AUTORITETI

Sjetih se mog prijatelja, divnog čovjeka, liječnika, filatelista, pisca itd., pokojnog Zlatka Jakobovića. Umro je prije nekoliko godina u 59. godini od raka. Govorio mi je jednom o svojoj majci koja je autoritarna i teška žena. Baba ima ogromnu kuću na moru. Zlatko i njegova žena jedne godine bili kod nje na ljetovanju i to im presjelo. Idućih godina su plaćali apartmane radije no da im baba za sve prigovara! Zlatko mi je rekao da ću imati gdje ići na more kad mu mati umre, a umro je on dok je baba još živa s osamdeset i nešto. I moja punica je jako dobra žena, a mati joj je ista Zlatkova mati i ima 90 godina. I ona živi sama kao i Zlatkova mati. Moja mati živi sama, ali mi presjedne svaki put kad dođe! Ove godine će ostati u Brčkom 4 mjeseca. Srećom da idem za mjesec dana u Rusiju ali ko će izdržati tih mjesec dana?! Budem preko dana u kancelariji Kluba, ali tu je u potkrovlju pakleno vruće. Da bar Klub dobije obećani novac, pa da se kupi klima. Ili da ja dobijem pa da to kupim i da mi Klub kasnije vrati.

Sjećam se kako je moj otac bio nervozan, kako je znao vikati,
prevrtati stol, razbijati posuđe, sad mi je jasno i zašto. I on je bio
autoritarna osoba, ali bar nešto bolji od svoje žene.
Moja mati će uvijek naći razlog da te za nešto okrivi. Kad sam jutros ustao
umjesto "dobro jutro" mi je prigovorila zašto sinoć nisam zatvorio
dvorišnu kapiju, no je to morao učiniti sin moje rodice. Kapiju je
otvorio majstor pošto je otvorio i utjerao auto u dvorište. Kad je
izašao, nije je, naravno, zatvorio.
Rijetko je ona nečim bila zadovoljna što sam ja uradio. Na
žalost nisam u stanju da joj svata kažem otjeram kao što su to činili
moja braća.
Jedan od razloga što moja žena ne želi živjeti ovdje je i taj što ne
želi biti u ljeto sa svekrvom.
Ja mojoj djeci želim sve najbolje i nikad im nisam sugerirao ništa
negativno. Nisam ih nikad ni razdvajao, što su činili moji roditelji sa svojom djecom.
Oboje su prognozirali da ja nikad neću naći ženu koja mi odgovara. To
se, srećom. nije ostvarilo.

POVRATNICA

Kad je vidio svoju svastiku Krešo se nimalo nije obradovao. Nije je, naravno, mogao otjerati. Ne zato što je sestra njegove žene. Ipak im je u pismima slala i pokoju marku. A to, naravno, nije bilo za odbaciti.

Kreši je odmah sve bilo jasno. Renata se iz Njemačke vratila onako kako je i otišla. S kovčežićem u ruci. Krešo nije znao što je u tom kovčežiću bilo kad je pošla u Njemačku. Sigurno je sada lakši. I bio je u pravu.

Renata je budućeg muža upoznala preko agencije za poznanstva. Krešin susjed Stanko smatra da nisu normalni oni koji se upoznaju preko oglasa ili agencije.

Branimir je stariji trinaest godina od Renate. Dakle, ne previše. Neke njene vršnjakinje udale su se za muškarce koji su im mogli biti ne očevi već djedovi. A nisu bili ništa bogatiji od Branimira. On nije baš neki ljepotan ali nije ni ružan. Dakle, trebala je to za Renatu biti premija. Tako se ona nadala. I njeni roditelji. Naravno i njena sestra Katica. I svak Krešo.

Vratila se nakon devet mjeseci braka. Srećom nije bila trudna. Jednostavno je pobjegla. Dok je muž bio u svom poduzeću Renata je spakirala svoje krpice i izišla kroz prozor. Jer vrata je njen mužić prije svog odlaska uvijek zaključavao.

Krešo opsuje. Njegova žena ga poprijeko pogleda. Krešo opsuje još jednom. Psovkama je komentirao cijelu Renatinu ispovijest.

Herr Branimir je vrlo imućan. Ali i vrlo škrt. Za sebe ne. Ali Renati je sve uskraćivao. Rijetko kad je izlazila. Ustvari nikad nije izlazila sama već samo s njim. Još rjeđe dobivala novaca. Dio onog što je uštedjela Renata je krišom slala svojoj sestri Katici. Kao da je znala da će joj jednog dana pokucati na vrata s kovčežićem u ruci.

Branimir je bolesno ljubomoran iako mu Renata za to ne daje nikakvog povoda. Nije joj dopuštao da se zaposli. Kod kuće se uglavnom dosađivala uz televizor. Kad bi dolazio Branimir joj je određivao što će gledati. Branio joj je da gledati sapunice iako je Renata to najviše i voljela.

Renata je nekad pisala pjesme. Kad je upoznala Branimira bila je prestala. Sama u ogromnom stanu sad je svaki dan pisala. Prvu u braku napisanu pjesmu pokazala je Branimiru. Nije je htio pročitati. Ostale mu nije ni pokazivala.

