Put izvora

 

 

 

 

PUT IZVORA

A kad su dugim putem konačno stigli do izvora,  putem krvavim, znojnim i suznim, kad su konačno utažili žeđ, učinilo im se da taj maleni, plitki i zabačeni izvor i nije bio vrijedan dugog puta kojim su lili svoje tečnosti, koji su topili svojom dragocjenom tekućinom, puta kroz pustinju čiji je pijesak sve to žedno upijao,  puta čiji je značaj svatko od njih jednako preuveličavao, i smatrao da je izgubio više vode nego što je doista izgubio, vode koju će obilato nadoknaditi tek ovdje, na izvoru kojeg na karti nije bilo, o kome nitko nije pisao niti će ga se napojen sjećati i zažališe što su zbog ove sitnice izgubili toliko milja, dana i truda, nesvjesni da razmišljaju tipično ljudski, da je njihov minuli put bio tako mali naspram onog koji izvoru predstoji, put nemjerljiv, nesaglediv i nepojmljiv želucu punom vode koja više nije ni svježa, ni hladna ni pitka ali koja teče nekim putevima kojih, nekad žedni, putnici također nisu bili svjesni.

Badavca, Istra, 2004.

Žarko Milenić, Intervju za POIESIS

 Razgovarao: Peter Semolič

Rođen si u Brčkom, kako se sjećaš Brčkog iz onog vremena? Kako se sjećaš svog djetinjstva i na koji način se tvoje djetinjstvo upisuje u tvoj književni rad?

Djetinjstvo je bilo vrlo važno u mom životu i odredilo puno toga što se kasnije dogodilo. Brčkog iz onog vremena se sjećam s nostalgijom. Kad smo mladi sve nam se čini ljepše i bolje nego kad smo u zrelim godinama makar tako i ne bilo. No u Brčkom je u to vrijeme zaista sve bilo bolje. Puno toga iz djetinjstva je ušlo u moje djelo i ne samo u prozu koju bi neki odredili kao „književnost za mlade“, mada je u mom djelu te granice teško povući.

Pišeš poeziju, prozu i dramu. Ali čime si počeo -  pričom, dijalogom ili stihovima? Kako je u tvoj život došla poezija i koji pjesnici su najviše utjecali na tvoje početke?

Počeo sam pričom sedamdesetih, kao gimnazijalac, da bi se, kao student, više okrenuo poeziji i priče koje sam kasnije pisao doimaju se često kao poezija u prozi. Osamdesetih sam se okušao u drami i to su bili zapravo poetski dramoleti. Čitao sam osamdesetih puno poeziju i na mene su utjecali Trakl, Kavafi, Šimić, Kosovel... Ponajviše ekspresionisti.

Na koji način pišeš pjesme i na koji način prozu – da li tu ide sličan proces ili se među sobom ipak razlikuju? I kako je to s dramom? Slovenski pjesnik, prozaist i  pisac dramskih radova, Vinko Moederndofer zaključuje, da je pisanje drame bliskije pisanju poezije nego je to pisanje proze…

Za poeziju mi treba posebno raspoloženje i mogu tokom dana napisati samo jednu pjesmu, a prozu mogu pisati skoro svaki dan i to od jutra do večeri. I dramu mogu pisati kao prozu mada se slažem da je pisanje drame bliže pisanju poezije. Ne čudi da se drama u stihu tako dugo održala i bliski su mi dramatičari pjesnici kao što su na našim prostorima Ljubomir Simović (koji piše drame i danas u stihovima) i Miodrag Žalica, najbolji BH dramatičar.

Kako vidiš, doživljavaš prevođenje i pisanje vlastitih djela, poezije, proze i drame?

Prevođenje je također kreativan proces no meni iziskuje manje napora i ja mogu prevoditi duže nego što mogu pisati. I prevodioci imaju svoj stil. Meni su bliskiji prozni pisci koji imaju poetski stil i takve više volim prevoditi mada je to teže od onih koji teže više dokumentarnom. Više volim prevoditi dramu od proze, no izdavači mi uglavnom traže da prevodim romane, dok s kazalištima nemam kontakata.

Studirao si ekonomiju. Danas živimo u društvu, gdje naš pogled na svijet određuje baš ekonomija: vrijedno je ono, što ima neku ekonomsku vrijednost. Čini mi se, da su mnogi pisci pomalo zbunjeni zbog toga – da li možda imaš neku misao o tome, kakvo stajalište pisci, pjesnici, a također i većina ostalih umjetnika, zauzimamo prema današnjem društvu? Da li da pristanemo na to, da nas mjere samo po količini prodanih knjiga, ili da se tome odupremo, što opet postavlja pred nas pitanje, kako da se odupremo…

Da, studirao sam ekonomiju stjecajem okolnosti jer sam zakasnio na upis studija književnosti i što je u to vrijeme to bio jedini fakultet u Brčkom, na žalost. Bio sam loš student i imam averziju prema ekonomiji te i prema takvom društvu koje više cijeni materijalno od duhovnog. Pisci trebaju uvijek biti kritični prema društvu a današnje je vrijeme vrlo zahvalno za to. Na žalost su i danas u prvom planu bestseller pisci koji, srećom, danas jesu sutra nisu. Dobro je rekao, meni vrlo drag pisac, Borges da je pisanje bestsellera kao prostitucija. Njegova djela nikad nisu imala velike tiraže. Naravno da treba da se odupremo takvim mjerilima, no teško je to u ovakvom vremenu i u ovakvom odnosu društva prema piscima koji danas skoro ništa ne znače.

Poslije studija promijenio si puno različitih poslova, od fizičkog radnika do novinara i profesionalnog književnika. Tvoja biografija tako više sliči biografiji nekog američkog ili ruskog pisca nego pisca s područja bivše Jugoslavije. Što su ti ta iskustva donijela kao piscu? Da li smatraš, da je za pisca, pjesnika, bitno da ima što šire društveno iskustvo?

Da, moja biografija je nalik onoj nekog američkog pisca ili sovjetskog pisca u emigraciji. Takva iskustva su mi donijela zahvalnu građu za moja djela. Da sam studirao književnost sve bi bilo drugačije no volio bih da jesam. Ne mislim da je za pisca to bitno, ima sjajnih pisaca koji su vodili naoko monoton život, no zato su sanjali zanimljive snove.

Redovit si gost različitih literarnih festivala i rezidencija po cijelom svijetu, a također priređuješ i Međunarodni pjesnički festival u Brčkom. Da li su ovakvi susreti značajni za same stvaraoce i na koji način su značajni?

Značajni su svakako jer donose nova iskustva. Značajni su i kontakti koji se tada uspostavljaju. Često se dogodi da poslije njih dolazi do novih prijateljstava, prijevoda i razmjena gostovanja, što je dobro.

U pjesmi, objavljenoj na Poiesisu, govoriš o »naopakom svijetu« - kad sam je prevodio, dobio sam u nekom trenutku utisak, da bi to mogla biti i metafora za države bivše Jugoslavije. Kako doživljavaš današnju BiH, a pogotovo Brčko distrikt? I kako vidiš današnju poeziju, koja nastaje na tlu BiH?

Ta je pjesma nastala na osnovu jednog sna, ali je, naravno, i odraz stvarnosti. Bilo bi to zahvalan zametak romana ili drame i upravo bi to mogla biti takva metafora. O BiH i Brčko distriktu bi se moglo puno govoriti, na žalost više toga lošeg nego dobrog. I prije rata se puno toga kritiziralo i ja sam sam kritizirao, ali danas za to ima puno više razloga. Poeziju u BiH znatno manje pratim nego što sam to činio prije rata. Zbog sadašnjih preokupacija čak bolje poznajem suvremenu rusku od bh poezije te ne mogu govoriti o tendencijama u njoj.

Danas živiš između Rusije i BiH. Da li možeš bilo kako usporediti literarnu scenu u Rusiji s onom u BiH? Ne znam, u kolikoj mjeri slijediš aktualno rusko stvaralaštvo u polju poezije ali da te ipak pitam: što se bitnog dešava danas u ruskoj poeziji, koje tendencije su danas u ruskoj poeziji najjače?

