četvrtak, 7. listopada 2010.

Mario VARGAS LLOSA (1936), dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 2010.



Obožavatelj > Gabriela Garcíje Márqueza, Varga Llosa koristi magični realizam dodavši mu još gorči pogled na južnoamerički život i politiku. Njegov prvi roman Grad i psi (La ciudad y los perros, 1962) je satira na fašizam čija je radnja smještena u surovu kadetsku školu. U romanu Rat na kraju svijeta (La guerra del fin del mundo, 1981) riječ je o ugnjetavanju, od strane vlasti iz XIX. st., utopijske zajednice za beskućnike i otpadnike, duboko u čarobnoj divljini Brazila. Radnja romana Pripovjedač (El hablador, 1991) je smještena među propadajuće pleme Amazonskih Indijanaca, čije priče su njihova povijest a, kako priča ide dalje, njihova jedina realnost. Don Rigobertove bilježnice (Los Cuadermos de Don Rigoberto,1998) su erotska fantazija u kojem protagonist, koji bilježi svoja seksualne želje i sjećanja, vuče sebe i čitatelja u svijet neizvjesnosti i prekršaja. Jarčevo slavlje (La fiesta del chivo, 2002) je izvanredna i nepokolebljiva analiza tiranije u grotesknom obliku Rafaela Trujilla, dugogodišnjeg diktatora Dominikanske Republike. Malo pisaca se mogu mjeriti s Varga Llosom u opisima korupcije.


TETA JULIA I PISKARALO (LA TÍA JULIA Y EL ESCRIBIDO, 1977)

Mario, student, radi honorarno za onemoćalu radio postaju, i obožava kao idola neobičnog čovjeka koji svaki dan piše scenarije za radio sapunice u nastavcima. Mario je u kompliciranoj ljubavnoj vezi sa starijom ženom koju zove Teta Julia. U romanu se prepleću epizode iz radio sapunica, čudne kao snovi, i Mariova farsična priča, romantična i pretjerana kao bilo koja sapunica.


Vargas Llosini drugi romani su Zelena kuća (La casa verde), Tko je ubio Palomina Molera (Quién mató a Palomino Molero), Smrt u Andima (Lituma en los Andes). Vječna orgija (La orgía perpetua) je studija o > Flaubertovoj Madame Bovary.

PROČITATI

Pohvala maćehe (Elogio de la madrestra).

(Iz knjige Bloomsvery vodič za dobre čitaoce)

Preveo s engleskog Žarko Milenić


utorak, 5. listopada 2010.

Gdje je bijeli čovjek pogriješio?






Službenik US vlade je pitao indijanskog poglavicu "Dva Orla":

"Vi ste bili svjedok ponašanja bijelog čovjeka 90 godina. Vidjeli ste ratove i njegov tehnološki napredak. Vidjeli ste njegov progres i štetu koju je nanio."

Poglavica je klimnuo glavom suglasan s tim.

Službenik je nastavio:

"Uzimajući sve to u obzir, po vašem mišljenju, u čemu je bijeli čovjek pogriješio?"

Poglavica je pogledao službenika i onda mu odgovorio:

"Kada je bijeli čovjek došao na ovu zemlju, Indijanci su upravljali njom, nije bilo poreza, nije bilo dugova, bilo je bizona u izobilju, bilo je dabrova u izobilju, voda je bila čista. Žene su radile sav posao, vračevi su lječili besplatno. Indijanci su čitav dan provodili u lovu i ribolovu, a čitave noći su vodili ljubav."

Nakon toga se poglavica naslonio i osmjehnuo:

"Samo je bijeli čovjek bio toliko glup da pomisli kako može unaprijediti takav sistem!!!"

utorak, 10. kolovoza 2010.

