Jonathan FRANZEN

DVADESET SEDMI GRAD (odlomak)

1

Početkom juna šef policije u Saint Louisu, William O'Connell, najavio je svoju penziju, a Upravni odbor Policije, prelazeći preko favoriziranih kandidata grada političkog establišmenta, crnačku zajednicu, novinare, Udruženje službenika i guvernera Missourija, odabrao je ženu, koja je nekad radila u policiji u Bombayju, u Indiji, da započne petogodišnji mandat šefice policije. Grad je bio zaprepašten, a žena - neka S. Jammu – preuzela je dužnost prije nego što ju je neko mogao zaustaviti.

To je bilo 1. avgusta. Na dan 4. avgusta potkontinentom je ponovo prošla lokalna vijest da se najpovlašteniji prvostupnik u Saint Louisu oženio princezom iz Bombayja. Mladoženja je bio Sidney Hammaker, direktor Pivare Hammaker, vodeće kompanije u gradu. Za mladu se govorilo da je bila fenomenalno bogata. Novine su u vezi vjenčanja izvjestile da je ona vlasnica dijamantne ogrlice osigurane na jedanaest miliona dolara, te da je došla u pratnji osamnaest slugu na posjed Hammakerovih u predgrađu Ladue. Vatromet na svadbenom prijemu rasuo je pepeo na travnjacima na milju daleko.

Sedmicu kasnije počeli su susreti. Indijska porodica od deset članova viđena je kako stoji jedan blok[1] istočno od Cervantes Convention Centra. Žene su nosile sarije, muškarci tamna poslovna odijela, djeca gimnastičke šorceve i majice. Svi su imali izraze kontrolirane ojađenosti.

Od početka septembra, prizori kao što je taj postali su svakodnevnica u gradu. Indijci su primjećeni kako ljenčare bez vidljivog razloga između Dillarda i centra Saint Louisa. Bili su primjećeni kako prostiru deke na parkingu kod Galerije i pripremaju topli obrok na plinskim kuhalima, kartaju se na trotoaru ispred Kuglane, gledaju kuće za prodaju u Kirkwoodu i Sunset Hillsu, fotografiraju se kod stanice Amtrak u gradu i okupljaju se oko podignute haube 'delte 88' zaustavljene u  Parkwayju. Njihova djeca su se stalno pristojno ponašala.

Rana jesen je takođe bila sezona drugog, bliskijeg posjetitelja s Istoka u Saint Louis, zabrađenog proroka iz Khorassana. Grupa poslovnih ljudi je usrdno molila Proroka u devetnaestom vijeku kako bi se prikupila sredstva za važne namjene. Svake godine on bi se vraćao i utjelovljivao sebe u razne vodeće građane čiji je identitet uvijek bio strogo čuvana tajna, i sa svojim nereligijskim misterijama donosio razigrani glamur u grad. Bilo je napisano:

Na tom prijestolju, u kojeg slijepo vjeruju

Milioni koji ga uzdižu, sjedi Prorok-Vođa,

Veliki Mokanna. Preko njegovog lica visi

Veo, srebrni veo, kojeg je on stavio

Iz milosrđa, da sakrije od pogleda smrtnika

Svoje blistavo lice, dok ne podnesu njegovo svjetlo.

Padala je kiša samo jednom u septembru, na dan Parade Zabrađenog Proroka. Voda se slijevala niz cjevaste instrumente marširajućih bendova, a trubači su imali poteškoća u izvođenju. Kićanke su uvenule, obojene djevojačkom rukom, bojom koja se premazala na čelima kad bi gurnuli natrag svoju kosu. Nekoliko je čamaca potonulo.

Uveče, na balu Zabrađenog Proroka, najvećem društvenom događaju u godini, jaki vjetrovi porušili su vodove po cijelom gradu. U Khorassan sobi hotela Chase-Park Plaza poklonjenje je upravo bilo završeno kada je nestalo struje. Konobari su se užurbali s lampama i kada su prvi od njih osvijetlili prostor balska dvorana je bila ispunjena uzvicima iznenađenja i zaprepaštenja – Prorokov tron je bio prazan.