Te su scene vrlo različite prije svega zato što je Rusija mnogo veća i tamo se više čita i cijeni književnost. Pratim suvremenu rusku poeziju mada manje od proze. Mogu reći da je i danas jaka puškinovska tradicija rimovane poezije, često vrlo tradicionalne. Charles Simic je to svojevremeno rekao za poeziju Brodskog i stavio je iza npr. Vaska Pope ili Ivana V. Lalića i ja isto mislim. Pjesnici koji pišu tzv. slobodnim stihom su vrlo rijetki. Neke sam od njih prevodio poput zapostavljenog Kuprijanova. Prevodio sam i npr. pjesme Maksima Ameljina koji ponekad kombinira slobodni i vezani stih. Više slobodni stihom pišu mlađi ruski pjesnici koji čitaju i prevedenu suvremenu poeziju. No može se i u rimi biti moderan, što je uspjelo nizu savremenih ruskih pjesnika.

I za sam kraj još jedno pitanje, koje nije vezano za poeziju, ali koje mi je kao obožavatelju znanstvene fantastike veoma blisko: zašto si izabrao da pišeš i u žanru znanstvene fantastike? Što ti omogućava što ti neki drugi žanrovi ne omogućavaju?

Ja sam sedamdesetih (zlatnim dobom SF-a u Jugoslaviji) počeo s pisanjem SF priča i bio sam veliki čitalac SF-a i u osamdesetim. Pisci SF-a su bili ispred svog vremena ne samo po temama i idejama nego su pisali o onom o čemu drugi nisu pisali i bili kritičniji prema društvenim zbivanjima. Meni je satira uvijek bila bliska i to vrijedi i za ono što sam ja pisao u SF-u. Na žalost, kao i u drugim literarnim žanrovima mnogo toga u SF-u je loše s književnog stanovišta. Za mene je važnije kako se piše nego o čemu se piše te i u tom žanru više cijenim djela koja su književno vrijedna poput Bradburyja, Lema ili Braće Strugacki. Danas skoro i da ne pišem SF a bavim se njime više kao izučavalac ili prevodilac. Drago mi je što sam iz tog žanra preveo jedan roman sjajnog Jeffa Noona te uzbirku priča Mihe Remca, najboljeg južnoslavenskog SF pisca.

Jiddu KRISHNAMURTI: FUNKCIJA OBRAZOVANJA

Pitam se jesmo li se ikad zapitali što znači obrazovanje. Zašto idemo u školu, zašto učimo razne predmete, zašto polažemo ispite i natječemo se s ostalima za bolje ocjene? Što znači to takozvano obrazovanje i o čemu se tu radi? Ovo je zbilja važno pitanje, ne samo za učenike, već i za roditelje, za nastavnike, za svakoga tko voli ovaj planet. Zašto se mučimo kako bismo bili obrazovani? Je li to samo zato kako bismo položili ispite i dobili posao? Ili je funkcija obrazovanja pripraviti nas dok smo mladi kako bismo razumjeli cjelokupno ustrojstvo života? Imati posao i osigurati sredstva za život je potrebno – no je li to sve? Hoćemo li biti obrazovani samo zbog toga? Svakako, život nije samo posao, zanimanje; život je nešto mnogo šire i dublje, to je velika tajna, ogromno područje u kojem mi funkcioniramo kao ljudska bića. Ako mi samo pripravljamo sebe da bismo zarađivali za život, promašit ćemo sav smisao života i nećemo razumjeti kako je život nešto mnogo više nego pripremati se za ispite i biti vješt u matematici, fizici ili što već želite.

Bilo da  smo nastavnici ili učenici, nije li važno da se pitamo zašto se obrazujemo i jesmo li obrazovani? I kakav je smisao života? Nije li život izuzetna stvar? Ptice, cvijeće, drveće koje lista, nebo, zvijezde, rijeke i ribe u njima – sve je to život. Život su siromašni i bogati; život je stalna borba između grupa, rasa i naroda; život je meditacija; život je ono što nazivamo religijom, a također ono manje primjetno, skriveno u našim umovima - zavisti, ambicije, strasti, strahovi, postignuća i tjeskobe. Sve to i mnogo više je život. Ali mi se općenito pripremamo shvatiti samo djelić toga. Mi polažemo izvjesne ispite, nalazimo posao, stupamo u brak, dobivamo djecu i postajemo sve više i više nalik strojevima. Postajemo plašljivi, tjeskobni, bojimo se života. I je li funkcija obrazovanja pomoći sebi kako bismo shvatili cijeli proces života ili samo da nas pripremi za zvanje, za najbolji posao koji možemo dobiti?

Što će se dogoditi svima nama kada postanemo odrasli muškarci ili žene? Jesmo li se ikad zapitali što ćemo raditi kad odrastemo? U svim vašim pretpostavkama bit ćete oženjeni, odnosno udati, i prije no što vam bude jasno gdje ste bit ćete majke i očevi; i bit ćete vezani poslom ili kuhinjom, gdje ćete postupno venuti. Je li to sve što bi vaš život trebao biti? Jeste li ikad sebi postavili to pitanje? Hoćete li ga ikad postaviti? Ako je vaša obitelj bogata vaš prilično dobar položaj u društvu svakako je osiguran, ukoliko vam je otac dao zadovoljavajući posao, ili ste se bogato oženili ili udali. Ali to bi mogla biti i vaša propast. Znate li to?

Svakako, obrazovanje nema smisla ako vam ne pomaže da razumijete cjelokupni proces života sa svim njegovim zamkama, njegovom čudesnom ljepotom, njegovim tugama i radostima. Možete steći priznanja, možete imati mnoštvo atributa koji idu uz vaše ime, izvrstan posao; i što onda? Što je smisao svega ako  vaš um postane zatupljen, isprazan, glup? Zato, dok ste još mladi zar ne morate tražiti odgovor na pitanje što je život u stvari? I nije li istinska funkcija obrazovanja njegovati u vama inteligenciju kako bi se pronašao odgovor na sva ta pitanja? Znate li što je inteligencija? To je sposobnost, svakako, misliti slobodno, bez straha, ne po nekom obrascu, tako da započnete otkrivati za sebe što je stvarno, što je istinito. No ako ste zastrašeni nikad nećete biti inteligentni. Bilo koji oblik ambicije, duhovni ili materijalni, rađa tjeskobu, strah. Stoga ambicija ne može pomoći vašem umu da bude čist, jednostavan, izravan, dakle inteligentan.

Znajte, doista je vrlo važno dok ste mladi živjeti u okruženju u kojem nema straha. Većina nas kada odrastemo postanemo zastrašeni. Bojimo se života, bojimo se da ćemo izgubiti posao, bojimo se tradicije, bojimo se što bi naši susjedi ili što bi naša supruga ili muž mogli reći, bojimo se smrti. Većina nas imaju jedan ili neki drugi oblik straha. A tamo gdje je strah nema inteligencije. No, nije li moguće za svakog od nas, dok smo mladi, živjeti u okruženju bez straha, u ozračju slobode – slobode, ne baš takve da možemo raditi što nam se sviđa, ali shvatiti cjelokupni proces življenja? Život je zaista vrlo lijep. To nije ona ružna stvar kakvom je mi sami predstavljamo i možete biti zahvalni na tom bogatstvu, na toj dubini, na toj milini, uvijek kad ste ogorčeni protiv svega – protiv organizirane religije, protiv tradicije, protiv trulog društva – no vi, kao ljudsko biće, sami otkrijte za sebe što je istina. Ne oponašajte već otkrijte – to je obrazovanje, zar ne? Vrlo je lako prihvatiti što će vam reći vaše društvo ili vaši roditelji i nastavnici. To je siguran i lak način egzistiranja. Ali to nije život jer tamo je strah, propast, smrt. Živjeti znači otkriti za sebe što je istina. Vi možete djelovati samo tamo gdje je sloboda, gdje je trajna revolucija unutar, u sebi.

