (prev).

Cormac McCARTHY (1933), američki pisac

Portret Amerike Cormac McCarthyja je na obojen u crno i umrljan krvlju. Slavljen prvenstveno zbo svoje trilogije Granica (Border), koja se sastoji od romana Svi lijepi konji (All the Pretty Horses, 1992), Križanje (The Crossing, 1994) i Gradovi ravnice (Cities of Plain, 1997), on je napisao i pet drugih romana, koji su svaki snažan primjer njegovih sumornih vizija. Čuvar voćnjaka (The Orchard Keeper, 1965), je priča o ruralnom Tennesseeju i nasilju koje prožima malenu zajednicu, paravac koji slijedi presotali dio njegovog opusa. McCarthyjeva sljedeća dva romana su Vanjska tama (Outer Dark), priča o nezakonitosti, čedomorstvu i incestu, i Dijete Boga (Child of God) s njegovim glavnim likom, Lesterom Bailardom, serijskim ubojicom i nekrofilom koji skriva leševe svojih žrtava u spilji, nastavljaju otkrivati McCarthyjevu opsesiju košmarima američkog života. Suttree (1979) je bitan i gusto pisan roman, koji je McCarthy pisao dvadeset godina. Suttree napušta svoj način života u srednjoj klasi i obitelj da bi živio u trošnom brodiću na stiškoj[1] rijeci i provodi vrijeme s kradljivcima, pijancima i cijelom galerijom grotesknih izopćenika. Letargija njegovog života na paklenoj rijeci kreće od provale užasnog nasilja do kobne, traumatske ljubavne veze. Knjiga nalikuje nekoj vrsti crne parodije > Steinbeckovog romana Tortilla Flat. Nakon što mu je dodijeljena prestižna stipendija MacArthur zaklade 1981. (kojom je predsjedavao Saul Bellow koji je hvalilo McCarthyjeve 'životne i smrtonosne rečenice), on je imao vremena da se koncentrira na svoj sljedeći roman. To je bio Krvavi meridijan ili Večernje crvenilo na Zapadu (Blood Meridian, or the Evening Redness in the West, 1985), koji mnogi smatraju njegovim remek-djelom. Na Američkom Zapadu je potpuno nestala bilo kakva vrsta mitologije ili junaštva i opisan je kao pakao. Dva glavna lika su 'Kid', sirotan bez imena ali sklon 'bezumnom nasilju', i 'Sudac', lukav psihopat koji je uz to suncem opržen > Melvilleov Kapetan Ahab u beskonačnom oceanu. Bescjenje života koji je zamišljen u tom paklenom svijetu su uočili kritičari koji su izračunali da se, u prosjeku, događa ubojstvo na svakoj petoj stranica. Iako je trilogija Granica komercijalno potvrdila McCarthyjev status, Krv meridijana ostaje njegovo ključno djelo, izvanredan portret apokalipse koja uništi sve, te nema čitatelja, koji nije zanesen McCarthyjevog snažnom i hipnotičkom prozom.

(Iz knjige "Vodič za dobre čitaoce")

P. S.
McCarthy je dobio Pulitzerovu nagradu 2007. za roman Cesta (The Road), a 2005. njegov roman Nema zemlje za starce (No Country for Old Men) je adaptiran 2007. za istoimeni film Braće Cohen, dobivši četiri "oskara", uklučujući onaj za najbolji film te godine. Njegov roman Krvavi meridijan je po magazinu Time stavljen na popis 100 najboljih knjiga na engleskom objavljenih između 1923. i 2005 I zauzeo mjesto na sličnom popisu iz 2006. The New York Timesa s najboljim američkim knjigama proze objavljenim u zadnjih 25 godina. Književni kritičar Harold Bloom smatra McCarthja jednim od četiri najbolja suvremena američka romanopisca, uz Thomasa Pynchona, Don DeLilla i Philipa Rotha. Često ga uspoređuju s Faulknerom.

Preveo Ž. M.


[1] Stig (Styx) je rijeka u grčkoj mitologiji koja tvori granicu između gornjeg i podzemnog svijeta mrtvih (prev).

32. BROJ "LITERATURNAJE GAZETE"

Upravo je izašao 32. ovogodišnji (6236) broj "Literaturnaje gazete", ruskog tjednika za književnost, kulturu i društvena pitanja. Njegova web stranica jehttp://www.lgz.ru/

Na prvoj stranici je objavljena vijest da je cijenjeni ruski pisac Vladimir Orlov (na fotografiji) , rođen 1936. godine, krajem prošle godine dobio za svoj novi roman "Kamergerska ulica" dvije nagrade – "Studentski Booker" i "Maksim Gorki". U prikazu tog romana, objavljenom također u ovom broju, navodi se kako je glavni lik tog romana sama Moskva. Orlov piše u tradiciji pisaca ruske fantastike i satire od Gogolja, Brjusova, Sologuba do Bulgakova.
U "Gazeti" se u rubrici "Portfelj" (Torba) objavljuju intervjui s ruskim piscima. Ovaj put možemo pročitati intervju s piscem i novinarom Igorom Gamajunovim i odlomak iz njegovog novog romana "Majgun" (kovanica od riječi "maj" i "gun" tj. Hun).
Objavljen je i prilog posvećen Sergeju Dinamovu (1901-1939), piscu, novinaru i prevodiocu s engleskog koji je bio u svoje vrijeme urednik "Gazete". Prvi put se objavljuje i dio njegove prepiske s Maksimom Gorkim.
U separatu "Euroazijska muza" možemo pročitati intervju s ukrajinskom pjesnikinjom Linom Kostenko, prijevode poezije pjesnika iz Južne Osetije, te pjesme pjesnika iz Gruzije, Ukrajine, Bjelorusije, Estonije, Armenije i Litve koji su bili sudionici 3. međunarodnog rusko-gruzijskog festivala "U traganju za Zlatnim runom" održanom u gruzijskom gradiću Grigoleti u lipnju ove godine.U "LG" su i stihovi drugih ruskih pjesnika. Cijela stranica je posvećena poeziji trojice rano preminulih pjesnika iz Rostova na Donu, Jekaterinburga i Litvjanke kod Irkutska.
U ovom broju "Gazete" nalazi se i separat "Rusko pitanje" s nizom tekstova posvećenih raznim problemima ruskog naroda.List donosi obilje prikaza novih knjiga od kojih su većina kratki.
U redovnoj rubrici "Klub 12 stolica" možemo pročitati humoristično-satirične priče, pjesme, karikature...U "LG" se ne objavljuju samo prilozi iz kulture, već i iz politike te drugih oblasti. Tako je u rubrici "Društvo" objavljen razgovor s jednim poljoprivrednikom iz Voronježa o lošoj situaciji u ruskoj zemljoradnji.
Novi broj "Literaturnaje gazete" privlači obiljem zanimljivih tekstova.