Na Kingshighwayju crni 'ferrari 275' je projurio pored supermarketa bez prozora i utvrđenih crkava sjevernog dijela grada. Prolaznici su mogli nazrijeti kao snijeg bijelu haljinu iza vjetrobrana i krunu na suvozačevom sjedištu. Prorok se vozio do aerodroma. Parkirao je ispred hotela"Marriott".

"Imate nekih problema?", upitao je liftboj.

"Ja sam Zabrađeni Prorok, glupane!"

Na najgornjem spratu hotela on je zastao ispred vrata i pokucao. Vrata je otvorila visoka tamnoputa žena u odjeći za jogging. Bila je vrlo lijepa. Prsnula je u smijeh.

Kada se nebo osvijetlilo, nisko na istoku iznad južnog Illinoisa, ptice su to prve saznale.  Duž obale i duž svih gradskih parkova i trgova, drveće je počelo cvrkutati i šumiti. To je bio prvi ponedjeljak ujutro u oktobru. Gradske ptice su se probudile.

Na sjeveru poslovne četvrti, gdje su živjeli najsiromašniji, rani jutarnji povjetarac je nosio miris iskorištenog alkohola i neprirodnog znoja iz uličica gdje se ništa nije micalo, lupanje vratima se čulo blokovima dalje. U ranžirnoj stanici centralnog gradskog bazena, usred zujanja neispravnih punjača i iznenadnog sablasnog treska Cyclon ograde, muškarci s ravnim šeširima su drijemali u pravougaonim tornjevima, dok se vozni park pregrupirao ispod njih. Hoteli s tri zvjezdice i privatne bolnice, slabo vidljivi, zauzimali su uzvisine. Dalje, na zapadu, zemlja je bila uzvišenija i zdravija stabla spletala su se zajedno, ali to nije više bio Saint Louis, to je bilo predgrađe. Na južnoj strani su bili redovi kockastih ciglenih kuća gdje su udovci i udovice ležali u krevetima gdje se roletne, spuštene u različitim periodima, ne bi podizale cijeli dan.

No, niti jedan dio grada nije bio mrtviji od centra. Tu, u srcu Saint Louisa, u zavjetrini bučne cjelonoćne saobraćajne gužve na četiri autoputa, bilo je bogatstvo parkirnih mjesta. Tu su se vrapci gložili i tu su golubovi jeli. Tu je Gradska vijećnica, moderno natkrivena kopija Hôtel de Ville u Parizu, sagrađena u dvodimenzionalnom sjaju iz ravnog, praznog bloka. Vazduh u centralnoj Ulici Market, bio je zdrav. S njene obje strane su se mogle čuti ptice kako pjevaju pojedinačno i u horu - kao na livadi. Bilo je kao u bašti.

Čuvar tog mirnog mjesta bio je budan cijelu noć na Clark Avenue, južno od Gradske vijećnice. Šefica Jammu na petom spratu policijske uprave otvarala je jutarnje novine pod svojom stolnom svjetiljkom. Bilo je još uvijek tamno u njenoj kancelariji, i od njenog vrata prema dolje, s njenim pogrbljenim, uskim ramenima i koščatim nogama, s dokoljenicama i njenim nemirnim stopalima, šefica je izgledala za cijeli svijet kao učenica koja je bila nabijena.

Njena glava je bila starija. Dok je bila nagnuta nad novinama,  svjetlost lampe otkrila je bijele vlasi u svilenkastoj crnoj kosi iznad njenog lijevog uha. Kao Indira Gandhi, koja je tog oktobra ujutro još uvijek bila živa i bila premijerka Indije, Jammu je pokazivala znakove asimetričnoj sijedenja. Ona je držala svoju kosu samo do ramena. Imala je veliko čelo, kukast, uzak nos i široke usne koje su izgledale beskrvne i plavkaste. Kada je mirovala, njene tamne oči bi dominirale licem, ali tog jutra one su bile tmurne i s pretrpanim kesicama. Bore su joj izrezale glatku kožu oko usta.

