nedjelja, 19. travnja 2009.

STAŽ



Danas sam sračunao da imam samo 8 godina staža, što je vrlo malo, s obzirom na moje godine. Od toga godinu kao fizički radnik, 8 mjeseci
kao izdavač obrtnik, suvlasnik firme "Triler" iz Rijeke (sam plaćao doprinose za mirovinsko), 4 mjeseca u struci (kao ekonomist se zaposlio u brčanskoj firmi "Termoelektro" da bi radio u špediciji koja nije za to vrijeme ni počela raditi i skoro 6
godina kao slobodni književnik, član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, s čime je gotovo jer ne živim više u
Hrvatskoj.

Sjetih se oca koji mi je govorio: "Pitat će te starac gdje
ti je bila mladost!" Nisam mu ništa tada rekao, ali sad bih mu rekao da je živ i da mi to opet kaže - uzrok što imam tako malo staža nije moja lijenost, da nisam tu ja kriv
koji sam uvijek želio raditi. Moj otac me poticao da studiram ono što ne volim - ekonomiju. Ja potičem svoju djecu da studiraju ono što
vole, te mi je žao što mi sin ne studira kineski jezik, što je htio.

Kad sam zapeo na drugoj godini ekonomije preporučio sam ocu da mi pomogne, preko ljudi koje je znao. da se zaposlim i nastavim studij izvanredno, ali on to nije htio. Ponavljao sam godinu redovno i ništa
nisam položio. Poslije sam završio izvanredno višu ekonomsku radeći fizičke poslove preko omladinske zadruge (za što mi nije išao staž) i tako se sam školujući. Radio sam s bivšim puncem dvije godine u trgovini i
nije me htio prijaviti i plaćati staž iako je bio bogat. Nije bivša žena
htjela ni da radim a kamoli da mi je pomogla da završim studij za diplomiranog ekonomista u Osijeku.

Rekao bih sad ocu da ću ja raditi cijelog života da neću ni čekati penziju. Dočekao je i bio i on nakon 30 i više godina i da je spao na
bijednih 200 maraka što mu je bilo dovoljno tek za struju, vodu i
telefon.

Nekad je bilo u Jugoslaviji da slobodnim književnicima ide staž od prve objavljene knjige, možda i od prvog objavljenom teksta u nekom uglednom listu. Da bar meni ide od prve knjige, to bi bilo od 1987. Imao bih, dakle, više od dvadeset godina staža. Moj otac bi tada ušutio iako bi mu bilo čudno da netko može dobiti staž na osnovu pisanja. Ali nema više ni Jugoslavije ni mog oca.

Ja ću pisati dok sam živ, čak i u penziji, ako je dočekam.

utorak, 14. travnja 2009.

RIJEČI/RIJEČ



Posjetio sam nedavno Petra Kneževića, direktora Galerije u Brčkom. Stao mi mahati starim
brojem časopisa "Riječi" koji je izdavao stari Književni klub "Pablo Neruda" iz Brčkog, onaj kojeg ja u svojim romanima "Pojela ih kiša" i "Ubojstvo za pisaćim stolom" nazivam "Federico Garcia Lorca". Knežević smatra da takvog treba časopis biti obima, do 200 stranica ne debeo kao časopis "Riječ" koji ja uređujem, a čiji je zadnji dvobroj imao 430 stranica! To sam već čuo od (bivšeg) predsjednika Kluba Alagića i još nekih iz Kluba koji nisu
prstom mrdnuli oko časopisa! Kažem Kneževiću da je starih "Riječi" za
18 godina postojanja Kluba izašlo 17 brojeva, od toga nekoliko
dvobroja koji nisu bili puno deblji od običnih brojeva, što je malo!
Znači da prosječno nije izlazio ni jednom godišnje. To nije bio pravi časopis. Nije bio ni almanah jer nije ni izlazio svake godine. I bio je više lokalnog značaja, s manje uglednih pisaca od mog časopisa "Riječ". Na tome je radila ekipa ljudi Sead Hasović,
Savo Teodorović, Boško Lomović, Zejćir Hasić, Cvijetin Ristanović i Aleksandar Nikolić.

Na jednom sastanku tog Kluba Boško Lomović se zalagao da "Riječi" budu novinske forme kao tadašnje bijeljinske "Brazde" i da izlaze češće ali s ne puno manje teksta, a
za to je bio i Zejćir Hasić. Spomenuo je da je problem nedostatak sredstava, što bi se riješilo oblikom časopisa čiji bi tisak bio jeftiniji. Mogao je biti i forme kao što su, na primjer bila tadašnja novosadska "Polja". Druga struja (na čelu Hasovićem i Teodorovićem), koji su puno manje pisali od spomenute dvojice) su to odbili i pobijedili.
Sastanak se umalo završio tučom između pijanih Boška Lomovića i Islama Žige, koji je podržavao Hasovića. On je pak napao Lomovića zbog nečega što nije imalo veze s časopisom "Riječ", a čemu je povod recenzija Boška Lomovića Žiginoj prvoj zbirci pjesama "Oreol za lažnog sveca". Žiga je očekivao hvalospjeve a dobio je realnu recenziju pod naslovom "U traganju za poetskim stavom". O tom sukobu sam pisao u svom prvom i izgubljenom romanu "Kako si odavno mrtav".

Časopis "Riječ" je nasljednik "Riječi". Bila je ideja da se zadrži stari naziv časopisa. Da se, zapravo, pokrene nova serija. Format je ostao isti. Drago mi je što je, na prijedlog Rasima Karića, promijenjen naziv časopisa, doduše, samo za jedno slovo. Dobro je rekao Stevan Tontić – "riječ" je jača od "riječi"!

Ja časopis "Riječ" radim sam. Ostali članovi uredništva mi ne pomažu, izuzev Atifa Kujundžića koji jedini ne živi u Brčkom! Umjesto da mi budu zahvalni, prigovaraju mi! Tiskanje jednog debljeg broja je jeftinije od dva
tanja. Logično, jer za to treba da se urade jedne, a ne dvoje korica. Zadnji broj je bio gotov u ljeto, trebao je izaći u kolovozu, a
izašao u studenom, ne mojom krivicom već tiskare. Nakon pauze od
skoro godinu dana, sad bi oni da izađe četverobroj za jesen i zimu 2008. i za proljeće i ljeto 2009. godine na 100
stranica!

Suvad Alagić je čak izvalio da časopis "Riječ" osim mene nitko ne pročita cijeli. Ni ja sam ne čitam druge časopise u cijelosti jer nema niti jednog časopisa u kome me sve zanima. Časopis nije knjiga. Ali neke osnovne stvari ne možeš učiti ljude koji ima imaju blizu pedeset godina.

ponedjeljak, 13. travnja 2009.

JAPANSKA NOVELA XX. STOLJEĆA




Vladimir Devide (Zagreb, 1928.) napominje za japanski jezik kako "struktura jezika, njegova sintaksa i uopće put i način kompozicije misli i rečenice toliko se razlikuju od indoevropskih da je za njihovo usvajanje potrebno naučiti misliti i doživljavati drugačije negoli smo navikli u našoj judeo-kršćansko-starogrčkoj tradiciji i njihovim kasnijim više-manje logičnim nastavcima i superstrukturama." Otuda prevođenje s japanskog na neki indoevropski jezik predstavlja veće pojednostavljenje nego prevođenje između dva indoevropska jezika. Više se time gubi nego, primjerice, kad se na engleski jezik Andrićev naslov "Na Drini ćuprija" prevede kao "Bridge On Drina". Kako kaže Devide "japanski je idealan za poeziju, posebice haiku, svojim blagim neodređenostima, obiljem specifičnih izraza za razna emotivna stanja za koja u europskim jezicima ni približno nema ekvivalenta itd." Nije jednostavnije prevoditi ni prozu. Tako su priče Akutagawe Ryunosukea zbog njegovog tankoćutnog stila neprevodive. One u bilo kojem drugom jeziku nisu bolje od kopija u ulju Hiroshigeovih drvoreza u boji (Seiichi Shiojiri), makar autor tih kopija bio i sam Van Gogh.

