Posljednju rečenicu posljednjeg romana "Propast anđela" iz tetralogije "More plodnosti" Yukio Mishima je napisao točno na dan svoje smrti, 25. studenog 1970. godine. O toj tetralogiji znameniti poznavatelj i prevoditelj Mishiminih djela Donald Keene je rekao:
"Naslov More plodnosti ima za cilj sugerirati suho more Mjeseca da bi mu se protuslovilo. Ili bih mogao reći da on nameće sliku kozmičkog nihilizma na osnovu tog plodnog mora."
Henry Miller ispravno u svom eseju "Razmišljanja o Mishiminoj smrti" napominje kako Mishima u svojim djelima "ponavlja tri motiva: mladost, ljubav i smrt, opetujući ih, poput glazbenika." A tu je more koje se isprepleće sa svim tim motivima.
U ovom eseju neće biti riječi o spomenutoj Mishiminoj tetralogiji koju mnogi smatraju vrhuncem njegovog književnog stvaralaštva. Osvrnut ću se na motiv mora u Mishimina tri ranija romana: "Ispovijedi maske" (Kamen no kokuhaku, 1949), "Šumor valova" (Shiosai, 1954) i "Mornar koji je iznevjerio more" (Gogo no eiko, 1963).
Uspjeh je Mishima postigao već s prvim, autobiografskim, romanom "Ispovijedi maske" koji je napisao još kao student, dakle roman je objavljen kada mu je bilo svega dvadeset i četiri godine! Već u njemu započinje tematsko ispreplitanje erosa i thanatosa i glorifikacija erotske smrti. Mishima piše o nasilju, homoseksualnosti i duhovnoj praznini poslijeratnog Japana, čvrsto podržavajući tradicionalne vrijednosti. Smatrao je da ih podriva zapadnjački materijalizam. U njegovim je djelima jasno izražena nostalgija za tridesetim godinama koja djeluje kod njega poput svojevrsne kritike društvenog sustava.
Kao mlad Mishima je bio slabašnog zdravlja. iz spomenutog romana saznajemo kako je u djetinjstvu bio anemičan te "obolio od blagog oblika tuberkuloze, liječnik mi je zabranio da se izravno izlažem jakim ultraljubičastim zrakama. Na moru mi nikad ne bi dopustili da duže od pola sata ostanem direktno izložen suncu. Nije mi bilo dopušteno sudjelovati čak niti u školskom plivanju. Zbog toga nikad nisam naučio plivati. Ova je nesposobnost kasnije u mom životu dobila novu težinu i značenje jer sam sve više bio opčinjen morem i snagom kojom je djelovalo na mene". Kasnije će upoznati «neodoljivi izazov mora». O Mishiminoj fasciniranosti morem znakovito govore već naslovi njegova dva poznata romana "Šumor valova" i "Mornar koji je iznevjerio more".
U romanu «Ispovijedi maske» Mishima opisuje jedan ljetni dan uz more: "Sunce ljetnog poslijepodneva peklo je nesmanjenom žestinom po površini mora i čitava uvala pretvorila se u veličanstveno blještavilo. Daleko na horizontu nekoliko je ljetnih oblaka zastalo nepokretno i nijemo, dopola zagnjurivši svoje velike, tužne, proročanske oblike u more (…) blagi je povjetarac zapuhao s mora, prinoseći mojim ušima jedva čujni šum nalik na lepet nevidljivih krilaca kakvih veselih kukaca. Obalu u mojoj blizini gotovo su u cijelosti tvorile niske, nagnute stijene koje su se spuštale u more.