   Ali vi niste ohrabreni da učinite tako; nitko sebi ne postavlja takvo pitanje, otkriti za sebe što je Bog, zato ako biste se pobunili postali biste opasni i krivi svima. Vaši roditelji i društvo žele da živite sigurno i vi također želite živjeti sigurno. Živjeti sigurno općenito znači živjeti u imitaciji a u tome je strah. Svakako, funkcija obrazovanja je pomoći svakome od nas živjeti slobodno i bez straha, zar ne? I stvoriti okruženje u kojem strah ne predstavlja veliki udio u mišljenju, kako u odnosu na vas kao pojedinca tako i u odnosu na nastavnika, onog koji obrazuje.

Znate li što to znači – što je ta izvanredna stvar da bi se moglo stvoriti okruženje u kojem nema straha? A mi moramo stvoriti takvo nešto zato jer vidimo kako je svijet  opterećen beskrajnim ratovima predvođenim političarima koji uvijek teže moći. Ovo je svijet odvjetnika, policajaca i vojnika, ambicioznih žena i muškaraca, koji su svi željni položaja i svi borbeni prema drugima kako bi to dobili. Zatim su tu takozvani sveci, religiozni gurui sa svojim sljedbenicima. Oni također žele moć, položaj i u ovom i u idućem životu. Ovo je ludi svijet, sasvim zbrkan, u kojem se komunisti bore protiv kapitalista, socijalisti se protive i jednima i drugima, svatko je protiv nekoga, bore se da postignu sigurno mjesto, poziciju moći ili zadovoljštinu. Ovaj svijet je razdvojen sukobima različitih vjera, klasnim i kastinskim razlikama, odijeljenim narodima, svim oblicima gluposti i okrutnosti – i ovo je svijet u kome ste odgojeni prihvatiti ga. Vi ste poticani da prihvatite okvir ovog katastrofalnog društva. Vaši roditelji žele to od vas i vi ga također želite prihvatiti.

A je li funkcija obrazovanja samo pomoći vam prihvatiti model ovog trulog društvenog sustava, ili dati vam slobodu – potpunu slobodu da stasate i stvorite jedno drugačije društvo, novi svijet? Želimo imati slobodu, ne u budućnosti već sada, inače bismo mogli biti uništeni. Moramo stvarati neposredno okruženje slobode tako da možete živjeti i otkriti sami za sebe što je istina, tako da postanete inteligentni, kako biste se mogli suočiti sa svijetom i shvatiti ga, ne samo prihvatiti, tako da ste unutar sebe, duboko, psihološki stalni pobunjenici. Zato samo oni koji su stalni pobunjenici otkrit će što je istina, ne konformisti koji slijede neku tradiciju. Samo kad se stalno pitate, kad stalno promatrate, stalno učite, kada tražite Boga ili ljubav; a ne možete se pitati, promatrati ni učiti, ne možete biti duboko svjesni ako se bojite. Zato je funkcija obrazovanja, sigurno, iskorijeniti u sebi i izvan sebe strah koji uništava ljudsko mišljenje, ljudske odnose i ljubav.

(Iz knjige "Razmislite o tome", preveo Ž. Milenić)

Intervju: Žarko Milenić, Razgovarali: Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

Žarko, ti si pisac u pokretu. Rođen si u Brčkom, gdje i sada živiš, ali su te profesionalni i obiteljski putovi vodili i kroz Osijek i Rijeku, dobar dio godine djeluješ u glavnom gradu Rusije, Moskvi. Kako stalna seljenja utječu na tvoju spisateljsku koncentraciju? Fragmentira li se tvoja usredotočenost putovanjima, ili, baš suprotno, nadahnjuje li te često 'truckanje' u avionima, autobusima, automobilima?  

Dok putujem nisam u stanju da pišem, čak ni kratke forme. Mogu samo dobiti neku ideju za pisanje dok putujem. No pišem u mjestima gdje boravim, te se intenzitet pisanja u drugim mjestima ne smanjuje. Zadnjih godina najviše pišem i prevodim u Rusiji, dok sam u Brčkom više okrenut kulturnom djelatnošću i uređivanjem knjiga i časopisa.

Iza tebe je tridesetak napisanih knjiga i četrdesetak prevedenih. Možeš li usporediti dvije aktivnosti. U kojim trenucima života i iz kojih razloga se okrećeš nekoj od tih djelatnosti? Kako prevođenje inspirira pisanje i obratno?

Razlika je u tome što pisati ne mogu svaki dan i ne mogu dugo kao što mogu prevoditi svakodnevno, nekad i po cijeli dan mada je i prevođenje kreativna djelatnost, više nego što to mnogi misle. Pisanjem se okrećem često ujutro, nakon ranog ustajanja, do prevoditi mogu bilo kada tijekom dana. Noću ne mogu ni pisati ni prevoditi. Dogodi se često da mi dođe neka ideja za pisanje dok prevodim, zapišem je pa  joj se kasnije posvetim. Dogodi se da u pisanju umetnem nešto iz prevodilačkog iskustva, tako neki mali esej na osnovu pročitanog tj. prevedenog nađe zgodno mjesto u nekom romanu.

U Ližnjanu prevodiš Jonathana Franzena? Zašto baš njega i po čemu je ovaj rad drukčiji od svega što si radio do sada?

Franzen je 1988., objavio svoj prvi roman, „The Twenty-Seventh City“ (Dvadeset sedmi grad“) koji je malo poznat a u Regionu nije preveden. Odlučio sam se za taj roman saznavši da se to odnosi na Saint Louis iz SAD koji je grad pobratim Brčkog i  u kojem je Franzen odrastao. Razlog pobratimstva je samo činjenica da u Saint Louisu živi puno Brčaka koji su tamo došli nakon prethodnog rata. Do sada nije bilo nikakvih posljedica tog pobratimstva pa sam mislio da bi objavljivanje tog romana u Brčkom bilo nešto vrijedno spomena. Prevođenje tog obimnog romana bilo je vrlo zahtjevno zbog autorovog bogatog rječnika i teškog stila. Dok sam radio na tom prijevodu su mi se nametale brojne usporedbe Brčkog i Saint Louisa. Sličnosti ima više no što bi se u prvi mah pomislilo. Otkud takav naslov? Saint Louis je bio nekad na četvrtom mjestu po veličini u SAD da bi pao na 27. mjesto. Brčko nije u BiH po veličini u odnosu na stanje prije rata, čak mu se povećao broj stanovnika, ali mu je opao značaj i razina mnogih predratnih obilježja, na žalost. Nije do toga došlo samo zbog rata, no više zbog loše gradske uprave, kao što je to u Franzenovom romanu. Naravno, Franzenov roman je plod mašte, no autor se sigurno nadahnuo stvarnim osobama i događajima, baš kao i ja koji sam objavio 1995. godine u zagrebu roman o Brčkom – „Pojela ih kiša“.

Prevodiš sa slavenskih jezika. Koliko su slavenske kulture zatvorene u sebe, koliko su podložne masovnom prevođenju komercijalnih naslova sa zapadnog tržišta? Koliko se u njima prevodi i s kojih jezika, koliko prijevoda sa slavenskih jezika dopire do šire međunarodne čitateljske publike? 

U Rusiji i drugim slavenskim zemljama, baš kao i u zemljama bivše Jugoslavije, se najviše prevode zapadni bestselleri, posebno američki. Na Zapadu (osim SAD) se puno prevodi s ruskog zbog ugleda i značaja koji ima ruska književnost te i zato što Rusija materijalno pomaže prevođenje djela ruskih pisaca. U Hrvatskoj se sve više prevode djela ruskih pisaca, mada znatno manje nego u Srbiji, a još manje u Bosni i Hercegovini (mada postoji interes nakladnika i čitalaca, no malo je prevoditelja, uz mene znam samo jednog aktivnog) i Regionu prevode, na žalost, djela drugih slavenskih naroda. Šteta jer tu ima sjajnih pisaca. Nešto je bolja situacija s prijevodima s poljskog i češkog u Regionu dok je vrlo loša situacija s južnoslavenskim književnostima osim sa slovenskoj u Hrvatskoj. Ja nastojim popuniti tu prazninu i jedini sam prevoditelj u BiH s bugarskog i makedonskog, srećom da nisam jedini sa slovenskog. Jesam jedini s ukrajinskog i ta je književnost vrlo dobra ali u nas malo poznata.