Dr. Devide je preveo više priča Akutagawe Ryunosukea. Devet Akutagawinih priča prvo je objavljeno u časopisu "Forum" 9/84. a potom je uvršteno u Devideovu knjigu "Iz japanske književnosti" (Spektar, Zagreb, 1985.). Knjigu čine Devideovi eseji "Japanska književnost" te o pojedinim japanskim haikuistima (Issa i moderni haiku pjesnici), pjesnicima i pripovjedačima s izborom iz njihovog djela. Tu je i prijevod japanske no drame "Hachi no ki" Seamija.

Akutagawa Ryunosuke je rođen u Tokiju 1892. godine. Novele i priče je počeo pisati u dvadeset i drugoj godini. Već među prvima bilo je remek djela kao što su "Rashomon" (1915) i "Nos" (1916). Na njega su snažno utjecali njegov učitelj Natsua Soseki i Mori Ogai. Od zapadnih pisaca najviše Baudelaire (jednom je zapisao kako "čitav život nije vrijedan koliko jedan redak Baudelairea"), France, Strindberg i Poe. Izučavao je i kineske klasike. Tematski je preuzimao iz japanskih srednjovjekovnih pučkih legendi i pripovjedaka.

Poput Prousta Akutagawa je bio fizički i nervno vrlo slaba i krhkog zdravlja. Bio je i teški pušač. Posljednjih jedanaest godina Akutagawa je proveo u prenapregnutom književnom stvaralaštvu. U vrijeme kad je pisao satiričnu pripovijest "Kappa" (Dijete rijeke) i još pet priča Akutagawa je definitivno odlučio samovoljno napustiti ovaj svijet i pišući igrao se sa smrću. Tako se u "Kappi" mogao sa stravičnim nemarom rugati institucijama države čiji je bio podanik ali ne baš pokoran. Umro je u trideset i petoj godini života ispivši otrov. Za sobom je ostavio oko dvije stotine kratkih priča, eseja, kritika i zapisa. Podsjetimo se da su samoubojstvo izvršili i japanski nobelovac Kawabata Yasunari i Mishima Yukio.

Akutagawa je vrstan stilist i po tome ga kritičari uspoređuju s Flaubertom. Istodobno on je duboki poznavatelj ljudske psihe i društva. U Japanu se odavno smatra klasikom a njegovo ime nosi značajna japanska književna nagrada.

Na Zapadu je Akutagawino ime najviše vezano uz film "Rashomon" Kurosawa Akire (1950.). Slavni japanski filmski redatelj je ekranizirao osim naslovne i Akutagawinu priču "U bambusovu guštiku" (1923.) od čega se glavnina filma na ovu drugu i odnosi. Ovu priču su u prijevodu Nikole Milićevića pod naslovom "U šumi" Antun i Nada Šoljan uvrstili u svoju antologiju "Sto odabranih novela svjetske književnosti" (Zagreb, 1968). Nakon tog filma i u nas se odomaćio izraz "rashomonijada" za neki događaj o kojem postoje više različitih viđenja.

U remek djelu "Rashomon" riječ je o napuštenom hramu gdje se na kraju stalo "donositi lešine za koje se nitko nije pobrinuo da ih pokopa". Tu se zatekao i jedan samotni sluga čekajući da stane kiša. Sluga u Rashomonu zatječe ružnu staricu koja čupa kosu s leša jedne žene kako bi izradila vlasulje. Akutagawa u ovoj priči genijalno povlači jednu liniju. Sluga pretpostavlja kako je žena s čijeg leša starica čupa kosu za života "rezala zmije na komadiće od četiri-pet palaca duljine i prodavala ih u vojnim logorima pod sušenu ribu." Kao ni starica ni sluga "se više nije lomio između toga da skapa od gladi ili postane lopovom". Strgnut će sa starice kimono i baciti je nagu među leševe gdje je "časkom ležala poput mrtvaca". Lopovska nit će se nastaviti. Posljednja rečenica ove priče glasi: "Sluga se već borio s kišom i žurio među ulice Kyota da bi krao." Koliko toga je rečeno na svega nekoliko stranica. Ova se priča doima kao svojevrsni haiku u prozi.

Dok se Rashomon doima poput japanske pučke priče još kraća "Vjernost Wei Shenga" nadahnuta je kineskom pučkom predajom. Na samo dvije stranice Akutagawa nam podaruje ovaj sjajni prozni medaljon. Ova poetska priča skoro je nalik pjesmi u prozi. Prva rečenica glasi: "Wei Sheng je već dugo stajao pod mostom čekajući svoju djevu." Slijedi njegovo čekanje, nada da će ona doći. Nižu se slike rijeke, mjesečine, mora... Pripovjedač smatra kako se duh Wei Shenga tisućama godina kasnije ponovno u njemu pojavio. "Danju i noću. Kako odredi slučaj, živim život površnosti i snenosti, u očekivanju dolaska nečeg nezamislivog (...) čini se da živim u stalnom iščekivanju ljubljene koja nikad ne dolazi...

Minijatura "Paučuna", kako napominje Devide, spada među one Akutagawine kasnije priče koji su "Pravi artistički biseri". Od uvrštenih Akutagawinih priča u ovoj knjizi ova najviše podsjeća na jednu od drevnih legendi o Buddhi. Sjetimo se kako je Akutagawa napisao nekoliko priča koje obrađuju životopise japanskih kršćana koje je on nazvao "laganim preradama" tekstova iz knjige "Legenda Aurea". Kasnije je priznao da ta knjiga ne postoji i da su te priče sasvim njegove. Tako se priča "Paučina "doima kao da je uzeta iz neke knjige priča o Buddhi. Sjajno su u ovoj crtici dati kontrasti između raja s Jezerom lopoča i kristalno bistrom vodom te paklom s Planinom igala, Jezerom krvi, tminom... Buddha pruža šansu razbojniku i ubojici Kandati da se izbavi iz pakla samo zato što je u svom životu jednom poštedio sićušnog pauka. Šansa je dana u vidu niti paučine tako tanušne a ipak čvrste. No Kandata ostaje nepopravljiv jer je njegovo "ledeno srce željelo spas samo za sebe" a ne i za druge grešnike koji su se pokušali istom niti uspeti iz pakla do samog raja.

Mada se na prvi pogled tako ne čini "Paučini" je bliska priča "Bjelko". Zbog toga što nije pomogao svom prijatelju u nevolji pas Bjelko je kažnjen time što je pocrnio "kao smola". Njegovi gospodari ga ne prepoznaju. Ali za razliku od Kandate Bjelko će višestruko iskupiti svoj grijeh spašavajući druge što će doprinijeti da opet njegova dlaka dobije prvotnu bjelinu. "Bjelko" je umjetnička bajka kakvu će najprije prigrliti djeca.

"Mandarinke" je dirljiva crtica o djevojčici koja je bacila iz vlaka "mandarinke što ih je držala na krilu svojoj sitnoj braći kao iznenađenje i nagradu što su došli do križanja da velikoj sestri koja napušta dom požele sretan put." Dakle i ovdje se javlja motiv nagrade za počinjena djela.