German Sadulajev: PREDSJEDNIK PIONIRSKE ZAJEDNICE




Ostala mi je njena fotografija. Gotovo slučajno naišao sam na nju u hrpi starog papira u stanu moga oca. Stara fotografija u smeđim tonovima. Ona stoji u školskoj bluzi, s idiotskim zelenim jelama u pozadini, drži ruke na leđima i gleda. Hrabro, kao što je znala gledati. Jednostavan potpis na poleđini: "Sjeti me se. Ajnet.” Sjetio sam se svega...
U razredu je Ajnet bila neformalni vođa, i nastavnica Marija je morala računati na nju. Tog dana je došla do nastavnice s cijelim izaslanstvom djevojaka.
- Drugarice nastavnice!
- Da, Ajnet?
- Uspjeh u našem razredu je loš...
- ...?
- S nastave često bježimo.
- ... ...?
- Disciplina je općenito, nikakva!
- ... ... ...?
- A zašto?
- Zašto, Ajnet?
Nastavnica Marija je već osjetila psinu...
- Zbog toga što smo još uvijek nemamo predsjednika pionirske zajednice! I nemamo se s kime ravnati, ni tko će nam biti za primjer!
- Pa, dobro, djevojke. Reći ću pedagogu. Naći će vam dobrog predsjednika. Drago mi je da želite poboljšati disciplinu u razredu.
- Drugarice nastavnice, ne treba nikoga tražiti.
- ???
- Mi smo već našli.
Naravno, bio sam iznenađen kada je pedagoginja mene zamolila da preuzmem vodstvo nad 7b razredom. Bio je tada kraj osamdesetih. Pionirska organizacija je oslabila. Kriza sustava se osjećala u svakoj njegovoj karici. Osim toga nije mi bio jasan dvosmislen osmijeh koji je išao uz tu zamolbu.
Prije kraja moje zadnje školske godine bilo je ostalo nekoliko mjeseci. Ponašao sam se kao demobilizirani vojnik tjedan dana prije vojnog poziva. Čak sam i na satove rijetko išao, a sad – predsjednik pionirske zajednice! No, na sastanak sa 7b sam otišao. Zanimalo me, valjda.
Kad sam vidio njene smeđe oči, koje su hrabro gledale u moje, sve mi je postalo jasno.
Tako sam postao predsjednik pinirske zajednice. Vodstvo se pokazalo lakim i ugodnim bremenom. Iz cijele zajednice sam rukovodio samo skupinom od šest djevojaka, na čelu s Ajnet. To je bila elita razreda – lijepe i odlične. Dogodilo se da ostali iz pionirske zajednice nisu sudjelovali u općim aktivnostima zajednice. Odmah poslije škole oni su jurili kući da bi pomagali oko kuće, oko stoke, da bi se bavili seoskim poslovima, na što su bili priučeni od djetinjstva.
Ajnet sa svojim drugaricama nije imala želju saopćiti drugovima iz razreda da pristupe našoj zajednici. Sjećam se da je u njihovim glavama sazrela ideja da se u nedjelju pođe na izlet u pusta šumovita brda u blizini bistre planinske rječice. Predložio sam da pozovemo njihove drugove. Njima će vjerojatno biti zanimljivo.
Djevojke su šutjele. Tada je neka od njih rekla da ne bi trebalo jer su glupi i dosadni.
I pošli smo na izlet, nas sedmoro. Dovezli smo se redovnim autobusom. Načinili smo piknik na livadi, zapalili vatru. Kroz prozor smo se popeli u drvenu kuću i ostali sve do večeri. Razgovarali smo o svemu.
Kada se smračilo, prostrli smo na travu deku koju smo donijeli sa sobom i legli na nju svi zajedno, licem prema gore da bismo gledali u nebo. Svaka od djevojaka je željela biti blizu mene, ali najbolje mjesto, uz moje lijevo rame, dobila je, naravno, Ajnet. Pokazivali smo jedni drugima zvijezde, pokazujući prstima u nebo, sporeći se oko toga tko je koju vidio prvi, a onda odjednom ušutjeli očarani ljepotom noći. Glasali su se cvrčci i šumila rijeka na bijelom kamenju. Od mirisa, uz mene pripijenih, tijela djevojaka, lagano mi se vrtoglavilo.
Taj trenutak vječnosti više puta će sanjati neobrijani čovjek, koji mjesecima neće raspremati putnu torbu, koji živi u vlakovima i avionima, mamuran od svakodnevnog ispijanja jeftinog vina i koji je spavao s hotelskim prostitutkama, iako mi je teško razumjeti zašto se sjeća, zašto sanja ono što mu se nikada nije moglo dogoditi.
