Intervju: Žarko Milenić, Razgovarali: Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

Žarko, ti si pisac u pokretu. Rođen si u Brčkom, gdje i sada živiš, ali su te profesionalni i obiteljski putovi vodili i kroz Osijek i Rijeku, dobar dio godine djeluješ u glavnom gradu Rusije, Moskvi. Kako stalna seljenja utječu na tvoju spisateljsku koncentraciju? Fragmentira li se tvoja usredotočenost putovanjima, ili, baš suprotno, nadahnjuje li te često 'truckanje' u avionima, autobusima, automobilima?  

Dok putujem nisam u stanju da pišem, čak ni kratke forme. Mogu samo dobiti neku ideju za pisanje dok putujem. No pišem u mjestima gdje boravim, te se intenzitet pisanja u drugim mjestima ne smanjuje. Zadnjih godina najviše pišem i prevodim u Rusiji, dok sam u Brčkom više okrenut kulturnom djelatnošću i uređivanjem knjiga i časopisa.

Iza tebe je tridesetak napisanih knjiga i četrdesetak prevedenih. Možeš li usporediti dvije aktivnosti. U kojim trenucima života i iz kojih razloga se okrećeš nekoj od tih djelatnosti? Kako prevođenje inspirira pisanje i obratno?

Razlika je u tome što pisati ne mogu svaki dan i ne mogu dugo kao što mogu prevoditi svakodnevno, nekad i po cijeli dan mada je i prevođenje kreativna djelatnost, više nego što to mnogi misle. Pisanjem se okrećem često ujutro, nakon ranog ustajanja, do prevoditi mogu bilo kada tijekom dana. Noću ne mogu ni pisati ni prevoditi. Dogodi se često da mi dođe neka ideja za pisanje dok prevodim, zapišem je pa  joj se kasnije posvetim. Dogodi se da u pisanju umetnem nešto iz prevodilačkog iskustva, tako neki mali esej na osnovu pročitanog tj. prevedenog nađe zgodno mjesto u nekom romanu.

U Ližnjanu prevodiš Jonathana Franzena? Zašto baš njega i po čemu je ovaj rad drukčiji od svega što si radio do sada?

Franzen je 1988., objavio svoj prvi roman, „The Twenty-Seventh City“ (Dvadeset sedmi grad“) koji je malo poznat a u Regionu nije preveden. Odlučio sam se za taj roman saznavši da se to odnosi na Saint Louis iz SAD koji je grad pobratim Brčkog i  u kojem je Franzen odrastao. Razlog pobratimstva je samo činjenica da u Saint Louisu živi puno Brčaka koji su tamo došli nakon prethodnog rata. Do sada nije bilo nikakvih posljedica tog pobratimstva pa sam mislio da bi objavljivanje tog romana u Brčkom bilo nešto vrijedno spomena. Prevođenje tog obimnog romana bilo je vrlo zahtjevno zbog autorovog bogatog rječnika i teškog stila. Dok sam radio na tom prijevodu su mi se nametale brojne usporedbe Brčkog i Saint Louisa. Sličnosti ima više no što bi se u prvi mah pomislilo. Otkud takav naslov? Saint Louis je bio nekad na četvrtom mjestu po veličini u SAD da bi pao na 27. mjesto. Brčko nije u BiH po veličini u odnosu na stanje prije rata, čak mu se povećao broj stanovnika, ali mu je opao značaj i razina mnogih predratnih obilježja, na žalost. Nije do toga došlo samo zbog rata, no više zbog loše gradske uprave, kao što je to u Franzenovom romanu. Naravno, Franzenov roman je plod mašte, no autor se sigurno nadahnuo stvarnim osobama i događajima, baš kao i ja koji sam objavio 1995. godine u zagrebu roman o Brčkom – „Pojela ih kiša“.

Prevodiš sa slavenskih jezika. Koliko su slavenske kulture zatvorene u sebe, koliko su podložne masovnom prevođenju komercijalnih naslova sa zapadnog tržišta? Koliko se u njima prevodi i s kojih jezika, koliko prijevoda sa slavenskih jezika dopire do šire međunarodne čitateljske publike? 

U Rusiji i drugim slavenskim zemljama, baš kao i u zemljama bivše Jugoslavije, se najviše prevode zapadni bestselleri, posebno američki. Na Zapadu (osim SAD) se puno prevodi s ruskog zbog ugleda i značaja koji ima ruska književnost te i zato što Rusija materijalno pomaže prevođenje djela ruskih pisaca. U Hrvatskoj se sve više prevode djela ruskih pisaca, mada znatno manje nego u Srbiji, a još manje u Bosni i Hercegovini (mada postoji interes nakladnika i čitalaca, no malo je prevoditelja, uz mene znam samo jednog aktivnog) i Regionu prevode, na žalost, djela drugih slavenskih naroda. Šteta jer tu ima sjajnih pisaca. Nešto je bolja situacija s prijevodima s poljskog i češkog u Regionu dok je vrlo loša situacija s južnoslavenskim književnostima osim sa slovenskoj u Hrvatskoj. Ja nastojim popuniti tu prazninu i jedini sam prevoditelj u BiH s bugarskog i makedonskog, srećom da nisam jedini sa slovenskog. Jesam jedini s ukrajinskog i ta je književnost vrlo dobra ali u nas malo poznata.