Kritičar Kikuchi Kan je smatrao kako je Akutagawa "previše hladan i intelektualan". Ova zamjerka na prvi pogled bi se mogla uputiti priči "Uši". U njoj je riječ o brodovlju koje plovi morem s mornarima i ušima na kojem su pravi gospodari ovi kukci koji su prava pošast. Ali ne za sve. Na jednom od brodova dolazi do sukoba između dvije struje. Jednu predvodi časnik Mori koji na vlastitom primjeru zagovara teoriju pomirenja s ovim kukcima jer zahvaljujući njima "lako ćemo zaspati i nećemo se prehladiti. Drugu struju predvodi također časnik i ekscentrik Inoue koji bi "pojeo sve uši koje je ulovio". Među njima dolazi do sukoba koji se umalo nije tragično završio. Inoue smatra kako je "idiotski uzgajati uši", a Mori kako je idiotski "jesti uši". Čitatelj će se uvjeriti kako su Akutagawine priče ipak životne, kako se u njima racionalno i emocinalno, empirijsko i intelektualno, ozbiljno i humoristično, realno i fantastično izvrsno isprepliću.

Kao i "Uši" i priča "Nos" doima se humoristično, bolje reći groteskno. Čitatelj će se odmah prisjetiti istoimene Gogoljeve priče. Redovnik Zenchi Naigu je imao nos "pet-šest palaca dug i visio od gornje usne do brade." Dakako Naigu želi skratiti svoj nos i to mu uz pomoć jednog učenika i uspijeva. Ali njegov problem time nije bio riješen. On je bio svjestan kako drugi reagiraju na njegov dugi nos. očekivao je da će to prestati. Ali sa žaljenjem je uočio kako ipak nije. Čak - "Prije se nisu smijali ovako bez prestanka". Žalio je "što si je tako nepromišljeno skratio nos". Bio je vrlo zadovoljan kada se njegov nos sam od sebe vratio u svoju raniju veličinu. Zaključio je: "Sad mi se sigurno nitko neće smijati."

U priči "Usahla polja" opisuju se posljednji dani čuvenog haiku pjesnika Bashoa. Akutagawu je posebice nadahnuo Bashoov predsmrtni haiku:

Bolestan na putu -

Snovi se kovitlaju

usahlim poljima.

Basho je na samrti okružen svojim učenicima od kojih su neki znameniti. Jedan od njih Shiko napominje. "Ne tugujemo što je majstor našao smrt u usahlim poljima, već tugujemo nad nama samima koji smo u sumraku izgubili majstora. Tijekom svog života Basho je "od vremena na vrijeme razmišljao o beskrajnim usahlim poljima." Akutagawa koji je i sam pisao izvrsne haikue(ostali su u sjenci njegove proze) posjeduje izvrstan smisao za detalj. U noveli "Rashomon" više puta nam skreće pozornost kako glavni junak opipava "veliki čir na desnom obrazu". U noveli "Usahla polja" naglašava kako je Bashoovo lice "kozičavo". Uočljivo je kako Akutagawa izvrsno poznaje Bashoov život i djelo. "Usahla polja" izvrstan su spoj eseja i poezije. Također nas podsjećaju na haibun, svojevrsnu tradicionalnu japansku pjesmu u prozi u čije tkivo je umetnut haiku.

Sklonost fantastici uočljiva je u Akutagawinoj minijaturi "Tijelo žene". Poput Kafkinog Gregora Samse ili Shultzovog Oca i Kinez Yang se pretvorio u kukca, ovaj put u - uš. "Tek kad je postao uš, mogao je u punini doživjeti fizičku ljepotu svoje žene."

Dr. Devide je također preveo Akutagawinu fantastičnu novelu "Paravan pakla" objavljenu u časopisu "Književna smotra". Potom se ista novela našla između korica knjige "Rashomon i druge priče" (Koprivnica, 2000.) u kojoj su objavljene prethodno spomenute priče.

Za svega trinaest godina intenzivnog stvaranja Akutagawa je ostavio značajno i obimno djelo. Možda bi da je poživio napisao i roman. Ustvari pripovijest "Kappa", jedno od njegovih posljednjih djela mogli bi i nazvati svojevrsnim haiku romanom koji je pandan i kratkim no dramama. Akutagawa je poput haiku pjesnika i no dramatičara minijaturist. U malo riječi u stanju je mnogo toga reći. Čitatelj stječe dojam kako u Akutagawinoj prozi niti jedna riječ nije suvišna. Takav način pisanja i jest umjetnički ideal. Akutagawa je jedan od rijetkih umjetnika koji je taj ideal ostvario.

"Antologija suvremene japanske novele" u prijevodu s japanskog Mirne Potkovac-Endrighetti je objavljena 1997. godine u izdanju "Adamića" iz Rijeke. Knjiga je posvećena dvadesetoj obljetnici prijateljstva gradova Kawasakija i Rijeke. Izbor novela je sačinio Tanaka Kazuo, dugogodišnji vrsni poznavatelj i prevoditelj naših djela na japanski jezik. Tanaka je birao pisce koji su u Hrvatskoj "manje-više nepoznati", a njihova djela već prevedena na engleski jezik, kako bi bar malo olakšao posao prevoditelju. Naglasak je stavio na poslijeratno razdoblje. Tako u ovoj antologiji nećemo naći novele nobelovaca Kawabata Yasunarija i Kenzaburo Oea niti proslavljenog pisca Mishime Yukija.

U svom predgovoru mr. Mirna Potkovac-Endrigheti govori o specifičnim obilježjima japanske književnosti. "U sveukupnoj japanskoj kulturi oduvijek je bila prisutna tendencija da se izbjegne logika, apstraktno i sitematizacija u korist emocije, konkretnog i nesistematizacije. U literaturi je zajedničko svim formama "točkasta" struktura - "kao cjelina ne posjeduju naročitu kompaktnost već se lako razbijaju na dijelove". U japanskom jeziku "rečenica počinje riječima koje pobliže označavaju imenicu, a završava glagolom, dakle ide od detalja prema cjelini". Zatim po japanskom shvaćanju vremena "povijest nije cjelina koju treba razdijeliti (sistematizirati) na dijelove odnosno periode" već oni "nanizani jedan do drugoga, Japanci računaju vrijeme po vladavini svojih careva (...), čine cjelinu zvanu povijest." Ovo i neki drugi čimbenici "stvorili su idealne uvjete za nastajanje i razvoj kratkih književnih oblika, u našem slučaju pripovijetke". Potom Mr. Potkovac-Endrighetti u svom predgovoru daje kao i dr. Devide u svojoj antologiji (sažetiji) pregled razvoja japanske književnosti.

Kratke pripovijetke Satomi Tona (1888. - 1983.) smatraju se remek djelima. Satomi je sa starijim kolegama iz elitnih škola pokrenuo književni časopis "Bijela breza" obojen humanizmom. Kasnije napušta grupu (kako u pregovoru navodi prevoditeljica "u svakom razdoblju pisci bili međusobno povezani pripadnošću određenoj grupi") i priklanja se esteticizmu i hvalospjevu svakodnevnog života. Najveći dio novele "Kamelija" čini razgovor djevojke Setsuko i njene tetke. Satomi ovdje iskazuje izvrstan smisao za dijalog. Djevojku je uzrujalo otpadanje cvijeta kamelije. Ova novela je objavljena 1923. godine nakon velikog potresa u Tokiju. Japanci imaju praznovjerni strah pred kamelijom čiji cvjetovi otpadaju cijeli, kao odrubljene glave. Djevojka za crvenu kameliju kaže da je "jeziva", te "iz nje kao da kaplje krv..."

Hayama Yoshiki (1894. - 1945.), porijeklom iz radničke obitelji je zastupao proletersku književnost. Ovaj pravac u književnosti je u Japanu uhvatio korijena nakon Oktobarske revolucije a naročito nakon spomenutog potresa 1923. godine postavši jedan od značajnijih. Kratka, dirljiva i tendenciozna novela "Pismo pronađeno u bačvi s cementom" nastala je 1925. godine. Jedan radnik pronašao je pismo u kome neka djevojka piše kako je njen mladić pao u drobilicu i potom smrvljen u mlinu čeličnim klipom. "Dobiveni prah je, nakon pečenja, postao odličan cement." Djevojku zanima "čemu će poslužiti cement iz ove bačve". Ona ne bi "mogla gledati svog momka kao hodnik u kazalištu ili zid oko kakve luksuzne vile". Onda ipak smatra da je to svejedno. On je bio "čvrstog karaktera, a to će zacijelo utjecati da se svugdje pokaže kao odličan."

