subota, 25. lipnja 2016.

Žarko Milenić, Intervju za POIESIS







 Razgovarao: Peter Semolič

Rođen si u Brčkom, kako se sjećaš Brčkog iz onog vremena? Kako se sjećaš svog djetinjstva i na koji način se tvoje djetinjstvo upisuje u tvoj književni rad?
Djetinjstvo je bilo vrlo važno u mom životu i odredilo puno toga što se kasnije dogodilo. Brčkog iz onog vremena se sjećam s nostalgijom. Kad smo mladi sve nam se čini ljepše i bolje nego kad smo u zrelim godinama makar tako i ne bilo. No u Brčkom je u to vrijeme zaista sve bilo bolje. Puno toga iz djetinjstva je ušlo u moje djelo i ne samo u prozu koju bi neki odredili kao „književnost za mlade“, mada je u mom djelu te granice teško povući.
Pišeš poeziju, prozu i dramu. Ali čime si počeo -  pričom, dijalogom ili stihovima? Kako je u tvoj život došla poezija i koji pjesnici su najviše utjecali na tvoje početke?
Počeo sam pričom sedamdesetih, kao gimnazijalac, da bi se, kao student, više okrenuo poeziji i priče koje sam kasnije pisao doimaju se često kao poezija u prozi. Osamdesetih sam se okušao u drami i to su bili zapravo poetski dramoleti. Čitao sam osamdesetih puno poeziju i na mene su utjecali Trakl, Kavafi, Šimić, Kosovel... Ponajviše ekspresionisti.
Na koji način pišeš pjesme i na koji način prozu – da li tu ide sličan proces ili se među sobom ipak razlikuju? I kako je to s dramom? Slovenski pjesnik, prozaist i  pisac dramskih radova, Vinko Moederndofer zaključuje, da je pisanje drame bliskije pisanju poezije nego je to pisanje proze…
Za poeziju mi treba posebno raspoloženje i mogu tokom dana napisati samo jednu pjesmu, a prozu mogu pisati skoro svaki dan i to od jutra do večeri. I dramu mogu pisati kao prozu mada se slažem da je pisanje drame bliže pisanju poezije. Ne čudi da se drama u stihu tako dugo održala i bliski su mi dramatičari pjesnici kao što su na našim prostorima Ljubomir Simović (koji piše drame i danas u stihovima) i Miodrag Žalica, najbolji BH dramatičar.
Kako vidiš, doživljavaš prevođenje i pisanje vlastitih djela, poezije, proze i drame?
Prevođenje je također kreativan proces no meni iziskuje manje napora i ja mogu prevoditi duže nego što mogu pisati. I prevodioci imaju svoj stil. Meni su bliskiji prozni pisci koji imaju poetski stil i takve više volim prevoditi mada je to teže od onih koji teže više dokumentarnom. Više volim prevoditi dramu od proze, no izdavači mi uglavnom traže da prevodim romane, dok s kazalištima nemam kontakata.
Studirao si ekonomiju. Danas živimo u društvu, gdje naš pogled na svijet određuje baš ekonomija: vrijedno je ono, što ima neku ekonomsku vrijednost. Čini mi se, da su mnogi pisci pomalo zbunjeni zbog toga – da li možda imaš neku misao o tome, kakvo stajalište pisci, pjesnici, a također i većina ostalih umjetnika, zauzimamo prema današnjem društvu? Da li da pristanemo na to, da nas mjere samo po količini prodanih knjiga, ili da se tome odupremo, što opet postavlja pred nas pitanje, kako da se odupremo…
Da, studirao sam ekonomiju stjecajem okolnosti jer sam zakasnio na upis studija književnosti i što je u to vrijeme to bio jedini fakultet u Brčkom, na žalost. Bio sam loš student i imam averziju prema ekonomiji te i prema takvom društvu koje više cijeni materijalno od duhovnog. Pisci trebaju uvijek biti kritični prema društvu a današnje je vrijeme vrlo zahvalno za to. Na žalost su i danas u prvom planu bestseller pisci koji, srećom, danas jesu sutra nisu. Dobro je rekao, meni vrlo drag pisac, Borges da je pisanje bestsellera kao prostitucija. Njegova djela nikad nisu imala velike tiraže. Naravno da treba da se odupremo takvim mjerilima, no teško je to u ovakvom vremenu i u ovakvom odnosu društva prema piscima koji danas skoro ništa ne znače.
Poslije studija promijenio si puno različitih poslova, od fizičkog radnika do novinara i profesionalnog književnika. Tvoja biografija tako više sliči biografiji nekog američkog ili ruskog pisca nego pisca s područja bivše Jugoslavije. Što su ti ta iskustva donijela kao piscu? Da li smatraš, da je za pisca, pjesnika, bitno da ima što šire društveno iskustvo?