Veliki su se valovi valjali s pučine i na obalu stizali klizeći površinom mora kao neumorni zeleni valići. Pred obalom, bi naletjeli na grupice niskih stijena koje su izbijale iz mora i tada bi se od siline udarca raspršili visoko u zrak, nalik bijelim rukama što preklinju za pomoć. Stijene su se zabijale duboko u obilje morske pjene i izgledalo je da sanjaju o spasu i oslobođenju od svojih sidrišta. Ali već sljedećeg trena nalet vala bi prešao preko stijena i zapljusnuo obalu nesmanjenom brzinom. Dok bi se približavao plaži nešto bi se probudilo i podiglo ispod njegove zelene kukuljice. Val bi narastao i otkrio, sve dokle je pogled sezao, oštricu goleme morske sjekire, već podignute i spremne da zada udarac. Tamnoplava oštrica giljotine naglo bi pala, a mlazevi pjenušave bijele krvi posvuda bi se raspršili. Dok bi tijelo vala, propinjući se i posrćući, jurilo za svojom odrubljenom glavom, za tren bi se u njemu ogledalo plavetnilo mora, ono isto nezemaljsko koje se zrcali u očima čovjeka u času smrti… Za vrijeme valovog kratkotrajnog napada, grupe stijena, oble i erozivne, sakrile bi se u bijeloj pjeni, i tada bi, postupno se pojavljujući iz mora, zablistale na mjestima s kojih su se valovi povukli. (…)"
Potom pripovjedač, odnosno ispovjednik, opisuje kako je masturbirao "na otvorenom". Onda je "zagazio u plićak na rubu plaže. U vodi su moja stopala izgledala kao bijele, mrtve školjke, a dolje u dubini mogao sam jasno vidjeti morsko dno, prošarano školjkama i mreškavim sjenama valića. Kleknuo sam u vodu i prepustio se valu koji je upravo izronio i približavao mi se uz zaglušujući prasak. Pogodio me u grudi, zapljesnuvši me svojom zapjenjenom krestom…
Povlačeći se, val je sa sobom odnio i dokaz mojeg nečasnog djela. Zajedno s tim valom u povlačenju, zajedno s bezbrojnim živim organizmima koje je more sadržavalo – mikrobima, sjemenkama morskih biljki, ribljim jajašcima – zapjenjeno je more progutalo i odnijelo bezbrojno mnoštvo mojih spermatozoida."
Osim morem Mishima priznaje u "Ispovijedima" kako je bio fasciniran i mornarima. Tako na jednom mjestu, dok opisuje ratne godine kaže: "Danju se šetaš ulicama i ne primjećuješ nikoga drugoga do mornara i vojnika. Upravo te takvi mladi ljudi zanimaju – u godinama su koje voliš, pocrnjeli od sunca, usne su im prirodno sirove i nigdje ni traga intelektualnog u njima. (…) osobito ti se sviđaju prosti mladići od dvadesetak godina, s gipkim tijelima nalik mladim lavovima, zar ne?"
Takve sklonosti imao je i poznati talijanski filmski redatelj i pisac Piere Paolo Pasolini kojega će to odvesti u smrt.
Na jednom mjestu romana "Ispovijedi maske" gdje opisuje bajke koje su ga kao dječaka fascinirale Mishima kaže: "Tada nisam shvaćao zašto me od mnogobrojnih Wildeovih bajki jedino uzbuđuje i privlači leš mladog ribara iz priče Ribar i njegova duša kojeg je na obalu izbacilo more zajedno sa sirenom koju je prigrlio uz svoje grudi."
Roman "Šumor valova" umjetnička je bajka. Od svjetske kritike je ocijenjen kao "jedna od najboljih ljubavnih priča svijeta". Motiv u ovom romanu nam je poznat iz mnogih narodnih bajki. Na idiličnom otoku Uta-jima (što znači Otok pjesme) rađa se ljubav između mladog ribara Shinjija i ronilice bisernih školjaka Hatsue. Shinji je mladi siromašni ribar (sin udovice svjetioničara) a Hatsue kći bogatog Jukichija Oyame, koji je "majstor ribar, vlasnik broda T a i h e i m a r u." Yukichi je častan čovjek. Iako je bogat nije želio razmaziti svoju kćerku Hatsue i ne narušava tradiciju otoka gdje su žene ronilice školjki a muškarci ribari. Hatsue kao bogataška kći taj teški posao ne bi morala raditi. A bit će čak biti prva u takmičenju prikupivši najviše školjki, više od daleko iskusnijih ronilica.
