srijeda, 21. siječnja 2015.

Eugenio Montale

Еуђенио Монтале (итал. Eugenio MontaleЂенова12. октобар 1896— Милано12. септембар 1981) је био италијански песник, највећи представник италијанског херметизма.
Поезијом лишеном сваке речитости изражава тегобу савременог човека у њему отуђеном свету. Главна дела: Сипине костиПрилике,Олуја и другоСатураДневник 71. и 72. годинеСвеска за четири годинеАутодафеЛептир из Динара и друго. Добитник је Нобелове награде за књижевност 1975. године.

Eugenio Montale, veliki italijanski, usamljenički pjesnik XX stoljeća, u jednoj od svojih pjesničkih kritika, osjećajući da se odvojio od savremenog života, je maštao o ljudskom “sastanku suprotnosti” do efekta: “Ja sam se svjedočio o izvanrednom postignuću ljudskog mišljenja, koje je zaista spektakularno i nespretno i iz kojeg proizlazi jedinstveni zakon univerzalne vrijednosti, tj. za svaku ljudsku korist i napredak, postoji ograničenje koje je neko slabljenje ili gubitak negdje drugo, u toj mjeri da ukupni iznos ljudske sreće ostane isti kao i uvijek.” Montale dalje zaključuje: “Potpuno sam uvjeren da čovjek ima tendenciju da uskoči u utopiju ovako ili onako. Da bi umanjio tu svoju sklonost maštanju, čovjek bi mogao na kraju završiti kao jedna vrsta koja je manje inteligentna i manje prikladna za Zemlju.”

Jidi MajiaEugenio Montale

utorak, 20. siječnja 2015.

Asturias

Мигел Анхел Астуријас

Из Википедије, слободне енциклопедије
Мигел Анхел Астуријас
Monumento a Miguel Ángel Asturias en los Parques de Palermo.JPG
Споменик Мигела Анхела Астуријаса
Информације
Датум рођења10. октобар 1899.
Место рођењаГватемала (Гватемала)
Датум смрти9. јун 1974.
Место смртиМадрид (Шпанија)
Дела
НаградеНобелова награда за књижевност
Потпис
Мигел Анхел Астуријас (шп. Miguel Angel AsturiasГватемала10. октобар 1899 — Мадрид9. јун 1974) је гватемалски књижевник и добитник Нобелове награде за књижевност 1967. године.
Романописац и приповедач магичног реализма, био је под утицајем надреализма. Међутим, убрзо показује велико интересовање за индијанску митологију, сопствену домовину, живот сељака под колонијалним јармом, што се може видети још у самим насловима његових дела.

Биографија[уреди]