Renatin i Branimirov brak podsjeća na prisilnu udaju mlade Marije Jurić Zagorke. Njen muž, bogati i škrti Mađar, uskraćivao joj je čak i hranu, te svijeće za pisanje. On ne bi imao ništa protiv da je Marija zarađivala od pisanja. Ali ona nikad nije mogla živjeti od pisanja romana. Bila je zaposlena kao novinar. Prva žena novinar na Balkanu. Novac su zgrnuli nasljednici njenih autorskih prava i izdavači njenih romana.

Renata je prvo pokucala na vrata njenih roditelja. Ali njen otac joj nije dao ni da prekorači prag njegove kuće. Rekao je:

- Idi mužu il' kvragu!

Nakon Renatine ispovijesti Krešo je rekao:

- Što mrzim škrtonje!

To je značilo da prima svastiku pod svoj krov.

* * *

Kad se žuti "mercedes" već drugoga dana nakon Renatinog dolaska zaustavio ispred Krešine kuće njemu je odmah bilo jasno tko unutra sjedi.

- To je Branimir! - kriknula je Renata. - Sakrijte me, molim vas!

- Idi s djecom u sobu - reče joj smireno Krešo. - Ja ću se za njega pobrinut.

Renata posluša.

Branimir iziđe iz silnih kola i pokuca na vrata.

- Je l' tu Renata? - upita izašlog Krešu.

- Pa to si ti, šogorčino! Di si dosad? Sto godina te nisam vidio!

Branimir je zbunjen. Ne zna što bi rekao. Njega Krešo nikad nije vidio. Branimir na vjenčanje nije zvao ni Renatine roditelje.

- Reče mi Renatina mati da je...

- Upadaj, šogore! Ovo moramo zalit!

- Ne smijem kad vozim...

- Sad ne voziš! Ulazi! - Krešo ugura Branimira u kuću.

Kad je Branimir sjeo za stol Krešo mu nali čašicu rakije.

- Al ja ne pijem...

- Ti, moj šogor, pa ne piješ! Nemoj me sramotit, Branimirčiću!

- Došo sam po Renatu...

- Kako to da ste došli zimi, a ne ljeti? I Božić je prošo. Zar sad imaš godišnji?

- Nemam, al...

- Kako to da niste došli zajedno autom? Renata je došla autobusom. Zar to nije rasipanje?

- Naravno da jest.

- Ti si, šogore, trebo svoju ženu naučit pameti!

- I hoću. Zato sam i došo!

- Svaka čast. Nek se zna ko je muško!

Branimir se naceri.

- A sad ispij rakiju, šogore. Kad ti je već nudim... Znaš kako se ono kaže. Dok nude dobro je. Ne valja kad tuku!

- Ima i to veze - Branimir iskapi čašicu.

- Može l' još jedna?

- Fala. Nisam naviko pit... Mi bi morali ić...

- Tek si došo, a već bi išo! E, ne može to tako! Nisi ti baš tako čest gost u ovoj kući!... Šta kažeš, je l' dobra rakija?

- Prava je!

- Naravno da je prava. Nema ništa šećera u njoj... Kad je dobra ispij još jednu!

- Pa kad si navalio... - Branimir ispije.

Nakon pete bio je pijan. Reče:

- Di je Renata? Spava?

- A ti po Renatu došo?

- Odmah je vodim kući!

- Prvo je moraš pronać, šogore.

- Pronać?... Zar nije?... Zar nije kod vas?

- Bila pa otišla. Kad je nađeš vodi je!

- Di je otišla?

- Nemam pojma. Nisam je pito. Ona se meni ne ispovijeda.

- Di joj je sestra?

- Na poslu.

- Al mati joj je rekla da je tu!

- Čija mati?

- Renatina.

- Aha. A ja mislio ti pričaš o Katičinoj majci. Baba lupeta! Kaže da je tu, a ona na poslu!

- Ko je Katica?

- Moja žena.

- Aha... Pa ona je Renatina sestra, zar ne?

- Pogodio si, šogorčino!

- Čekaj... Ako je Katica Renatina sestra onda im je majka ista osoba!

- Šogorčino, ti mora da si imo peticu iz logike!

- Nisam ni imo taj predmet u školi. Nisam išo u gimnaziju već na zanat!

- Nema veze! Nije važna škola. Ti si prirodno intrigantan!

- Pusti sada inteligenciju... Ako mi govorimo o istoj majci to ne mora značit ga govorimo o istim ćerkama. Ja sam mislio na Renatu, a ne na Katicu.

- Zar hoćeš da se mijenjamo za žene?

- Ma ne!... Hoću svoju ženu natrag! Moju Renatu!

- Tako reci da te svako razumije! Ti si dakle došo po svoju gospođu Renatu?

- Tako je.

- Ako si po nju došo, tu je nećeš nać.

- Kako sada nije? Njena mama...

- Pusti sad tu babu! Ona nije normalna!... Kad ti kažem da Renata nije tu, onda stvarno nije. Zar mi ne vjeruješ? Zar misliš da lažem?... E, stvarno me iznenađuješ, šogorčiću! Napravi me lažovom na pravdi boga!