Kako se dogodilo da je čovjek iz Brčkog, koji aktivni dio godine provodi i u Rusiji, uredi prvi zbornik radova o mjestu Veprinac, podno Učke i da iz te neobične koincidencije iznikne roman „Majka kamena“, romansirana verzija veprinačke legende o kneginji Ani Stell?

To se dogodilo kad sam posjetio Veprinac dok sam živio u Rijeci a pozornost na tu legendu mi je dao vlč. Đuro Puškarić dok je bio župnik u Rukavcu. Veprinac je bio u Srednjem vijeku značajni grad, a danas vrlo malo poznat izvan Kvarnera, daleko manje od Kastva i za to ima niz razloga. Roman je stjecajem okolnosti objavljen 2009.  u Osijeku zahvaljujući potpori dviju veprinačkih udruga dok je Ministarstvo kulture Hrvatske odbilo za njega dati i potporu i otkupiti dio tiraža za knjižnice.

Tvoja preokupacija su i duhovne teme, naročito te zanima djelo Krishnamurtija i autentična religioznost jednog Tolstoja. Kakve poruke iščitavaš iz djela tih autora, koje ti nove putove otvaraju? 

Stjecajem okolnosti je moja prva prevedena knjiga bila „Biti čovjek“ Jidu Krishnamurtija, izašla u izdanju „Mathiasa Flaciusa“ iz Labina 2004. godine. Za tog velikog mislioca sam prije toga saznao u časopisu „Rival“ iz Rijeke i odmah sam se oduševio njegovim govorima. Krishnamurti sa svojom kritikom zapadnog društva me se vrlo dojmio i utjecao na moje stavove a to će neki, sigurno naći i u mojim potonjim djelima. Krishnamurti nas poziva da mislimo svojom glavom i da ne prihvaćamo olako ono što nam nameću razni vođe i gurui a radi svoje koristi. I Tolstoj mi je blizak i kao pisac i kao mislilac, a to sam pogotovo osjetio prevodeći neke njegove romane i pripovijesti a od nedavno i njegov spis „Zakon nasilja i zakon ljubavi“. Tolstoj je, kao mislilac, blizak Krishnamurtiju, utjecao je na Gandhija svojim pacifizmom, a meni je blisko i njegovo vraćanje izvornom kršćanstvu i Kristovom učenju.

Kako te se dojmio književni život u Moskvi, u Rusiji? Možeš li nam opisati stanje knjige i pisaca u društvu? Koji su izazovi? Što je lakše u Rusiji, nego ovdje kod nas, što je teže? (opiši sve, od knjižara, mecenatstva, alternativne književne scene, časopisa, kružoka, druže li se pisci međusobno, jesu li pisci ikone u društvu, sluša li ih se i poštuje) S kim se od pisaca i književnih aktivista družiš? 

Književni život u Rusiji, a posebno u Moskvi je vrlo bogat. Puno je pisaca, ima ih sjajnih i koji su u nas sasvim nepoznati. Na žalost najviše se čitaju knjige koje su u modi, tiraži su sve manji i manji, znatno manjih od onih u sovjetsko vrijeme. Sve se više čitaju elektronske knjige koje se uglavnom mogu besplatno skinuti s interneta. Iako je tamo pisaca puno lakše im je nego u nas jer ih država više pomaže da objave svoje knjige, više nego neke ustanove kao u nas. Pisci se više druže, više je promocija i književnih manifestacija i ima književnost veći značaj nego u nas, mada manji nego u SSSR-u i piscima se ne pridaje toliki značaj kao prije, nema više ikona kao što je bio npr. Tolstoj. Domaći pisci se više čitaju nego u nas, a klasici se stalno objavljuju u velikim tiražima, pa i klasična poezija. No nije tako ni blizu u manjim gradovima i znatno je lakše biti pisac u Moskvi, Peterburgu, Jekaterinburgu nego u ostalima koji nisu baš mali, a za koje većina od nas nikad nije ni čula. U Moskvi je sve ogromno pai knjižare u kojima je uvijek gužva i događaju se promocije i druženja. Puno je književnih časopisa i više se čitaju i znače nego u nas. Alternative je manje nego u sovjetsko vrijeme i manji ima značaj. Znam dosta ruskih pisaca a najviše se družim s nekoliko njih čija sam djela prevodio kao što su Maksim Amelin, Jurij Nečiporenko, Vjačeslav Kuprijanov, Asja Kravčenko… Upoznao sam i neke sjajne pisce iz bivših sovjetskih republika koji nisu Rusi no pišu na ruskom jeziku koji je i danas za njih lingua franca.

Leonid Muzikа: JIDDU KRISHNАMURTI JE ODBIO ULOGU BOGА

            Krishnаmurti je najbolji od svih ljudi koje sam ikada sreo…

George Bernаrd Show

Krishnаmurti je jedinstvena pojava, on se razlikuje od svih učitelja, osnivаča učenja, sekti i religija. Krishnаmurti  je čovjek koji je iz ljubavi prema miru i istini odbio ulogu živog bogа, Svjetskog Učitelja, ulogu za koju su ga spremali još od djetinjstvа…

Jiddu Krishnаmurti je rođen 11. svibnja 1896. godine nа jugu Indije, u malom planinskom mjestu Mаdаnаpаli u blizini svete Doline Rishi. Njegov otac, Jiddu Nаriаna, radio je u odjelu  poreza i prihoda britаnske аdministrаcije, zato je tа brаhmаnskа, strogo vegetаrijаnskа obitelj, bilа dobro stojeća po indijskim stаndаrdima. Nаriаna je bio teozof, njegova majka Sаnevаmа, klanjalа se Shri Krishni, po kojem je nazvala osmo dijete. Njoj je bilo predskаzаno da će dijete biti u nečem osobito i onа je insistirala da se pojavi nа svijetu u sobi za molitve. Taj zahtjev se činio svetogrđem -  nemoguće je bilo sebi predočiti da bi toj sobi, kаmo se ulazilo samo u čistoj odjeći i poslije obreda, moglo biti rođeno dijete. No tаko se i dogodilo…

            Krishnа je bio boleljivo dijete. On je bio rаsijan,   maštovit dječak i do tаkvog stupnja ga nije zanimalo učenje da su učitelji stekli dojam o njegovoj umnoj zaostаlosti. On je mogao sаtima stajati, promatrati drveće i oblаke ili čučati gledajući cvijeće i kukce. Govorio je da vidi u trаvi i cvijeću mаle vile i čudio se zapšo ih ne vide drugi.

 U Krishni je bilа još jednа crtа, proturječnа njegovoj prirodi sanjara — ljubav prema tehnici. Jednom je rasklopio očev sat i odbio ići u školu i čаk jesti sve dok ga nije ponovo sklopio. Imao je još jednu crtа, koju će Krishnа nositi kroz  cijeli život - darežljivost. On se često vraćao kući bez knjiga ili ploče za pisanje, dаvši svoje stvari nekom siromašnom djetetu.

 Krishnаmurtijev život se znatno izmijenio kadа ga je 1909. godine slučаjno ugledao jedan od rukovodioca Teozofskog duštvа C. Ledbiter. Ledbiter je bio zapanjen neobičnom аurom dječaka, u kojoj je  sasvim odsustvovаo egoizam, i odmah mu predskаzаo budućnost duhovnog učitelja. Predstаvljen je voditeljici drušvа Anne Bessаnt i dvojici tibetskim učitelja — Kut Humi i Moriji — četrnаestogodišnji Krishnаmurti je bio bespogovorono priznаt za veliko biće, u kojem se pojavio budući Buddhа — Boddhisаtvа Mаitreya, čiji dolazak je bio predskаzаn teozofima. Učitelji su mu preporučili  odgoj i obrаzovаnje u europskom duhu, no zаbranili su svako ometanje u mladićevoj duhovnoj sferi.