Okrećući stranice Post-Dispatcha ona je pronašla ono što je tražila – svoju fotografiju snimljenu jednog dobrog dana. Bila je nasmijana, njene oči angažirane. Naslov Jammu – pogled u njenu ličnost prizvao je isti osmijeh. Članak Josepha Feiga je imao podnaslov NOVI ZAKUP U ŽIVOTU. Ona je počela čitati:

Malo ljudi se toga sjeća, ali ime Jammu se prvi put pojavilo u američkim novinama prije gotovo deset godina. Godina je bila 1975. U indijskom potkontinentu je nastao metež nakon suspenzije građanskih prava premijerke Indire Gandhi i njenog obračuna sa svojim političkim neprijateljima.

Usred sukoba, iz jako cenzuriranih izvještaja, čudna priča iz grada Bombayja počela se širiti u zapadnoj štampi. Izvještaji su se koncentrirali na operaciji poznatoj kao Projekt Poori, koju je pokrenula policijska službenica po imenu Jammu. U Bombayju je, činilo se, policija ušla u veliki biznis s hranom.

Operacija je zvučala ludo onda, a jedva manje zvuči ludo danas. Ali sada kada je vjetar sudbine donio Jammu u Saint Louis u ulozi šefice policije, ljudi se ovdje pitaju je li Projekt Poori stvarno bio tako lud nakon svega.

U nedavnom intervjuu u svojoj prostranoj kancelariji u Clark Avenue Jammu je govorila o okolnostima koje su dovele do tog projekta.

"Prije nego što je gospođa Gandhi zaustavila razvoj zemlja je, poput Gertrudine Danske, bila trula do srži. No, s nametanjem Premijerkinog pravila, mi smo u provedbi zakona imali našu šansu učiniti nešto na tome. Samo u Bombayju smo bili zatvarali 1.500 izgrednika sedmično i plijenili 30 miliona rupija u nezakonitoj robi i novcu. Kad smo ocjenjivali naše napore nakon dva mjeseca, shvatili da smo jedva načinili korak u napretku", prisjetila se Jammu.

Premijerkino Pravilo proizlazi iz klauzule u indijskom ustavu koje daje pravo Vladi  države da briše ovlasti u vrijeme vanrednog stanja. Iz tog razloga, 19 mjeseci je takvo pravilo bilo označeno kao vanredno.

Godine 1975. Jedan rupi je vrijedio oko deset američkih centi.

"Bila sam asistent povjerenika u to vrijeme", rekla je Jammu."Predložila sam drugačiji pristup. Budući da prijetnje i hapšenja nisu vrijedili, zašto ne probati boriti se protiv korupcije njihovim vlastitim sredstvima?

"Zašto ne bismo sami ušli u biznis i koristili naše resurse i utjecaj kako bismo izašli na slobodno tržište? Izabrali smo bitnu robu - hranu", rekla je ona.

To je, dakle, bilo ono što je projekt Poori započeo. Poori je pohovani hljeb, popularan u Indiji. Do kraja 1975., Bombay je bio poznat zapadnim novinarima kao grad u Indiji, gdje su trgovine bile bogato snabdjevene, a cijene lišene utjecaja inflacije.

Naravno, pažnja je bila usmjerena na Jammu, na njeno rukovođenje Operacijom, kao što je bilo navedeno u dnevnim novinama te u nedjeljnicima Time i Newsweek, gdje su pronikli u inventivnost policijskih snaga u toj zemlji. No, sigurno niko ne bi pogodio da bi se ona jednog dana našla u Saint Louisu, noseći značku šefa policije na bluzi i policijski revolver o boku.  

Pukovnik Jammu, međutim, ulazi u svoj treći mjesec u kancelariju, čineći to kao najprirodniju stvar na svijetu."Dobar šef unosi lični angažman na svim nivoima svoje organizacije", rekla je."Nošenje revolvera je simbol mojeg opredjeljenja."

Naravno, to je takođe instrument smrtonosne snage", nastavila je, naslonjena na leđa svoje stolice u kacelariji.

Jammuin iskreni, hrabri stil provođenja zakona upravljanja je stekao ugled takoreći širom svijeta. Kad se potraga za zamjenu bivšeg šefa William O'Connella završila u potpunom zastoju od protivničkih struja, ime Jammu je prvi put spomenuto kao kompromisnog kandidata. I unatoč činjenici da nije imala prethodno iskustvo u SAD-u, Policijska uprava je potvrdila njeno imenovanje manje od sedmice nakon što je stigla u Saint Louisu za intervjue.