Još smo išli u šetnju. Vikendom i tijekom tjedna, bježali sa satova, hodali centrom pospanog sela, pili sodu i kvas1 iz automata, do otupljenja u grlu se najedali sladoleda, držali se za ruke i sunčali na proljetnom suncu u parkovima s golim topolama.
Skrivali smo se u praznim učionicama i lagano plesali uz "Scorpions", i Stinga, uz sa sobom doneseno kasetofon, koji se nazivao isto kao i sve drugo što nam se dogodilo - "Vesna2". I ljubili se zajedno i po redu, u usta koja su mirisala od žvakaće gume s mentom, u vrat koji je prvi put pocrnio i u prsa, bijela s ružičastim bradavicama. Onako kako se može ljubiti samo u ožujku, kada cvjeta jorgovan, u travnju kada se pojave opojne latice višnje, te u svibnju kada bagremi zbacuju svoje cvjetove pod nogama prolaznika na prašnjave pločnike.
To je bila prava seksualna revolucija u našoj provinciji, gdje se, uzevši djevojku za ruku, moraš njome oženiti, gdje roditelji organiziraju vjenčanja, gdje se djevojke odmah poslije škole udaju, pa čak i mladići čuvaju svoje djevičanstvo do prve bračne noći - ne zato što tako hoće, nego zato jer ga jednostavno nemaju s kime izgubiti. Gdje se ne zna za kontracepcijska sredstva i priraštaj stanovništva na planetu, jedno za drugim se rađaju djeca, nevina i s nezadovoljnim očima, koja vole i ubivaju, jer ne vide razliku, a krv za njih miriše na cvijeće i na bijeloj plahti, i pod zelenom vojničkom bluzom.
A mi smo osjećali da smo izvan pravila, izvan kaste, bili smo nedodirljivi - ali i nepovredivi. To je bila naša revolucija, naš nježni teror, i mi smo mogli spasiti ovu zemlju, samo smo je mi mogli spasiti. Ali, nismo uspjeli. Jer je bio svibanj. Bilo je već svibanj, a nismo imali dovoljno vremena. Onda je došlo ljeto. Neočekivano, kao što su oklopne postrojbe slomille liniju obrane. I postalo je vruće. Onda je postalo jako vruće...
Zadnje zvono, svjedodžbe, medalje, maturske večeri. Sve je bilo jasno. Ja ću otići u Lenjingrad i, naravno, upisat ću se na studij, a to znači neću se vratiti. A one će ostati ovdje još tri godine, možda i više, možda cijelog života, možda cijele smrti. Naš posljednji sastanak je bio tužan.
Okupili smo se u kabinetu zemljopisa. Nismo se šalili kao ranije, nismo raspravljali o nastavnicima i školi. Nismo čak ni govorili o ferju, kako smo, vjerojatno, trebali. Šutjeli smo i svatko je bio okrenut sebi. Sjedio sam na katedri i okretao globus. Vjerojatno je to Ajnet predložila: "Ispišimo papiriće, neka svatko napiše ono najskrivenije, ono što misli, bez prikrivanja - i stavit ćemo to u globus." Svidjela nam se ideja, i svi smo živnuli. Onda sam rekao: "Deset godina kasnije, na ovaj dan, ovdje, na istom mjestu ćemo se sastati, razrezati globus i izvaditi iz dubine plavog planeta svoje snove, da bismo ih usporedili s onim što će postati naš život, da vidimo koliko smo ostali vjerni sebi i nadmašili svoja očekivanja.
Ura! - svi smo povikali i osjetili se radosnim.
U nas se pojavila budućnost. Djevojke su se razbježale na sve strane i nažvrljale po nekoliko redaka na papirićima istrganim iz školske bilježnice.
Ja sam napisao: "Djevojke, ja vas sve volim, neka sve u životu uspijete! Želim da bi uvijek bile takvi odani prijatelji i nježne supruge! Ajnet, ti i ja, najvažnije je ono što je bilo u naše proljeće. I da ga nikada ne zaboravimo... Uvijek vaš Predsjednik pionirske zajednice!" Onda sam skinuo globus s osi, ugurao papiriće u rupu Sjevernog pola i svečano stavio Zemlju na ormar.