- To nisam reko... Ako Renata nije tu onda...

- Šta ćeš onda?

Branimir jedva ustade. Reče:

- Onda ću... Pa morat ću ić... Na policiju...

- Samo ti idi. Al prvo plati.

- Šta?

- Kako šta? Rakiju koju si poloko! Moram priznat da piješ ko krava!

- Ali...

- Nema tu "ali"! Ja ne radim. Živim od prodaje rakije! Nećeš valjda reć da nemaš para?!

- Imam. Samo...

- To ćete koštat... - Krešo izvadi iz džepa kalkulator i stade pritiskati gumbe.

- Trebo si mi reć!... Ja sam... Ja sam mislio da sam ušo u kuću.... A ne u birtiju!

Krešo izreče cijenu.

- Pa to je pljačka!

- Nemoj mi samo reć da je u Njemačkoj jeftinije?

- I jest. Tolko mi ne bi tražili za viski u najboljem berlinskom hotelu!

- Ovakve naturlih šljivovic nema ni u najboljem bonskom hotelu!

- Iskreno da ti kažem... I nije neka!... Obična brlja!

- A dok si loko bila ti je dobra!

Branimir pruži novac.

- Nemam sitna - reče Krešo i uze marke.

- Al to i nije... To što si trebo vratit i nije baš sitno!

Krešo se hinio gluhim.

Branimir krene teturajući i gunđajući.

Krešo ga isprati. Na rastanku je mahnuo markama i doviknuo:

- Aufiterzen, šogore! Navrati još koji put. Moja vrata su ti uvijek otvorena! Brava je pokvarena pa se ni ne mogu zaključat!

Već se bilo smračilo. Branimir je ne poštujući pravilo prednosti doživio sudar. Nije pronašao policiju. Oni će pronaći njega. U bolnici.

* * *

Krešo je ubrzo zažalio što je primio svastiku u kuću. Da je bio zaposlen Renata bi kao tetka njegovoj djeci i te kako dobro došla. Mogla ih je čuvati dok Krešo i Katica rade. Ovako se o djeci koja su išla u školu mogao brinuti njihov nezaposleni otac. Renata je sada kao i Krešina sestra bila suvišna. Zato je Krešo svoju sestru i bio otpremio svom bratu.

Krešo je preporučivao svastiki da se zaposli. Renata je tražila posla ali ga nije nalazila. Krešo u to nije mogao povjerovati. Kad god bi se Renata vratila iz grada pitao bi je:

- Opet ništa?

- Ništa.

- Kako ništa? Za onog ko hoće radit posla uvijek ima. Poso se ne bira!

- A što onda ti ne radiš? - dobacila bi Katica.

- Da sam žensko radio bi odavno. Ko muškarcu poso mi je uskraćen!

- Al više je nezaposlenih žena već muškaraca. Kako to objašnjavaš?

- Tako što su žene izbiračice. Koja hoće može radit svuda!

- Na primjer?

- Ko konobarica.

- Renata nije završila ugostiteljsku već ekonomsku školu.

- To nema veze. Konobarica može bit svaka žena. Pogotovo ako je zgodna.

- Kakve to ima veze? Zar nije važnija vještina i brzina!

- Važnije su proporcije. Ja ne znam zašto te silne žene na birou čekaju. Uvijek je bilo bolje bit žensko nego muško. Ja da sam žensko ne samo da bi radio, već bi završio i gimnaziju i fakultet! Danas bi bio doktor. Hoću reć doktorica!

- Misliš preko kreveta?

- Pa šta onda. To ne samo da ne boli već godi!

- Poslat ženu u konobarice isto je što i poslat je u javnu kuću!

- I to je poso. Najgore je krast bogu dane!

- Govoriš tako jer si muško. Da si žensko žalio bi što nisi muško u ovom svijetu gdje su muški gazde!

- Kakav sam ja gazda kad mi žena soli pamet! Mom ocu moja mati nikad nije smjela odgovarat ko ti meni!

* * *

Onda je Krešo stao predlagati Renati da se uda.

- Al ja sam još u braku s Branimirom - kaže Renata.

- Zar mu se misliš vratit? - upita je Katica.

- Nisam luda!

- Nije ni taj Branimir tolko loš - reče Krešo. - Ja sam na osnovu tvoje priče o njemu steko pogrešan utisak... On uopće nije škrt. I društven je. Pravi veseljak!... Još ni ne puši. A skoro da ni ne pije. Napio se od pet čašica ove nejake rakije!... Ne izgleda ni loše. Može se reć da je u najboljim godinama. A maraka ima na bacanje!... Takav se čovjek ne ostavlja!

- Nije on tip koji baca marke! - dobaci Renata.

- On ti je ko ona baba milijarderka - prisjeti se Katica. - Jednom je izgubila marku. I to ne njemačku već poštansku. Cijelu noć ju je tražila po ulicama New Yorka!

- Da nije štedila - na to će Krešo - ne bi imala milijarde! Ko štedi taj vrijedi. Štednja je mudrost trošenja!

- Škrtost nema veze sa štednjom! - reče Katica.