AKSJONOV - LEGENDA RUSKE KNJIŽEVNOSTI

Vasilij Pavlovič Aksjonov (Kazan, SSSR, 1932. – Moskva, Rusija, 2009) je već svojom prvim romanom "Kolege" (Kollegi), koji je objavio 1959. godine, postao poznat u svojoj zemlji. Djelo je dramatizirano (Aksjonov je bio koautor dramatizacije) i postavljeno na scenu u kazalištu 1961. godine, a 1962. je po njemu je snimljen istoimeni film za koji je Aksjonov napisao scenarij. Već 1960. godine Aksjonov je postao profesionalni pisac.
Romanom "Kolege" Aksjonov je unio neke novine u rusku književnost. To je djelo blisko takozvanoj "prozi u trapericama", pravcu nastalom u SAD (najpoznatiji je njegov predstavnik Salinger sa znamenitim "Lovcem u žitu"), pisali su tako i neki hrvatski pisci (Majetić, Majdak, Bilopavlović...).
U romanu "Kolege" je Aksjonov unio neke biografske elemente. U njemu je riječ o tri bliske kolege sa studija medicine – Alekseju, Vladislavu i Aleksandru (i on je završio medicinski fakultet 1956. godine u Lenjingradu), koji su različitih karaktera, koje život odnosi na tri strane i pisac paralelno prati njihovu različitu sudbinu. Aleksandr na svoj zahtjev odlazi u zabačeno selo (Aksjonov je radio nekoliko godina kao liječnik i to u dalekoj Kareliji, na sjeveru SSSR) do kojeg se putuje dva dana i dvije noći od Lenjingrada. Druga dvojica postaju sudski liječnici pri Baltičkoj floti. Aleksandr naporno i požrtvovano radi dok je u druge dvojicu dani protječu monotono. Na kraju kolege posjećuju Aleksandra. On biva teško ranjen, no oni ga operiraju i spašavaju mu život.
Po romanu "Karta za zvijezde" (Zvezdnyj bilet, 1961) je 1962. godine snimljen film "Moj mlađi brat" za koji je također Aksjonov napisao scenarij.
Uslijedio je roman "Naranče iz Maroka" (Apel'siny iz Morokko, 1963) "Šteta što niste bili s nama" (Žal', čto vas ne bylo s nami, 1965) te niz priča objavljenih u zbirkama i časopisima. U časopisu "Mladost" (Junost) je prvi put Aksjonov i objavio svoja tri mladalačka romana. Njegovi mladi junaci, "zvjezdani mladići", veseli, romantični, nastojali su živjeti slobodno, govorili na svom jeziku, slengu i žargonu ulice. To su mladi buntovnici, očarani su zapadnjačkom kulturom, koji se nisu prilagodili sovjetskom društvu.
Aksjonov je emigrirao 1980. godine u SAD nakon što je zabranjen u SSSR necenzurirani almanah "Metropol" koji je Aksjonov uređivao sa svojim kolegama, značajnim piscima – Andrejom Bitovim, Viktorom Jerofejevim, Fazilom Iskanderom, Jevgenijem Popovim i Belom Ahmadulinom.
Još 1975. godine Aksjonov je napisao roman "Opekotina" (Ožog") no još ga nije bio objavio. Njega su 1977. godine posjetili predstavnici KGB koji su mu rekli da im je poznat sadržaj "Opekotine", i u slučaju objavljivanja tog djela u SSSR pisca "očekuju velike neugodnosti". Jedan pukovnik KGB je kasnije govorio da je među njima i Aksjonova bio zaključen "džentlmenski dogovor" o tome da pisac ne objavljuje svoj roman. Godine 1979. Aksjonov je napisao roman "Otok Krim" (Ostrov Krym), kojeg je cenzura također zabranila da se objavi.
U Washingtonu je Aksjonov postao predavač na sveučilištu "George Mason", da bi od 1981. godine, kao poznati pisac, predavao rusku književnost na više američkih sveučilišta, kao što je seminar "Suvremeni roman - gipkost žanra", a zatim tečaj "Dva stoljeća ruskog romana". Usporedo s tim u od 1980. do 1991. godine Aksjonov je kao novinar aktivno surađivao s Radio postajom "Sloboda". Za razliku od mnogih, nikad nije otvoreno igrao na kartu svog sukoba s vlašću, i ne trudeći se da iz toga izvuče korist.
Napisao je na engleskom roman "Yolk of the Egg" (1989), te kao što je to činio i Nabokov, preveo ga na ruski i objavio pod naslovom "Žumanjak" (Želtok jajca, 2002), da bi kasnije pisao samo na ruskom. U to vrijeme mu je sovjetsko državljanstvo bilo oduzeto. Državljanstvo mu je vraćeno 1989. kada je posjetio prvi put SSSR nakon devetogodišnje emigracije. Nakon toga je živio u Francuskoj i Rusiji.
Aksjonov je predstavnik trećega emigrantskoga vala ruskih pisaca. U emigrantskom razdoblju su mu značajni romani "Opekotina" (1980) i "Otok Krim (1981), te drama "Aristofanijana sa žabama" (Aristofaniana s ljaguškami, 1981). Svoje viđenje SAD Aksjonov je iznio u knjizi "U potrazi za tužnim babyjem" (V poiskah grustnogo bebi, 1987). Njegov povratak u domovinu obilježava objavljivanje zbirke eseja "Negativ pozitivnoga junaka" (Negativ položitel'nogo geroja, 1994) i "Moskovska saga" (Moskovskaja saga, 1997).
U kasnijim romanima do izražaja dolaze elementi fantastike, satire i parodije, kao što su "Pretovarena bačva" (Zatovarennaja bočkotara, 1968) i "Otok Krim". Ovaj potonji spada u znanstvenu fantastiku i to podžanr alternativne povijesti. U njemu je pretpostavljeno čto bi bilo kad bi preživjeli bjelogardijci otišli živjeti na Krim koji (poput Tajvana) neće biti u sastavu SSSR, koji je sovjetska alternativa i gdje dolazi do procvata.
Jedan od najvažnijih romana Aksjonova je "Opekotina" u kojem je dao sliku ruskih intelektualaca i njihova odnosa spram domovine, upotrebljavajući pritom podjednako sjećanja, fantaziju i realistične motive.
Roman "Pazi, ptičica!" (Skaži izjum, 1985) nemilosrdan je portret moskovskog intelektualnog društva potkraj vladavine Brežnjeva, dok je u "Zimskom naraštaju" (Pokolenie zimy, 1994) dao kroniku jedne obitelji intelektualaca koja je dopala šaka staljinističkom režimu u vrijeme kad je teror bio na vrhuncu.
"U potrazi za stilom" (V poiskah žanra, 1972) je roman koji je kritika okarakterizirala kao eksperimentalni. Glavni junak ovog romana, artist Pavle Durov, putuje svojim automobilom bez cilja. Na putu sreće razne žene i muškarce, odlazi s njima u mjesta gdje oni žive i saznaje za njihove sudbine. Na kraju sa skupinom artista Durov odlazi u Dolinu za kojom su stremili i tamo će vidjeti razna čudesa.
Zanimljivo je da je 1972. godine Aksjonov s dvojicom kolega napisao i pod pseudonimom objavio parodiju na špijunski roman "Gene Green - nedodirljivi"(Džin Grin - neprikasaemyj). Godine 1976. preveo je s engleskog znameniti roman "Regtime" E. L. Doktorowa.
Po njegovom trotomnom romanu"Moskovska saga" (prvi put objavljen 1992.) je 2004. snimljena dugačka televizijska serija. Radnja trilogije počinje početkom dvadesetih, a završava početkom pedesetih godina. Riječ je o borbi s trockizmom, kolektivizaciji, staljinističkim logorima, borbi protiv fašizma, poslijeratnoj represiji... U njoj Aksjonov prati sudbinu tri generacije ruskih intelektualaca.
Za roman "Volterijanci i volterijanke" (Vol'terjancy i vol'terjanki, 2004) objavljen u časopisu "Oktobar" Aksjonovu je pripala nagrada "Ruski Booker".
Godine 1997. kritiku je Aksjonov oduševio zanimljivim i slojevitim romanom "Novi slatki stil" (Novyj sladostnyj stil). U novome stoljeću najveći uspjeh postigao je romanom Moskva-kva-kva (2006). U tom romanu se prepleću dvije priče – jedna o životu obitelji Novotkanih uz ljubavni trokut i mnoštvo mladih, ljubitelja džeza i svega modernog što dolazi sa Zapada. Druga, politička, zasnovana je na sukobu SSSR i SFRJ iz 1948. godine. Tito i Staljin istovremeno kuju planove o atentatu na svog protivnika.
Posljednji mu je objavljen roman "Rijetki elementi" (Redkie zemli, 2007). Taj roman s elementima znanstvene fantastike, odnosno antiutopije, govori o naraštaju komsomolaca iz kojeg su izrasli ruski oligarsi.
U listopadu 2007. godine u čast 75-og rođendana Aksjonova je u njegovom rodnom gradu Kazanu organiziran I. Međunarodni književno-glazbeni festival "Aksjonov-fest". Na festival su došli poznati pisci i pjesnici, te i sam Aksjonov.
Kako možemo u nekoliko riječi predstaviti Aksjonova? Autor dvadesetak romana, huligan, disident, liječnik, novinar, emigrant... Stanovnik Rusije, SAD i Francuske i nosilac ordena Francuske Republike, član PEN kluba, idol pokoljenja čija je mladost stvaralački nabujala u vrijeme Hruščovljevog "otopljenja". Aksjonov je bio jedan od najcjenjenijih ruskih pisaca svog vremena. Prevođen je na mnoge jezike.
Predsjednik Rusije Dmitrij Medvedev uputio je brzojav sućut udovici i sinu velikog pisca, navodeći da je "najsjajniji predstavnik književnog naraštaja šezdesetih kao nitko drugi umio ne samo izraziti duh svog vremena, nego i filozofski osmisliti život. Njegova stremljenja k slobodi, spremnost da se časno bori za svoja uvjerenja zaslužuju osobita uvažavanja".
Ruski pisac Dmitrij Bitov smatra da je suvremena ruska književnost bez Aksjonova opustjela: "Odlikovala ga je zadivljujuća snaga i naša književnost je bez njega, sasvim izvjesno, opustjela."
Vasilij Pavlovič Aksjonov, smatran živom legendom, ostaje legenda ruske književnosti.