Yukichi je isprva bio namijenio svoju kći dati za ženu otresitom Yasuu, koji je predsjednik Udruženja mladih na otoku. Hatsue je bila zaljubljena u Shinjija a njezin otac joj je zabranio da se viđa s njim. Ipak Yukichi želi testirati obojicu mladića. Zapošljava ih na svom brodu. Njegov ispit položio je Shinji i Yukichi će nakon toga reći: "Jedino što je doista važno, to je čovjekova poduzetnost. Ako ima poduzetnost, on je pravi čovjek, i takvih ljudi treba nama ovdje na Uta-jimi. Obitelj i novac su manje važni.(…) A Shinji ima toga – poduzetan je."
Osim narodnim bajkama Mishima je za pisanje ovog romana bio nadahnut i književnošću stare Grčke kojom je zapravo bio zaslijepljen. Mishimin je roman iznikao na podlozi grčkog Dafnisa i Hloje. Božidar Petrač s pravom zapaža: "Čistoća ljubavi mladoga i razvijenog ribara i mlade i lijepe ronilice školjaka, unatoč preprekama koje se ispred njih postavljaju, na kraju završava puninom njihove ljubavi, a onaj dio romana kada u svojoj nevinosti, stidljivosti i posvećenosti otkrivaju ljepotu i golost svojih tijela uz svjetlucanje vatre i u prelijepim otočkim krajolicima, predstavlja vrhunac Mishiminog proznog umijeća. Šumor valova zaista je lijepa, zacijelo knjiga sretnih životnih trenutaka, idilična priča o mladiću i djevojci na otoku netaknute i čiste prirode, ispisana trijeznim realizmom i ljepotom u kojoj nema nikakvih Mishiminih tragova bilo kakvih frustracija, društvenih, psihičkih, psiholoških, političkih ili kakvih drugih."
Ovdje Petrač misli na Mishimin prethodni roman "Ispovijedi maske".
Otok Uta-jima je izvan civilizacije:
"Otočka djeca su dobivala prve pojmove o vanjskom svijetu iz slika i riječi svojih udžbenika, a iz stvarnosti. Kako je bilo teško za njih, da samom snagom mašte zamisle stvari kao što su tramvaji, visoke zgrade, kina, podzemne željeznice. Ali kad su jednom vidjeli stvarnost, kad je novost iznenađenja prošla, jasno su uvidjeli, kako je bilo beskorisno da i pokušavaju i zamisliti ovakve stvari, to više, što na kraju dugog života, koji će provesti na otoku, ne će se više niti sjećati postojanja takvih stvari kao što su tramvaji, koji zvekeću amo tamo po gradskim ulicama."
Za otočane kopno je samo jedna ne odviše značajna epizoda u životu. Oni se mogu školovati na kopnu, mogu tamo otići poslovno ili na svojevrsni izlet da bi se potom vratili u svoju postojbinu gdje se najbolje osjećaju.
"(…) Tamo u gradu je gotovo sva priroda bila uniformirana, a ono malo prirodne snage, što je ostalo, bilo je neprijatelj. Međutim, ovdje na otoku su ljudi oduševljeno sklapali savez s prirodom i dali joj punu podršku."
Otkud ovaj naslov ovom romanu? U njemu možemo pročitati i ove rečenice: "Shinji (…) osjeti potpuno slaganje između sebe i ove bujne prirode, koja ga je okruživala. Duboko uzdahne i učini mu se kao da dio onog nevidljivog nečeg, što sačinjava prirodu, prožima srž njegova bića. Čuo je šumor valova, koji su udarali o obalu, i činilo mu se kao da se bujanje njegove mlade krvi slaže u taktu s kretanjem plime i oseke. Nesumnjivo zbog toga, što je priroda sama zadovoljavala tu potrebu, Shinjiju nije naročito nedostajala glazba u svakodnevnom životu."