Студирао је на Сорбони, у Паризу, старе религије америчког континента. Под утицајем тих студија, као и сопствених истраживања Попол Вухa (шп. Popol Vuh), свете књига Маја Киче, 1930. године написао је Гватемалске легенде (шп. Leyendas de Guatemala), дело које реконструише живот и културу Маја.
Рођен је у доба диктатуре Естраде Кабрере (шп. Estrada Cabrera), у чије време у Гватемалу долази компанија Јунајтед фрут компани (енгл. United Fruit Company). Био је сведок прогона, чак и у сопственој породици, што је оставило дубок и неизбрисив траг који се огледа од самог почетка његове књижевне каријере у аверзији према апсолутној моћи. У току свог првог боравка у Паризу, почиње да пише роман Господин председник (енгл. El señor presidente) на основу једне кратке приче под насловом „Политички просјаци“ (шп. Los mendigos políticos) коју никад није објавио и која је била директна алузија на то доба диктатуре.
Када се вратио у Гватемалу, друга диктатура, диктатура Хорхеа Убика (шп. Jorge Ubico) утиче на Астуријасово књижевно дело које је једно време искључиво лирске природе. Из тог периода су „Емуло Липолидон“ шп. Emulo Lipolidón; 1935), „Сонети“ (шп. Sonetos; 1937), и други.
Одлази у Мексико, где коначно 1946. године објављује роман „Господин председник“, оштар напад на све врсте америчких „каудиљизама“.
Одлази у Буенос Ајрес где започиње дипломатску каријеру. Године 1951. објављује Јак ветар (шп. Viento fuerte), први роман у „Трилогији банана“ (шп. trilogía bananera), романима у којима обрађује беспоштедну експлоатацију Индијанаца и гватемалских природних богатстава компаније Јунајтид Фрутс. Следеће године објављује роман Људи од кукуруза (шп. Hombres de maíz) (1952.). Други део трилогије, Зелени папа, објављен је 1954. године. Године 1960. објављује и трећи део ове трилогије, „Очи покојника“ (шп. Los ojos de los enterrados).
Доласком на власт пуковника Хакоба Арбенса долази до политичке промене у Гватемали. Пуковник национализује земљу која је припадала северноамеричкој компанији Јунајтид Фрутс. Међутим, Арбенс ће убрзо бити збачен с власти о чему ће Астуријас писати у „Викенду у Гватемали“ (шп. Week-end en Guatemala1956).
Следе године изгнанства од којих неке проводи у Буенос Ајресу радећи као новинар. После рехабилитације 1960. године, радио је у различитим земљама као амбасадор.

Дела[уреди]

Вреди напоменути нека од најважнијих дела Мигела Анхела Астуријаса:
Kao što svi znamo, magični realizam, koji je jedna od najuticajnijih književnih pravaca u XX stoljeću, sada je u modi u cijelom svijetu. Gvatemalac, Miguel Angel Asturias, koji je najbolje pokazao svoj talent i uticaj u svoja dva glavna romana - Hombres de Maíz (Ljudi od kukuruza) i El Senor Presidente (Gospodin predsjednik). 

                                                                                           Jidi Majia

Toni Morrison

MORRISON, Toni (1931),
američka prozaistica

Romani Morrisonove opisuju iskustvo Crnaca u SAD-u, od ropstva do danas. Ona koristi povijest, ali ne kao glavni predmet već kao pozadinu  u senzitivnom i duhovitom opisu emocija i odnosa običnih ljudi. Ono što se dogodio njihovim precima, i crncima općenito, samo djelomično određuje što su oni danas. U romane Morrisonove spadaju Oko savršeno modro (The Bluest Eye, 1970), o djevojčici prema kojoj postupaju loše i koja bježi iz stvarnosti u maštu zamišljajući da ima plave oči;  Solomonova pjesma (Song of Solomon, 1977), o čovjeku koji pokušava naći smisao svog života istražujući prošlost svog naroda;  Tar Baby  (1981) o tenzijama između današnjih 'uspješnih' crnih ljudi (od kojih neki misle da su postigli uspjeh s kompromisom u odnosu na njihovu rasnu baštinu) i siromašniji (moguće čišći) njihovih sugrađana od kojih su se sada otuđili;  i Jazz (1992), čija se radnja odigrava dvadesetih u Harlemu. Njen noviji roman, koji je objavila nakon dobivanja Nobelove nagrade 1993., je Raj (Paradise), zagonetno djelo o rasnim i kulturnim sukobima u jednom gradu u Oklahomi gdje žive samo Crnci.
PROČITATI
Ljubav (Beloved – radnja se odigrava tijekom razdoblja nacionalne rekonstrukcije nakon Građanskog rata), Sula (o prijateljstvu dviju Crnkinja koje su odrasle u Ohiju  dvadesetih i tridesetih godina).
► Alice Walker: Meridijan (Meridian); Zora Neale Hurston: Njihove oči su gledale Boga (Their Eyes Were Watching God); John Edgar Wideman: Reuben; > James Baldwin: Kad bi Ulica Beale mogla govoriti (If Beale Street Could Talk).