Bibliografija (nepotpuna) prijevoda djela Aksjonova na bosanski, hrvatski i srpski jezik:

"Kolege", roman, (preveo ?), "Prosveta", Beograd, 1967.
"Književnost i treći milenij", esej, prevela s francuskog Sada Tahmiščić, "Izraz" broj 10 - 11, Sarajevo, 2001.
"Moskva-kva-kva", roman, "Geopoetika", prevela Natalija Nenezić, Beograd, 2007.
"Moskovska saga", tilogija: "Deca zime", "Rat i tamnovanje" i "Tamnovanje", (preveo ?), Informatika, Beograd, 2008.
"Opekotina", roman u tri knjige, kasne šezdesete i rane sedamdesete, prevela Irena Lukšić, "Znanje", Zagreb, 1980.
"Osmijeh, molim!" (odlomak iz romana), prevela Irena Lukšić, "Književna smotra" br. 65-66, Zagreb, 1987.
"Pravo na otok", pripovijest, "Treći val", zbornik - književnost i život ruske dijaspore, priredila i prevela Irena Lukšić, Hrvatsko filološko društvo i "Disput", Zagreb, 2004.
"Randez-vouis", priča, u "Jednostavna istina", ruska pripovijetka XX. stoljeća; izabrala, prevela i uvodni tekst napisala s bilješkama o autorima - Irena Lukšić, RIVAL, Rijeka, 1998.
"Retki elementi", roman, prevele Mirjana Grbić i Natalija Nenezić, "Geopoetika", Beograd, 2008. "U traganju za žanrom", roman, preveo Aleksandar Badnjarević, "Bratstvo-jedinstvo", Novi Sad, 1988.
"Zvezdana vozna karta", roman, prevela Danica Jakšić, "Narodna knjiga", Beograd, 1963.; na hrvatskom: "Zvjezdana putna karta", odlomak iz romana, prevela Maja Vitrisal Mulić, "Republika" br. 8, Zagreb, 1962.

30. BROJ "LITERATURNAJE GAZETE"

Upravo je izašao 30. ovogodišnji (6234.) broj "Literaturnaje gazete" (u prijevodu – Književne novine), ruskog tjednika za književnost koji je pokrenuo Puškin 1830. godine, a obnovio Gorki 1929. godine od kada neprekidno izlazi. Njegova web stranica je:

http://www.lgz.ru/

Ovaj stari list za književnost i kulturu nalik je, na primjer, "Hrvatskom slovu" iz Zagreba ili "Književnim novinama" iz Beograda.U ovom broju je niz priloga posvećenih Vasiliju Makaroviču Šukšinu (1929-1974), kultnom ruskom filmskom redatelju, filmskom scenaristu, glumcu i piscu kome se ove godine u Rusiji obilježava 80 godina od rođenja. Sam Šukšin je iz svog bogatog filsmkog opusa izdvojio filmove "Peći-klupe" i "Ljepotica Kalina" u kojima je bio scenarist, redatelj i glumac. Podsjetimo da mu je fim "Živio je takav mladić" bio zapažen na festivalu u Veneciji, a da je dobio državnu nagradu za film "Vaš sin i brat". Šukšin je pisao priče, romane i drame. U ovom broju "Gazete" je objavljena njegova priča (on ju je sam podnaslovio kao "dokumentarnu") "Dojava".
O Šukšinu u ovom broju piše nadahnuti esej znameniti ruski spisatelj Valentin Rasputin te drugi autori. Objavljena su i dva prikaza dviju studija o Šukšinu i časopisu "Roman-gazeta" čiji je novi broj posvećen Šukšinu.
Podsjetimo da je na srpski jezik u prijevodu Radovana Matijaševića 1987. objavljen izbor Šukšinovih priča, a da je jednu njegovu priču Irena Lukšić prevela i uvrstila u svoju antologiju "Jednostavna istina" iz 1998.
U ovom broju "Gazete", na smanjenom broju stranica, nema nekih uobičajenih separata. Možemo pročitati nekoliko pjesama suvremenih ruskih pjesnika, eseja, no ne i priča niti ulomaka iz romana. Kratkih prikaza novih knjiga ima opet priličan broj.
Tu su i razgovori s izdavačima. Ovaj put je došao red na glavnog urednika izdavačke kuće "Koktebel" iz Feodosije.Nisu izostale rubrike "Društvo", "Novija povijest", "Mišljenja", "Diskusija", "Umjetnost", "Televizija", "Kazališni trg", "Moskovski vjesnik", "Čovjek" i "Panorama".
U redovnoj rubrici "Klub 12 stolica" (nazvanoj po poznatom humorističnom romanu Iljfa i Petrova) možemo pročitati humoristično i satirične priče, pjesme, karikature...Popularna "Literaturnaja gazeta" se plasira ne samo u Rusiji već i u cijelom svijetu.

AUTORITETI

Sjetih se mog prijatelja, divnog čovjeka, liječnika, filatelista, pisca itd., pokojnog Zlatka Jakobovića. Umro je prije nekoliko godina u 59. godini od raka. Govorio mi je jednom o svojoj majci koja je autoritarna i teška žena. Baba ima ogromnu kuću na moru. Zlatko i njegova žena jedne godine bili kod nje na ljetovanju i to im presjelo. Idućih godina su plaćali apartmane radije no da im baba za sve prigovara! Zlatko mi je rekao da ću imati gdje ići na more kad mu mati umre, a umro je on dok je baba još živa s osamdeset i nešto. I moja punica je jako dobra žena, a mati joj je ista Zlatkova mati i ima 90 godina. I ona živi sama kao i Zlatkova mati. Moja mati živi sama, ali mi presjedne svaki put kad dođe! Ove godine će ostati u Brčkom 4 mjeseca. Srećom da idem za mjesec dana u Rusiju ali ko će izdržati tih mjesec dana?! Budem preko dana u kancelariji Kluba, ali tu je u potkrovlju pakleno vruće. Da bar Klub dobije obećani novac, pa da se kupi klima. Ili da ja dobijem pa da to kupim i da mi Klub kasnije vrati.