Naslovnu sintagmu srećemo i u ovom odlomku:
"Ni šumor valova nije bio jak, već je dolazio pravilno i mirno, kao da more diše u zdravom snu."
More je neizbježno tu, otočani s njim žive u svakom času, stavljeno na dostojni pijedestal:
"Sve se vratilo u staru kolotečinu. Opet je živio životom, u kojem se sve razumjelo bez riječi. Kraj njega je stajao ormar, zidni sat, majka, brat, stara čađava peć, šumor mora… (…)Nije se čulo ništa osim šumora mora, koji je nadošao da ispuni sumornu sobu koja kao da je bila bez ljudskih bića."
Život otočana je neraskidivo povezan s morem. U jedno dijelu ovoga romana Mishima piše o Shinjijevoj majci: "Kao i njen sin, ona je odlazila do mora da se posavjetuje, kad god bi o nečemu razmišljala.2
Osim šumora tu je i šum:
"Upravo u taj čas začuje se još strašniji šum, a mlaz vode skoči visoko iz udubine. Nenadani je mlaz u tami izgledao kao bijela sablast; pećina se tresla i ljuljala od mora; činilo se da more traži priliku, da zgrabi i ova tri Indijanca, koji su u krugu sjedili u kamenoj prostoriji, i da ih povuče u svoju dubinu."
Riječ valovi često se spominje u ovom romanu:
"More je žestoko tutnjilo sudarajući se sa stijenama dok se dizalo i spuštalo u udubini na istočnom kraju špilje. Zvuk valova, koji su nadolazili, bio je sada posve različit od onoga, na koji su bili navikli vani. Ovo je bio zvuk komešanja, koji je odjekivao o vapnenačke zidove pećine, a odjeci su se sudarali tako da je čitava pećina šumjela, i kao da se rušila i ljuljala (…)"
Valovi su «nježni» i oni itekako utječu na Shinjija, te "smirivali su mu srce, a sada kad je sve ispričao, bio je smiren."
Valovi se "razbijaju".
More mijenja svoju boju:
"Valovi su neprestano strugali dno mora s onu stranu lukobrana, pa je voda bila muljevito žuto-zelena. A dok su se valovi valjali, mutnoća se mreškala u sliku bambusova lišća, koje se trese na vjetru (…)"
Valove Mishima opisuje često:
"Dolje ispod raspršene pjene i ispod pljuska valova, koji su se razbijali o provu, nalazili su se kao čađa crni nevidljivi valovi, koji su grčili i prebacivali svoja tijela. Neprestano su se komešali skrivajući svoje nesklapne i pogibeljne mušice. Čim bi se koji digao, već bi pao i postao uskovitlan bezdan."
Također i u ovom odlomku:
"Gledajući kroz prozor vidjeli su mlaz svjetla kako kliže s desna na lijevo preko crnih bučnih valova kanala Irako."
Ili u ovom:
"Otiđe ravno na lukobran te je tamo stajala promatrajući valove kako se razbijaju.(…)"
More je u Mishiminom romanu: "mirno", "blistavo", "bijesno"…
"Mornar koji je iznevjerio more" tragična je priča o tridesetogodišnjem mornaričkom, do tada neženjenom, časniku Ryujiju Tsukazakiju koji je stupio u vezu s mladom udovicom Fusako i odlučio se skrasiti i napustiti svoj poziv. Fusako ima trinaestogodišnjeg sina Noborua koji je vođa maloljetne grupe koja zagovara "objektivnost", ustvari nasilje i okrutnost. Iako Ryuiji prihvata Noborua kao da mu je sin, ovaj ga mrzi te ga u svojoj grupi proglašava "neprijateljem" i naumi ubiti.
Ryuji je obožavatelj narodne glazbe i posebice voli pjesmu "Od mornarskog života ja se ne mogu odvojiti":
Brodska sirena zavija, šarene vrpce lepršaju,
brod napušta obalu.
