Jidi Majia: MANIFEST MEĐUNARODNOG PJESNIČKOG FESTIVALA NA JEZERU QINGHAI

Jidi Majia

MANIFEST MEĐUNARODNOG PJESNIČKOG

FESTIVALA NA JEZERU QINGHAI

Jedna od najranijih kolijevki ljudskih pjesama, izvor glavna tri kineska plovna puta, Qinghai se ponosi topografskim položajem u svijetu na najvišem platou, što stoji u netaknutom sjaju i okružen pjesničkim oreolom, sa zamamnim i poletnim pjesnicima, od tamo i onamo,  izdaleka i iz široka, skupljenih na obalama svetog Jezera Qinghai, koji su svjedoci velikog kulturnog događaja. Danas, mi - ovako malena migracijska kompaktna zajednica od 220 pjesnika iz 34 zemlje, poređani duž obale jezera, svečano proglašavamo manifest, jaki afirmativ naše pjesničke svijesti kao i svetinju pjesničke umjetnosti.

Prije svega, mi smo uvjereni od pamtivjeka da je najljepše ono što se dogodilo nama, ljudima, je to da smo u posjedu pjesništva. Zahvaljujući prvoj generaciji trubadura i pjevača balada, ljudi su izašli iz haosa, izašli iz jurske džungle opstanka u osvit civilizacije. Pjesništvo vodi porijeklo iz naših drevnih saga, proročkih i pjesničkih dijaloga s božanstvima i iz njihovog međusobnog kontakta. Nepromjenjivi i najstariji umjetnički oblik unutar kompasa raznolikog ljudskog razgovora, pjesništvo se pokazalo kao najvitalnije i najuticajnije. Nezamislivo je da bi čovjek preživio uza sve na svom putu bez unutarnjeg podstreka kao što su Ilijada, Gesar[1] ili Knjiga Pjesama[2]. Pjesništvo je kišna kap koja njeguje život, sunčeva svjetlost koja ublažava melanholiju, posljednja božanska sila koja čisti i uzdiže ljudsku prirodu. Nekoliko nadahnutih stihova Homera, Li Poa i Shakespearea pročisti nas i pretvara naše prosto okruženje u vilinsku zemlju. Uvijek ispred nas, bdijući uz ljudske aktivnosti, pjesništvo je bilo blisko spleteno sa svim kulturnim temama koje su učinile naš duhovni životni mogućim.

Osvrnuvši se na prošli vijek vidimo prelijevanje ljudske slave kao i naše vlastite sramote. Bilo je tada previše nezaslužene patnje. Takođe i obilja božanski inspirisanog iskupljenja. Izazov je pretvoren u priliku i krizu, u novi poticaj. Fermentacija proračunate Racionalnosti je dovela do procvata nauke i tehnologije odvajanjem velikog potencijala skrivenog u unutrašnjim dubinama ljudske psihe. U svojim naporima da sputa i eksploatiše prirodu, čovjek je postigao najpuniju mjeru slobode koja nosi težinu u njegovim drskim rukama. S druge strane, prekomjerna ovisnost o mašinama i računarima je uzelo svoju cijenu, rađajući duhovno izopačenje i gušenje ličnosti u masi, kao i drastično smanjenje kreativnosti.

Ali postoji i dalje nada i nada je ponovo nađena u pjesništvu, biti ljudskog intelekta i oku ljudske savjesti.  Pjesnike, bez obzira na porijeklo ili vjeru, je sve obdario Tvorac čistim pjesničkim srcem, lupanjem srca i vatrenošću od začina za Istinu, Dobrotu i Ljepotu. U ovom času, ovdje u blizini sunca, mi pozivamo sve naše kolege i sve one koji žele da budu prosvjetljeni ponovo da nam pruže uvo za proglas našeg manifesta.

Mi proglašavamo svečano da ćemo se obavezati da obnovimo integritet prirodne etike ljudskog kontakta s prirodom, premošćivanje komunikacije i razumijevanja između kultura, održavanje baklje drevne nade u vjeru za život i da se zalažemo za svijet gdje uzajamno poštovanje, briga i ljubav prevladavaju.

Mi proglašavamo u smrtonosnoj slutnji da ćemo preduzeti da se očisti jezik i objasni pjesništvo u ime kojeg suprotstavljamo mir ratu, pravdu zlu i sa tim sredstvima mi se ističemo, mi ćemo nastojati da odbijemo patnju i smrt.

Posljednje, ali ne i manje važno, to je da ćemo dati najviše od sebe da unesemo sklad u naša ostvarenja, onaj koji je prvenstveno pjesnički, kosmički u opsegu i zavrijediti ljudsko dostojanstvo, u preoblikovanju zdravog i odanog odnosa, uključujući sva osjetljiva bića u svijetu. Tu leži, mi vjerujemo, odgovornost pjesnika kao i veliki zadatak pjesništva.