- U osmom razredu osnovne škole - prisjeti se Krešo - pisali smo pismeni o štednji. Najbolji učenik u razredu, jedan kreten, napisao je da se u banci novac oplođuje... To zna svaka budala. To je otrcana fraza... Ja sam bio originalan i napiso da se u banci novac razmnožava... Iako sam tu riječ stavio pod navodne znake glupa nastavnica ju je precrtala. To mi je bila jedina greška u sastavu.

- Koju si ocjenu dobio? - upita ga Katica.

- Tricu. A bilo je za čistu peticu!

Katica se obrati Renati:

- Ako se ne želiš vratit Branimiru moraš podnijet zahtjev za razvod.

- Podnijet ću. Sutra...

- Samo ne znam ko će platit tužbu - dobaci Krešo. - Branimir sigurno neće!

* * *

U Krešinoj kući je Renatina udaja postala glavnim predmetom razgovora. Čim se probudi na Renatino "dobro jutro" Krešo uzvraća pitanjem:

- Kad se ti, mala, misliš udavat?

Ona bi odgovorila:

- Ne znam.

To se ponavljalo sve dok Krešo nije rekao:

- Našo sam ti mladoženju!

- Molim?

- Nemaš ti šta da moliš. Jedan pravi frajer je ozbiljno zagrijan za tebe!

- Koji?

- Naš susjed. Bojan.

- Ja ga ni ne poznajem.

Drugoga dana donese Krešo Renati Bojanovu fotografiju. Ona je pogleda i vrati mu je bez riječi.

- Valja l' dečko? - upita je Krešo.

- Pa, nije loš... A kad se to sliko?

- Skoro.

- Prije koliko godina?

- Pa... Ja mislim dvije... Možda i tri. Al sigurno ne više od pet!

- Sad sigurno nije isti...

- Ne mijenja se čovjek za tri godine!

- On tad nije bio lud...

- Ko kaže da je lud?!

- Priča se...

- Ma ko priča?!

- Svi...

- Od koga si ti čula?

- Od Đurđe.

- Šta ti je rekla ta glupača?!

- Da Bojan nikad nije bio normalan...

- To su samo priče. On se samo pravio lud da bi dobio mirovinu... Sad ću ti reć kako je to bilo... On je otišo kod psihijatra i reko mu: "Hoću u mirovinu!"... Psihijatar mu na to reče: "Ti si lud! Ko još s dvadeset šest godina ide u mirovinu!"... Onda psihijatar dade Bojanu neke lijekove za živce da ga se riješi... A šta misliš šta je on s njima radio?

- Ne znam.

- Pogodi!

- Valjda ih je bacao u zahod...

- Nisi pogodila!... Pametni Bojan je lijekove prodavo! Onda je otišo ponovo psihijatru i reko da mu lijekovi ništa nisu pomogli... Psihijatar mu je dao još jače. A takvi su još skuplji. Bojan je na njima još više zaradio... Kad je opet reko psihijatru da mu ništa nije bolje ovaj ga je poslao u...

- Ludnicu?

- Poslo ga je u psihijatrijsku bolnicu gdje se Bojan udebljo. Kad mu je poslije mjesec dana dosadilo polupo je na tom odjelu sve žarulje i morali su ga poslat u mirovinu!... Je l' da je genijalac? Takvog bi pametnjakovića trebalo postavit za direktora u nekom poduzeću!

Renata ne reče ništa.

- Vas dvoje bi bili super par. On piše pjesme ko i ti...

- Svako danas piše pjesme.

- Čita filozofske knjige. Al ne voli da filozofira... Sluša ozbiljnu muziku...

- Ne volim ozbiljnu muziku.

- Ustvari i on više sluša zabavnu... Ima pola kuće. Dvosoban stan. I to na katu!

- Zar on ne stanuje u šupi?

- Stanuje u dvorišnoj zgradi. Tamo je super sređeno. On je tamo privremeno dok se ne oženi. Šta će njemu samcu dvosoban stan! Kad se oženi bit će gore!

- Tamo gdje je bio s prvom ženom?

- Ti si bila udata, on oženjen. Super kombinacija!

- Al tamo su podstanari.

- Kad se udaš za njega stanari će dobit nogu!

- Kaže Đurđa...

- Šta opet kaže ta vještica?!

- Da je Bojanova prva žena protraćila s njim pola godine...

- Došla u njegovo i još izvoljevala! Stalno je tražila da je masira, a on ko pravi gentleman, je to i radio... A ona mu masirala mozak!... Još je bračne dužnosti izbjegavala... On treba rano leć da porani ujutro na poso, a ona u jedanest uvečer još uvijek gleda televiziju... On zaspi u fotelji, ona ode sama u krevet iza ponoći. Ni ne budi Bojana!

Renata je šutjela.

- Nikad Bojan nije digo ruku na Sanju. U Bukaču je pola brakova na ratnoj nozi!

- Ti i Katica se ne tučete.

- Mi smo ona pristojnija polovina. I ti i Bojan ćete bit takvi!

Renata se natmuri.

- Bojan ne puši, ne pije, ne drogira se... - nastavi Krešo.

- Pije tablete...

- Već sam ti reko da ih ne pije već prodaje!

- Hoda po noći u pidžami...

- On je mjesečar. To nije bolest. Možda si i ti. Takvi ljudi žive sto godina!