Ozaki Shiro (1898. - 1964.) je poput Hayame također bio sklon socijalističkoj ideologiji. Kasnije iskazuje i desničarska uvjerenja. Osim njegovog romana "Kazalište života" znamenit je i po pričama sabranim u zbirku "Pastiričino gnijezdo". Naslovna novela iz te zbirke uvrštena u ovu antologiju vrlo je poetično napisana. Ptica pastirica je savila gnijezdo "na stijeni uz prometnu cestu". Ovo je mjesto idealno "da se izbjegnu zmije, kojih se pastirice boje više negoli čovjeka." Ali ovaj potez ipak nije bio mudar kako se pretpostavljalo jer će ptiće pokrasti ljudi. Sa sudbinom pastirice i njezinih ptića vješto se isprepliće se priča o mladom Minesotou zaljubljenom u djevojku Segawu. Sudbina pastirice je mladi par potresla. Minesoto je potaknut slikom napuštena gnijezda predviđao - " u nedalekoj budućnosti djevojku će sasvim sigurno privući neki drugi muškarac i ona će pobjeći iz hrama. (...) U mislima je već vidio kuhinju starog hrama, sumornu i pustu nakon djevojčinog odlaska."

Edogawa Ranpo (1894. - 1965.) je pseudonim pisca Hirai Taroa izveden iz pomalo karikiranog oblika imena Edgara Alana Poea. On je prvi japanski pisac koji ozbiljno pristupio kriminalističkom žanru. I danas je rado čitan. Ova novela se većom dijelom doima kao znanstveno-fantastična. Glavni junak je astronom amater "opsjednut lećama i ogledalima". Osim na Poea čitatelj će s prisjetiti i Poevog suvremenika Jamesa Fitza O'Briena i njegove novele "Dijamantna leća". Ali kasnije ćemo vidjeti kako je glavni junak pokušao "istražiti nepoznato, područja u koja je bilo zabranjeno dirati, čime je navukao na sebe gnjev bogova ili podlegao vabljenju demona (...)." Zaključit ćemo kako ova novela ipak spada u čistu fantastiku i kako je Ranpou vrlo blizak njegov suvremenik Howard Philips Lovecraft.

Shimaki Kensaku (1903. - 1945.) je isprva bio član Komunističke partije zbog čega je bio u zatvoru gdje je obolio od tuberkuloze. Po izlasku napušta komunističku ideologiju. Potom se hvata s problemom ideološke preobrazbe obrađenog u više romana. U noveli "Crvena žaba" dojmljivo su opisani napori jedne crvene žabe da pređe na drugu obalu rijeke tamo gdje je "voda tekla brzo". Prvo ćemo se sjetiti najpoznatijeg Bashoovog haikua o žabi i ribnjaku. Ali upravo crvena noja žabe natjerat će nas da pomislimo na komunistički pokret koji će propasti u svojim naporima kao što će u ovoj noveli propasti napori žabe. "Bila je poput ratnika s polomljenim mačem i potrošenim strelicama; borila se dok je imala snage, da bi se na kraju mirno prepustila svojoj sudbini." Ova poznata Shimakijeva novela je objavljena posthumno i uvrštena u mnoge školske udžbenike.

I Dazai Osamu (1909. - 1948.)je za života patio zbog ideološke preobrazbe. Nakon tri pokušaja samoubojstva četvrti put je sa svojom suprugom skočio u rijeku i tako okončao život. Ostao je idol mladih čitatelja. Značajni su mu romani "Zalazeće sunce" i "Nepodoban za čovjeka". U noveli "Sjećanja" Dazai govori o svom školovanju i to od upisa u osnovnu školu pa sve do polaganja prijemnog ispita za upis na studij. "Sjećanja" se doimaju kao dio veće cjeline možda autorovih nezavršenih memoara. Nakon posljednje rečenice čitatelj očekuje što će biti dalje. "Sjećanja" su napisana jednostavno i realistično ali i duhovito uz ironične komentare.

Matsumoto Seicho (1909.) je jedan od najčitanijih živih japanskih pisaca. Prvi je u Japanu uveo žanr socijalno detektivske pripovijetke. Mnogi su mu romani ekranizirani. Novela "Neobičan optuženik" je pisana u stilu dokumentarnog realizma. Riječ je o istrazi povodom ubojstva jednog lihvara za što je okrivljen jedan dvadesetosmogodišnji mladić. Dakako, prvo ćemo se sjetiti "Zločina i kazne". Ali od zapadnih pisaca Matsumotu je posebice blizak Georges Simenon. Osim iznenadnog preokreta u ovoj zanimljivoj noveli je interesantno to što se navedeni slučaj uspoređuje s vrlo sličnim slučajem koji se dogodio ranije u Manchesteru. Također ćemo se sjetiti i Akutagawine slavne priče "U bambusovu gaju", odnosno Kurosawinog "Rashomona". Ako već nije po Matsumotovoj noveli mogao bi se snimiti uzbudljiv film.

Od svih uvrštenih pisaca u ovoj antologiji zapadnim čitateljima je Endo Shusaku (1923.) najpoznatiji. Dobitnik je mnogih međunarodnih priznanja, često predstavljan kao "japanski Graham Green". Studirao je francusku književnost. Katolik je i religiozna tematika ga zaokuplja cijelog života. Roman "Šutnja", njegovo najznačajnije djelo bavi se problemom vjerskog posrnuća u razdoblju Edo (1600. - 1868.) kada je u Japanu kršćanstvo bilo zabranjeno. Sličnim problemom bavi se i ovdje uvrštena novela "Dan prije". Ovdje je riječ o fumie, bakrorezu (mogao je biti i drvorez) s likom raspetog Krista (mogao je biti i s likom djevice Marije) koji je služio otkrivanju kršćana. Na sliku je trebalo stati nogom (fumu - gaziti, e - slika) što kršćanin nije bio u stanju učiniti i to bi ga odalo. Ova izvrsna novela pisana je fragmentarno. Radnja se odigrava naizmjenično u sadašnjem vremenu i u razdoblju Edo. Izvrsno je dan lik Tagoroa koji se dva puta pod mukama odriče svoje kršćanske vjere.

Kono Taeko (1926.) piše prozu i književnu kritiku. Najznačajnije joj je djelo roman "Iznenadni gost". Ovdje uvrštena novela "Željezna riba" (1976.) govori o vodenoj verziji kamikaze, o ljudskim torpedima. Supruga jednog kamikaze posjećuje mjesto gdje su on i ostali ljudi torpeda počasno sahranjeni. Od stotinjak željeznih riba jedna je ostala čitava, "izvučena i ovdje izložena". Supruga razgleda izložene predmete i razmišlja o tome kako se osjećao njen muž u "željeznoj ribi" kad je odlazio na put bez povratka. U ovoj sugestivnoj noveli je dana osuda ideje o kamikazama i uopće rata.

Kaiko Takeshi u svom značajnom romanu "Blještava tama" iznosi iskustva iz vijetnamskog rata. Proputovao je Ameriku i o tome napisao knjigu putopisa. Za ovdje uvrštenu novelu "Zgužvana kuglica" (1978.) dobio je prvu nagradu "Kawabata Yasunari". U njoj se Taiko bavi pitanjem umjetničke slobode u diktatorskom režimu. Ova novela se doima kao putopis. Pripovjedač posjećuje Hong Kong gdje je gost svoga prijatelja Changa. Naslov ove novele odnosi se na lopticu prljavštine koju s kože posjetitelja skida osoblje javnog "Nebeskog kupatila". Ali ova sintagma poprima i druga značenja. Chang priča o svom pokušaj da od poznatog kineskog pisca Lao Shea sazna nešto o životu inteligencije u post-revolucionarnoj Kini. Ali Lao She mu je govorio samo o seoskoj kuhinji.