Sjećam se kako je moj otac bio nervozan, kako je znao vikati,
prevrtati stol, razbijati posuđe, sad mi je jasno i zašto. I on je bio
autoritarna osoba, ali bar nešto bolji od svoje žene.
Moja mati će uvijek naći razlog da te za nešto okrivi. Kad sam jutros ustao
umjesto "dobro jutro" mi je prigovorila zašto sinoć nisam zatvorio
dvorišnu kapiju, no je to morao učiniti sin moje rodice. Kapiju je
otvorio majstor pošto je otvorio i utjerao auto u dvorište. Kad je
izašao, nije je, naravno, zatvorio.
Rijetko je ona nečim bila zadovoljna što sam ja uradio. Na
žalost nisam u stanju da joj svata kažem otjeram kao što su to činili
moja braća.
Jedan od razloga što moja žena ne želi živjeti ovdje je i taj što ne
želi biti u ljeto sa svekrvom.
Ja mojoj djeci želim sve najbolje i nikad im nisam sugerirao ništa
negativno. Nisam ih nikad ni razdvajao, što su činili moji roditelji sa svojom djecom.
Oboje su prognozirali da ja nikad neću naći ženu koja mi odgovara. To
se, srećom. nije ostvarilo.

POVRATNICA

Kad je vidio svoju svastiku Krešo se nimalo nije obradovao. Nije je, naravno, mogao otjerati. Ne zato što je sestra njegove žene. Ipak im je u pismima slala i pokoju marku. A to, naravno, nije bilo za odbaciti.

Kreši je odmah sve bilo jasno. Renata se iz Njemačke vratila onako kako je i otišla. S kovčežićem u ruci. Krešo nije znao što je u tom kovčežiću bilo kad je pošla u Njemačku. Sigurno je sada lakši. I bio je u pravu.

Renata je budućeg muža upoznala preko agencije za poznanstva. Krešin susjed Stanko smatra da nisu normalni oni koji se upoznaju preko oglasa ili agencije.

Branimir je stariji trinaest godina od Renate. Dakle, ne previše. Neke njene vršnjakinje udale su se za muškarce koji su im mogli biti ne očevi već djedovi. A nisu bili ništa bogatiji od Branimira. On nije baš neki ljepotan ali nije ni ružan. Dakle, trebala je to za Renatu biti premija. Tako se ona nadala. I njeni roditelji. Naravno i njena sestra Katica. I svak Krešo.

Vratila se nakon devet mjeseci braka. Srećom nije bila trudna. Jednostavno je pobjegla. Dok je muž bio u svom poduzeću Renata je spakirala svoje krpice i izišla kroz prozor. Jer vrata je njen mužić prije svog odlaska uvijek zaključavao.

Krešo opsuje. Njegova žena ga poprijeko pogleda. Krešo opsuje još jednom. Psovkama je komentirao cijelu Renatinu ispovijest.

Herr Branimir je vrlo imućan. Ali i vrlo škrt. Za sebe ne. Ali Renati je sve uskraćivao. Rijetko kad je izlazila. Ustvari nikad nije izlazila sama već samo s njim. Još rjeđe dobivala novaca. Dio onog što je uštedjela Renata je krišom slala svojoj sestri Katici. Kao da je znala da će joj jednog dana pokucati na vrata s kovčežićem u ruci.

Branimir je bolesno ljubomoran iako mu Renata za to ne daje nikakvog povoda. Nije joj dopuštao da se zaposli. Kod kuće se uglavnom dosađivala uz televizor. Kad bi dolazio Branimir joj je određivao što će gledati. Branio joj je da gledati sapunice iako je Renata to najviše i voljela.

Renata je nekad pisala pjesme. Kad je upoznala Branimira bila je prestala. Sama u ogromnom stanu sad je svaki dan pisala. Prvu u braku napisanu pjesmu pokazala je Branimiru. Nije je htio pročitati. Ostale mu nije ni pokazivala.

Renatin i Branimirov brak podsjeća na prisilnu udaju mlade Marije Jurić Zagorke. Njen muž, bogati i škrti Mađar, uskraćivao joj je čak i hranu, te svijeće za pisanje. On ne bi imao ništa protiv da je Marija zarađivala od pisanja. Ali ona nikad nije mogla živjeti od pisanja romana. Bila je zaposlena kao novinar. Prva žena novinar na Balkanu. Novac su zgrnuli nasljednici njenih autorskih prava i izdavači njenih romana.

Renata je prvo pokucala na vrata njenih roditelja. Ali njen otac joj nije dao ni da prekorači prag njegove kuće. Rekao je:

- Idi mužu il' kvragu!

Nakon Renatine ispovijesti Krešo je rekao:

- Što mrzim škrtonje!

To je značilo da prima svastiku pod svoj krov.

* * *

Kad se žuti "mercedes" već drugoga dana nakon Renatinog dolaska zaustavio ispred Krešine kuće njemu je odmah bilo jasno tko unutra sjedi.

- To je Branimir! - kriknula je Renata. - Sakrijte me, molim vas!

- Idi s djecom u sobu - reče joj smireno Krešo. - Ja ću se za njega pobrinut.

Renata posluša.

Branimir iziđe iz silnih kola i pokuca na vrata.

- Je l' tu Renata? - upita izašlog Krešu.

- Pa to si ti, šogorčino! Di si dosad? Sto godina te nisam vidio!

Branimir je zbunjen. Ne zna što bi rekao. Njega Krešo nikad nije vidio. Branimir na vjenčanje nije zvao ni Renatine roditelje.

- Reče mi Renatina mati da je...

- Upadaj, šogore! Ovo moramo zalit!

- Ne smijem kad vozim...

- Sad ne voziš! Ulazi! - Krešo ugura Branimira u kuću.

Kad je Branimir sjeo za stol Krešo mu nali čašicu rakije.

- Al ja ne pijem...

- Ti, moj šogor, pa ne piješ! Nemoj me sramotit, Branimirčiću!

- Došo sam po Renatu...

- Kako to da ste došli zimi, a ne ljeti? I Božić je prošo. Zar sad imaš godišnji?

- Nemam, al...

- Kako to da niste došli zajedno autom? Renata je došla autobusom. Zar to nije rasipanje?

- Naravno da jest.

- Ti si, šogore, trebo svoju ženu naučit pameti!

- I hoću. Zato sam i došo!

- Svaka čast. Nek se zna ko je muško!

Branimir se naceri.

- A sad ispij rakiju, šogore. Kad ti je već nudim... Znaš kako se ono kaže. Dok nude dobro je. Ne valja kad tuku!

- Ima i to veze - Branimir iskapi čašicu.

- Može l' još jedna?

- Fala. Nisam naviko pit... Mi bi morali ić...

- Tek si došo, a već bi išo! E, ne može to tako! Nisi ti baš tako čest gost u ovoj kući!... Šta kažeš, je l' dobra rakija?

- Prava je!

- Naravno da je prava. Nema ništa šećera u njoj... Kad je dobra ispij još jednu!

- Pa kad si navalio... - Branimir ispije.

Nakon pete bio je pijan. Reče:

- Di je Renata? Spava?

- A ti po Renatu došo?

- Odmah je vodim kući!

- Prvo je moraš pronać, šogore.

- Pronać?... Zar nije?... Zar nije kod vas?

- Bila pa otišla. Kad je nađeš vodi je!

- Di je otišla?

- Nemam pojma. Nisam je pito. Ona se meni ne ispovijeda.

- Di joj je sestra?

- Na poslu.

- Al mati joj je rekla da je tu!

- Čija mati?

- Renatina.

- Aha. A ja mislio ti pričaš o Katičinoj majci. Baba lupeta! Kaže da je tu, a ona na poslu!

- Ko je Katica?

- Moja žena.

- Aha... Pa ona je Renatina sestra, zar ne?

- Pogodio si, šogorčino!

- Čekaj... Ako je Katica Renatina sestra onda im je majka ista osoba!

- Šogorčino, ti mora da si imo peticu iz logike!

- Nisam ni imo taj predmet u školi. Nisam išo u gimnaziju već na zanat!

- Nema veze! Nije važna škola. Ti si prirodno intrigantan!