Mornar sam, mornarom želim da se zovem,
ali kada luka utone u daljinu,
mašem joj krišom zbogom,
a u oku mi suza blista.
O dojmu koja je ova pjesma ostavljala na Ryujija Mishima piše:
"Kada bi Ryuji čuo ovu pjesmu, ili je pjevušio sam za sebe, navrle bi mu često suze na oči, isto onako kao mornaru u pjesmi. Bilo je čudno što su se u njemu, čovjeku bez obitelji, budile melankolične čežnje pri spomenu lučkoga grada (…) Ipak on nikad ne bi prolio suzu kada bi brod isplovio i kada bi gledao kako kopno ostaje iza njega. Gotovo prezrivo promatrao bi obalu, dizalice i krovove skladišta kako nestaju s vidika. Ono žestoko osjećanje koje ga je nekad obuzimalo pri polasku broda, potpuno je iščezlo u toku njegovog više od deset godina dugog mornarskog života. U međuvremenu sunce mu je opalilo kožu, a vid postao oštar."
O Ryujijevom tijelu Noboru će zapaziti:
"Tsukazaki je istih godina kao majka. Međutim njegovo tijelo je izgledalo mlađe i bilo je snažnije od tijela ljudi s kopna; izgledao je kao izliven iz nekog kalupa koji je more oblikovalo. (…) mišići njegovog tijela podsjećali su na užad od sisala punu čvorića."
Noboru je krišom promatrao što se događa u spavaćoj sobi njezine majke kada je sama i s Ryujijem:
"Majci je dugo trebalo da se svuče. Možda je ona to namjerno odugovlačila.
Iznenada, tužni pisak brodske sirene dopre kroz otvoreni prozor u polumračnu odaju: vrisak, ispunjen jakim, divljim, potmulo prodirućim bolom; usamljen, gladak i crn kao leđa morske nemani, opterećen svim jarostima plime i oseke, sjećanjima na bezbrojne plovidbe, razdragane i ispunjene tugom. Bio je to zov mora koji se razlagao nad vodom. Sirena je obavještavala o veličanstvenosti i bijesu noći i donosila s dalekog otvorenog mora čežnju za tamnim nektarom ove male sobe.(…)
I prije toga, sve se nalazilo tu: mjesec, topli morski zrak, znoj, miris, prezrela naga tijela čovjeka i žene, tragovi plovidbi morem, sjećanja na luke širom svijeta (…) a tek je zvuk sirene uspostavio među njima kozmičku vezu i otkrio za trenutak neraskidivi lanac postojanja koji spaja Noborua i majku, majku i tog čovjeka, čovjeka i more, more i Noborua."
O tome kako je Ryuji odabrao svoj poziv Mishima piše:
"Većina pomoraca bira svoj poziv zbog toga što voli more. Međutim, Ryuji je postao mornar zbog toga što nije volio kopno. (…)
Ryuji je mrzio kopno, nepokretno i uvijek nepromijenjenog izgleda. Ali, i brod je bio zatvor – samo druge vrste."
O Ryujiju Mishima još piše:
"(…) kao i uvijek, život na kopnu izgledao mu je apstraktan i nestvaran."
Koliko je Ryuji srastao s morem vidi se iz ovog odlomka:
"Konačno se toliko izvještio da mu je noću bilo potpuno dovoljno da samo oslušne šum vode, pa da utvrdi jačinu valova. Što su mu postajali prisniji igra boja na moru kraj koraljnih grebena i svjetleći kumulus-oblaci, utoliko je sve više rasla i suma na njegovoj štednoj knjižici."
More na Ryujija ima snažan upliv:
"On osjeti ponovo demonsku snagu mora, koja je bez prestanka utjecala na njegova osjećanja i osjećaje."