- Spava s mačkama...

- A s kim će drugo? Nije peder... Al ne boj se. Kad se za njega udaš spavat će samo s tobom!

- Mislila sam na prave mačke. On spava sa svojim mačkom.

- Mačke su čiste životinje. Ako ih ne voliš Bojan će zabranit svom crnom mačku da ulazi u kuću. On će za tebe sve učinit. Ako treba on će ko onaj junak iz Poeove priče svoga mačka zadavit!

- Koje junaštvo!

* * *

Idućeg dana Krešo predade Renati jedan papirić.

- Šta je to? - upita ona.

- Pjesma. Tebi posvećena!

- Ko je to napiso?

- Bojan. Ko bi drugi. Pročitaj!

Renata pročita u sebi. Pjesma je ovako glasila:

PJESMA DOSTOJNA NAŠEG SUNCA

Ne mogu napisati dostojnu pjesmu

Dostojnu tvog osmijeha što me prati

Tebi kad se vraćam

Dostojnu tvojih tužnih očiju

Od tebe kad odlazim

Al s tvojom i mojom nadom

O sretnom trenu povratka

Pjesmu dostojnu tvog sna

O danima, iza, danima ispred nas

Danima običnim i zajedničkim

Radosnim i tužnim

Naši dani, neponovljivi i silni

Nađeni i sačuvani u srcima

Zaključani za druge, u suncu

- Šta kažeš? Je l' da je super?!

- Zar si je ti već pročito?

- Jesam. I ne samo ja. Svi okolo govore o vašoj romantičnoj ljubavi!

- O čijoj ljubavi?

- O ljubavi između tebe i Bojana, naravno!

- Al ja njega ne volim!

- Zavoljet ćeš ga kad se udaš. Ima vremena!

- Al ja se ne bi udala za Bojana!

- Sad je gotovo. Svi govore da ste već zaručeni!

- Al ja njega nikad nisam vidila!

- Vidio te na slici kao i ti njega. Kaže mi da stalno bulji u tvoju sliku. Ispadoše mu oči!

- Otkud mu moja slika?

- Ja sam mu poklonio.

- Otkud tebi moja slika?

- Odlijepio sam je iz našeg albuma.

- Koja je to slika?

- Ona sa mora. U bikiniju... Bojan se oduševio. Kaže: "Ovo je Miss Jadrana"!

- Al to je slika od prije pet godina!

- Nije ni Bojanova mlađa!

- Ako bi se opet udavala ne bi htjela opet preko slike i pisama. Želim dobro upoznat svog budućeg muža!

- Nema problema. Možemo odmah otić kod Bojana. On je sam u sobi. Ja ću te odvest i odmah se izgubit!

- Razmislit ću...

- Samo ti razmišljaj. Al nemoj dugo... Nisi mi rekla šta misliš o Bojanovoj pjesmi.

- Ne znam šta da kažem. Nisam kritičar.

- Naravno da nisi kritičar. Al možeš ko čitalac ocijenit je l' pjesma dobra il loša.

- Pjesma je divna. Samo...

- Samo šta?

- Ne mogu vjerovat da je on tako nešto mogo napisat...

- Bojan je rođeni pjesnik! Bit će od njega nešto. Samo mu treba potpora. Iza svakog uspješnog muškarca stoji dobra žena!

* * *

Renata je svakodnevno kupovala kruh, mlijeko i ostalo za sestru i njenu obitelj. Uz to je i donosila vodu s arteškog bunara pored najbliže samoposluge.

Silvio koji je stanovao preko puta vidio je Renatu s kanistrom u ruci ispred bunara gdje je i on čekao na red. Renata je napunila kanistar i pošla natrag. I oni ispred i oni iza Silvija napunili su svoje posude. On je buljio u Renatu dok se vraćala. Sve dok se mogla vidjeti.

Kad je Silvio donio vodu otac mu dobaci:

- Jesi l' to donio s izvora Bazgovice?

Silvio oca nije čuo.

* * *

Od tada se Silvio stalno nudio roditeljima da ide po vodu i u kupovinu. Išao kad treba i kad ne treba.

Renatu je vidio već drugoga dana u samoposluživanju. Ali nije se usudio prići joj. I iduća tri dana Silvio je Renatu samo promatrao iz daljine.

Četvrtog dana nije je vidio. I bio nesretan. Toga dana po kruh, vodu i ostalo je išao Krešo. Silvio je saznao da je Renata Krešina svastika. Njih dvojica se sretoše. Silvio, koji je naravno poznavao Krešu, upita ga, preskočivši pozdrav:

- Zar tvoja svastika kod tebe stanuje?

- Da. Al neće još dugo. Uskoro se udaje za Bojana. Danas su se zaručili.

Silvio nije u prvi mah uspio ništa reći. Onda mu ipak izleti:

- Kad se udaje?

- Sutra. Sutra se seli, fala bogu, u Bojanovu kuću. Otišla je svojima javit radosnu vijest!

Renata je zaista posjetila roditelje u obližnjem selu Žilištu, ali nimalo radosna. Tamo zateče samo majku.

- Ja bi te primila da se mene pita - reče majka.