- Pusti sada inteligenciju... Ako mi govorimo o istoj majci to ne mora značit ga govorimo o istim ćerkama. Ja sam mislio na Renatu, a ne na Katicu.

- Zar hoćeš da se mijenjamo za žene?

- Ma ne!... Hoću svoju ženu natrag! Moju Renatu!

- Tako reci da te svako razumije! Ti si dakle došo po svoju gospođu Renatu?

- Tako je.

- Ako si po nju došo, tu je nećeš nać.

- Kako sada nije? Njena mama...

- Pusti sad tu babu! Ona nije normalna!... Kad ti kažem da Renata nije tu, onda stvarno nije. Zar mi ne vjeruješ? Zar misliš da lažem?... E, stvarno me iznenađuješ, šogorčiću! Napravi me lažovom na pravdi boga!

- To nisam reko... Ako Renata nije tu onda...

- Šta ćeš onda?

Branimir jedva ustade. Reče:

- Onda ću... Pa morat ću ić... Na policiju...

- Samo ti idi. Al prvo plati.

- Šta?

- Kako šta? Rakiju koju si poloko! Moram priznat da piješ ko krava!

- Ali...

- Nema tu "ali"! Ja ne radim. Živim od prodaje rakije! Nećeš valjda reć da nemaš para?!

- Imam. Samo...

- To ćete koštat... - Krešo izvadi iz džepa kalkulator i stade pritiskati gumbe.

- Trebo si mi reć!... Ja sam... Ja sam mislio da sam ušo u kuću.... A ne u birtiju!

Krešo izreče cijenu.

- Pa to je pljačka!

- Nemoj mi samo reć da je u Njemačkoj jeftinije?

- I jest. Tolko mi ne bi tražili za viski u najboljem berlinskom hotelu!

- Ovakve naturlih šljivovic nema ni u najboljem bonskom hotelu!

- Iskreno da ti kažem... I nije neka!... Obična brlja!

- A dok si loko bila ti je dobra!

Branimir pruži novac.

- Nemam sitna - reče Krešo i uze marke.

- Al to i nije... To što si trebo vratit i nije baš sitno!

Krešo se hinio gluhim.

Branimir krene teturajući i gunđajući.

Krešo ga isprati. Na rastanku je mahnuo markama i doviknuo:

- Aufiterzen, šogore! Navrati još koji put. Moja vrata su ti uvijek otvorena! Brava je pokvarena pa se ni ne mogu zaključat!

Već se bilo smračilo. Branimir je ne poštujući pravilo prednosti doživio sudar. Nije pronašao policiju. Oni će pronaći njega. U bolnici.

* * *

Krešo je ubrzo zažalio što je primio svastiku u kuću. Da je bio zaposlen Renata bi kao tetka njegovoj djeci i te kako dobro došla. Mogla ih je čuvati dok Krešo i Katica rade. Ovako se o djeci koja su išla u školu mogao brinuti njihov nezaposleni otac. Renata je sada kao i Krešina sestra bila suvišna. Zato je Krešo svoju sestru i bio otpremio svom bratu.

Krešo je preporučivao svastiki da se zaposli. Renata je tražila posla ali ga nije nalazila. Krešo u to nije mogao povjerovati. Kad god bi se Renata vratila iz grada pitao bi je:

- Opet ništa?

- Ništa.

- Kako ništa? Za onog ko hoće radit posla uvijek ima. Poso se ne bira!

- A što onda ti ne radiš? - dobacila bi Katica.

- Da sam žensko radio bi odavno. Ko muškarcu poso mi je uskraćen!

- Al više je nezaposlenih žena već muškaraca. Kako to objašnjavaš?

- Tako što su žene izbiračice. Koja hoće može radit svuda!

- Na primjer?

- Ko konobarica.

- Renata nije završila ugostiteljsku već ekonomsku školu.

- To nema veze. Konobarica može bit svaka žena. Pogotovo ako je zgodna.

- Kakve to ima veze? Zar nije važnija vještina i brzina!

- Važnije su proporcije. Ja ne znam zašto te silne žene na birou čekaju. Uvijek je bilo bolje bit žensko nego muško. Ja da sam žensko ne samo da bi radio, već bi završio i gimnaziju i fakultet! Danas bi bio doktor. Hoću reć doktorica!

- Misliš preko kreveta?

- Pa šta onda. To ne samo da ne boli već godi!

- Poslat ženu u konobarice isto je što i poslat je u javnu kuću!

- I to je poso. Najgore je krast bogu dane!

- Govoriš tako jer si muško. Da si žensko žalio bi što nisi muško u ovom svijetu gdje su muški gazde!

- Kakav sam ja gazda kad mi žena soli pamet! Mom ocu moja mati nikad nije smjela odgovarat ko ti meni!

* * *

Onda je Krešo stao predlagati Renati da se uda.

- Al ja sam još u braku s Branimirom - kaže Renata.

- Zar mu se misliš vratit? - upita je Katica.

- Nisam luda!

- Nije ni taj Branimir tolko loš - reče Krešo. - Ja sam na osnovu tvoje priče o njemu steko pogrešan utisak... On uopće nije škrt. I društven je. Pravi veseljak!... Još ni ne puši. A skoro da ni ne pije. Napio se od pet čašica ove nejake rakije!... Ne izgleda ni loše. Može se reć da je u najboljim godinama. A maraka ima na bacanje!... Takav se čovjek ne ostavlja!

- Nije on tip koji baca marke! - dobaci Renata.

- On ti je ko ona baba milijarderka - prisjeti se Katica. - Jednom je izgubila marku. I to ne njemačku već poštansku. Cijelu noć ju je tražila po ulicama New Yorka!

- Da nije štedila - na to će Krešo - ne bi imala milijarde! Ko štedi taj vrijedi. Štednja je mudrost trošenja!

- Škrtost nema veze sa štednjom! - reče Katica.

- U osmom razredu osnovne škole - prisjeti se Krešo - pisali smo pismeni o štednji. Najbolji učenik u razredu, jedan kreten, napisao je da se u banci novac oplođuje... To zna svaka budala. To je otrcana fraza... Ja sam bio originalan i napiso da se u banci novac razmnožava... Iako sam tu riječ stavio pod navodne znake glupa nastavnica ju je precrtala. To mi je bila jedina greška u sastavu.

- Koju si ocjenu dobio? - upita ga Katica.

- Tricu. A bilo je za čistu peticu!

Katica se obrati Renati:

- Ako se ne želiš vratit Branimiru moraš podnijet zahtjev za razvod.

- Podnijet ću. Sutra...

- Samo ne znam ko će platit tužbu - dobaci Krešo. - Branimir sigurno neće!

* * *

U Krešinoj kući je Renatina udaja postala glavnim predmetom razgovora. Čim se probudi na Renatino "dobro jutro" Krešo uzvraća pitanjem:

- Kad se ti, mala, misliš udavat?

Ona bi odgovorila:

- Ne znam.

To se ponavljalo sve dok Krešo nije rekao:

- Našo sam ti mladoženju!

- Molim?

- Nemaš ti šta da moliš. Jedan pravi frajer je ozbiljno zagrijan za tebe!

- Koji?

- Naš susjed. Bojan.

- Ja ga ni ne poznajem.

Drugoga dana donese Krešo Renati Bojanovu fotografiju. Ona je pogleda i vrati mu je bez riječi.

- Valja l' dečko? - upita je Krešo.

- Pa, nije loš... A kad se to sliko?

- Skoro.

- Prije koliko godina?

- Pa... Ja mislim dvije... Možda i tri. Al sigurno ne više od pet!

- Sad sigurno nije isti...

- Ne mijenja se čovjek za tri godine!

- On tad nije bio lud...

- Ko kaže da je lud?!

- Priča se...

- Ma ko priča?!

- Svi...

- Od koga si ti čula?

- Od Đurđe.

- Šta ti je rekla ta glupača?!

- Da Bojan nikad nije bio normalan...