 U prosincu 1909. godine Krishnаmurti je bio primljen u ezoterijsku sekciju društvа. U noći 1. kolovoza Ledbiter je poslаo аstrаlna tijelа Krishne i njegovog mlаđeg brаtа radi provjere u kuću učitelja Kut Humija; zаtim  je tijekom pet mjeseci Ledbiter izvršio s Krishnаmurtijem аstrаlna putovanja nа petnаestominutnu instrukciju k Učitelju, po okončаnju kojeg je učitelj okončavao rаzgovorom u nekoliko jednostavnih rečenica. Ujutro je Krishnа imao običaj zаpisivаti zаpamćene riječi učitelja. Ti zаpisi su ušli potom u neveliku knjigu "Do nogu Učitelja", koja je prevedenа nа 27 jezika i dalje se ponovo izdaje.

 Nаrаyani Krishnаmurti je dobrovoljno predаo svog sinа nа odgoj teozofima, no uskoro je shvatio da ga oni odvrаćaju od ortodoksnog hinduizmа i zatražio je sinа nаzаd. Ledbiter, okrivljen za primjenu nezаkonitih pedаgoških metoda, bio je prinuđen napustiti Indiju. Ipak, teozofi su dobili sudski proces i skrbnica dječaka je postаlа voditeljica društva Anne Besаnt.

 Godine 1911. Anne Bezаnt, koja je odmah duboko zavoljelа Krishnаmurtija i vjerovаlа u njega, osnovаlа iz Teozofskog društva Red Zvijezde Istokа s odjelima po cijelom svijetu. Taj Red je trebao postati osnova budućeg svjetskog poretkа pod rukovodstvom Krishnаmurtija u Nizozemskoj, Indiji, SAD i Austrаliji. Do 1929. godine Red se znatno rаširio i brojao desetke tisuća članova.

 Međutim Krishnаmurti s brаtom odlazi 1911. godine da se dalje  obrаzuje u Engleskoj, gdje se nalazi do 1921. godine. Pokušaji da se Krishnаmurti upiše na koledž u Oxfordu ili Cambridge nisu uspjeli - tаmo nisu htjeli imati posla s "tamnoputim Mesijom".

 Krishnаmurti je živio javnim životom u Londonu i Pаrizu, upoznаo se s poznatim piscima, slikarima i muzičаrima, postigao veliki uspjehom među intelektualcima i snobovima. Nа pitanje o tome je li teško biti inkаrnаcijom boga on odgovara da ga sad više brine tko će osvojiti  vimbldonski turnir.

  Godine 1912. teozofi su neslužbeno priznаli Krishnаmurtija za vođu Red. Neki teozofi, na čelu sa Steinerom, osnovаli su sаmostalno društvo (аntropozofsko), ne suglаsivši se s tаkvom odkukom. K tom društvu prišli su nаši sunarodnici – M. Vološin, A. Bjelij i M. Čehov.

            Krajem 1921. godine Krishnаmurti na kratko dolazi u Indiju, а zаtim, poslije Kongresа Teozofskog društvа u Austrаliji, ide u Kаliforniju, gdje se u Ojаiju, nedаleko ot Sаntа Bаrbаre, naseljava na malom imanju, koje potom kupuje za njega Anne Bessаnt, i gdje će mu biti suđeno da umre nakon mnogo godina. Tamo počinje za njega intenzivno duhovno buđenje, vezаno s punim preobražajem spoznаje i mučnim reorganizacijama fizičkog orgаnizmа, koje će potpuno izmijeniti cijeli njegov život i produžiti se do njegovog kraja. U to vrijeme i osobito poslije odlaska u Itаliju, 1924. godine, on, kаo nikada prije, vrši svoju ulogu Svjetskog Učitelja i Mesije, predаje svojim sljedbenicima, širi rаdost i suoosjećanja, zapanjuje one koji ga okružuju dubokim duhovnim providnostima, sprema se prihvatiti sаnysu[1], uvjeren u svoje sposobnosti da svakog učini sretnim. Teozofi s rаdošću konstаtiraju spajanje spoznаje čovjekа sa spoznаjom Mаitreye[2]. U travnju 1927. godine Anne Bessаnt daje izjavu zа Assosiated Press: "Ovdje je Svjetski Učitelj". Početkom 1929. godine onа piše Krishnаmurtiju, da bi ga htjelа postаviti za vođu Teozofskog društvа, sjediti do njegovih nogu i slušаti ono što on govori — no on na to ne pristaje. Vodeći teozofi u svojem entuzijаzmu ne primjećuju da već tri godine Mesija govori čudne stvari koje se nikаko ne uklаpaju u teozofsku doktrinu.

 Nа kraju, 3. kolovoza 1929. godine, u prisustvu tri tisuće  članova Društva, Krishnаmurti donosi odluku da rаspusti Red Zvijezde. On govori o bezuvjetnoj šteti аutoritetа i njegovom podčinjavanju o tome da nema puta do istine i da ne treba misliti da je bilo kаkvа orgаnizаcija sposobnа voditi ili da može nаtjerаti ljude da idu zаdаnim putem. I onima koji zaista hoće nešto shvatiti i hoće surađivati nije nužnа nikаkvа orgаnizаcija i nikаkav аutoritet, osobito ne аutoritet Svjetskog Učiteljа. Buddhа i Krist nisu pretendirali nа božanstvo, to su im prikačili njihovi učenici. On vidi zаdаću u tome da oslobodi čovjekа od strаhova, od uvjetovanosti, od ogrаničenosti, а ne u tome da mu se grade nove krletke religije, sekti, teorije ili filozofije. Da bi se spoznao svijet nužno je biti slobodan.

Teozofsko društvo je primilo strаšan udаrac i požurilo se odvojiti od Krishnаmurtija. Za Anne Bessаnt to je bio krah plаnova koje je kovala cijelog svog života, no njena vjerа u Krishnаmurtija i ljubav prema njemu nisu se pokolebаli, onа je do svoje smrti, 1933. godine, smatrala da on bolje znа što treba i činilа je sve da bi on mogao produžiti svoju djelatnost.

Uskoro su svi fondovi Redа bili likvidirаni, а ovlаsti i funkcije vrаćeni prvobitnoj upravi. Ipаk su teozofske dvorane i dаlje bile otvorene za Krishnаmurtija, а teozofska društva objavljivala njegova djela.

 Poslije raspuštаnja Redа Krishnаmurti je živio u Kаliforniji  do 1947. godine skromnim, povučenim životom. Buka oko njegovog imena je utihla, no on je i dalje znаmenit. Poznata je priča o tome kаko je mjesni šerif uhitio grupu "skitnica" nа pikniku oko Krishnаmurtija. Među "skitnicama" su bili Gretа Gаrbo, Chаrlie Chаplin, Bertrand Russell, Christopher Isherwood, Aldous Hаksley i drugi.

 Do 1939. godine Krishnаmurti je nekoliko puta dolazio u domovinu u Indiju i nastupаo pred brojnim аuditorijem, no Indija ga još nije bila spremna shvatiti. Tek 1947. godine, poslije Drugog svjetskog rata, s promjenama u cijelom svijetu, zadobivši nezаvisnost, Indija je bila spremna slušаti Krishnаmurtija. On se vraćao u svoju domovinu i predaje svima energije ljubavi, suoosjećaja i istine, koji su se nаkupili u njemu tijekom godina, provedenih u izvanjskoj             nedjeletvornosti.

 I ta bujica nije prestajala teći do sаme njegove smrti 1986. godine. Tijekom četrdeset godina on nastupа pred аuditorijima od više tisuća ljudi u Indiji, Švicаrskoj, u Americi i drugim zemljama. K njemu dolaze ljudi raznih uzrаsta i staleža i nitko to ne odbacuje.

 Krishnаmurti ne obećava i ne dаje utjehe, no u okružujućoj аtmosferi dobrа i ljubavi i najokrutnija istina se prihvaća kаo blаgo i sposobnа je proizvesti duboke promjene u dušаma i umovimа   ljudi.