Tsutsui Yasutaka (1934.) je jedan od najpoznatijih pisaca znanstvene fantastike u Japanu. Ovaj literarni žanr je u Japanu vrlo popularan. U svojoj domovini su poznati SF pisci i Sakyo Komatsu, Riyu Mitsuze, Taku Mayumura i Rio Hamura. U ovom literarnom žanru se uspješno okušao i poznati Abe Kobo. Najplodniji SF pripovjedač Hoshi Shinichi napisao je preko tisuću priča. Minijatura "Boko-chan" mu je prevedena na hrvatski jezik i objavljena u SF mjesečniku "Sirius". Tsutsui Yasutaka se okušao i u drugim literarnim žanrovima. Piše takozvanim "nonsense" stilom, a sklon je crnom humoru. O tome svjedoči i u ovu antologiju uvrštena novela "Dobrotvorna družina". Tsutsui o okrutnim stvarima progovara na neobičan način i s lakoćom. Konkretno ovdje je riječ o skupini kućanica koje u slobodno vrijeme idu pljačkati po kućama. Istovremeno one su i ubojice. Čitatelj je cijelo vrijeme uvjeren da se one šale i da gospođu u čiju su kuću provalile neće i ubiti. Ali predvodnica skupine Akiko je na kraju zadovoljna zbog plijena ali i zbog počinjenog umorstva. "Noćas, u postelji s mužem, izgarat će od strasti."

Kurahashi Yumiko (1935.) za sebe kaže da je "antirealist". Djela su joj pretežito metafizičke prirode. Voli eksperimentirati. Ovdje uvrštena novela "Samostan" nastala je 1961. godine. Ova zanimljiva novela napisana je fragmentarno. Sastoji se iz niza solilokvija glavne junakinje koji su vezani za povjesničara umjetnosti i pjesnika K u kojeg je bila zaljubljena. Ispovijed o ovoj tajnoj ljubavi traje sve do K-ove smrti.

Nakagami Kenji (1946.) je dobitnik nagrade "Akutagawa" 1976. godine. Novela "Besmrtna" preuzeta je iz zbirke o kraju Kumano koji je od davnina poznat kao "Drugi svijet", mjesto gdje se pojavljuju "demoni". Novele iz ove zbirke nadahnute mitovima i legendama Kumana napisane su u najboljoj tradiciji japanske monogatari priče. Glavni lik ove novele je isposnik koji sreće u Kumanu jednu usamljenu ženu. U tom kraju se javljaju yasha - noćni demoni. Isposnik ženu istovremeno i voli i mrzi. Na kraju kad je želi pitati hoće li živjeti s njim na selu nje je nestalo. "Učini mu se da je i to, također, znao od samog početka."

Natsuki Shizuko (1948.) zovu "japanskom Agathom Christie". Svake godine napiše i jedan roman i desetak priča od kojih su mnoge ekranizirane. Dobitnica je književne nagrade za bestseller "Nestanak". "Vrisak s grebena" spada u žanr misteriozne ljubavne priče vrlo popularne u Japanu. Glavni junak je detektiv koji će s uspjehom riješiti slučaj umorstva jedne žene.

Japanska književnost posebice suvremena je hrvatskim čitateljima još uvijek malo poznata. Najviše je sreće u tom pogledu imao Mishima Yukio čija su dva romana "Šum valova" i "Poslije banketa" (doduše s engleskog jezika) prevedena na hrvatski jezik. Iz značajnog opusa nobelovca Oe Kenzaburoa prevedena je samo novela "Lovina" (u časopisu "Vijenac"). Šteta jer riječ je o jednoj od najznačajnijih svjetskih književnosti.

Prekretnicu svakako predstavlja pojava biblioteke "Japanski roman" koju je koncem osamdesetih pokrenuo "Liber" iz Zagreba pod vodstvom Vladimira Devidea. Objavljeni su romani "Zavjet" Shimazaki Tosona (1987.) u prijevodu mr. Mirne Potkovac-Endrigetti te "Vječna riznica" Saikakua i "Dug put kroz mračnu noć" Shige Naoye, oba u prijevodu Dejana Razića. Četvrti roman Sei Shonagona "Zapisi s uzglavlja" preveden je s engleskog jezika. Stanka je potrajala sve do prošle godine kada objavljen prijevod romana Banane Yoshimoto (1964.) "Kitchen" (Kuhinja) u jednoj knjizi zajedno s novelom "Moonlight shadow" (Sjena mjesečine) (Labin, 2000.). Mirna Potkovac-Endrigetti je prievela tu knjigu kao i roman "Na uzbrdici" Fumiko Enchi u izdanju DHK iz Rijeke 2002. godine.


nedjelja, 12. travnja 2009.

ČUDESNE RIJEČI ROMANA KISJOVA



U pjesmi "Poetsko veče", napisanoj 2003. godine i potom uvrštenoj u, do sad zadnjoj zbirci pjesama "Kriptus", Roman Kisjov nadahnuto je opisao dojam koji je na njega ostavio nastup irskog svećenika i pjesnika Pádraiga Dalyja u Vili Florici na jednom književnom festivalu u Rumunjskoj. Tom prigodom Kisjov kaže:

Ne razumjeh ni riječi

Tog drevnog i zagonetnog jezika

No pod njegovim nježnim naporom

Duša mi trepti

Zatim:

I Čudo doletje u času –

Pojavivši se pred nama

utjelovljeno u jatu ptica

(…)

I himne tog čudesnog zbora

Sliše se s glazbom riječi

u savršenoj harmoniji

Kisjov je shvatio da:

Sam Tvorac pozvao

Nevidljivi Savršeni Pjesnik

Pozvao je te čudesne ptice

iz rajskog Edena

da prisustvuju sakramentu

jedne neusporedive

Poetske liturgije

Isto to bi neki drugi pjesnik ili suptilni ljubitelj poezije mogao reći slušajući kako svoje stihove govori sam Roman Kisjov. Neki hrvatski pjesnik ili ljubitelj poezije razumio bi ponešto što bi čuo izgovoreno na bugarskom, slavenskom, dakle, nama bliskom jeziku. No i pri tom bi se pojavilo nekakvo čudo. Pjesnik Roman Kisjov, doduše, nije i svećenik, mada se tako izgledom, govorom i pokretima doima. U njegovoj poeziji stalno se provlači vjera u Boga, a kršćanski motivi česti su i u njegovim slikama. Motivi u njegovim slikama i pjesma se skladno prepleću. Sam Kisjov je izvrsni znanac teologije, mitologije, povijesti (osobito bugarske) i književnosti što se i vidi iz njegovih pjesama. Kisjov je, zapravo, rođeni pjesnik. Spomenimo i da je sin istaknutog bugarskog pjesnika i prevoditelja Zdravka Kisjova.

Roman Kisjov je pjesnik s istančanim osjećajem za mjeru. Do sad je objavio četiri zapažene zbirke pjesama. Zasigurno je napisao više pjesama, no probrao je ono što je iz svog pera smatrao najboljim. On je uz to i pjesnik koji teži sažetosti izraza, teži pjesničkom idealu da s malo kaže mnogo. Često je u stanju puno toga sabiti u svega tri stiha. Ovom prigodom ćemo pomisliti na haiku, klasičnu japansku poeziju. No osim dužine od tri stiha u tim minijaturama Kisjov se ne ugleda na haiku po onom o čemu piše mada postiže slične domete i čitatelj njegove poezije mora se vraćati ponovo i ponovo pročitanom da bi proniknuo u ove poetske rezbarije.