Sedamdesetih godina XX stoljeća, svjetska književnost je bila svjedok temeljne metamorfoze što se pokazalo uzdizanjem subkulturnih pisaca i pjesnika koji su bili potvrđeni od strane glavnih kritičara. Toni Morrison je američka spisateljica, dobitnica Nobelove Nagrade 1993., poznata na engleskom govornom području po remek djelima kao što su Solomonova pjesma, Tar Baby, zbog njihove epske teme, živog dijaloga i detaljno opisanih likova. Većina njenih djela je prevedena na kineski, ukupno njih 6 ili sedam. 

Jidi Majia


ponedjeljak, 19. siječnja 2015.

Herta Müller

Herta Müller (Niţchidorf17. kolovoza 1953.), njemačko-rumunjska spisateljica i pjesnikinja poznata po svojim djelima koja vjerno prikazuju teror režima Nicolaea Ceauşescua, povijest Nijemaca u Banatu i progon rumunjskih Nijemaca kojeg je provodio Staljinistički režim, a kasnije i rumunjski komunistički režim u njezinoj rodnoj zemlji. Herta Müller je tijekom 1990-ih postala svjetski renomirani autor, a njezina su djela prevedena na preko 20 jezika. Također joj je uručeno preko 20 nagrada među kojima su Nagrada Kleist 1994., Nagrada Aristeion 1995., Dublinska nagrada 1998., Nagrada za ljudska prava "Franz Werfel" 2009., te, kao kruna karijere, Nobelova nagrada za književnost 2009.godine.

(Iz Wikipedije)

Neki od vas ste već mogli biti obavješteni o odluci 10. oktobra Nobelovog odbora za ovu, 2009. godinu. Rumunka po imenu Herta Müller je ne samo u Kini, već i u mnogim glavnim svjetskim silama, tako i u mnogim novinskim agencijama i profesionalne institucijama književnih studija, zatekla nespremnim. Niko nije znao ko je ta dama i kakva su joj djela. Jedan njemački kritičar je priznao da je od iznenađenja doslovno pao sa stolice!
Izvještači u Kini su prošli malo bolje nego njihovi kolege iz drugih sredina. Institut za stranu književnost, koji pripada Akademiji društvenih nauka, je bio preplavljen dolaznim telefonskim pozivima za povratnu informaciju i popratne podatke. Dogodilo se da je nekoliko pripovijetki novog dobitnika Nobelove nagrade objavljeno u prethodnom broju časopisa Svjetska književnost, zajedno s prilično površnim rezimeom o autoru. Gospođa Herta Müller, kao sam bio kazao, je gotovo mlada žena i određeni tip s Tajvana se pobrinuo da objavi njene priče, prevedene i objavljene u knjizi. Čujem danas da ona nije pipularna među čitaocima, dive joj se intelektualni pisci i kritičari. Njena djela uglavnom govore o manjinama u Rumuniji. Ona i sama potiče iz njemačke nacionalne manjine u rumuniji, provela je većinu svog života tamo do pada režima Nicolae Ceauşescua i emigrirala u Njemačku. Sada ona objavljuje na njemačkom, njenom drugom jeziku i većina njenih djela  je objavljena u njenoj gostujućoj zemlji.
Šta možemo da izvedemo iz ovog slučaja? Iznijeću moje proricanje. Želim da privučem vašu pažnju na novi trend posljednjih godina kada se u svijetu forsiraju pisci koji nisu poznati svjetskim čitalocima, ali s djelima već istraženim od strane profesionalnih istitucija iz oblasti književnih studija sačinjenih od profesora književnosti i kritičara kao što je bilo u slučaju 8. oktobra koji je postao veliki dan za nekoga koji je stekao slavu preko noći. Takođe smo primijetili za skoro 20 godina uzastopno, velika važnost je bila data prepoznavanje, do strane Odbora Nobelove Nagrade ili Goncourt Prix, talent s posebnim kulturnim porijeklom, fokusirajući se na njegov ili njen doprinos u posebnoj oblasti. Naravno, primat etničkog elementa se mora preklapati s univerzalnim temama. Jednodimenzionalni opis jednog naroda i jedne kulture ne dolazi u obzir. Svjesni napor na bilježenju događaja složenog duhovnog svijeta i junaštvo u kojem su protagonisti u patnji i agoniji uzdižu prema prilici je tražen i hvaljen.