Kako se dogodilo da je čovjek iz Brčkog, koji aktivni dio godine provodi i u Rusiji, uredi prvi zbornik radova o mjestu Veprinac, podno Učke i da iz te neobične koincidencije iznikne roman „Majka kamena“, romansirana verzija veprinačke legende o kneginji Ani Stell?

To se dogodilo kad sam posjetio Veprinac dok sam živio u Rijeci a pozornost na tu legendu mi je dao vlč. Đuro Puškarić dok je bio župnik u Rukavcu. Veprinac je bio u Srednjem vijeku značajni grad, a danas vrlo malo poznat izvan Kvarnera, daleko manje od Kastva i za to ima niz razloga. Roman je stjecajem okolnosti objavljen 2009.  u Osijeku zahvaljujući potpori dviju veprinačkih udruga dok je Ministarstvo kulture Hrvatske odbilo za njega dati i potporu i otkupiti dio tiraža za knjižnice.

Tvoja preokupacija su i duhovne teme, naročito te zanima djelo Krishnamurtija i autentična religioznost jednog Tolstoja. Kakve poruke iščitavaš iz djela tih autora, koje ti nove putove otvaraju? 

Stjecajem okolnosti je moja prva prevedena knjiga bila „Biti čovjek“ Jidu Krishnamurtija, izašla u izdanju „Mathiasa Flaciusa“ iz Labina 2004. godine. Za tog velikog mislioca sam prije toga saznao u časopisu „Rival“ iz Rijeke i odmah sam se oduševio njegovim govorima. Krishnamurti sa svojom kritikom zapadnog društva me se vrlo dojmio i utjecao na moje stavove a to će neki, sigurno naći i u mojim potonjim djelima. Krishnamurti nas poziva da mislimo svojom glavom i da ne prihvaćamo olako ono što nam nameću razni vođe i gurui a radi svoje koristi. I Tolstoj mi je blizak i kao pisac i kao mislilac, a to sam pogotovo osjetio prevodeći neke njegove romane i pripovijesti a od nedavno i njegov spis „Zakon nasilja i zakon ljubavi“. Tolstoj je, kao mislilac, blizak Krishnamurtiju, utjecao je na Gandhija svojim pacifizmom, a meni je blisko i njegovo vraćanje izvornom kršćanstvu i Kristovom učenju.

Kako te se dojmio književni život u Moskvi, u Rusiji? Možeš li nam opisati stanje knjige i pisaca u društvu? Koji su izazovi? Što je lakše u Rusiji, nego ovdje kod nas, što je teže? (opiši sve, od knjižara, mecenatstva, alternativne književne scene, časopisa, kružoka, druže li se pisci međusobno, jesu li pisci ikone u društvu, sluša li ih se i poštuje) S kim se od pisaca i književnih aktivista družiš? 

Književni život u Rusiji, a posebno u Moskvi je vrlo bogat. Puno je pisaca, ima ih sjajnih i koji su u nas sasvim nepoznati. Na žalost najviše se čitaju knjige koje su u modi, tiraži su sve manji i manji, znatno manjih od onih u sovjetsko vrijeme. Sve se više čitaju elektronske knjige koje se uglavnom mogu besplatno skinuti s interneta. Iako je tamo pisaca puno lakše im je nego u nas jer ih država više pomaže da objave svoje knjige, više nego neke ustanove kao u nas. Pisci se više druže, više je promocija i književnih manifestacija i ima književnost veći značaj nego u nas, mada manji nego u SSSR-u i piscima se ne pridaje toliki značaj kao prije, nema više ikona kao što je bio npr. Tolstoj. Domaći pisci se više čitaju nego u nas, a klasici se stalno objavljuju u velikim tiražima, pa i klasična poezija. No nije tako ni blizu u manjim gradovima i znatno je lakše biti pisac u Moskvi, Peterburgu, Jekaterinburgu nego u ostalima koji nisu baš mali, a za koje većina od nas nikad nije ni čula. U Moskvi je sve ogromno pai knjižare u kojima je uvijek gužva i događaju se promocije i druženja. Puno je književnih časopisa i više se čitaju i znače nego u nas. Alternative je manje nego u sovjetsko vrijeme i manji ima značaj. Znam dosta ruskih pisaca a najviše se družim s nekoliko njih čija sam djela prevodio kao što su Maksim Amelin, Jurij Nečiporenko, Vjačeslav Kuprijanov, Asja Kravčenko… Upoznao sam i neke sjajne pisce iz bivših sovjetskih republika koji nisu Rusi no pišu na ruskom jeziku koji je i danas za njih lingua franca.