Na mjesta svoga djetinjstva, vratio sam se tek mnogo godina kasnije. To se dogodilo između Prvog i Drugog čečenskog rata. Mnoge kuće su bile porušene, svugdje su se vidjeli krateri od bombi i puno neeksplodiranih mina. Spremao sam se poći u centar, a ujak mi je utaknuo za pojac teški "makarov3" - smatralo se nepriličnim da se muškarac pojavi u javnosti bez oružja.
Otišao sam u šetnju. Vani su tumarali gorštaci opijeni osvojenom slobodom i nezavisnošću. Svaki je imao pištolj ili strojnicu, neki čak i mitraljez ili ručni bacač na ramenu, iako su pošli samo pušiti ili brbljati na klupi sa svojim susjedima. Neki su me učtivo pozdravili i pitali me o zdravlju moje obitelji. Gotovo nikoga se nisam sjećao i bio sam iznenađen da me ti ljudi znaju. No, zaustavljao sam se i razgovarao. Također sam ih pitao o tome kako žive i za druge, i često saznavao da ne žive. Jednog iz mog razreda je ustrijelio snajperist, drugi je poginuo od eksplozije bombe, treći je nestao - vjerojatno je bio u zatočeništvu. Susjedi, daleki rođaci, ili samo prijatelji, su bili ubijeni, ranjeni ili osakaćeni. Ali se govorilo o tome mirno. I svaka priča završavala se s nacionalnom prisegom i blagoslivljanjem umrlog: "Bog mu dao vječni pokoj." Ime Boga u prisegama nije izgovarano na arapskom, ni kako govore muslimani, već po lokalnom, ostalo iz poganstva. Značenje izraza je bila želja da pokojnik dospije u vječna lovišta ili u zemlju vječnog proljeća.
Vječnog proljeća ... O Ajnet sam također pitao. Ona i njen brat samo što su bili sjeli u automobil, žureći se napustiti mjesto granatiranja, kada je ravno na automobil pala bomba. Nije bilo gotovo ništa za pokop. Komadi mesa pomiješali su se s iskidanim i iskrivljenim metalom.
Na tržnici se prodavala lubenica, krumpir, cigarete, tepisi iz Sirije, streljivo za sve vrste oružja, na klupama su bili postavljeni cijeli arsenali, te ručni bacači i čak mali top. Postupno sam dospio do škole broj 8. Škola je bila prazna, već je bio počeo raspust. Međutim, čak i prije raspusta u školi, očito, jedva da se nešto događalo. Tijekom borbe prozorski okviri su bili slomljeni, i samo su se tu i tamo sačuvala stakla. Svugdje su crvene opeke u zidu bile puna rupa od metaka i šrapnela.
Prošao sam kroz otvorena vrata i stao hodati po katovima, ulaziti u učionicama i laboratorije. Kabineta zemljopisa se nisam sjetio odmah, ali kada se sjetio, htio sam naći globus.
I našao sam ga, na svoje iznenađenje, našao sam ga. Po nekom čudu, on je bio tamo. Zemlja je bila otkinuta od osi i ležala iza rasklimanog ormara. Preklopni nož je bio zabijen u Atlantski ocean. Planet je bio rastrgan, a iz njegove dubine su ispali zapisi na požutjelom papiru s linijama iz bilježnica.
To su bili njihovi papirići. Čitao sam ih, čitao redom. Djevojke su pisale o tome da maštaju otići odavde, otići u Moskvu ili u Lenjingrad i ostati živjeti tamo, u velikom gradu. Udati se za voljenog muškarca i roditi mu djecu. Jedna je htjela postati glumica, druga liječnica. Također su odavale svoje male tajne. I o meni su također pisale: "Nedostajat ćeš nam, Arture." "Hvala ti što si me naučio kako se ljubi." "Imaš ukusne usne, željela bih da moj dragi ima usne kao što su tvoje." Sve smiješano na zasebnom papiriću.
Jedan papirić je također bio tamo. "Arture, volim te i uvijek ću te voljeti. Vrati se i uzmi me ili ostani sa mnom ma gdje bili kada pročitaš ovo pismo. Znam da ćeš se vratiti i da ćemo biti zajedno. Moramo biti zajedno. Zauvijek Tvoja Ajnet."
Gruda, od koje kao da ću se ugušiti, išla mi je kroz grlo i ja sam se skamenio, gledajući kroz razbijen prozor pusto školsko dvorište s kraterima. Stegnuo sam hladni čelik pištolja.
Vratio sam se, Ajnet. Vratio sam se.