Za mnoge ovdje to je došlo kao iznenađenje da je ta indijska žena  stekla građanske uvjete  potrebne za njen posao. No, Jammu, koja je rođena u Los Angelesu i čiji je otac bio Amerikanac, kaže da je dobila veliku mogućnost da sačuva svoje državljanstvo. Od djetinjstva je sanjala da se nastani u Americi.

"Ja sam teški patriot", rekla je s osmijehom."Novi stanovnici, poput mene, su česti. Očekujem da ću provesti mnogo godina u Saint Louisu. Ja sam ovdje da ostanem."

Jammu govori s lakim britanskim naglaskom i markantnom jasnoćom misli. S njenim finim crtama i nježnom građom, ona teško može biti  stereotip osornog, muškog američkog šefa policije. Ali njena izjava daje sasvim drugačiji dojam.

U roku od pet godina ulaska u indijsku policijsku službu 1969., ona je postala zamjenica glavnog inspektora policije u pokrajini Maharashtra. Pet godina kasnije, u zapanjujućoj dobi od 31 godine, ona je imenovana za komesara bombajske policije. U 35-oj godini ona je i najmlađi šef policije u novijoj historiji Saint Louisa i prva žena na tom mjestu.

Prije dolaska u indijsku policija dobila je diplomu Elektrotehnike Univerziteta u Srinagaru u Kašmiru. Ona je takođe odslušala  tri semestra postdiplomskog iz ekonomije na Unverzitetu u Chicagu.

"Radila sam teško", rekla je."Ali imala sam i puno sreće. Sumnjam da bih mogla dobiti ovaj posao da nisam dobila dobru ocjenu medija u vezi Projekta Poori. Ali, naravno, pravi problem je uvijek bio moj pol. Nije lako razbiti pet hiljada godina polne diskriminacije."

"Dok nisam postala upravitelj rutinski sam se oblačila kao muškarac", prisjeća se Jammu.

Očigledno, iskustvo kao što je ovo odigralo je ključnu ulogu u izboru Uprave za Jammu. U gradu se još uvijek bore kako bi prevladali svoj imidž kao"gubitnika", neobičan izbor Uprave utječe na dobre odnose s javnošću. Saint Louis je sada najveći grad u SAD koji ima ženskog šefa policije.

Nelson A. Nelson, predsjednik Uprave, vjeruje da će Saint Louisu porasti rejting zbog njegove vodeće uloge u tome da gradska vlast bude dostupna ženama."Ovo je afirmativan potez u pravom smislu te riječi", komentirao je.

Jammu, međutim, čini se da odbacuje to pitanje."Da, ja sam žena, pa šta", rekla je s osmijehom.

Kao jedan od njenih osnovnih ciljeva, ona je potakla da se učine gradske ulice sigurnijim. Iako nije komentirala akcije bivših šefova u tom području, ona je rekla da je blisko sarađivala s Gradskom vijećnicom da osmisle sveobuhvatan plan za borbu protiv kriminala na ulicama.

"Ovaj Grad treba novi pravac u životu, temeljitu promjenu. Ako možemo pridobiti kompanije i grupe građana da nam pomognu, ako možemo učiniti da ljudi vide da je ovo regionalni problem, uvjerena sam da za vrlo kratko vrijeme možemo učiniti da naše ulice budu opet sigurne", rekla je.

Šefica Jammu se ne boji da se njene ambicije obznane. Moglo bi se nagađati da će se ona suočiti sa zavidnim protivnicima u bilo čemu što pokuša. No, njeni uspjesi u Indiji pokazuju da će ona biti težak protivnik i  politička figura koju vrijedi držati na oku.

"Projekt Poori je dobra ilustracija", naglasila je ona."Primijenili smo novi set uslova za situaciju koja se činila beznadnom. Postavili smo pijace van svake stanice. To je poboljšalo naš javni imidž i povisilo moral. Po prvi put decenijama nismo imali problema s privlačenjem kvalitetnih regruta. Indijska policija ima reputaciju da je korumpirana i brutalna što je u velikoj mjeri onemogućilo zapošljavanje odgovornih, dobro obrazovanih policajaca. Projekt Poori počeo je mijenjati stvari."