Već u prvoj zbirci pjesama Roman Kisjova "Vrata Raja" srećemo motive koji će se provlačiti kroz cijeli njegov poetski opus. Tu su prije svega prepoznatljivi kršćanski motivi vidljivi iz samih naslova pjesama - "Tvorac", "Čudo" i u ciklusu "Prije no što je rođen" te "Drugi potop", "Tajna večera", "Evanđelje" i drugi u ciklusu "Otkrivenje".

U ovoj zbirci je vrlo zanimljiva pjesma "Čudo". I ovdje se, kao i u spomenutoj pjesmi "Poetsko veče", javlja višeznačni simbol ptice (otjelovljenje ljudskog i kozmičkog duha), uz njega i leta (podsjetimo se da je naslov druge zbirke pjesama Kisjova – "Sjena leta"), te anđela, česti u poeziji Romana Kisjova.

Ovdje se i prvi put, u pjesmi "Svjetlo i mrak" prvi put javlja motiv svjetla u zbirkama Romana Kisjova, motiv koji će se postojano provlačiti kroz sve njegove zbirke, a koji će se javiti i u naslovu njegove treće zbirke pjesama, one po kojoj će i ova zbirka njegovih izabranih pjesama dobiti naziv.

Opreka svjetlo-tama će se također javljati u zbirkama Romana Kisjova, također i crno-bijelo, kao u pjesmi "Crno na bijelo" iz zbirke "Sjena leta" i "Grafika" iz zbirke "Vrata Raja" te "Apokalipsa" u zbirci "Hodočasnik svjetla". Zanimljiva je i sintagma Crno more (more u Bugarskoj) i poigravanje njome u pjesmama "Crno na bijelo" i "Apokalipsa" te "Bijeli stihovi" u idućoj zbirci "Sjena leta".

U drugoj zbirci pjesama Kisjova "Sjena leta" prvi ciklus nosi naslov "Put". Motiv puta također se sreće često u poeziji Kisjova. Taj ciklus počinje takozvanom programskom pjesmom "Moj put". Na njega se nadovezuje motiv hodočasnika. U zbirci "Hodočasnik svjetla" taj se motiv prepleće s motivom svjetla. Na njega se nadovezuje motiv pustinjaka (u tom ciklusu je uvrštena i istoimena pjesma). Na motiv puta se pak nadovezuje motiv leta (spomenut u naslovu druge zbirke Kisjova) i već spomenut motiv leta i ptice.

U ciklusu "Tajna" te zbirke posebno su zanimljive tri kratke pjesme u čijim se naslovima javlja riječ "sjena" iz naslova same zbirke: "Sjena ljudi", "Sjena pjesnika" i "Sjena leta".

U toj zbirci je također vrlo zanimljiv ciklus "Riječi". Pjesnik ovdje nadahnuto govori riječima o samim riječima nadahnuto i raznoliko. Vidljivo je to iz sjajnih pjesama: "Riječi", "Riječi-zvijezde", "Moje riječi", "Svijet riječi", "Procesija riječi" i drugih ovdje uvrštenih.

U trećoj zbirci pjesama Kisjova "Hodočasnik svjetla", s podnaslovom ne "stihootkrivenja", prvi ciklus nosi naslov kao i u prethodnoj zbirci - "Put". U njemu se nalazi, opet bi se moglo reći, programska, naslovna pjesma "Put". Potom i naslovna pjesma cijele zbirke – "Hodočasnik svjetla", a na koju se nadovezuje pjesma "Svjetlo" i "Prosvjetljenje".

U tom je ciklusu zanimljiva i pjesma "Izgnanik" koja nas pomalo podsjeća na Kavafisovu znamenitu pjesmu "Grad". Kavafis je jedan od Kisjovih poetskih učitelja, a on sam ga navodi u pjesmi "Itaka" iz zbirke "Vrata Raja". Kao i Kavafis Kisjov često koristi motive iz grčke mitologije.

Nakon pjesme "Put" motiv Anđela se u ovom ciklus javlja i u minijaturama "Jezero", "Žeđ" i "Prozor". U ovom su ciklus posebice zanimljive i pjesme "Mislilac", "Krilo" i "Post scriptum".

U ciklusu "Vječnost" u toj zbirci su pjesme s religijskim motivima: "Javljenje", "Ikona", "Noćni razgovor"…

Istaknuo bih u ovoj zbirci i ciklus "Natpis na kamenu" s pjesmama "Apokalipsa", "Zadušnica", "Knjiga"…

Četvrta zbirka pjesama Kisjova nosi naslov "Kriptus", što na grčkom znači skrivam, pokrivam. U ovoj zbirci, pretežno dužih pjesama, autor nije, kao u prethodnim, svoje pjesme grupirao u cikluse. Zbirku otvara naslovna pjesma "Kriptus", da bi se na nju logično nadovezala pjesma "Svjedok". Stil Kisjova u ovoj zbirci više teži proznom izrazu no što je to slučaj u prethodnim. Zoran primjer su prve, već spomenute, dvije pjesme.

U pjesmama koje potom slijede (na početku ovog pogovora spomenuta "Poetsko veče", te "Ecce poeta" i "Mistična ruža") pjesnik se kreće unutar znanih nam motiva. Zamjetljivo je kako Kisjov u ovoj zbirci više teži ritmičnosti no u prethodnim. Dojmljive su i pjesme "Rekvijem" te "Mi ćemo se probuditi".

Jednostavna, a duboka, misaona i duboko proživljena poezija Romana Kisjova zasigurno neće ostaviti ravnodušnim istinske ljubitelje poezije.

* * *

Bugarska je književnost hrvatskim čitateljima nedovoljno poznata. Zahvaljujući naporima pojedinih prevoditelja imali smo prigodu upoznati samo dio ove značajne književnosti. U domeni poezije su u tome dali svoj udio Vesna Parun koja je sastavila i antologiju "Vjetar Trakije", u domeni proze pokojni Ivo Balentović te Pero Mioč, a u domeni drame pokojni Tomislav Lipljin, jedini koji je na hrvatski jezik prevodio sa svih slavenskih jezika.

petak, 10. travnja 2009.

TAKMIČENJE




Pogledao sam honkoški film "Ip Man" Wilsona Yipa iz 2008. Odličan je. Podsjetio me radnjom na "Bilo jednom u Kini" (japanska okupacija Kine, tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća) ali se meni više svidio. To je biografska priča o Ip Manu učitelju Bruce Leeja koji je njegovao kung fu stil Wing Chun. Na kraju su pokazali fotografiju njih dvojice zajedno.

Donnie Yen (1963) u glavnoj ulozi je sjajan. Dugo glumi ali je manje poznat. Prije je imao epizodne uloge (kao, na primjer, u znamenitom "Heroju" Zhan Yimoua gdje je glumio Nebo), ali sad je počeo dobivati glavne, kao i u prethodnom filmu "Flash Point". Odlična je koreografija Samo Hunga. U filmu glavnu žensku ulogu glumi Lynn Hung, Samova kćer.

Zanimljiva je u filmu borba kineskih kung fu boraca s japanskim karatistima gdje na kraju trijumfiraju Kinezi. Sjetio sam se starog dokumentarnog filma iz sedamdesetih, "Čudesni karate", u dva dijela, u kojem se govori o tome i gdje na turnirima kung fu borce pobjeđuju praktičari karatisti. Jugoslavenski karatist Vladimir Jorga je u to vrijeme smatrao da bi tamo Bruce Lee izgubio. Pričao je da ga je osobno upoznao i znao njegov stil borbe i trikove. Smatrao ga je cirkusantom. Čitao sam u biografiji Bruce Leeja da je imao priliku da praktično demonstrira svoj JKD stil borbe kada su ga napali nekoliko karatista i koje je pobijedio. Mislim da bi od karatista bili bolji pravi kung fu majstori no oni se nisu željeli takmičiti na turnirima i smatrali su da je kung fu filozofija i umjetnost, a ne sport i da ga treba prakticirati kao tai chi radi zdravlja i unutarnjeg sklada, ali u svakodnevnom životu treba služiti za obranu. Sjetilo me to na Indijance koji se, za razliku od Crnaca, nisu javljali na sportska takmičenja jer to nije bilo u skladu s njihovim shvaćanjem života.