 Krishnаmurti je umro 17. veljače 1986. godine, veliko "Ono" je napustilo tijelo Krishnаmurtija ostаvivši nаm zаgonetnu filozofiju, u kojoj se ne primjenjuju tаkve riječi kаo što su "metod", "sistem", "logički izvod" — sva njegova filozofija se gradi nа insight[3]-u, nа ozаrenju, bljesku uma, on osvjetljava istinu i dаje neposredno pronicanje u nju. On ne predlаže sаmodiscipline i molitve, on nije poklonik joge. Nа svim svojim predavanjima Krishnаmurti govori o rаzvitku spoznаje, o tome da je život trаnscendentаlnа spontаnost, "kreativna stvarnost”. Samo spoznаja tаkve stvarnosti, otvorenost čovjekа prema dinаmičkom protoku iskustva, bez izborа, vodi ga k potpunoj spoznaji i potpunoj ljubavi. Ta spoznаja bez izborа u svakom času, u svim životnim okolnostima – jest  jedina efektivnа meditаcija. Osnovno u učenju J. Krishnаmurtija jest predodžba o slobodi. Sloboda od vanjskih i  unutarnjih upliva i pobuda, koje ogrаničavаju pogled čovjekа nа život. No kаko sačuvati čistoću dječjeg opažanja, istovremeno usvаjajući stereo­tipe mišljenja tog društvа, u kojem čovjek živi? Krishnаmurti ne dаje jednoznаčni odgovor nа to pitanje smatrajući da je istinu neophodno postići sаmostalno: "Ja vas ničemu ne učim, ja samo držim svjetiljku da biste bolje vidjeli, а želite li vidjeti to je vаša stvar."

           

Preveo s ruskog: Žarko Milenić

           

---

[1]    Sanskr.  svećenik koji je prisegnuo na krajnji zavjet odricanja u skladu s hinduskom obredima (prev).

[2] Sanskr. Ucitelj covjecanstva (prev).

[3] Eng. Samospoznaja (prev).

Sergej Glovjuk: Ti i Ja

                                                                                                                                              

Ti - takva kao svi,                                  

no Ti si dostojna

izgubiti nekoliko riječi,

 i ja tonem u njih,

preliven melasom.

I neću im se suprotstavljati

u mučnoj agoniji,

nego žudnim i brzim gutljajima

gutam njihov slatki otrov.

Кada Ti pjevaš,

Ti držiš moje obnaženo srce

rukom iskusnog hirurga,

a ja, hladan, ležim pod reflektorima,

gledam oštre skalpele,

i  molim da bude bez anestezije.

 Jer anestezija  slabi patnju.

A moja patnja si Ti,

 i što je manje patnje,

tim je manje Tebe,

a meni  trebaš samo Ti.

I zašto oduzeti Tebe iz Tebe.

Mene odavno više nema.

Postojiš samo Ti…

I ja se više bojim izgovarati

 Taj čudni zvuk - ja.

 Jer iza njega ništa nema,

 osim trenutnog daha vozduha.

 Bez tebe sam nula ili čak minuc jedan

iz reda imaginarnih brojeva.

S vremena na vrijeme

 ja grčevito zarivam ledolom volje

 u hladni led nebistvovanja,

 činim još jedan pokušaj da se izvučem

 i opet se raskopavam i letim

po strmoj, skliskoj stijeni

svoje samoće.

Letim, razmotavam klupko nade,

visim nad ponorom,

jedva se uhvativši za rub vjere i ljubavi.

 Naprežem zadnju snagu

 i puzim nagore,

jer si tamo Ti!

Ja ne znam koliko da puzim još.

No Ti si tamo!

Svaki put počinjem sa iste tačke.

 No zašto ne vidim Tebe?!

 Ti postojiš

 i svijet se okreće oko Tebe.

 Bruno i Кopernik su pogriješili

 i pusti me da ih okrivim za jeres

 i da ih odvedem na lomaču,

 no svijet se okreće oko Tebe.

Jer sva vasiona si Ti.

 A galaksije su djelići Tvojih suza.

 Suza radosti i tuge.

 Mliječni put,

crveni i bijeli patuljci,

crne rupe,

magline i pulsari  –

to je sve samo oblik tvoga ovaploćenja,

zavisi samo od Tvojih kaprica.

Oni samo podcrtavaju ništavilo moga ja.

Кo sam, ja - jadna luda,

drznuo se staviti na opšti uvid.

Jer Alfa i Omega si Ti,

a ja čak ne mogu iščeznuti bez Tebe.

 Bez Tebe ja ne mogu zaspati i ne mogu se probuditi.

Ja mogu samo zatvoriti oči

i utonuti u privid sna,

i sa lučima Tvoga sunca ponovo ih otvoriti.

I misliti da sam se zbilja probudio.

 Čak se ohrabriti bez Tebe ne mogu.

Ništavni, lutajući mjesečar,

 jer čak teže i omjera bez Tebe u meni nema!

I plot moja je mašta.

Bez Tebe ja  sam zero, nihil.

Jer sva materija samo je Tvoja odora,

satkana od Tvojih nježnih energija.

A sve gravitacije, turbulentnosti,

Eksplozije i implozije

su samo tragovi

Tvoga gnjeva i radosti,

samo nastale varijacije

tvoga  raspoloženja.

Bez Tebe u meni nema

ni oblika, ni smisla

mene nema u prostoru.

Postoji samo nešto

što se kreće Tebi i za Tobom.

Slijepo, nemušto, pokorno,

samo Ti

možeš zaustaviti

hod moga vremena.

Sergej Glovjuk je pjesnik i  prevodilac. Član je Udruženja književnika Russije, počasni član Udruženja književnika Srbije, počasni član Udruženja književnika  Makedonije, počasni član Udruženja književnika Crne Gore. Autor je zbirki poezije «Gutljaj» (1991), «Tačka povratka» (1997), «Stara novčanica» (2008) i nekoliko prevedenih zbirki pjesama. Propagandist je kulture slovenskih naroda. Predsjednik je Međunarodne agencije humanitarnih inicijativa «Iz vijeka u vijek». Inicijator je i sastavljač antologija poezije slovenskih književnika u seriji «Slovenska poezija. XX - XXI. IZ VIJEКA U VIJEК». Organizator je međunarodnog festivala slovenske poezije «Pojuća pismena».

S. I. Hsiung: NEBESKI MOST (odlomak)

S. I. Hsiung: NEBESKI MOST (odlomak)

Sjeme lubenice neće dati korov,

Ni koprivu, ljubicu

Ako posadite milost ili pohlepu,

Nebo  neće zaboraviti.

Ponizni autor je vrlo počašćen da započne svoju knjigu o filantropiji. Pod blještavim suncem vrućeg dana 7-og mjeseca 5-e godine za vladavine Cara Kwang Hsua (1879), nekoliko ljudi su se znojili i stenjali na svom teškom zadatku obnove malog mosta preko rječice - oko 25 lija (li je otprilike trećina milje) južno od grada Nanchanga, sjedišta pokrajine Kiangsi.

Javnost nije imala povoda da zahvaljuje tim marljivim ljudima;  oni su bili plaćeni za svoj rad. Iako su radili neobično teško jer je taj posao tražio više ruku, što je bila posljedica pogreške u proračunu njihovog šefa, graditelja. On se bio prihvatio tog posla za osamdeset taela u srebru[1] i morao je da se pridržava te pogodbe. On je trebao da zna od samog početka da je to bilo nedovoljno,  no on je bio oštroumni poslovni čovjek. Vjerovatno, kada je uvidio da ne bi mogao dobiti više, on je pomislio da je bolje da prihvati umjesto da ozlovolji svog starog klijenta. On je rekao svojim ljudima tupo da će i s najjeftinijim materijalom na tržištu, morati da nađe neki drugi način da se podmiri taj gubitak. Naravno da su radnici morali dati svoj doprinos trudeći se više nego ikada.

Čovjek kojeg graditelj nije usudio da vrijeđa je bio Ming Li. On je bio filantrop po zanimanju, i zbog svoje odanosti za takav izvrsni i hvalevrijedni rad, Nebo mu je bilo vrlo sklono. On je bio sada daleko najbogatiji čovjek u okrugu. Praktično sva rižina polja, na mnogo lija udaljenosti okolo, su bili njegova imovina i s nekoliko izuzetaka svi seljaci su bili njegovi stanari. On je bio velikodušan po prirodi i nijednom nije odbio dati čaj ili rižu prosjacima koji su dolazili pred njegova vrata. On je vjerovao da Nebo nikad neće dozvoliti da dobročinstvo bude nenagrađeno.  Onaj koji je imao zdjelu čaja od njega bi zalio neko od njegovog bilja, a onaj koji je imao njegovu hranu je bio siguran da ostavlja nešto đubriva u svojim rižinim poljima prije no što bi otišao van granica njegovog posjeda.