"Neki od Jammuinih kritičara su izrazili bojazan da šef policije, koji je navikao na autoritarniju atmosferu u Indiji, može biti neosjetljiv na pitanja građanskih prava u Saint Louisu. Charles Grady, glasnogovornik lokalne podružnice Američke Građanske Liberalne Unije, je otišao čak i dalje, predlažući da se Jammu razriješi dužnosti prije nego što dođe do 'konstitucionalne katastrofe'".

Jammu je ustrajno odbijala te kritike."Ja sam prilično iznenađena reakcijama ovdašnje liberalne zajednice", rekla je.

"Njihova zabrinutost proizlazi, vjerujem, od stalnog nepovjerenja prema Trećem svijetu u cjelini. Oni previđaju činjenicu da je Indijski sistem vlasti duboko pod utjecajem zapadnih ideala, naročito od strane britanskog. Oni ne prave razliku između indijske policijske prakse i državnog službeničkog tijela kojeg sam bila član.

Mi smo bili obučavani u britanskoj tradiciji u državnoj službi. Standardi su bili izuzetno visoki. Neprestano smo bili rastrgani između odbrane naših jedinica i odbrane naših ideala. Moji kritičari previđaju činjenicu da je taj konflikt koji stvara poziciju u Sjedinjenim Američkim Državama atraktivan za mene.

U stvari, ono što me pogađa sada u vezi projekta Poori je kakav je bio američki pristup tome. U blokiranu i bankrotiranu ekonomiju mi smo ubrizgali jaku dozu slobodnog preduzetništva. Uskoro su gomilaoci nabavili robu u vrijednosti polovine onoga što bi platili za nju. Profiteri su stali moliti za kupce. Na maloj skali, postigli smo pravi Wirtschaftswunder", podsjetila je Jammu, misleći na poslijeratno njemačko 'ekonomsko čudo'.

Može li ona napraviti slična čuda u Saint Louisu? Nakon preuzimanja dužnosti, drugi šefovi su u zadnje vrijeme naglasili lojalnost, obučenost i tehnički napredak. Jammu vidi presudne faktore u inovaciji, napornom radu i povjerenju.

"Predugo su", rekla je,"naši službenici prihvatali ideju da je njihova misija samo to da bi se osiguralo da se stanje u Saint Louisu ne pogorša na najobičniji način.

"Oni su činili čuda za moral", rekla je sarkastično.

Bilo je možda neizbježno da mnogi od ovdašnjih službenika, pogotovo starijih, reaguju na Jammuino imenovanje sa skepsom. No svari su se već počele mijenjati. Osjećaj koji se najčešće izražavao u policijskim stanicama ovih dana čini se da je:"Ona je OK".

Nakon pet minuta u intervjuu Josepha Feiga, Jammu je osjetila znoj ispod svog pazuha, pljesnjivi, divlji miris. Feig je imao nos, nije mu bio potreban poligraf.

"Nije li Jammu ime grada u Kašmiru?" , upitao je.

"To je glavni grad tokom zime."

"Vidim". On je gledao u nju netremice nekoliko dugih sekundi. Zatim je upitao:"Šta  znači promjena zemlje boravka kao što je ova u sredini vašeg života?"

"Ja sam veliki patriot", rekla je, uz osmijeh. Bila je iznenađena da on nije postavio pitanje vezano za njenu prošlost. Ti profili su bili obred ulaza u Saint Louis, i Feig, viši urednik, općenito je smatran predvodnikom lokalnog novinarstva. Kad je prvi put ušao u kancelariju, u svom izgužvanom sakou od tvida i sa sedmicu starom bradom, oštrom i sijedom, on je izgledao tako istražno da je Jammu zbilja pocrvenjela. Ona je očekivala najgore:

FEIG: Pukovniče Jammu, tvrdite da ste htjeli pobjeći od nasilja u indijskom društvu, od ličnih i kastinskih sukoba, ali ostaje činjenica da ste proveli petnaest godina u vodstvu sistema čija je brutalnost notorna. Mi nismo glupi, pukovniče. Čuli smo o Indiji. Lomljenje koljena, čupanje zuba, silovanja puškom. Svijeće, kiselina, palice...