- To su samo priče. On se samo pravio lud da bi dobio mirovinu... Sad ću ti reć kako je to bilo... On je otišo kod psihijatra i reko mu: "Hoću u mirovinu!"... Psihijatar mu na to reče: "Ti si lud! Ko još s dvadeset šest godina ide u mirovinu!"... Onda psihijatar dade Bojanu neke lijekove za živce da ga se riješi... A šta misliš šta je on s njima radio?

- Ne znam.

- Pogodi!

- Valjda ih je bacao u zahod...

- Nisi pogodila!... Pametni Bojan je lijekove prodavo! Onda je otišo ponovo psihijatru i reko da mu lijekovi ništa nisu pomogli... Psihijatar mu je dao još jače. A takvi su još skuplji. Bojan je na njima još više zaradio... Kad je opet reko psihijatru da mu ništa nije bolje ovaj ga je poslao u...

- Ludnicu?

- Poslo ga je u psihijatrijsku bolnicu gdje se Bojan udebljo. Kad mu je poslije mjesec dana dosadilo polupo je na tom odjelu sve žarulje i morali su ga poslat u mirovinu!... Je l' da je genijalac? Takvog bi pametnjakovića trebalo postavit za direktora u nekom poduzeću!

Renata ne reče ništa.

- Vas dvoje bi bili super par. On piše pjesme ko i ti...

- Svako danas piše pjesme.

- Čita filozofske knjige. Al ne voli da filozofira... Sluša ozbiljnu muziku...

- Ne volim ozbiljnu muziku.

- Ustvari i on više sluša zabavnu... Ima pola kuće. Dvosoban stan. I to na katu!

- Zar on ne stanuje u šupi?

- Stanuje u dvorišnoj zgradi. Tamo je super sređeno. On je tamo privremeno dok se ne oženi. Šta će njemu samcu dvosoban stan! Kad se oženi bit će gore!

- Tamo gdje je bio s prvom ženom?

- Ti si bila udata, on oženjen. Super kombinacija!

- Al tamo su podstanari.

- Kad se udaš za njega stanari će dobit nogu!

- Kaže Đurđa...

- Šta opet kaže ta vještica?!

- Da je Bojanova prva žena protraćila s njim pola godine...

- Došla u njegovo i još izvoljevala! Stalno je tražila da je masira, a on ko pravi gentleman, je to i radio... A ona mu masirala mozak!... Još je bračne dužnosti izbjegavala... On treba rano leć da porani ujutro na poso, a ona u jedanest uvečer još uvijek gleda televiziju... On zaspi u fotelji, ona ode sama u krevet iza ponoći. Ni ne budi Bojana!

Renata je šutjela.

- Nikad Bojan nije digo ruku na Sanju. U Bukaču je pola brakova na ratnoj nozi!

- Ti i Katica se ne tučete.

- Mi smo ona pristojnija polovina. I ti i Bojan ćete bit takvi!

Renata se natmuri.

- Bojan ne puši, ne pije, ne drogira se... - nastavi Krešo.

- Pije tablete...

- Već sam ti reko da ih ne pije već prodaje!

- Hoda po noći u pidžami...

- On je mjesečar. To nije bolest. Možda si i ti. Takvi ljudi žive sto godina!

- Spava s mačkama...

- A s kim će drugo? Nije peder... Al ne boj se. Kad se za njega udaš spavat će samo s tobom!

- Mislila sam na prave mačke. On spava sa svojim mačkom.

- Mačke su čiste životinje. Ako ih ne voliš Bojan će zabranit svom crnom mačku da ulazi u kuću. On će za tebe sve učinit. Ako treba on će ko onaj junak iz Poeove priče svoga mačka zadavit!

- Koje junaštvo!

* * *

Idućeg dana Krešo predade Renati jedan papirić.

- Šta je to? - upita ona.

- Pjesma. Tebi posvećena!

- Ko je to napiso?

- Bojan. Ko bi drugi. Pročitaj!

Renata pročita u sebi. Pjesma je ovako glasila:

PJESMA DOSTOJNA NAŠEG SUNCA

Ne mogu napisati dostojnu pjesmu

Dostojnu tvog osmijeha što me prati

Tebi kad se vraćam

Dostojnu tvojih tužnih očiju

Od tebe kad odlazim

Al s tvojom i mojom nadom

O sretnom trenu povratka

Pjesmu dostojnu tvog sna

O danima, iza, danima ispred nas

Danima običnim i zajedničkim

Radosnim i tužnim

Naši dani, neponovljivi i silni

Nađeni i sačuvani u srcima

Zaključani za druge, u suncu

- Šta kažeš? Je l' da je super?!

- Zar si je ti već pročito?

- Jesam. I ne samo ja. Svi okolo govore o vašoj romantičnoj ljubavi!

- O čijoj ljubavi?

- O ljubavi između tebe i Bojana, naravno!

- Al ja njega ne volim!

- Zavoljet ćeš ga kad se udaš. Ima vremena!

- Al ja se ne bi udala za Bojana!

- Sad je gotovo. Svi govore da ste već zaručeni!

- Al ja njega nikad nisam vidila!

- Vidio te na slici kao i ti njega. Kaže mi da stalno bulji u tvoju sliku. Ispadoše mu oči!

- Otkud mu moja slika?

- Ja sam mu poklonio.

- Otkud tebi moja slika?

- Odlijepio sam je iz našeg albuma.

- Koja je to slika?

- Ona sa mora. U bikiniju... Bojan se oduševio. Kaže: "Ovo je Miss Jadrana"!

- Al to je slika od prije pet godina!

- Nije ni Bojanova mlađa!

- Ako bi se opet udavala ne bi htjela opet preko slike i pisama. Želim dobro upoznat svog budućeg muža!

- Nema problema. Možemo odmah otić kod Bojana. On je sam u sobi. Ja ću te odvest i odmah se izgubit!

- Razmislit ću...

- Samo ti razmišljaj. Al nemoj dugo... Nisi mi rekla šta misliš o Bojanovoj pjesmi.

- Ne znam šta da kažem. Nisam kritičar.

- Naravno da nisi kritičar. Al možeš ko čitalac ocijenit je l' pjesma dobra il loša.

- Pjesma je divna. Samo...

- Samo šta?

- Ne mogu vjerovat da je on tako nešto mogo napisat...

- Bojan je rođeni pjesnik! Bit će od njega nešto. Samo mu treba potpora. Iza svakog uspješnog muškarca stoji dobra žena!

* * *

Renata je svakodnevno kupovala kruh, mlijeko i ostalo za sestru i njenu obitelj. Uz to je i donosila vodu s arteškog bunara pored najbliže samoposluge.

Silvio koji je stanovao preko puta vidio je Renatu s kanistrom u ruci ispred bunara gdje je i on čekao na red. Renata je napunila kanistar i pošla natrag. I oni ispred i oni iza Silvija napunili su svoje posude. On je buljio u Renatu dok se vraćala. Sve dok se mogla vidjeti.

Kad je Silvio donio vodu otac mu dobaci:

- Jesi l' to donio s izvora Bazgovice?

Silvio oca nije čuo.

* * *

Od tada se Silvio stalno nudio roditeljima da ide po vodu i u kupovinu. Išao kad treba i kad ne treba.

Renatu je vidio već drugoga dana u samoposluživanju. Ali nije se usudio prići joj. I iduća tri dana Silvio je Renatu samo promatrao iz daljine.

Četvrtog dana nije je vidio. I bio nesretan. Toga dana po kruh, vodu i ostalo je išao Krešo. Silvio je saznao da je Renata Krešina svastika. Njih dvojica se sretoše. Silvio, koji je naravno poznavao Krešu, upita ga, preskočivši pozdrav:

- Zar tvoja svastika kod tebe stanuje?

- Da. Al neće još dugo. Uskoro se udaje za Bojana. Danas su se zaručili.