Mnogi od zadnjih dobitnika nobelove nagrade, kako sam već konstatovao, najviše imaju regionalni status i pripadaju etničkoj manjini, te nisu poznati u ostatku svijeta. Ovaj novi trend kaže govori nam što zaista sada oko nas. Istina ne smije biti prikrivena tako da naglašavanje na kulturnom identitetu ili etnicitetu ne predstavlja nemar u izboru kriterijuma. Umjesto toga, novi dobitnik ne stupa na scenu bez ozbiljnog razloga. Osim tehničkih inovacija, jezičkog kvaliteta, bogate teme, nečije djelo mora biti ikona, odobrenje za njegovu intrinzičnu vrijednost, duhovni zapis posebne grupe ljudi, djelovanje na nekoliko nivoa značenja koje može biti shvaćeno čak kao sociološki i anthropološki relevantno, položaj klase sam po sebi više nego bestselleri, iako relativno nedostupno za sa širi krug čitalaca.
                                            Jidi Majia

nedjelja, 18. siječnja 2015.

García Marquez


MÁRQUEZ, Gabriel García (1928),
kolumbijski pisac

U García Márquezovom izmišljenom južnoameričkom gradu Macondo, mjestu izoliranom od vanjskog svijeta, vlada magični realizam: nema razlike između magije i stvarnosti. Jedna razina života je savršeno obična: ljudi se rađaju, rastu, rade, kuhaju, svađaju i tračaju. Ali postoji i druga, iracionalna i nadrealna razina postojanja. Žitelji Maconda (ako nisu ubijeni zbog politike, seksa ili obiteljske časti) žive 100, 150 ili 200 godina. Iako nemaju osjećaj za 'stvarnost' – oni kao djeca  misle da je led čudo i začude se kad čuju da je zemlja okrugla - oni znaju tajne alkemije, razgovaraju s duhovima, sjećaju se Corteza ili Williama Drakea. Macondo je nedovršen Raj, raj gdje instinkti vladaju i ništa nije nemoguće.  García Márquez opisuje njegove čarolije potanko i ono što se događa kada se oni iz vanjskog svijeta (generali, varalice, odvjetnici, biskupi) probiju da 'prosvijetle' Macondo. Za Garcíju Márqueza, Macondo znači cijelu Južnu Ameriku, i njegove priče su zakučaste političke alegorije. Ali on rijetko pusti da one preplave njegove knjige. Umjesto da bude razmetljiv, on otvori širom oči i govori nam o čudima.

STO GODINA SAMOĆE (CIEN AÑOS DE SOLEDAD, 1967)
Kad se pukovnik Aureliano Buendia suoči s odredom za strijeljanje, cijela povijest njegove obitelj bljesne mu ispred očiju. Isprva oni žive kao siromašni seljaci u jednosobnoj kolibi na rubu močvare. Oni se šire kao vršljike na trsu: sam Aureliano ima sedamnaest sinova i svi se zovu Aureliano. Članovi obitelji upijaju znanje, ljude i posjede oko njih i Macondo se čini kao da je nedohvatan. Napokon, pod vodstvom starog Aureliana, oni brane stare vrijednosti protiv invazije vlade koja želi nametnuti iste zakone u Macondo kao i svugdje, i dinastija bježi od stvarnosti, živeći samo u mašti, kao uspomena na to kakvi su ljudi bili prije no što se cijeli svijet promijenio.