JAMMU: Nered je općenito prošao prije nego što sam je došla tamo.

FEIG: Pukovniče Jammu, s obzirom da je gospođa Gandhi imala gotovo opsesivno nepovjerenje prema svojim podređenim i da ste dali glavni doprinos u projektu Poori, moram se pitati da li ste uopće imali kontakte s Premijerkom. Ne vidim kako neka žena može biti povjerenik, a posebno žena kojoj je otac Amerikanac...

JAMMU: Nije mi jasno zašto bi bilo bitno za Saint Louis to što sam ja u vezi s određenim ljudima u Indiji.

Ali članak je sada objavljen, konačan i nepromjenjiv. Prozori Jammuine kancelarije počeli su se puniti svjetlom. Ona je odmarala svoju bradu na ruci i pustila da novine na stolu budu van njenog fokusa. Bila je vrlo zadovoljna člankom, ali zabrinuta zbog Feiga. Kako je neko, tako očito inteligentan, napisao samo otrcane fraze? Činilo se nemogućim. Možda je samo lagano otpustio uže,"dajući" joj intervju kao posljednju cigaretu u zoru, dok iza leđa reda svoje činjenice u učinkovite, smrtonosne grupe...

Njena glava je pala na njen sto. Ona je dohvatila prekidač na lampi i klonula sa suhim pljas na novine. Zatvorila je oči i odmah počela sanjati. U snu je Josip Feig bio njen otac. On ju je intervjuirao. Smiješio se dok je ona govorila o svojim uspjesima, ugodne laži na koje ljudi padaju, bijeg iz zagušljive Indije. U njegovim očima ona je čitala tugu, zajedničku svijest o lakovjernosti u svijetu."Ti si skrpana djevojka", rekao je on. Ona se nagnula preko stola i ugnijezdila glavu u pregib svog lakta, misleći: skrpana djevojka. Tada je čula kako njen intervjuist lupka prstima iza njene stolice. Ona je htjela doseći njegovu nogu, ali su joj ruke zamahnule kroz prazan vazduh. Njegovo čekinjasto lice je pritisnulo njenu kosu i očetkalo njen vrat. On je isplazio jezik. Težak, topao, poput tijesta, prešao je preko njene kože.

Probudila se dršćući.

Jammuin otac je poginuo 1974. kad je helikopter, koji je prevozio strane novinare i neko južnovijetnamsko vojno osoblje, pao pogođen blizu kambodžanske granice, pogođen komunističkom raketom. Drugi helikopter je snimio pad prije nego što je pobjegao u Sajgon. Jammu i njena majka su pročitali vijest o tome iz pariškog izdanja Herald Tribune, njihovu jedinu vezu s tim muškarcem. To je izašlo u, jednu sedmicu starom, Herald Tribune, a Jammu je više od decenije prije prvi put čula za njegovo ime. Iako je prije toga bila dovoljno stara da pita, njena majka je osorno izbjegavala odgovarati na njena pitanja o osobi koje nedostaje kad god bi Jammu pokušala iznijeti ga. Onda je u proljeće, prije nego što je pošla na univerzitet, njena majka progovorila o tome. One su sjedile uz sto za doručak na terasi. Mama s njenim Herald Tribune i Jammu s njenim udžbenikom iz algebre. Njena majka je gurnula papir preko stola i zagrebala dugim noktom preko članka na dnu prve stranice:

NAPETOSTI NA KINESKO-INDIJSKOJ GRANICI

Peter B. Clancy

Jammu je pročitala nekoliko redova, ali nije znala zašto. Očekivala je objašnjenje.

"To je tvoj otac."

Ton je bio tipično suhoparan. Maman je govorila Jammu samo na engleskom i rekla to s perverznim prezirom, kao da nije prihvatala riječi tog jezika za bilo šta. Jammu je pročitala članak opet. Optužbe. Secesionist. Crne perspektive. Petar B. Clancy. Novinar?", upitala je.