Da, moja biografija je nalik onoj nekog američkog pisca ili sovjetskog pisca u emigraciji. Takva iskustva su mi donijela zahvalnu građu za moja djela. Da sam studirao književnost sve bi bilo drugačije no volio bih da jesam. Ne mislim da je za pisca to bitno, ima sjajnih pisaca koji su vodili naoko monoton život, no zato su sanjali zanimljive snove.
Redovit si gost različitih literarnih festivala i rezidencija po cijelom svijetu, a također priređuješ i Međunarodni pjesnički festival u Brčkom. Da li su ovakvi susreti značajni za same stvaraoce i na koji način su značajni?
Značajni su svakako jer donose nova iskustva. Značajni su i kontakti koji se tada uspostavljaju. Često se dogodi da poslije njih dolazi do novih prijateljstava, prijevoda i razmjena gostovanja, što je dobro.
U pjesmi, objavljenoj na Poiesisu, govoriš o »naopakom svijetu« - kad sam je prevodio, dobio sam u nekom trenutku utisak, da bi to mogla biti i metafora za države bivše Jugoslavije. Kako doživljavaš današnju BiH, a pogotovo Brčko distrikt? I kako vidiš današnju poeziju, koja nastaje na tlu BiH?
Ta je pjesma nastala na osnovu jednog sna, ali je, naravno, i odraz stvarnosti. Bilo bi to zahvalan zametak romana ili drame i upravo bi to mogla biti takva metafora. O BiH i Brčko distriktu bi se moglo puno govoriti, na žalost više toga lošeg nego dobrog. I prije rata se puno toga kritiziralo i ja sam sam kritizirao, ali danas za to ima puno više razloga. Poeziju u BiH znatno manje pratim nego što sam to činio prije rata. Zbog sadašnjih preokupacija čak bolje poznajem suvremenu rusku od bh poezije te ne mogu govoriti o tendencijama u njoj.
Danas živiš između Rusije i BiH. Da li možeš bilo kako usporediti literarnu scenu u Rusiji s onom u BiH? Ne znam, u kolikoj mjeri slijediš aktualno rusko stvaralaštvo u polju poezije ali da te ipak pitam: što se bitnog dešava danas u ruskoj poeziji, koje tendencije su danas u ruskoj poeziji najjače?
Te su scene vrlo različite prije svega zato što je Rusija mnogo veća i tamo se više čita i cijeni književnost. Pratim suvremenu rusku poeziju mada manje od proze. Mogu reći da je i danas jaka puškinovska tradicija rimovane poezije, često vrlo tradicionalne. Charles Simic je to svojevremeno rekao za poeziju Brodskog i stavio je iza npr. Vaska Pope ili Ivana V. Lalića i ja isto mislim. Pjesnici koji pišu tzv. slobodnim stihom su vrlo rijetki. Neke sam od njih prevodio poput zapostavljenog Kuprijanova. Prevodio sam i npr. pjesme Maksima Ameljina koji ponekad kombinira slobodni i vezani stih. Više slobodni stihom pišu mlađi ruski pjesnici koji čitaju i prevedenu suvremenu poeziju. No može se i u rimi biti moderan, što je uspjelo nizu savremenih ruskih pjesnika.
I za sam kraj još jedno pitanje, koje nije vezano za poeziju, ali koje mi je kao obožavatelju znanstvene fantastike veoma blisko: zašto si izabrao da pišeš i u žanru znanstvene fantastike? Što ti omogućava što ti neki drugi žanrovi ne omogućavaju?

Ja sam sedamdesetih (zlatnim dobom SF-a u Jugoslaviji) počeo s pisanjem SF priča i bio sam veliki čitalac SF-a i u osamdesetim. Pisci SF-a su bili ispred svog vremena ne samo po temama i idejama nego su pisali o onom o čemu drugi nisu pisali i bili kritičniji prema društvenim zbivanjima. Meni je satira uvijek bila bliska i to vrijedi i za ono što sam ja pisao u SF-u. Na žalost, kao i u drugim literarnim žanrovima mnogo toga u SF-u je loše s književnog stanovišta. Za mene je važnije kako se piše nego o čemu se piše te i u tom žanru više cijenim djela koja su književno vrijedna poput Bradburyja, Lema ili Braće Strugacki. Danas skoro i da ne pišem SF a bavim se njime više kao izučavalac ili prevodilac. Drago mi je što sam iz tog žanra preveo jedan roman sjajnog Jeffa Noona te uzbirku priča Mihe Remca, najboljeg južnoslavenskog SF pisca.

Nema komentara:

Objavi komentar