Zapravo nije ni s mojim. Osobno odbacujem takmičenja i usporedbe kao što je to odbacivao veliki mislilac Jiddu Krishnamurti koji je na mene utjecao. Kao i Borges. U odličnoj knjizi Richarda Bergina "Razgovori s Borgesom" veliki pisac je govorio da ne voli sport jer se tamo demonstrira agresivnost i neobjektivnost. Kada izgubi neka momčad njihovi navijači nikad neće priznati da su zasluženo izgubili niti odati počast pobjednicima.

Besmisleno je takmičiti se u književnosti i zbog toga što tamo, za razliku od sporta, ne postoje parametri prema kojima se može odrediti koja je knjiga ili pisac bolji. Tamo se ne može uvesti sustav bodovanja i rejtinga, a što se, ipak, radi. Mnogi pisci ipak sanjaju da dobiju najpoznatije odličje u književnosti - Nobelovu nagradu i novac koji s njom dolazi, a što ne bi trebalo biti u skladu s misijom istinskog pisca.


četvrtak, 9. travnja 2009.

NAKON ROĐENJA




Kada je 1963. godine piscu Kenzubarô Oeu rođen sin s teškom deformacijom lubanje taj je događaj ostavio dva traga u njegovom djelu. Prvi je njegov poznati roman Osobno iskustvo iz 1964., a drugi priča Agui, čudovište s neba po kojoj je dobila naslov cijela zbirka priča objavljena iste godine. Dok je Oeov roman "Osobno iskustvo" napisan realističkim stilom u spomenutoj priči Oe se priklanja fantastici i grotesknom. U oba slučaja je glavni lik otac retardiranog djeteta. Dok je roman ispričan u trećem licu (glavni lik ima nadimak Bird, što na engleskom znači ptica) Oeova priča je ispričana u prvom licu.

Dok u "Osobnom iskustvu" glavni junak odlučuje da dijete koje neizmjerno trpi i koje je osuđeno na čisto vegetativno preživljavanje odvoji od majke i ostavi ga u klinici, gdje postoji mogućnost da umre od neishranjenosti, no kasnije shvaća da mora preuzeti odgovornost za svog sina (što se u stvarnom životu i dogodilo - Oeov je sin ozdravio i danas je uspješan skladatelj), u "Aguiju" glavni junak D., slavni skladatelj avangardne glazbe pustit će svoje dijete da umre. Oeova priča ide dalje od romana "Osobno iskustvo". Postavlja mogućnost što bi bilo da se otac nije pomirio sa sudbinom svoga hendikepiranog djeteta.

U priči "Augi, čudovište s neba" Oe nam ne otkriva spol hendikepiranog djeteta. Niti ime. Samo saznajemo da je "beba progovorila samo jednom dok je bila živa i to je upravo rekla - Agui.". Rođena je "s izraslinom na zatiljku što joj je davalo izgled kao da ima dvije glave. Liječnik je dao d je to hernija mozga. Kad je D. čuo za to (...) dogovorio s liječnikom da ubije bebu." Majka djeteta pretpostavlja "da su joj davali samo zaslađenu vodu umjesto mlijeka, bez obzira kako da je vriskala".

Sličnost s romanom "Osobno iskustvo" je očita. Dilema (eutanazija - da ili ne), ako je ikako i bilo, trajala je vrlo kratko. Trebalo je to uraditi prije no što djetetova majka bude mogla reagirati (oporavljala se a bolnici nakon carskoga reza i vjerojatno ne bi dopustila eutanaziju. Moguće je da je dilemu labilnoga D-a vrlo brzo razriješilo liječnik za kojim se D. povodio. D-ova supruga tvrdi da je njezin muž ubio bebu zato sto nije želio da budu vezani za "dijete koje bi moglo vegetirati samo kao neko povrće, kao sto je predvidio liječnik." Smatrala je da je D. postupio iz "fantastičnog egoizma" vise negoli ičega drugog". Kad je nakon bebine smrti "izvršena autopsija ispostavilo se da je izraslina benigni tumor", D. je počeo viđati "duhove". Izgubio je "hrabrost koja mu je bila potrebna da održi svoj egoizam, pa je odbio živjeti vlastiti život kao što je odbio dopustiti bebi nastaviti živjeti. Nije izvršio samoubojstvo već je samo pobjegao iz stvarnosti u svijet fantoma. Ali kad čovjek okrvavi ruke ubojstvom djeteta, on ih ne može ponovno očistiti samo bježanjem od stvarnosti". (...) Tako se on "ruku uprljanih zauvijek, i dalje brine za Aguija."

Otac D-ov, bankar, unajmljuje osamnaestogodišnjeg studenta (koji u ovoj priči ima ulogu pripovjedača) za pratitelja njegovog sina koji, nakon djeteta, povremeno viđa čudovište Agui - "to je beba veličine klokana u bijeloj pamučnoj spavaćici i on kaže da joj je ime Agui". Za D-a pripovjedač kaže da je prestao živjeti u ovom vremenu i "postao putnik iz nekog drugog doba."

D-ova supruga, kći novinskog magnata, ga je napustila. Nakon porođaja bila je u komi s visokom temperaturom. Kad se probudila "sve je već bilo svršeno".

D. prekida i vezu sa svojom ljubavnicom, filmskom glumicom. Spaljuje svoje note, iako su njegove skladbe, za razliku od njegovog djeteta bile bez mana. Ili nisu? Nije li i njegovo dijete rođeno "avangardno" zbog čega mu je liječnik ne samo preporučio eutanaziju već i sam bio suučesnik u izvršenju.

D-ov pratitelj (koji priznaje da skoro sve promatra očima filmoljubca) uspoređuje tu situaciju s onom iz filma "Harvey" u kojem glavnu ulogu tumači James Stewart "o čovjeku koji je živio s imaginarnim zecom veličine medvjeda."

BivŠa D-ova ljubavnica razmišlja, potaknuta D-ovim slučajem, o svijetu nakon smrti: "Ako postoji tako nešto, duše mrtvih mora da u tom svijetu žive sa svojim uspomenama za cijelu vječnost. Ali što bude s dušom bebe koja nikada ništa nije znala i nikada nije imala nikakvih iskustava? Mislim, kakve uspomene ta beba može imati?"

Na njegov slučaj D-a je podsjetila i pjesma "Stid" Nakahare Chuye. On navodi odlomak:

Žalobno nebo

visoko gdje se granje prepleće

puno je duhova mrtvih beba;

trepnuo sam i vidio

iznad dalekih polja

runo mastodonata

spleteno u san.

Na to ga podsjećaju i Blakeove gravire i jedna Dalijeva slika. Sam D. tumači pojavu Aguija: "To su bića koja smo izgubili iz naših života ovdje dolje na zemlji, i sada ona lebde tamo gore na nebu, oko sto metara iznad zemlje mirno blistajući poput ameba pod mikroskopom. A ponekad ona silaze na zemlju kao što to Agui cini".

Na Badnju večer D. je nesmotreno istrčao na cestu i kamion ga je pregazio. Njegov pratitelj pretpostavlja da je to bilo planirano samoubojstvo. Jer prije toga "sredio je račune sa svojom bivšom ženom i s ranijom ljubavnicom, spalio svoje rukopise, obilazio grad i oprostio se od mjesta koja bi mu nedostajala". Zaključio je da je priča o čudovišnoj bebi izmišljena i da je njegova jedina prava funkcija bila pomoći D-u izvršiti samoubojstvo.

A možda i nije? Pretpostavimo da je D. doista želio izvršiti samoubojstvo pod pritiskom savjesti - Aguija. Kao svi veliki pisci Oe postavlja pitanja, ali ne daje odgovore.