"Aha".

Njena majka nije rekla kakav je on bio. Iznijevši činjenicu o njegovom postojanju, ona je nastavila da se ruga ljubopitljivosti svoje kćeri. Nije to za priču, rekla je ona. Oni su se upoznali u Kašmiru. Zatim su napustili zemlju i proveli dvije godine u Los Angelesu, gdje je Clancy dobio neku diplomu. Zatim se mama vratila sama u Bombay, ne u Srinagar, sa svojim djetetom, i živjela tamo sve do danas. Nigdje u ovom nekrologu autor ne ukazuje na to da je Clancy bio nešto više nego drugi set prtljaga. Jammu se dosjetila – nije išlo. To nije važno, uostalom. Grad je bio pun kopiladi, i Maman je, u svakom slučaju, bila nesvjesna javnog mnijenja. Novine su je nazvale"nasmijani šakal nekretnina." Smijući se cijelim putem do banke, one su razmišljale. Ona je špekulant i vlasnik zgrada u sirotinjskom kvartu, jedna od uspješnijih u gradu špekulacija i sirotinjskih četvrti.

Jammu je izvadila dva "tylenola" i "dexedrine" iz svoje gornje ladice, te ih progutala s  talogom kafe. Završila je noćno čitanja prije nego što je bilo planirano. Bilo je tek 06:30. U Bombayju je sad 5:00 uveče - indijsko vrijeme je čudno hvatalo polučasovni korak s ostatkom svijeta i Maman je vjerovatno kod kuće, na spratu, nalijeva svoje prvo piće. Jammu je dohvatila slušalicu, dobila međunarodnu operatoricu, i rekla joj traženi broj.

Veza je prošištala s teškim rasponom od pola svijeta. Naravno u Indiji i u lokalnim pozivima šišti na taj način. Maman se odazvala.

"Ja sam", rekla je Jammu.

"O, zdravo."

"Zdravo. Ima li kakvih poruka?"

"Ne, grad se čini pustim bez tvojih prijatelja." Njena majka se nasmijala."Nostalgija?"

"Ne naročito."

"A propos - je li te Prosvjetljena Despotica nazvala?"

"Ha ha."

"Ozbiljno. Ona je u New Yorku. U. N. Generalna sjednica je počela."

"To je hiljadu milja odavde."

"Oh, ona je mogla sebi priuštiti poziv. Odlučila je da neće. Ona je prosto odlučila da neće. Čitala sam o tome jutros. Da li još uvijek čitaš novine?"

"Kad imam vremena."

"Tako treba. Kad imaš vremena. Čitala sam o njenom mini susretu s američkim intelektualcima i to je ono što bih htjela reći. Naslovnica, prvi stupac. Asimov, Sagan - futuristi. Ona je čudo. Prouči je i možeš nešto naučiti. Nije da je nepogrešiva. Zapazila sam da Asimov jede rebra na toj fotografiji. Kako je u Saint Louisu?"

"Umjereno. Vrlo suho."

"A ti sa svojim sinusima. Kako je Singh?"

"Singh ko Singh. Očekujem ga svaki čas."

"Samo mu nemoj dopustiti da barata tvojim računima."

"On barata mojim računima."

"Svojeglavo dijete. Morat ću poslati Bhandarija krajem ovog mjeseca kako bi provjerio promjene. Singh nije..."

"Ovamo? Ti ćeš poslati Karama ovamo?"

"Samo na nekoliko dana. Očekuj ga oko dvadeset devetog."

"Ne šalji Karama. Ne sviđa mi se."

"A meni se ne sviđa Singh." Začuo se tihi zvuk u kojem je Jammu prepoznala štropot leda u čaši."Slušaj, draga,  razgovarat ću s tobom sutra."

"U redu. Zdravo".