Silvio nije u prvi mah uspio ništa reći. Onda mu ipak izleti:

- Kad se udaje?

- Sutra. Sutra se seli, fala bogu, u Bojanovu kuću. Otišla je svojima javit radosnu vijest!

Renata je zaista posjetila roditelje u obližnjem selu Žilištu, ali nimalo radosna. Tamo zateče samo majku.

- Ja bi te primila da se mene pita - reče majka.

Kad se otac vratio i saslušao o onom što se dogodilo i što će se dogoditi, reče:

- Ovdje možeš prenoćit. Hoćeš se udat il nećeš tvoja stvar. Nisi me pitala ni kad si se prvi put udavala!

Renata nije htjela prenoćiti u kući svoga oca. Vratila se svojoj jedinoj sestri i zetu.

Tog su dana Renata i Krešo posjetili Bojana u njegovoj sobi.

- Svidila mi se vaša pjesma - rekla je Renata Bojanu kad su se rukovali.

- Možeš preć na ti! - opomene Krešo Renatu. - Nije tebi Bojan više samo susjed!

- Nije loša ta pjesmica - pohvali se Bojan. - Al mogu ja i bolje!

Bojan, naravno, nije htio reći istinu. Ona pjesma nije bila njegova. Prepisao ju je iz jedne zbirke.

Renata se tada sjetila Bojanove prve žene. Nije je osobno poznavala. Čula je od susjede Đurđe kako se Sanja za Bojana udala nakon svega jednoga mjeseca hodanja. Za mjesec dana ne može se upoznati čovjek s kojim želiš provesti cijeli život. A Krešo bi da se Renata uda za Bojana nakon jednog dana poznanstva! Da se ona već sutra doseli k Bojanu. Naravno oni se ne bi odmah vjenčali. Renata je još službeno u braku s Branimirom. Ona ne zna da on još nepokretan leži u bukačkoj bolnici. Ovo će ipak biti nekakva udaja. Makar je Bojan ni ne takne (u što bi bilo teško povjerovati) do vjenčanja ili razlaza ona će za ostale biti po drugi put udana. A sve zato što je se svak Krešo želi što prije riješiti.

* * *

Rano ujutro s istim onim kovčegom s kojim je otputovala k Branimiru Renata će otputovati k Bojanu. Katica je već bila na radnom mjestu.

- Vidit ćemo se na svadbi! - doviknuo joj je Krešo iz kreveta i nastavio spavati.

Kada se vrata za njom zatvoriše Renata zaplače. Zar je ovo za nju bio jedini izlaz? Da se uda za muškarca kojeg ne voli? Sjetila se bajke "Palčica" koju je od svih kao djevojčica najviše voljela. Palčica je trebala, po želji Mišice kod koje je stanovala, udati se za starog i bogatog Krta. Bila se pomirila s činjenicom da više nikad neće vidjeti sunce. Renata je tada plakala za Palčicom kao što sad plače za samom sobom.

Ali bajka je ipak imala sretan kraj. Palčica će se na kraju ipak udati za princa Palčića. A sunce će i dalje sijati nad njima.

Renata nije ni pogledala u dvorište Bojanovih roditelja. Produžila je dalje. Nije znala kamo. Pogledala je prema istoku. Sunce je bilo izlazilo.

Zastala je pokraj ulaznih vrata u samoposluživanje. Sjetila se da je tamo vidjela oglas. Sad ga je prvi put pročitala. Da, bio je to oglas u kome piše da se izdaje soba za jednu ženu s upotrebom kupaonice i kuhinje. Visina stanarine nije bila naznačena.

Renata se ponada da neće biti odviše visoka. Malo joj je ostalo novca što je bila uštedjela u Njemačkoj.

Pročitala je na oglasu naziv ulice i broj. To je ulica u kojoj se nalazi samoposluživanje. Broj je bio upravo preko puta.

Bilo je još uvijek rano i Renata odluči sačekati. Gazda vjerojatno spava. Sjela je na klupu pored arteškog bunara.

Gazda je zaista spavao. Ali njegov sin Silvio nije. Silvio je ustajao rano, a rano išao na spavanje. Trenirao je body building. Televiziju odavno nije gledao.

Zato je gledao u pravcu samoposluživanja. I sada čim je otvorio oči. Tamo je bila žena koju je želio opet vidjeti. Ipak je vidio Renatu.

I ona je vidjela njega. I da bude još nevjerojatnije krenula mu u susret.

- Dobro jutro - pozdravila je Renata kad je prišla Silviju.

On pocrveni i promrlja nešto nerazumljivo.

- Izdajete li sobu?

- So... Sobu? - mucao je Silvio.

- Vidjela sam oglas na vratima samoposluživanja...

Silvio za oglas nije ni znao. Vidio je veliki komad papira prilijepljen na vrata, ali ga nije čitao. Nije ga zanimao. Mnogo stvari u ovom blesavom svijetu nisu ga zanimale. Oglas je zalijepila Silviova majka. Oni su ranije imali podstanare, ali već je godinu dana ta soba bila prazna. One žene koje su se javljale na oglas nisu se sviđale gazdarici. Otac pak niti jednoj nije nalazio zamjerke. Zbog toga se sa ženom više puta svađao. Prigovarao zbog propuštenog izvora prihoda. Opet bi spominjao svoju malu plaću i Silviovu nezaposlenost.

- Aha - Silvio tada shvati na što je Renata mislila.

- Jeste li je izdali?

- Nismo.

- Koliko tražite?

- To ne znam. Moram pitati oca. Ustvari bolje majku. Ali ona je u bolnici...

- Žao mi je.

Silviju nije bilo jasno je li Renati žao što mu je majka u bolnici ili što nije tu da joj odgovori na pitanje.

- A otac vam spava?

- Valjda...

Ali Silviov otac je bio budan. Pitao je iznutra:

- S kim to pričaš?!

- S jednom djevojkom koja pita za sobu.

- Za sobu?! Evo me odma!

Iznos mjesečne stanarine se Renati učini visok. Ali kad je Silviov otac drugi put spustio cijenu Renata je pristala. A njemu je bilo drago što mu je žena u bolnici. Inače bi otjerala i ovu.

* * *

Bojan je odlučio, kao nekad Renata, pronaći sreću preko oglasa. Sjetio se kako se nekad još kao srednjoškolac dopisivao s jednom djevojkom. Bila mu je poslala svoju fotografiju nakon što je on njoj već bio poslao svoju. Bila je u njega zaljubljena ili je mislila da je zaljubljena.

Bojanu je bilo smiješno da se netko može zaljubiti u nekoga preko pisama i fotografije. On joj je prestao pisati. Ona mu je bila poslala još jedno, tugaljivo, pismo u kome je tvrdila kako stalno promatra njegovu fotografiju i plače. Tekst pisma nije bio umrljan. Možda zbog toga nije Bojan na njega odgovorio.

Teško da bi se sada našla žena kojoj Bojan ne bi odgovorio. Sad dobro zna kako više ne može u onolikoj mjeri birati.

Bojan nije sam dao oglas. I zbog novca i zbog činjenice da oglase u većem broju daju muškarci. Bojao se da mu se neće niti jedna žena javiti. Zato se javljao na rijetke oglase žena. Većina ženskih oglasa bila je upućena imućnim muškarcima iz inozemstva poput Branimira. Svojevremeno je Renata kao odgovor na svoj oglas dobila brdo pisama. Od svih bogatih gastarbajtera odabrala je najmlađeg i najljepšeg. Sad bi rekla kako je odgovorila najgorem. Prošla je kao jedna Ruskinja koja se preko agencije za bračne kontakte upoznala s nekim bogatim Amerikancem. Ali kad je vidjela da Amerikanac u njoj vidi samo stvar, samo seksualni objekt i sluškinju, vratila se natrag u Rusiju. Rekla joj jedna prijateljica da je pobjegla iz Raja u Pakao.