Kad se otac vratio i saslušao o onom što se dogodilo i što će se dogoditi, reče:

- Ovdje možeš prenoćit. Hoćeš se udat il nećeš tvoja stvar. Nisi me pitala ni kad si se prvi put udavala!

Renata nije htjela prenoćiti u kući svoga oca. Vratila se svojoj jedinoj sestri i zetu.

Tog su dana Renata i Krešo posjetili Bojana u njegovoj sobi.

- Svidila mi se vaša pjesma - rekla je Renata Bojanu kad su se rukovali.

- Možeš preć na ti! - opomene Krešo Renatu. - Nije tebi Bojan više samo susjed!

- Nije loša ta pjesmica - pohvali se Bojan. - Al mogu ja i bolje!

Bojan, naravno, nije htio reći istinu. Ona pjesma nije bila njegova. Prepisao ju je iz jedne zbirke.

Renata se tada sjetila Bojanove prve žene. Nije je osobno poznavala. Čula je od susjede Đurđe kako se Sanja za Bojana udala nakon svega jednoga mjeseca hodanja. Za mjesec dana ne može se upoznati čovjek s kojim želiš provesti cijeli život. A Krešo bi da se Renata uda za Bojana nakon jednog dana poznanstva! Da se ona već sutra doseli k Bojanu. Naravno oni se ne bi odmah vjenčali. Renata je još službeno u braku s Branimirom. Ona ne zna da on još nepokretan leži u bukačkoj bolnici. Ovo će ipak biti nekakva udaja. Makar je Bojan ni ne takne (u što bi bilo teško povjerovati) do vjenčanja ili razlaza ona će za ostale biti po drugi put udana. A sve zato što je se svak Krešo želi što prije riješiti.

* * *

Rano ujutro s istim onim kovčegom s kojim je otputovala k Branimiru Renata će otputovati k Bojanu. Katica je već bila na radnom mjestu.

- Vidit ćemo se na svadbi! - doviknuo joj je Krešo iz kreveta i nastavio spavati.

Kada se vrata za njom zatvoriše Renata zaplače. Zar je ovo za nju bio jedini izlaz? Da se uda za muškarca kojeg ne voli? Sjetila se bajke "Palčica" koju je od svih kao djevojčica najviše voljela. Palčica je trebala, po želji Mišice kod koje je stanovala, udati se za starog i bogatog Krta. Bila se pomirila s činjenicom da više nikad neće vidjeti sunce. Renata je tada plakala za Palčicom kao što sad plače za samom sobom.

Ali bajka je ipak imala sretan kraj. Palčica će se na kraju ipak udati za princa Palčića. A sunce će i dalje sijati nad njima.

Renata nije ni pogledala u dvorište Bojanovih roditelja. Produžila je dalje. Nije znala kamo. Pogledala je prema istoku. Sunce je bilo izlazilo.

Zastala je pokraj ulaznih vrata u samoposluživanje. Sjetila se da je tamo vidjela oglas. Sad ga je prvi put pročitala. Da, bio je to oglas u kome piše da se izdaje soba za jednu ženu s upotrebom kupaonice i kuhinje. Visina stanarine nije bila naznačena.

Renata se ponada da neće biti odviše visoka. Malo joj je ostalo novca što je bila uštedjela u Njemačkoj.

Pročitala je na oglasu naziv ulice i broj. To je ulica u kojoj se nalazi samoposluživanje. Broj je bio upravo preko puta.

Bilo je još uvijek rano i Renata odluči sačekati. Gazda vjerojatno spava. Sjela je na klupu pored arteškog bunara.

Gazda je zaista spavao. Ali njegov sin Silvio nije. Silvio je ustajao rano, a rano išao na spavanje. Trenirao je body building. Televiziju odavno nije gledao.

Zato je gledao u pravcu samoposluživanja. I sada čim je otvorio oči. Tamo je bila žena koju je želio opet vidjeti. Ipak je vidio Renatu.

I ona je vidjela njega. I da bude još nevjerojatnije krenula mu u susret.

- Dobro jutro - pozdravila je Renata kad je prišla Silviju.

On pocrveni i promrlja nešto nerazumljivo.

- Izdajete li sobu?

- So... Sobu? - mucao je Silvio.

- Vidjela sam oglas na vratima samoposluživanja...

Silvio za oglas nije ni znao. Vidio je veliki komad papira prilijepljen na vrata, ali ga nije čitao. Nije ga zanimao. Mnogo stvari u ovom blesavom svijetu nisu ga zanimale. Oglas je zalijepila Silviova majka. Oni su ranije imali podstanare, ali već je godinu dana ta soba bila prazna. One žene koje su se javljale na oglas nisu se sviđale gazdarici. Otac pak niti jednoj nije nalazio zamjerke. Zbog toga se sa ženom više puta svađao. Prigovarao zbog propuštenog izvora prihoda. Opet bi spominjao svoju malu plaću i Silviovu nezaposlenost.

- Aha - Silvio tada shvati na što je Renata mislila.

- Jeste li je izdali?

- Nismo.

- Koliko tražite?

- To ne znam. Moram pitati oca. Ustvari bolje majku. Ali ona je u bolnici...