Preveo s ruskog Žarko Milenić

Bilješka o autoru

German Sadulajev je rođen 1973. godine u selu Šali, u Čečensko-Inguškoj republici u SSSR. Otac mu je Čečen a majka Ruskinja, zapravo terska kozakinja (s rijeke Terek). Godine 1989. pošao je u Lenjingrad s namjerom da studira žurnalistiku. Tamo je u listu za mlade objavljivao članke. U zadnji čas se predomislio i upisao pravo. Danas živi i radi u Sankt Peterburgu kao odvjetnik.
Njegovo prvo djelo, pripovijest "Jedna lasta ne čini proljeće" (Odna lastočka ešče ne delaet vesny) je napisao 2001. godine i prvo je bila objavljena na internetu. Autor ju je poslao raznim izdavačima. Jedini izdavač koji je bio zainteresiran bila je "Ultra-Kultura" iz Jekaterinburga. Urednik je obećao Sadulajevu izdati knjigu ako napiše još nekoliko proza. To se dogodilo 2006. godine kada je izašla knjiga pod naslovom "Ja sam Čečen!" (Ja - čečenec!), koja se sastoji od pripovijesti "Jedna lasta ne čini proljeće", "Zašto ne pada nebo" (Počemu ne padaet nebo) i "Kada su se probudili tenkovi" (Kogda prosnulis' tanki) te još šest priča posvećenih ratovima u Čečeniji i po mnogo čemu zasnovanim na bigrafiji samog autora. Po izlasku te knjige kritičari su Sadulajeva proglasili književnim otkrićem godine. To je ne samo knjiga o ratu već lirski spoj egzotičnih legendi, priča i sjećanja.
Iste godine je objavio zbirku priča "Radio FUCK" u kojoj je riječ o naraštaju tridesetogodišnjaka u Sankt Peterburgu. Uslijedili su romani "Tableta" (Tabletka, 2008), koji je bio u užem izboru za nagradu "Ruski Booker" i nacionalnu nagradu te "AD" (2009) koji je u časopisu "GQ" proglašen knjigom mjeseca.
Sljedeće djelo Sadulajeva je "Mećava ili Mit o kraju svijeta" (Purga ili Mif o konce sveta, 2008), groteskna fantastična satira. Za nju je dobio nagradu "Eureka".
Knjiga "Ja sam Čečen" prevedena je na engleski i njemački jezik.

Ž. M.
 

srijeda, 21. travnja 2010.

Vjačeslav Kuprijanov: U JEDNOM BIVŠEM SVIJETU




* * *


U jednom

bivšem

svijetu

zabranili

hraniti se

bilo čime, osim

ptičjim mlijekom.


I poslušni

umrli.


U živih ostali

vlasti,

potvrdivši tu zabranu,

krišom

jedoše meso,


a prognanima

u daleka mjesta

neprijatelji zabranili:


ostavljeni

na kruhu i vodi.