- Ovdje zaista Raj - reče na to povratnica. - Ali sam sigurna da je tamo bio Pakao!

Bojan se javlja na vrlo mali broj oglasa razočaranih žena kojima bogatstvo više nije bitno.

Jedna mu je odgovorila. Dopisuju se. Bojan je optimist.

* * *

Kada je Renata otišla Krešo i Katica su se učestalo stali svađati. Mislili su da je uzrok njihovim ranijim svađama bila Renatina prisutnost u njihovoj kući. Katica je stala često nazivati iz prodavaonice u kojoj je radila. I ranije je nazivala kako bi pitala za djecu. Kad se javi Renata Katica pita:

- Di je Krešo?

Ako se prvi javi Krešo:

- Di je Renata?

Kad se Renata javi na telefon Katica prekida vezu. Bila je ljubomorna.

Sad je Katica krivila Krešu da je istjerao njenu sestru. On je nju krivio da je to o udaji njena ideja. Katica mu je na to predbacivala da laže.

Ubrzo se Krešo zaposlio i svađe su prestale.

* * *

Renata nije bila u kontaktu s Katicom i Krešom. Nije se ljutila na njih, ali im nije javljala gdje se sada nalazi. Pretpostavljala je da oni to znaju. Kao u Žilištu i ovdje se ništa ne može sakriti. Krešo i Katica su sigurno znali gdje je Renata pa ipak niti su nazivali niti su dolazili. Svaki dan su prolazili pored kuće Silviovih roditelja kad su išli u kupovinu ili u svoja poduzeća. Renata nije ni svojim roditeljima javljala gdje je.

* * *

Branimir je konačno izašao iz bukačke bolnice. Nije to nikako bio onaj isti nikad bolesni Branimir od prije. Ali moglo se reći da se oporavio.

Dok je ležao u bolnici Branimir je dosađivao svojim buncanjem liječnicima, a pogotovo bolesnicima s kojima je ležao u istoj sobi. Spominjao je jedno žensko ime po kojem ga je zapamtila cijela bolnica. Mnogi mu nisu znali pravo ime. Zvali su ga - Renata.

Kad je Branimir došao k sebi oni radoznali su ga obasuli pitanjima tipa "Ko je Renata?", "Je l' ti to švalerka?", "Zar je toliko voliš?"

Branimir nije htio odgovarati ni na jedno od ovih pitanja.

Mislio je kako u ovoj bolnici neće dugo ostati. Ali prevario se.

S gipsom na ruci i nozi Branimir je tri puta pokušavao pobjeći iz bolnice. Hvatali su ga i vraćali natrag.

Sad je konačno bio koliko toliko zdrav i slobodan. Bolje je prošao od svog "mercedesa" koji više nije bio za upotrebu. Branimir se morao pomiriti s činjenicom da će ovaj put u Berlin otputovati autobusom. Ali čvrsto je odlučio da se u Njemačku ne vraća bez one zbog koje je došao i sve ove nedaće pregurao počevši od Krešine pljačke, preko sudara do ove grozne bolnice kakva u Njemačkoj ne bi bila dobra ni za pse.

Čim je izašao iz bolničkog kruga Branimir je pošao ravno do Krešine kuće.

Vrata mu otvori Krešina kći:

- Di su ti ćaća i mater? - upita je Branimir.

- Na poslu.

- A tetka Renata?

- Ona se preselila.

- Di?

- Odmah preko puta samoposluge.

Branimir ne zahvali na informaciji. Uputi se u tom pravcu.

Tako se na kapiji dvorišta Silviovih roditelja pojavio netko na koga je Renata bila zaboravila. Kao da nikada nije ni postojao.

* * *

Renata je sjedila u svojoj sobi. Bila se zaposlila u jednom novinskom kiosku. Odatle je donosila ljubavne romane i čitala ih nakon radnog vremena.

Silvio je trenirao body building u dvorištu. Roditelji su mu bili u posjetu kod rodbine u Solincu.

Branimir uđe u dvorište.

Upita Silvija:

- Di je Renata?

- U svojoj sobi.

Silvio Branimira nije poznavao. Nije znao da je on Renatin muž. Nije znao kako se Branimir ponašao prema Renati. Nije znao ni razlog njenog povratka. Ali taj čovjek mu se nimalo nije svidio.

Branimir je ušao u Renatinu sobu bez kucanja. Silvio je htio nastaviti s treniranjem. Ali nije mogao. Pogotovo kad je čuo Renatin vrisak. Pojurio je prema njenoj sobi. Nije ušao unutra već povikao:

- Renata! - bilo je to prvi put da ju je zvao njenim imenom.

Ona se nije odazvala. Silvio je iznutra začuo prvo tresak, a onda Renatin plač.

- Je l' sve u redu, Renata?! - upitao je Silvio izvana.

- Gledaj svoja posla, budalo! - odbrusio mu je Branimir iznutra.

Ponovo se začuo tresak i Renatin vrisak.

Silvio otvori vrata. Vidio je unutra kako Branimir diže ruku da ponovo udari Renatu.

- Hej! - poviče Silvio.

Branimir se okrene:

- Jesam ti reko da gledaš svoja posla, idiote?!

Silvio pocrvenje od bijesa ali ništa ne reče.

- Šta čekaš?! - izdera se Branimir. - Gubi se! Ona je moja žena!

- Vi ste u mojoj kući! - Silvio tek sada povisi ton.

- U redu. Sad će moja žena odmah krenut svojoj kući!

- Nije ta kuća nikad bila moja - oglasi se Renata. - Ja tamo neću ić!

- Nećeš? - začudi se Branimir. - Zar ti je u ovom brlogu bolje? Tamo si bila dama. Imala si sve što ti srce poželi!

- Bolje mi je. Mnogo bolje. Ovdje imam svoj posao. Kod tebe sam sve imala, a ustvari nisam imala ništa. Tek ovdje sam neko i nešto! Kod tebe sam bila samo stvar!

- Renata, ne pričaj gluposti. Zbog tebe sam prešo ovoliki put. Jedva sam osto živ! Kola su mi uništena, upravo sam izašo iz bolnice!

- Ja ti nisam kriva. Molim te idi...

- Oćeš i to odma! - Branimir uhvati Renatu i stade je vući.

- Molim vas... - reče Silvio.

- Reko sam ti da je ona moja žena! - poviče Branimir ne ispuštajući Renatinu ruku.

Ona stade plakati.

- Ona jest vaša supruga - reče Silvio. - Ali nije vaše vlasništvo!

Branimir povuče Renatu prema vratima gdje je stajao Silvio.

- Skloni se! - izdere se Branimir.

- Pustite je!

- Skloni se il ću te udarit, kretenu!

- Ako je odmah ne pustite nećete se dobro provest!

Branimir pusti Renatu.

- Je l' ti to meni prijetiš?! - upita ga Branimir.

- Ja vam ozbiljno kažem!

Branimir osmotri Silviovu mišićavu priliku. Znao je da se ovaj snagator ne šali.

- Renata - obrati joj se Branimir. - Molim te reci mu da se skloni odavde. Reci mu da otkazuješ sobu i da ideš sa svojim mužem natrag u Njemačku!

- Neću, Branimire - reče odlučno Renata. - Ti nisi više moj muž, Branimire!

- Ne pričaj gluposti!

Branimir se naceri. Reče:

- Renata, ti se šališ?

- Nikad nisam bila ozbiljnija... Branimir izađe.

* * *

Na vjenčanje Silvija i Renate bili su pozvani i Krešo i Katica. Ali nisu došli. Osjećali su se krivima zbog Renatinog odlaska iz njihove kuće.

Nije došao ni Bojan. U zadnje vrijeme češće su ga viđali vani. Svakodnevno je nosio pisma ženi koju je vidio samo na fotografiji. Ubacivao ih je u sandučić pokraj ulaznih vrata samoposluživanja.

(Odlomak iz romana "Uskraćeni")