García Márquezovi drugi romani su Pukovniku nema tko da piše (El coronel no tiene quien le escriba), Zla kob (La mala hora), Kronika najavljene smrti (Crónica de una muerte anunciada), Jesen patrijarha (El otoño del patriarca - monolog toka svijesti umirućeg diktatora), Ljubav u doba kolere (El amor en los tiempos del cólera – hipnotička priču o premošćenim šezdesetim godinama), General u svom labirintu (El general en su laberinto - o posljednjim danima Simona Bolivara) i O ljubavi i drugim nečistim silama (Del amor y otros demonios - o svećeniku i o XVIII. st. i 'ludoj' djevojci u koju se on zaljubi). Prvo mu je duže prozno djelo, pripovijest, Lišće na vjetru (La hojarsca). U njegove zbirke priča spadaju Dvanaest hodočasnika (Doce cuentos peregrinos), Nevjerojatna i tužna pripovijest o bezazlenoj Eréndiri i njezinoj bezdušnoj babi (La incredíble y triste historia de la cándida Eréndira y de su abuela desalmada) i Sahrana Velike Mame (Los funerales de la Mamá Grande). U njegova publicistička djela spadaju Vijest o otmici (Noticia de un secuestro - o kolumbijskim narko ratovima i njihovim posljedicama na obične Kolumbijce) i Priča brodolomnika (Relato de un náufrago).
PROČITATI
Ljubav u doba kolere.
> Salman Rushdie: Stid (Shame); Carles Fuentes: Terra Nostra;   > Mario Vargas Llosa: Teta Julia i piskaralo (La tía Julia y el escribidor); Machado de Assis: Epitaf za malog pobjednika (Memorias Posthumas de Braz Cubas - brazilski roman iz XIX. st. koji je predak latinoameričkog 'magičnog realizma').

                                                                                                         Nick Rennison - Kenneth McLeish


Sto godina samoće, po mišljenju mnogih o tom remek djelu, je hvaljen kao jedan od najvećih romana XX stoljeća, čija je tema uspon i pad mitskog, ali intenzivno stvarnog Maconda,  slave i propasti čudesne loze Buendía, tvoreći sjajni duhovni zapis o Indijancima kao i epsku sliku latinoameričkog života nakon pet stoljeća španskog kolonijalizma (stalno nasilje, represija i eksploatacija). Roman Sto godina samoće se često  navodi kao uzor magičnog realizma, stil pisanja u kojem se nadnaravni predstavlja kao stvarno, a stvarno kao nadnaravni ili neobično. García Márquez je postigao savršenu mješavinu stvarnog sa magičnim kroz majstorsko korištenje mita, legendi, indijanske koncepcije života, duše i smrti. Tri su glavna mitska elementa ovog romana: klasične priče koje aludiraju na utemeljenje i porijeklo, likovi nalik mitskim herojima i nadnaravni elementi. Pišući na španskom, García Marquez uvodi indijansko shvatanje vremena, drugačije od zapadne linearne progresije (na primjer, metafora istorije kao kružni fenomen, pitanje bezvremenosti ili vječnosti čak u okviru smrtnog postojanje), čineći njegovu fantastičnu priču kao izraz stvarnosti, iako preveliku i deformisanu. Taj magični realizam udara po tradicionalnim romanima, sa hvatanjem u zamku kao što je jednostavna priča, zaokruženi karakteri i zanimljiva radnja na način kako je to dopušteno u XIX stoljeću. Postoje takođe i zapaženi stepen uticaja Kafke, Hemingwayja i Faulknera u García Marquezovom tour de force.Roman Sto godina samoće je zadobio univerzalno priznanje. Njegova pomodnost sadrži pouku za nas manjinske pisce van glavnih književnih tradicija koje da to nije tek zavaravanje koje traga za inovacijama i originalnosti što bi trebala postati zapadna težnja. García Marquez uranja u rodno tlo i kulturu, povezano s neredom, zaostalošću i opasnošću u superlativima,  pojavivši se kao važan lik koja dopušta latinoameričkoj književnosti da dostigne kvalitet indoevropske književnosti da postane zajednički baštinik svih naroda. 