* * *


Na razvalinama

bivšeg

blagostanja


vidjele se slike

na kojima se razvaline

nisu vidjele


knjige

u kojima su autori tvrdili

da sve ide na bolje

u njihovom svijetu


i novine

u kojima se govorilo

da su najbolje u svijetu

slike i knjige -


baš u njihovom

bivšem

svijetu



PJESMA


U jednom

bivšem svijetu

Jedni imali pjesmu

i od njih je uzeli

Drugi

I tada stvorili Jedni

drugu pjesmu

i s njom pošli

na Druge

i uzeli od njih svoju prvu pjesmu

i zajedno uzeli život od Drugih

No sad nisu znali Jedni

što im je draže -

pjesma radi koje su

ratovali s Drugima -

ili pjesma koja

ih je povela na Druge


zbog te nedoumice

iščezli s lica zemlje

Jedni poslije Drugih

u jednom

bivšem svijetu






* * *


ne gledaj u prazno

ne idi beskrajnim hodnicima

zalijepljenim tapetama markama razglednicama

portretima glumica vođa konferansjea rokera

starim novinama igraćim kartama

i po pustim kutovima razbacani

kao lebdeći padobranci

prazne bačene omotnice

mundiri panciri smokinzi odjeća

spavaćice skije sakoi skafanderi

i još mnoštvo stvarnih dokaza

istaknutih odsustva nematerijalnog duha

samo se može navući i baciti

kupiti prodati mijenjati

složiti na policama ili na hrpu

no ništa od toga nikada ne kaže

da je svemu tome zaista bio

jedinstveni neponovljivi vlasnik

sposoban dati svoje lice svakoj stvari



* * *


U banketnoj dvorani raja

ugodnom, kao crveni kutak1 policijske postaje,

odigrava se prijateljski susret

pjesnika i policajaca, točnije

pjesnika koje su premlatili policajci

i policajaca koje su ovjekovječili pjesnici.

Lakirani lakaji

ulijevaju pjenušac u konzerve,

čuje se loša glazba harfe,

po zidovima se u čoporima penju

potomci miševa, okićeni ordenima.

Stidljivo

kroz zidove ulaze zakašnjeli

s vijencima na glavama,

s cinčanim ljesovima pod miškom.

Sjedi Puškin i

besjedi s Benckendorffom2

o plemenitosti arhanđela Gabrijela.

Promiču novinari,

k bivšim nosovima poturaju da onjuše mikrofone,

pitaju o planovima za ubuduće.

Policajci prijekorno kimaju lubanjama,

pjesnici suglasno kimaju

dekadentskim grivama, naraslim

u zagrobnom svijetu,

snabdjeven kamerom Goya

objektivno snima

povijesna rukovanja.



EGIPATSKE PIRAMIDE


Egipatske piramide

bunkeri za državne mumije

za slučaj svjetskih potresa


jadne

one ne znaju

da su ih radoznali potomci

odavno izložili


u nezaštićenim muzejima



SUMRACI SUJETE


Svaku noć

mrtvac

podiže grobnu ploču

i provjerava opipom:


je li se obrisalo

ime na kamenu?



* * *


čarobne ptice

igraju se s kišom


jedne se kao kraljevne na grašku

prevrću na letećim kapljama


druge kao na žicu

nastoje sjesti

na kosu liniju kiše


ima i takvih

koje lome glavu

skačući između munja

i tako dospiju

na nebo


te su najučenije

kiša ih podsjeća

na krletku



* * *


Začuđeni anđeo

nalik samotnom stablu

stoji na vjetru

i grije na snijegu

u letu ozebla nevidljiva krila


boji se

ponovo gledati zvijezde

jer one šapću

jedno: to je

tvoja

domovina

Sat pjevanja



čovjek

izumio krletku

prije

no krila

u krletkama

pjevaju krilati

o slobodi

leta

pred krletkama

pjevaju beskrilni

o pravednosti

krletki


Preveo s ruskog Žarko Milenić


Vjačeslav Glebovič Kuprijanov (Novosibirsk, 1939) je završio 1967. godine Fakultet stranih jezika. Tamo se stao zanimati prijevodom poezije, diplomiravši na prijevodima Reinera Marije Rilkea. Radio je u izdavačkom poduzeću "Hudožestvennaja literatura" u Moskvi. Prevodi poeziju s njemačkog, engleskog, francuskog i španjolskog te poeziju sovjetskih republika (Armenije, Latvije, Litve i Estonije).

Od 1961. godine objavljuje svoju poeziju, a prozu (priče, eseje, kritike i romane) od 1970. godine. U to vrijeme je bio jedan od vrlo rijetkih ruskih pjesnika koji pišu slobodnim stihom. Prve zbirke objavljuje tek početkom osamdesetih i odmah su naišle na dobar prijem u kritici.