Ming Li je živio u velikoj palati sa žutocrvenim vratima oko šest lija sjeverno od tog mosta i to mjesto je dobilo naziv prema selu Lijeve porodice. Tamo je bilo oko petsto domaćinstava u selu te, izuzmu li se nekoliko trgovaca, svi stanovnici sela su bili poljoprivrednici. Iako nije bio starješina klana Li, Ming Li je sebe smatrao mnogo važnijim od načelnika sela čija mala koliba, sa zidovima od blata i sa ispletenim krovom, ne bi pristajala da bude ni Ming Liova štala. Strogo uzevši naš filantrop je bio zauzeo samo polovinu tog impresivnog dvorca. Ali samo je njegova polovina bila ona koja je impresivna, drugu polovinu je zauzimao njegov beskorisni mlađi brat, Kang Li, koji praktično nije bio vrijedan pomena.

Unutar tih lijepih lakiranih kapija je bilo prostrano dvorište koje je vodilo do dva para sporednih ulaza, i tu je počinjala označena razlika privatnih domaćinstava dvojice braće. Dok su kapije zdesna, koje su pripadala Mingu Liju, bile sjajno ofarbane i alke bile uglancane, one lijevo, koje su pripadale Kangu Liju, su bile u tako lošem stanju da se, i kada su bile zatvorene, mogla vidjeti unutrašnjost kuće kroz pukotine panela.

Uprkos tako dobrom održavanju svoje kuće, Ming Li je rijetko davao novaca za ukrašavanje zgrade. To je bilo uvijek kada bi sastavio veliki ugovor sa graditeljem za rad u vezi s nekom filantropskom svrhom i kada bi tražio od graditelja da renovira dio njegove kuće kao dio pogodbe. S godinama ga je graditelj dobro upoznao, nikad on nije sam trebao pomenuti takve popravke. Graditelj je sada znao da je njegova dužnost da vidi da li se Ming Liova kuća još uvijek drži u savršenom stanju. I još je tamo bilo šest slugu u kući. Kako Ming Lijevo domaćinstvo nije činio niko drugo osim njega i njegove žene, domaćini su imali puno vremena da se brinu o izgledu te sjajne kuće, ili, da budemo tačniji, pola kuće.

Za seosku kuću poput te domaće osoblje od šest slugu bi se smatralo ekstravagantnim. Ming Li, iako vrlo velikodušan po prirodi, nikad ne bi podržao ekstravaganciju. Činjenica je  da on, u stvari, nije skoro ništa plaćao te ljude. Za velikog filantropa, šest slugu su bili teško dovoljni. Zbog svoje profesije, on je morao održavati društvene veze s uticajnim ljudima, kao što je prefekt njegovog okruga pa čak i prefekt te oblasti. Stoga je on morao da ima ta-ya (batlera), erh-ya (lakeja), portira, kuvara, baštovana, dvije kućne pomoćnice za centralne i spavaće sobe, i bar dvije pomoćnice za kućanske i povremene poslove. Ali uz Ming Lijevu ekonomičnu upravu, šest slugu — dvoje njih je bilo maloljetno — je bilo na pretek da se brinu za sve potrebno u njegovom domaćinstvu.

Stari Wang, koji mu je prvi došao da traži posao kao učitelj bio mu je daljnji rođak, dobro obrazovan ali nesposoban da zarađuje za život. Njegov rukopis je bio užasan i on nikad nije stekao poštovanje svojih učenika. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja konačno je pristao da vrši dužnost počasnog knjigovođe za kuću Ming Lija u zamjenu za smještaj i hranu. Ming Li mu je dodijelio sobu iza prednjih ulaznih vrata i Wang je bio obavezan da pogleda ko zvoni i da primi vizit karticu i odnese je u kuću kada god je tamo bio pozivač. On je razumio savršeno dobro da Ming Li, koji nije vjerovao nikome (uključujući i svoju ženu) kad se radilo o novcu ili računu, nije imao potrebu za privatnim knjigovođom, i tako je on morao pokušati da bude koristan u kući na druge načine. Onoliko dugo koliko je mogao da nosi dugu haljinu, koji je bila jasna naznaka da je pismen, njemu nije padalo na pamet da vrši dužnosti batlera ili portira, omogućivši da ga niko ne naziva takvim nemilim zvanjima.

Stari Chang je bio angažovan kao kuvar u vrlo razumnoj mjeri, a Ming Li nije vidio razloga zašto ne bi mogao da proširi vlastite mjere da se obrađivanje velike cvjetne bašte, s druge strane kuće, ne preusmjeri u kuhinjsku baštu. Dok je radio sav teški posao, stari Wang je često pomagao u lakšim poslovima. Zaista, ta kuhinjska bašta je davala više povrća nego što je domaćinstvo moglo da potroši i Stari Chang je mogao da prodaje rano ujutro na pijaci danima ono što bi uštedjeli. Zarada od te prodaje je pokrivala više od plate Starog Changa. Od dviju kućnih pomoćnica, Kao Ma je imala skoro šezdeset godina. Ona je došla u kuću sa njenom gospodaricom kao nevjestina sobarica. Ona nije bila ni za koga vezana i nije dobijala platu. Njen gospodar je uredio tako da njene plate investira sve dok one ne postignu okrugli iznos, kako bi kupio za nju dobar mrtvački sanduk i priredio joj pristojnu sahranu kada bude umrla. Wen Ma, mlađa kućna pomoćnica, je pružala svoje usluge besplatno u zamjenu za hranu i stanovanje jer je bila vrlo zahvalna Ming Liju koji je bio našao mali posao za njenog supruga u kancelariji prefekta. Dvije druge pomoćnice, Shuang Fu i Weida Xingfu, su ušle među poslugu kada su imale oko dvanaest godina. Do onog vremena kada bi se mogle vjenčati, njihovi budući supruzi morali su da plaćaju Ming Liju troškove njihovog izdržavanja.

Međutim, Ming Li nikako nije bio zadovoljan svojom poslugom. Često se žalio da su mu oni veliko opterećenje. Njihove plate, znao je da kaže, su bile male, ali on je, za njih šest, obezbjeđivao odjeću, hranu i stanovanje.  Zbog toga se kajao. Sva njegova nošena i stara odjeća i njegove žene, što su je trgovci polovnom odjećom odbili da kupe, morala se dati slugama. Iako je ona mogla da izgleda malo otrcano, bila je još uvijek nosiva, i on je mislio da je mudro da se obuče njegova posluga tako jer je to očito upućivalo njegovim prijateljima da je on zarađivao novac samo zbog svoje filantropije. Što se tiče stanovanja bilo je istina da ga to nije koštalo ništa dodatno, ali njihova hrana je bila glavni problem. Svi su oni bili veliki  izjelice i on je bio obavezan da ih nudi, u skladu s običajem, mesnim jelom dva puta mjesečno. To je on bio nazvao ya-chi ili “žrtvovanje zubima”. Svakog prvog i petnaestog u mjesecu on je morao da kupi  kati (otprilike 600 g) svinjetine da bi je skuvali u velikom kotlu i to je bilo nazvano mesna supa. Među slugama, međutim, to je imalo drugačiji naziv. Oni su govorili o tome kao o “svinji u Istočnom jezeru[2]”, što je opisivalo koliko je mesa i koliko mnogo voda bilo u tom jelu. Nažalost Kao Ma je bila pobožni sljedbenik nekih budističkih načela. Ona se strogo držala posta koji je bio 1-og i 15-og u mjesecu. Ona se prihvatila te religijske dužnosti u nadi da će joj Nebo pružiti bolji život u njenom sljedećem životu. Stoga je morala biti vegetarijanka tokom cijele godine a drugih pet slugu je dalo sve od sebe da je potakne u tome da ostane pri svojoj hvale vrijednoj odluci.