- Žao mi je.

Silviju nije bilo jasno je li Renati žao što mu je majka u bolnici ili što nije tu da joj odgovori na pitanje.

- A otac vam spava?

- Valjda...

Ali Silviov otac je bio budan. Pitao je iznutra:

- S kim to pričaš?!

- S jednom djevojkom koja pita za sobu.

- Za sobu?! Evo me odma!

Iznos mjesečne stanarine se Renati učini visok. Ali kad je Silviov otac drugi put spustio cijenu Renata je pristala. A njemu je bilo drago što mu je žena u bolnici. Inače bi otjerala i ovu.

* * *

Bojan je odlučio, kao nekad Renata, pronaći sreću preko oglasa. Sjetio se kako se nekad još kao srednjoškolac dopisivao s jednom djevojkom. Bila mu je poslala svoju fotografiju nakon što je on njoj već bio poslao svoju. Bila je u njega zaljubljena ili je mislila da je zaljubljena.

Bojanu je bilo smiješno da se netko može zaljubiti u nekoga preko pisama i fotografije. On joj je prestao pisati. Ona mu je bila poslala još jedno, tugaljivo, pismo u kome je tvrdila kako stalno promatra njegovu fotografiju i plače. Tekst pisma nije bio umrljan. Možda zbog toga nije Bojan na njega odgovorio.

Teško da bi se sada našla žena kojoj Bojan ne bi odgovorio. Sad dobro zna kako više ne može u onolikoj mjeri birati.

Bojan nije sam dao oglas. I zbog novca i zbog činjenice da oglase u većem broju daju muškarci. Bojao se da mu se neće niti jedna žena javiti. Zato se javljao na rijetke oglase žena. Većina ženskih oglasa bila je upućena imućnim muškarcima iz inozemstva poput Branimira. Svojevremeno je Renata kao odgovor na svoj oglas dobila brdo pisama. Od svih bogatih gastarbajtera odabrala je najmlađeg i najljepšeg. Sad bi rekla kako je odgovorila najgorem. Prošla je kao jedna Ruskinja koja se preko agencije za bračne kontakte upoznala s nekim bogatim Amerikancem. Ali kad je vidjela da Amerikanac u njoj vidi samo stvar, samo seksualni objekt i sluškinju, vratila se natrag u Rusiju. Rekla joj jedna prijateljica da je pobjegla iz Raja u Pakao.

- Ovdje zaista Raj - reče na to povratnica. - Ali sam sigurna da je tamo bio Pakao!

Bojan se javlja na vrlo mali broj oglasa razočaranih žena kojima bogatstvo više nije bitno.

Jedna mu je odgovorila. Dopisuju se. Bojan je optimist.

* * *

Kada je Renata otišla Krešo i Katica su se učestalo stali svađati. Mislili su da je uzrok njihovim ranijim svađama bila Renatina prisutnost u njihovoj kući. Katica je stala često nazivati iz prodavaonice u kojoj je radila. I ranije je nazivala kako bi pitala za djecu. Kad se javi Renata Katica pita:

- Di je Krešo?

Ako se prvi javi Krešo:

- Di je Renata?

Kad se Renata javi na telefon Katica prekida vezu. Bila je ljubomorna.

Sad je Katica krivila Krešu da je istjerao njenu sestru. On je nju krivio da je to o udaji njena ideja. Katica mu je na to predbacivala da laže.

Ubrzo se Krešo zaposlio i svađe su prestale.

* * *

Renata nije bila u kontaktu s Katicom i Krešom. Nije se ljutila na njih, ali im nije javljala gdje se sada nalazi. Pretpostavljala je da oni to znaju. Kao u Žilištu i ovdje se ništa ne može sakriti. Krešo i Katica su sigurno znali gdje je Renata pa ipak niti su nazivali niti su dolazili. Svaki dan su prolazili pored kuće Silviovih roditelja kad su išli u kupovinu ili u svoja poduzeća. Renata nije ni svojim roditeljima javljala gdje je.

* * *

Branimir je konačno izašao iz bukačke bolnice. Nije to nikako bio onaj isti nikad bolesni Branimir od prije. Ali moglo se reći da se oporavio.

Dok je ležao u bolnici Branimir je dosađivao svojim buncanjem liječnicima, a pogotovo bolesnicima s kojima je ležao u istoj sobi. Spominjao je jedno žensko ime po kojem ga je zapamtila cijela bolnica. Mnogi mu nisu znali pravo ime. Zvali su ga - Renata.

Kad je Branimir došao k sebi oni radoznali su ga obasuli pitanjima tipa "Ko je Renata?", "Je l' ti to švalerka?", "Zar je toliko voliš?"

Branimir nije htio odgovarati ni na jedno od ovih pitanja.

Mislio je kako u ovoj bolnici neće dugo ostati. Ali prevario se.

S gipsom na ruci i nozi Branimir je tri puta pokušavao pobjeći iz bolnice. Hvatali su ga i vraćali natrag.