                                                                                                                                               Jidi Majia




ponedjeljak, 12. siječnja 2015.

ODSJAJ, LJETO



Žut  je odsjaj ljetnoga dana
Što mi se javlja opet u snovima
Taj sjetni film djetinjih dana
Koje ne spominje nitko

Opet idem bos po striženoj travi
Nitko ne sluša moje korake
Osim mrtvih koje sam oživio
Zagorio u pravcu zelene rijeke

Slušao sam pjesmu ne razumjevši
Riječi oproštaja samoubojice
Samo je season prizivalo ljeto
A sun plavu kosu šutljive djevojke

Je li živa moja bivša voljena
Koje se sjetim samo utorkom
Kakvog nisam sanjao
Kakvom se nisam nadao

Otišla je nekamo, nekome
Jer nije odgovorila na dječje pismo
Je li tako bolje? Ne zna kao ni ja
Sad sami smo, sami i daleki

            Bahčivandži, 12. 01. 2015.

četvrtak, 8. siječnja 2015.

Jidi Majia: VRIJEME

U selu mog plemena
nisam bio svjedok
onog što se dogodio kada je blatni zid bio podignut
U istim okolnostima kao u tom ključnom trenu
izostao sam od svjedočenja
jedno zrno prašine
od rođenja do smrti
Oh! Vrijeme!
Koje pravi magični rez
na platformi Vremena i Brzine
tebe u trunkama
Zapravo se mi
opravdano suzdržavamo od pitanja
kada Vrijeme počinje da otkucava
To jednostavno nije nešto kao početak
Iz istog razloga nama ostaje nepoznat njegovog kraj
Kao što u ogromnom svemiru
Vrijeme znači Beskraj
Vrijeme je srce Tame
Svaki puls
kao munja
tvori most Prošlosti, Sadašnjosti i Budućnosti
Vjerujte mi: ovo nije božanska poruka /
kao jedna od Vrhunskih Istina
kada Vrijeme ode
nikad se neće vratiti
Svi oblici života, mišljenje i baština
stanovnici Hodnika Vremena
Poštovanih Pravdi
Što sjede u sudu lažljivaca
Dajući pravednima njihovu pravu nagradu
U posljednjem trenu
to će promijeniti sve subjekte
reinkarnirane u smrti
I umiruće u inkarnaciji
Što sadrži sve
Prebiva izvan svega
Ako postoji zaista nešto Besmrtno
U ovom našem svijetu
Ja ću se izjasniti za Vrijeme!


utorak, 6. siječnja 2015.

Octavio Paz

Jidi Majia

Prvi rekvizit za pjesnika je njegov pjesnički senzibilitet ili pjesnička intuicija. Nema ništa mistično u tome da dobar stih dolazi ravno iz srca i ide ravno u srce. Octavio Paz, često označen kao doajen meksičke poezije, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1990., s Pablom Nerudom i Vallejom, je jedan od nekoliko latinoameričkih pjesnika čije djelo je imalo široki međunarodni uticaj. Octavio Paz je rođen u Mexico Cityju u špansko-meksičkoj porodici. Njegova poema Piedra del Sol (Kamen sunca, 1957), je pisana u čast njegovog ličnog kulturnog nasljeđa (civilizacije Asteka i Maja), koncentrisana na Kameni Astečki Kalendar koji simbolizuje usamljenost pojedinaca i njihovu potragu za zajedništvom sa ostalima. Pazov uspjeh može biti djelimično pripisan njegovom indijanskom krvi i njegovoj dubokoj ljubavi i razumijevanju svoje kulture. S pasažima prožetim filozofskim maštanjima pa čak i indijanskim egzorcizmom, ta poema se smatra jednom od najmoćnijih studija o indijanskom karakteru i mišljenju. Paz iznosi čarobno iskustvo poezije kvaliteta i velikih ljudskih vrijednosti. (...) 
Svi znamo da je Pazovo djelo često vezano sa suprotnostima, strast i razlog, društvo i pojedinac, riječ i značenje. Na isti način, ja vidim vatru kao osobiti dualitet, nešto između “jeste” i “nije '. Potpuna jasnoća nije ključna vrlina. Jedna od mojih pjesama govori o jahaču. Nije pokret (njegovo galopiranje) ono što je potaknulo moju maštu. To je stasis. Zamišljam bučni i zemljotresni zvuk od udarca nogama koji mora ključati u njegovim venama kada jahač i njegov konj stoje mirno. "Pjesnička mašta je zagrljaj suprotnih stvarnosti”, pisao je Paz. Kakav je sjajni poen on postigao u moju korist!