Knjige:

Od prvog lica (Ot pervogo lica), pjesme, 1981

Život ide (Žizn' idet), pjesme, 1982

Domaće zadaće (Domašnie zadanija), pjesme, 1986

Eho, pjesme, 1988; 1989

Sirovi rukopis(Syraja rukopis'), roman (na njemačkom), 1991,

Stihovi (Stihi), pjesme, 1994

Empedoklova cipela (Bašmak Empedokla), roman (na njemačkom), 1994; 1999

Šare na bambusovoj prostirci, prozne minijature (na ruskom i njemačkom), 2001

Orden Polarne zvijezde (Orden Poljarnoi zvezdy), pripovijest, 2001.

Dogovorite se (Dajte dogovorit'), pjesme, 2002

Bolja vremena (Lučšie vremena), izabrane pjesme, 2003

Skok sa zadrškom (Zatjažnoj pryžok), pripovijest, 2004.

Modri ogrtač svemira (Sinij halat Vselennoj), roman, 2006.

U tajnom centru (V sekretnom centre), priče (na njemačkom), 2008


Njegove knjige izabranih pjesama su izašle u Njemačkoj, Engleskoj, Nizozemskoj, Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Bugarskoj, Poljskoj, Šri Lanki i u drugim zemljama.


Dobitnik je nagrada:


Festivala poezije u Gonezi (Italija), 1986;

Europske nagrade za poeziju u Jugoslaviji, 1987;

Makedonsko književno žezlo, 1998;

Nagrade "Vladimir Sokolov", Moskva, 2002;

Nagrade Ministarstva za prosvjetu i umjetnost Austrije za književni prijevod, 2007.


Od 2002. godine je član uredničkog kolegija poetske biblioteke "Iz stoljeća u stoljeće – Slavenska poezija XX. – XXI. stoljeća", te je sudjelovao u radu na antologijama makedonske, srpske, hrvatske i bjeloruske poezije.

Živi i stvara u Moskvi.


1 U sovjetsko vrijeme to je bio dio prostorije u nekoj organizaciji koji je služio u agitacijske i propagandne ciljeve komunizma (prev).

2 Alexander von Benckendorff ili Aleksandr Hristoforovič Benkendorf (1781-1844), ruski general, jedan od vojskovođa u ratu protiv Napoleonove vojske 1812 (prev).

utorak, 13. travnja 2010.

Neruda i komentari


PABLO NERUDA (1904-1973), čileanski pjesnik, dobitnik Nobelove nagrade, jedan od najznačajnijih pjesnika dvadesetog stoljeća, antifašist, borac, govornik i diplomat. Objavio je oko 35 zbirki pjesama koje su prevedene na sve poznatije svjetske jezike. Pjesnik ljubavne i angažirane poezije. Najvažnije mu je djelo Sveopći spjev (1950) u kojem je ispjevao "himnu o stradanjima, radostima i životu naroda Južne Amerike".



NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI


Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

1924.
Preveo: Zvonimir Golob


Noćas bih mogao napisati...

Lijepo je to napisao, rekla je

Lijepo je to Neruda napisao

Ali danas to svatko može napisati


Nisam na to rekao ništa

Nisam rekao ono što bih rekao drugom

Napiši ti kad može svatko

Lako je napisati ono što je Neruda napisao

Lako je napisati takvo nešto poslije njega


Nisam to rekao djevojci koju sam volio

Bojeći se da se ne naljuti

I tad ne bi bilo šanse da zavoli

Onoga koji je već voli

Koji pred njom ne misli svojom glavom


Nisam rekao ništa i možda sam pogriješio

Trebao sam se složiti s njom

Rekao da ja mogu i bolje

Da mogu napisati bolje stihove

Posvećene njoj, bolje od već napisanih

I mojih i Nerudinih


Udala se za onog koji stihove nije pisao

Koji stihove nije ni čitao

Uz njega neće ni ona više

Misliti na Nerudu i još manje

Na onog koji će je se i dalje sjećati

Dok bude čitao Nerudine stihove