Sad je konačno bio koliko toliko zdrav i slobodan. Bolje je prošao od svog "mercedesa" koji više nije bio za upotrebu. Branimir se morao pomiriti s činjenicom da će ovaj put u Berlin otputovati autobusom. Ali čvrsto je odlučio da se u Njemačku ne vraća bez one zbog koje je došao i sve ove nedaće pregurao počevši od Krešine pljačke, preko sudara do ove grozne bolnice kakva u Njemačkoj ne bi bila dobra ni za pse.

Čim je izašao iz bolničkog kruga Branimir je pošao ravno do Krešine kuće.

Vrata mu otvori Krešina kći:

- Di su ti ćaća i mater? - upita je Branimir.

- Na poslu.

- A tetka Renata?

- Ona se preselila.

- Di?

- Odmah preko puta samoposluge.

Branimir ne zahvali na informaciji. Uputi se u tom pravcu.

Tako se na kapiji dvorišta Silviovih roditelja pojavio netko na koga je Renata bila zaboravila. Kao da nikada nije ni postojao.

* * *

Renata je sjedila u svojoj sobi. Bila se zaposlila u jednom novinskom kiosku. Odatle je donosila ljubavne romane i čitala ih nakon radnog vremena.

Silvio je trenirao body building u dvorištu. Roditelji su mu bili u posjetu kod rodbine u Solincu.

Branimir uđe u dvorište.

Upita Silvija:

- Di je Renata?

- U svojoj sobi.

Silvio Branimira nije poznavao. Nije znao da je on Renatin muž. Nije znao kako se Branimir ponašao prema Renati. Nije znao ni razlog njenog povratka. Ali taj čovjek mu se nimalo nije svidio.

Branimir je ušao u Renatinu sobu bez kucanja. Silvio je htio nastaviti s treniranjem. Ali nije mogao. Pogotovo kad je čuo Renatin vrisak. Pojurio je prema njenoj sobi. Nije ušao unutra već povikao:

- Renata! - bilo je to prvi put da ju je zvao njenim imenom.

Ona se nije odazvala. Silvio je iznutra začuo prvo tresak, a onda Renatin plač.

- Je l' sve u redu, Renata?! - upitao je Silvio izvana.

- Gledaj svoja posla, budalo! - odbrusio mu je Branimir iznutra.

Ponovo se začuo tresak i Renatin vrisak.

Silvio otvori vrata. Vidio je unutra kako Branimir diže ruku da ponovo udari Renatu.

- Hej! - poviče Silvio.

Branimir se okrene:

- Jesam ti reko da gledaš svoja posla, idiote?!

Silvio pocrvenje od bijesa ali ništa ne reče.

- Šta čekaš?! - izdera se Branimir. - Gubi se! Ona je moja žena!

- Vi ste u mojoj kući! - Silvio tek sada povisi ton.

- U redu. Sad će moja žena odmah krenut svojoj kući!

- Nije ta kuća nikad bila moja - oglasi se Renata. - Ja tamo neću ić!

- Nećeš? - začudi se Branimir. - Zar ti je u ovom brlogu bolje? Tamo si bila dama. Imala si sve što ti srce poželi!

- Bolje mi je. Mnogo bolje. Ovdje imam svoj posao. Kod tebe sam sve imala, a ustvari nisam imala ništa. Tek ovdje sam neko i nešto! Kod tebe sam bila samo stvar!

- Renata, ne pričaj gluposti. Zbog tebe sam prešo ovoliki put. Jedva sam osto živ! Kola su mi uništena, upravo sam izašo iz bolnice!

- Ja ti nisam kriva. Molim te idi...

- Oćeš i to odma! - Branimir uhvati Renatu i stade je vući.

- Molim vas... - reče Silvio.

- Reko sam ti da je ona moja žena! - poviče Branimir ne ispuštajući Renatinu ruku.

Ona stade plakati.

- Ona jest vaša supruga - reče Silvio. - Ali nije vaše vlasništvo!

Branimir povuče Renatu prema vratima gdje je stajao Silvio.

- Skloni se! - izdere se Branimir.

- Pustite je!

- Skloni se il ću te udarit, kretenu!

- Ako je odmah ne pustite nećete se dobro provest!

Branimir pusti Renatu.

- Je l' ti to meni prijetiš?! - upita ga Branimir.

- Ja vam ozbiljno kažem!

Branimir osmotri Silviovu mišićavu priliku. Znao je da se ovaj snagator ne šali.

- Renata - obrati joj se Branimir. - Molim te reci mu da se skloni odavde. Reci mu da otkazuješ sobu i da ideš sa svojim mužem natrag u Njemačku!

- Neću, Branimire - reče odlučno Renata. - Ti nisi više moj muž, Branimire!

- Ne pričaj gluposti!

Branimir se naceri. Reče:

- Renata, ti se šališ?

- Nikad nisam bila ozbiljnija... Branimir izađe.

* * *

Na vjenčanje Silvija i Renate bili su pozvani i Krešo i Katica. Ali nisu došli. Osjećali su se krivima zbog Renatinog odlaska iz njihove kuće.

Nije došao ni Bojan. U zadnje vrijeme češće su ga viđali vani. Svakodnevno je nosio pisma ženi koju je vidio samo na fotografiji. Ubacivao ih je u sandučić pokraj ulaznih vrata samoposluživanja.

(Odlomak iz romana "Uskraćeni")