(odlomak iz eseja "San pjesnika iz Yi naroda")

Pišem pjesme jer želim da kažem sebi i drugima da je život vrlo kratak.
Pišem pjesme jer Kolumbija ima čovjeka po imenu Garcia Marquez, Čile čovjeka po imenu Pablo Neruda, Senegal čovjeka po imenu L. S. Senghor a Meksiko čovjeka po imenu Octavio Paz.
Pišem pjesme jer sam mogući cilj opšteg napada.
Pišem pjesme jer često želim reći nadrealne riječi na način nekog čarobnjaka.
Pišem pjesme jer nikad nisam razumio riječ “nerazumijevanje”.
Pišem pjesme jer nemam drugog izbora, čini mi se da sam prikladan za to.

(odlomak iz pjesme "Jedna vrsta glasa")

Octavio Paz Lozano (31.3. 1914 – 19.4. 1998.) bio je meksički pisacpjesnik idiplomat. Najpoznatiji je po tome što je godine 1990. dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Oktavio Paz je izvršio sintezu drevne poezije istoka i zapada sa novim kulturnim tendencijama u svom delu „Oganj naš nasušni“ (1989).

Bio je blizak pokretima marksizmanadrealizma i egzistencijalizma. Pisao je o meksičkoj pesnikinji Huani de la KruzKlodu Leviju Štrausu i Marselu Dišanu.

Poezija

  • Luna silvestre (1933)
  • No pasaran! (1937)
  • Libertad bajo palabra (1949)
  • Piedra de sol (1957)
  • Salamandra (1962)
  • Ladera este (1969)
  • Pasado en claro (1975)
  • Arbol adentro (1987)
  • El fuego de cada dia (1989, lični izbor iz svoje poezije)

Eseji i intervjui

  • El laberinto de la soledad (1950)
  • El arco y la lira (1956)
  • Las peras del olmo (1957)
  • Cuadrivio (1965)
  • Puertas al campo (1966)
  • Corriente alterna (1967)
  • Traducción, literatura y literalidad (1971)
  • El signo y el garabato (1973)
  • El mono gramatico (1974)
  • El ogro filantropico(1979)
  • In/Mediaciones (1979)
  • Sor Juana o Las trampas de la fe (1983, monografija o pesnikinji meksičkog baroka)
  • Pasion critica: Conversaciones con O.Paz (1983)
  • Hombres en su siglo (1984)
  • La otra voz: Poesia y fin del siglo (1990)
  • Convergencias (1991)
  • Itinerario(1993, autobiografija)
  • La llama doble. Amor y erotismo (1993)
  • Vislumbres de la India(1995)
  • Estrella de tres puntos. Andre Breton y el surrealismo(1996)

Sabrana dela

  • Mexico en la obra de Octavio Paz. T.1-6. México: Fondo de Cultura Económica, 1990
  • Obras completas. T.1-15. México: Letras Mexicanas, 1994—2003.
(Iz Wikipedije)