Nepotrebno je reći da vlasnik druge polovine kuće nije imao slugu. U stvari Kang Li ih ne bi mogao ni imati čak i kad ne bi bio protiv držanja slugu. Iako su Ming Li i Kang Li bili braća, i živjeli tako blizu međusobno, nije bilo dviju osoba koji su bili više različiti. Od smrti njihovog oca, Ming Li, koji je bio predložio i bio izvršilac diobe porodične imovine, je prošao hiljadu puta bolje nego Kang Li. Kao stariji sin,  Ming Li je naslijedio malo više. Dok je Kang Li boravio tamo i jeo svoj posjed (kako se kaže u poslovici), Ming Li je bio vrlo aktivan u upravljanju svojim dijelom. On je smanjio svoje domaćinske troškove i, potaknut svojom velikodušnom prirodom, omogućio svojim brojnim stanarima da ne plaćaju kiriju tokom cijele godine — uz jedan uslov da sve te kirije trebaju biti znatno povećane od sljedeće godine. Na taj način, i sa srećom koje mu je Nebo dala, zbog njegovih filantropskih djela, on je mogao da kupi gotovo sve nekretnine u okrugu.

Zato što je učinio toliko za milosrđe, Ming Li je mogao lako za sebe da obezbijedi lijepu veliku kuću u gradu po niskoj cijeni. Ali njihov otac, koji je,  čini se, predvidio za Kang Lija neizbježnu nesreću, im je bio zabranio da napuste jedan drugog, tako da bi oni mogli da brinu jedan od drugom ako bi jedan od njih zapao u teškoće, te je ta posljednja želja na njegovoj samrtnoj postelji učinila da obećaju da se nikad neće odmaknuti od svog posjeda sve dok ne umru. Iako je zdanje bilo praktično podijeljeno na dvije kuće zidom u sredini, tamo su bila dva prolaza da bi ih učinila bliskijim. Jedan je bio u prednjem dijelu Ming Lijeve strane, vodeći do Kang Lijevog prednjeg dvorišta i odatle do velike bašte koja je bila krajnje lijevo. Drugi je bilo iza Kang Lijeve strane, vodeći do kuhinje Ming Lija, i odatle do štala koje su bile krajnje desno.

U podjeli cijelog zdanja, oni su imali velikih teškoća po pitanju bašte i ambara, što im se obojici činilo prijeko potrebno. Bilo bi nemoguće za Ming Lija da ima samo ambare i da ostavi cijelu baštu Kang Liju, i jednako je bio nemoguć drugi način, no Ming Li se konačno dosjetio rješenja. On je predložio da bi trebao da koristi baštu i zauzvrat bi njegov neiskorišten dio ambara uvijek trebao biti stavljen na raspolaganju njegovom mlađem bratu.

Taj dogovor se kasnije ispostavio vrlo zadovoljavajući za Ming Lija. Za Kang Lijevu zalihu riže, što je bio njegov jedini izvor prihoda, sveden godišnje na malu količinu, i mali prostor u dijelu jednog od Ming Lijevog ambara bio je sve što je bilo potrebno. Što se tiče bašte, Ming Li je koristio svoj dio u najvećoj mjeri iskorjenjujući sve ukrasno cvijeće i beskorisno drveće, što su posadili njegovog otac i djed, i tamo uzgajao samo kućno povrće. On je rekao da je pogodba pogodba, i da on bio vrlo žalostan zbog svog mlađeg brata kada Kang Li ne bi dalje koristio ambare. Iako filantrop Ming Li je rekao da nema simpatije za rasipnika koji bi mogao potrošiti imovinu tako brzo.

Za svoju porodicu Kang Li je bio ne samo trošak nego i problem. On je bio pametniji od njih dvojice i bio ne samo omiljeno dijete svojih roditelja nego i omiljeni student svojih profesora. Usprkos tome što je bio briljantan dječak i učenik,  Kang Li nije prošao na prvom državnom ispitu i stoga je razočarao svoju porodicu što nije stekao činovnički naziv “kultivisani talent”. Ni Ming Li nije prošao, ali on je pokušavao i pokušavao vrlo često — samo je to bilo bez koristi. U slučaju Kang Lija to je bilo zato jer on nije ni pokušavao. I kada je na kraju pokušao, on je jednostavno ispustio svoju šansu badava!

Jednom u svom životu Kang Li je pristao na nagovor i napokon ušao u zgradu gdje se odvijao državni ispit. Tamo je, dovršivši eseje i pjesme na vrijeme, vidio u sljedećoj prostoriji starca sijede kose i brade koji je pokušao da se objesi. On je požurio da ga spasi i pitao ga za razlog tome. Rekao mu je da je to bio posljednji napor starca, koji je znao  da ni idući put neće uspjeti. Kang Li se, pogledavši starčeve papire, složio da je to vrlo moguće. Tako je on zamijenio svoje papire sa starcem;  i rezultat je bio - njegovo ime nije bilo na popisu, a starac je prošao s počastima. Naravno on nije tražio naknadu od starog “novog kultivisanog talenta”, nikad nije volio čak ni da se pominje novac, iako ga je trošio nehajno.

Kada su ga ljudi pitali za rezultate ispita, on im je priznao da nije uspio, ali da se osjećao daleko srećniji čovjek.

Nakon toga iskustva niko ga ne bi nagovorio da priđe ni blizu zgrade u kojoj su se održavali ispiti. Na kraju krajeva, nadati se da prođeš znači nadati se da dobiješ mjesto u vladi, a on je krajnje mrzio državne činovnike. Kao njegov dobri stariji brat, Ming Li, on je pokušao s trgovinom kao on,  no trgovina se ispostavila manje unosnom nego bilo šta drugo. Kao poslovan čovjek, činilo se da je bio vrlo uspješan gomilajući veliki promet, no za nekoliko mjeseci on se vratio trijumfalno s manjkom svog kapitala. Tako daleko od razmišljanja o profitu, on jednostavno ne bi mogao natjerati sebe da uključi čak svoje lične troškove u cijene svoje robe. U njegovom mišljenju, prodati bilo šta iznad onoga što je on platio je bio nepošten posao.

Što se tiče poljoprivrede, sa čime je on pokušavao  godinama, rezultat njegovog rada je učinio da se njegov stariji brat smijao toliko da je ta tema uskoro postala porodični vic. On se brinuo o malom komadu rižinog polje sa ciljem da eksperimentiše sa svim svojim fantastičnim idejama;  ali dobit od usjeva ni jednom nije bio pokrio pola plata poljoprivrednih radnika koje je privremeno bio angažovao tokom sezone. Iskreno je priznao da je čovjek bez profesije i nazvao sebe “veliki gospodin”;  ali je rekao da je bio određen da vaspita svog sina, kada je on imao samo dvije godine, da bude dobar poljoprivrednik, a ta izjava je u svih izražavala prezir.

Iako je Ming Li hvalio sebe kao, u svakom pogledu, vrijednog člana svoje porodice, bile su dvije stvari na kojima je zavidio svom nedostojnom mlađem bratu. U prvom redu on je lično znao da je bio mnogo gori u učenju od njegovog brata i da nije mogao nikad uspjeti na državnom ispitu, a nije bilo na svijetu ničega što je želio više nego da bude “kultivisani talent” — i onda, naravno, državni činovnik. Iako ni Kang Li nije uspio na ispitu, bio je poznat i dobro primljen od strane svih da je ako bi se pobrinuo, mogao bez teškoće da se nađe na popisu. Ming Liju je bilo drago da njegov mlađi brat nije bio ni za šta i on je lično ugrabio priliku da donira vladu, za koju je bio nominiran kao prefekt u rezervi. Kako nije htio da doplaćuje, to je bila tek prazna titula koja mu je pružala zadovoljstvo nošenja zlatnog dugmeta sedmog stepena.

Preveo s engleskog: Žarko Milenić

---

[1] 1 tael je 1,3 unce u srebru. 1 unca je 28,35 g

[2] Jezero kod Wuhana, površine 88 kv. km, jedno od najvećih u Kini.