Ovo je znakovito i iz ovog odlomka:
"Bio je uvijek u neposrednom dodiru s tamnim valovima mora i reljefnom svjetlošću iza rubova oblaka (…) Ryuji više nije umio napraviti razliku između najplemenitijih i najjednostavnijih osjećanja i dok odgovornost za svoje ponašanje nije potpuno prepustio moru. Hoćeš li se stvarno odreći ove vedre, zračne slobode?"
O svom mornarskom životu Ryuji kaže:
"Ako jednog dana, u praskozorje, odjekne jasni zvuk neke usamljene trube, ako se svjetlošću prožeti, teški valovi stušte na zemlju i prodorni glas slave izdaleka poviče moje ime, tada moram, ako sam čovjek skočiti sa svog ležaja i da sam krenem na put…"
O moru Ryuji govori:
"Ljudima kao što smo mi, zatvorenim u neki željezni brod, more je i suviše slično ženi. Njegovo zatišje, njegove bure, njegove ćudi, ili ljepota njegovih grudi i sjaju večernjeg sunca govore sami za sebe. (…) Priroda je okružila pomorca svim ovim stvarima koje toliko podsjećaju na ženu, a ipak je on tako daleko od stvarnog, životno toplog tijela žene. U tome leži podrijetlo moje predstave o ljubavi."
Ryuji je deset godina bio oženjen morem. Ali boraveći sve više na kopnu Ryuji se s njim sve više mirio s njim i odlučio iznevjeriti more:
"Međutim, sa svakim proteklim danom za Ryujija se sve više lijepio miris života na kopnu. Miris obitelji, susjeda, miris spokoja, miris pržene ribe, pozdrava, namještaja čije se mjesto nikad ne mijenja, miris trgovačkih knjiga, miris izleta preko vikenda – ukratko sav onaj smrad lešine kojim jače ili slabije odiše svaki stanovnik kopna."
Kasnije će se zbog toga Ryuji kajati:
"Bio je do guše sit života na moru, ali sad je postepeno dolazio do saznanja koliko je bilo značajno to čega se odrekao.
Osjećanja mračna kao uzburkano more, urlanje valova, koji nadolaze, valovi koji sve više rastu, udaraju u stijene i iščezavaju u iskričavoj pjeni…
U njegovim snovima slava, smrt i žena bili su jedna cjelina. Međutim, kada je stekao ženu, izmakla su ta dva cilja daleko od njega, na otvoreno more, i prestala su da ga dozivaju tužnim glasom kitova. Stvari koje je on nekad odbacio, odbacivale su sad njega."
Ovdje možemo uočiti, kod Mishime još iz prvog romana poznatu, vezu mora i smrti:
"Iz glatkog mora izranjala je smrt, širila se kao džinovski oblak i primicala. Ryuji je opijen sanjao o smrti koju je neopozivo propustio, o uzvišenoj, junačkoj smrti pred očima svih ljudi (…)
Plime na sprudovima, mlake kao krv. Tropsko sunce koje se rasipalo nebom kao zvuk trube Strašnog suda. More u svim nijansama boja, morski psi…
A smrt će mu biti sasvim neslavna. Ubit će ga skupina trinaestogodišnjaka sipajući mu otrov u čaj i to na prijedlog njihovog vođe Noborua koji je znao da nitko od njih zbog tog zločina neće odgovarati jer po tadašnjem japanskom zakonu ubojica može biti osuđen ako ima najmanje četrnaest godina.
More će do kraja ostati jedna od Mishiminih fascinacija kako u životu tako i njegovom djelu. A njegov život i njegovo djelo su neraskidivo isprepleteni. Na primjeru ova tri romana posebice je to došlo do izražaja u prvom romanu "Ispovijedi maske" koji, s brojnim citatima, i danas izgleda začuđujuće moderno, bolje rečeno postmoderno.