Trebalo je prizvati D-ov duh koji će nam ispričati istinu. Kao u glasovitoj Akutagawinoj priči "U bambusovu gaju" (po kojoj je Kurosawa snimio još glasovitiji "Rashomon"). Velikog Oevog prethodnika Akutagawu, kao i Mishimu Nobelova nagrada je mimoišla.

ponedjeljak, 6. travnja 2009.

SVESTRANI SHEPARD




Sam Shepard je svestran umjetnik. Najpoznatiji je kao pisac. Rijetki su pisci koji se istovremeno bave uspješno i drugim vidovima umjetnosti. Sjetimo se da je E. Th. A. Hoffman bio i sjajan skladatelj i slikar. Izvrstan je slikar bio i Leonid Andrejev. Od pisaca koji su se kao Shepard uspješno okušali u filmu spomenimo samo Jacquesa Brella i Yukija Mishimu. Od pisaca koji su i izvrsni glazbenici spomenimo Bulata Okudžavu, Borisa Viana i Jeffa Noona. Zapravo najsvestraniji od svih umjetnika zasigurno je uz Mishimu i Viana i Sam Shepard. U svijetu literature on je dramatičar, prozaist i pjesnik. U svijetu kazališta on je glumac, dramaturg i redatelj. U svijetu filma on je glumac, redatelj i scenarist. U svijetu glazbe on je skladatelj, tekstopisac i bubnjar avangardnog folk-rock benda. Shepard se osim umjetničkim bavio i drugim zanimanjima te bio i stajski momak, berač naranči, čuvar stada, strižač ovaca i nosač a poznat je i kao sudionik brojnih rodea. U tome ga se može usporediti s, primjerice, Jackom Londonom, Marekom Hlaskom ili Jerzyjem Kosinskim. No, za razliku od njih trojice Shepard nije obavljao razne fizičke poslove iz egzistencijalnih razloga. Zapravo on se i u životu ponaša kao glumac. Kao je to izvrsno zapazio Vladimir C. Sever – "Shepard je taj koji uspostavlja svaki svoj identitet, istražuje ga dokle se dade, te ga zatim odbacuje i poseže za novim."

Pisanje drama ograničava pisca više no bilo koji drugi književni rod. U svoje drame Shepard vješto umeće lirske pasaže no upravo mu je pisanje proznih zapisa dalo više slobode i mogućnost da u njih umetne i pjesme i eseje i dokumente i dnevničke zabilješke.

"Mjesec jastreba" (Hawk Moon, 1973.) Sam je Shepard podnaslovio kao "Knjiga kratkih priča, pjesama i monologa. Isto to vrijedi za knjigu "Motelski zapisi" (Motel Chronicles, 1982.). Hrvatski prijevod tih knjiga je uredio i zanimljivim komentarima i ilustracijama propratio Krunoslav Jajetić.

Knjiga "Mjesec jastreba" započinje istoimenom pjesmom u prozi: "Mjesec jastreba mjesec studeni mjesec mog rođendana mjesec kad zastudeni mjesec kad tajne prošapću na visoravnima drevnog svetog tla Hopija mjesec jelena i rogatog klana prvi znaci nasušne potrebe za molitvom prvi ples zmija u ustima duhovni ples crtež ruke i munje mjesec pranja duge crne kose mjesec mojeg rođenja – mjesec jastreba.[1]

Nakon ove pjesme u prozi slijede zapisi u prozi i zapisi u stihovima – pjesme koje se ponekad doimaju kao tekstovi pojedinih rock pjesama, kakve je Shepard inače pisao.

Koliko se u ovoj sjajnoj knjizi govori o rock glazbenicima? Mnogo. Spomenimo samo mjesta na kojima se spominje Bob Dylan, poznati glazbenik i pjesnik, Shepardov dugogodišnji suradnik i prijatelj. U zapisu "Zbriši (Pročitati slušajući Wild Horses)" Shepard spominje izmišljeni lik Kobra Moonstara[2] koji se "prisjetio Dylanove pjesme New Morning[3]. U zapisu "Tko bi to pomislio" stoji i ovo: "Tko bi pomislio da će Brecht čopiti Dylanovu svijest." Jajetić nam je uz ovaj zapis prezentirao i Dylanovu fotografiju objavljenu u časopisu Village Voice uz tekst "Brecht iz džuboksa". Dylan je Brechtov štovatelj i Brecht mu je jedan od uzora posebice stihovima iz drame "Opera za tri groša" koje je uglazbio Kurt Weil. U zapisu "Družba snova" Shepard piše: "Dylan s naočalima za sunce". Spominje Chelsea hotel u kojem je, podsjeća nas Jajetić, početkom sedamdesetih Shepard živio s pjesnikinjom i glumicom Patti Smith. Ranije je u tom hotelu živio i Bob Dylan.

Koliko se u Shepardovoj knjizi govori o piscima? Mnogo. Ako bi spomenuli samo dramske pisce, osim već spomenutog Brechta, tu je i poznati američki dramatičar Eugene O'Neill (1888. – 1953.) O'Neill je i autor drame "Magla" na koga Shepard misli u svojoj pjesmi "Električna magla", koja započinje stihovima: "O'Neill/ Magla / Električno / Svjetlo."

Koliko se u Shepardovoj knjizi govori o glumcima? Mnogo. Najviše o Busteru Keatonu po kojem je Shepard naslovio jedan zapis – "Bjegovi Bustera Keatona" . Tu je zapisao i ovo: "Ako pogledate bjegove Bustera Keatona nešto ćete zacijelo naučiti. najprije ćete naučiti da ne treba ni pokušavati. Vidite ga na djelu i shvatite da je riječ o dvostrukoj akciji u kojoj se dvije suprotnosti događaju istodobno. Primijetite da je lice tek lice i ništa više ili manje nego lice i upravo zato postaje više od lica, ali nemojte brinuti. Vidjet ćete da tijelo izvodi više nego tijelo može, i postajući povremeno više od tijela, a nekad manje, upravo zato postaje više od tijela. Vidite lice koje ne brine o tijelu i tijelo koje ne brine o licu i onda pobjegne. Uhvaćeni ste u promatranju a on u istom času pobjegne. Ono što vas najviše dojmi je spoznaja da ne brine o tome hoće li ga uhvatiti."

Koliko se u Shepardovoj knjizi govori o kaubojima? Mnogo. Tako u zapisu "Montana" spominje "svijetlonarančastu Roy Rogers svilenu maramu." A Roy Rogersa nazivaju "posljednjim istinskim američkim junakom" i "kraljem kauboja". Legendarni Roy Rogers (1911. – 1998.) bio je uz to i pjevač te filmski glumac, svestran dakle kao i Sam Shepard.

U zapisu "Glasovi mrtvih" (monolozi napisani za Open Theatre, 1969.) vidi se koliko Shepard poznaje kaubojske vještine s rodea. Vidimo to iz njegove drame "Lud od ljubavi". On sam je u jednom intervjuu izjavio da više drame ima u jednom rodeu no u svim kazališnim dramama.

Možda najbolje Shepardovu svestranost dočaravaju njegove fotografije iz praizvedbe Shepardove drame "Cowboy Mouth" (ovaj će naslov preuzeti jedna rock skupina kao svoj naziv) u New Yorku 1971. godine u kojoj sam Shepard glumi glavnu ulogu. Na nekima nosi kaubojski šešir a na nekima pjeva i svira gitaru. Sheparda su nazvali "kaubojem američkog teatra". Svestranog Sheparda nije moguće okarakterizirati u tri riječi. Ipak moramo priznati da što god da je radio Shepard je radio vrhunski.


[1] Ovaj ulomak i ostali navodi su u prijevodu Marijana Orešnika.

[2] Moon - mjesec, star – zvijezda (prim. Ž. M.).

[3] Pjesma s Dylanovog istoimenog albuma iz 1970. (prim. Krunoslav Jajetić)