Zbog naše odgovornosti, za misiju ove vitalne ljudske umjetnosti, mi ćemo podržavati naše tople usrdne molbe s muzama neumoljivo. Nikad nas ne napuštajte. Dajte nam inspiraciju i učinite nas osjetljivim na vaš šarm tako da se sada i ovdje, pred licem svetog Jezera Qinghai, odlučimo i molimo:

Da se Majka Priroda duboko poštuje.

Da život u svim oblicima bude nestegnut i slobodan.

Civilizacija neka bude održavana u istinskoj nepovredivosti.

I napokon neka se pjesništvo ukorijeni u ljudskim srcima.

Avgust, 2007.

Preveo s engleskog

Žarko Milenić

---

[1]  Epski ciklus mongolskih naroda iz XII. v. s varijantama u Kini, Tibetu i Rusiji – prev.

[2] Najstarija zbirka kineske poezije, nastala od XI do VII v. p. n. e – prev.

Prikaz romana "Adela"

Jadran Zalokar

SECIRANJE  DRUŠTVENE  STVARNOSTI

Žarko Milenić: ADELA, Naklada A3 data, Zagreb, 2001.

Suvremena hrvatska književnost u labirintnosti literarnih puteva i postmodernističkih opcija trasira svoju budućnost kroz autore koji nevezani uz tradicije i eksperimente izgrađuju svoj osebujni izraz u različitim književnim formama i više ne pretendiraju avangardizmu već samozatajno stvaraju novi kozmos hrvatske literature. Među njima istaknuto mjesto pripada i Žarku Mileniću (1961)

koji je objavio zbirku pjesama "Vrijeme velikog posta" (1987) zbirku haikua "Velika Kola" (2000) te zbirku proze "Nezavršene priče" (1988). Tri drame su mu uprizorene a više njih objavljeno u časopisima. Objavio je i tri romana. Svojim četvrtim romanom Milenić se definitivno potvrđuje ne samo kao plodni pisac već i kao značajan autor književne scene u kojoj priličan broj pisaca kvantitetom nastoji nadomjestiti kvalitetu te u velikoj produkciji vidi "izlaz" iz kriznosti suvremene hrvatske književnosti.

Romanom "Adela" Milenić ne samo izvrsno secira društvenu stvarnost već i literarno virtuozno opisuje stanje alijeniranosti ljudskog života koje permanentno stvara egzistencijalnu mučninu i kolaps ljudskih vrijednosti. Odabir likova kroz vještu fabulaciju nije tek nizanje sudbina i učinaka koji slijepo slijede instinkt nižeg života, već mozaik iživljavanja na granici stvarnosti i uobrazilje pojedinaca koji jednostavno srljaju iz jednog afekta u drugi, nemir egzistencije koja slijedi tamne porive barbarskog svakodnevlja. Likovi su magličasti i tipični istodobno, zarobljenici prošlosti i akteri bolesne sadašnjosti. Oni su koliko prazni toliko i puni, susreću se i rastaju u urbanom makabrizmu.

U tom svijetu ljubav i poljubac postaju istovrsni s prijevarom i zločinom. Jedini svijetli lik je Adela koja se gotovo anđeoskom prisutnošću transparira kroz radnju palih duša i ostaje plamičak čistog života u svijesti onoga koji u traumatiziranom životu ipak uspijeva misliti dušom kroz nečujni vapaj za onim višim i izgubljenim na granici sna i jave. I upravo je taj moment izvrsni literarni unicum autora koji unakazuje i puni dignitet klasičnih vrijednosti u književnosti, a koje mnogi suvremeni hrvatski književnici zanemaruju i zadovoljavaju se literarnim igrama u opisima i plitkim dramatizacijama suvremene egzistencijalne stvarnosti.

Kod Milenića je prisutna svojevrsna askeza izraza, te kratkoća služi i vještoj naznaci, nagovještaju, zagonetki. Neizgrađeni, rasplinuti odnosi likova drugdje bi predstavljali minus, ovdje su književni plus jer su šatirane konstelacije u polusjenama života koji traje na granici svjetla i tame kao egzistencijalni fluks i fluid u općem rasplinuću čvrstih obrisa vrijednosti i smislenih konotacija. Sjećanje na kći Adelu glavnog junaka Filipovića zapravo je jedina čvrsta os smisla i vrijednosti. To je i oblik bijega u sjećanje ali i anticipiranje jedine pozitivne osjećajnosti koje jednostavno nema u atmosferi života likova. Sjena Adele je svijetli oblik čiste duše koja je jedina suprotnost i antipod blijedoj ružnoći likova. Nizanje slika i tijek radnje nosi pečat provizornosti i nedovršenosti. Oni su tu da in ultima lenea svjedoče o svojoj egzistencijalnoj zaspalosti u tamne virove života, ali još više o snazi sjećanja na čisti lik koji više ne može izdržati u stvarnom svijetu niti kao sjećanje. Posljedica je stvarni/mogući zločin.

(2001.).