Ono što veže ova tri romana je da su sva tri kratka i poetski intonirana i u sva tri Mishima je najsnažniji u opisima. Dok je u prvom (autobiografskom) romanu, napisanom u prvom licu, glavni lik pripovjedač, odnosno sam pisac, u «Šumoru valova» glavni lik je Shinji, ali se on ne nameće u velikoj mjeri i ovdje je opisan kolektivni duh jedne otočke zajednice koja je s morem neraskidivo povezana. Sličan odnos kolektiva s morem nalazimo i u romanu alžirskog pisca Mohameda Diba "Tko se sjeća mora". U trećem Mishiminom romanu je glavni lik mornarički časnik Ryuji dok su ostali likovi "kontinentalci" koji more ne osjećaju ni blizu kao nekog bliskog. Dok je u "Ispovijedima maske" prikazan odnos pripovjedača i mora tek djelomično u "Šumoru valova" i u romanu "Mornar koji je iznevjerio more" more je stalno prisutno, ono s doima kao živo biće, ono je glavni lik. U romanu "Mornar koji je iznevjerio more" u kome nas more, kako to i sam autor ističe, podsjeća na ženu s kojom glavni lik kao da je bio oženjen i koju je iznevjerio. More je božica koja će mu se osvetiti. More s Ryujijem vodi svojevrsni dijalog kao ocean s ljudima iz romana "Solaris" Stanislawa Lema koji je zapravo živo biće.
Mishima je bio u životu svestran. Bavio je svim i svačim. Osim pisanjem bavio se glumom, fotografijom, bio foto model, bavio se sportom (posebice raznim borilačkim vještinama kao što su kendo i karate), politikom… Vrlo rijetka pojava u svjetskoj književnosti. Možemo ga po tome usporediti s Ernestom Theodorom Amadeusom Hoffmanom, s Borisom Vianom, Samom Shepardom… I na književnom polju je bio svestran. Pisao je romane, pripovijetke, eseje, drame, scenarije, članke… Najmanji dio njegovog opusa pripada poeziji. No Mishima je u sve što je radio unosio poeziju. I romani su mu poetski. U njima su posebice jaki opisi. Svakako i opisi mora. Ne bez razloga je u opisima mora Mishima dao vrlo dojmljive stranice. Neki kritičari ga po tome uspoređuju s autorom znamenite pripovijesti "Starac i more" Ernesta Hemingwayja. S Hemingweyjom Mishimu veže i njegova opsesija hrabrošću i muškim vrlinama. Dodirne točke se mogu naći i u njihovim intenzivnim životima. Obojica su ovaj svijet napustili svojevoljno.
Nameće nam se sličnost Mishiminog djela s djelom Hermana Mellvilea. Za razliku od Melvilea Mishima nije u stvarnom životu bio mornar iako čitatelj često ima utisak u romanu "Mornar koji je iznevjerio more" kako je pisac iskusio mornarski život. Irving Stone, autor više romansiranih biografija poznatih umjetnika, u romanu "Mornar u sedlu" je pisao o životu Jacka Londona. London je svoje samoubojstvo predvidio u svom romanu "Martin Eden" kao što je Mishima svoju smrt predvidio u svojoj pripovijetki "Rodoljublje".
Miller je zamjerio Mishimi što u njegovom djelu nema humora. Oni kojima se Mishima ne sviđa kao osoba vjerojatno nalaze mane i u njegovom djelu. Većina pak, s pravom, smatra da je riječ o velikom piscu. Piscu koji je u svom kratkom životu napisao mnogo stranica. One posvećene moru svakako spadaju u antologijske.
Navodi su iz knjiga:
Yukio Mishima: ISPOVIJEDI MASKE, s japanskog preveo Vojo Šindolić, Europski glasnik br. 6, DHK, Zagreb, 2001.
Yukio Mishima: ŠUMOR VALOVA, s engleskog preveo Ivan SLamnig, Zora, Zagreb, 1958.
Jukio Mišima: MORNAR KOJI JE IZNEVERIO MORE, s njemačkog preveo Andrija Grosberger, Esotheria, Beograd, 1997.
Nema komentara:
Objavi komentar