Maman i Indira su bile u srodstvu, kašmirski brahmani, s istim pradjedom s Nehruove strane. To nije bilo slučajno da je Jammu bila primljena u indijsku policijsku službu manje od godinu dana nakon što je Indira postala premijerka. Kad je bila u službi, niko nije naređivao da je se unaprijedi, naravno, ali povremeni telefonski pozivi iz Ministarstva će dati do znanja nadležnim službenicima da joj je karijera praćena"sa zanimanjem". Tokom godina ona je primila stotine poziva sličnih u njihovoj neodređenosti, iako neposrednijih u njihovoj brizi. Zakonodavac države Maharashtra bi izrazio veliko zanimanje za pojedine kaznene postupke, šef Kongresne stranke bi izrazio veliku žalost na poslovanje pojedinog protivnika. Vrlo rijetko bi stigao poziv iz višeg nivoa od guvernera; Indira je bila veliki učenik detalja, ali samo u nastavnim predmetima. Kao i bilo koji ukorijenjeni vođa, ona je nalazila puno prepreka između sebe i upitne aktivnosti, a Jammuine političke aktivnosti su bile upitne u najboljem slučaju. Njih dvije govorile su privatno samo jednom - odmah nakon što su Jammu i njena majka izmislile projekt Poori. Jammu je odletjela u Delhi i provela sedamdeset minuta u vrtu rezidencije Madam u Safdarjang Roadu. Madam je, u platnenoj stolici, gledala Jammu iz blizine, njene smeđe oči su bile izbuljene, njena glava okrenuta malo na jednu stranu, njene usne bile su uvijene u osmijeh koji je sada i onda činio da njene desni pucketaju, osmijeh u kojem Jammu nije vidjela ništa drugo već mašineriju. Promijenivši pogled za četvrtinu, prema živici od ružinog grma iza kojeg se njihao mitraljez s otvorenom cijevi, Madam je rekla:"Molim vas, shvatite da taj masovni projekt neće raditi. Vi ćete to razumjeti, vi ste pametna mlada žena. Ali ćemo ga ipak financirati."

Cipele su zaškripale u Jammuinoj vanjskoj kancelariji. Ona je ustala."Ko je?" Pročistila je grlo."Ko je tamo?"

Balwan Singh je ušao. On je nosio izgužvane sive pantalone, prikladnu bijelu košulju i plavu kravatu s finim žutim prugama. Njegovo držanje je bilo tako kompetentno i pouzdano da je jedva trebao pokazati svoje dokumente da se popne uz stepenice."Ja sam", rekao je. Postavio je bijelu papirnu vrećicu na Jammuin sto.

"Prisluškivao si".

"Ja? Prisluškivao?" Singh ode do prozora. Bio je visok i širokih ramena, a njegova svijetla koža je dobila dodatnu sunčanost od nekog bliskoistočnog pretka. Samo njegova stara prijateljica i bivša ljubavnica, kao što je Jammu, mogla je otkriti trenutke kada je gracioznost njegovog kretanja prelazila u oštrinu. Ona mu se još uvijek divila kao nekom ukrasu. Za čovjeka koji je do jula bio živio u prljavštini Dharavija, on se činio markantno – sumnjičavo - dotjeran, iako nije bio obučen na isti način kao njegovi takozvani drugovi u Bombayju, čiji ukusi su išli na velur, dakron i ljigavi žersej. Singh je bio marksist estetske vrste, privučen da opazi izvoznu revoluciju barem djelomično jer je kontinentalni stil izvezen zajedno s njim. Njegova prodavnica pomodne robe je bila smještena na Marine Drive. Jammu je dugo pretpostavljala da je on ostavio sikhizam kao mladić, uzevši u obzir da je izobličio bradu.

Singh je klimnuo na papirnatu vrećicu na njenom stolu."To je doručak, ako želiš."

Ona je stavila vrećicu na krilo i otvorila. Unutra su bile dvije krofne s čokoladom  i šoljica kafe."Slušala sam neke trake", rekla je."Ko je stavio mikrofone u kupatila Kluba Saint Louisa?"

"Ja sam."

"Tako sam i mislila. Baxtijevi mikrofoni zvuče kao da su umotani u gume za žvakanje. Tvoji su prilično dobri. Čula sam za neke korisne promjene. General Norris, Buzz Wismer..."

"Njegova supruga je užasna kuja", rekao je Singh odsutno.

"Wismerova?"

"Da. Zove se Bev. Od svih žena ovdje ona nikada neće oprostiti Ashi što se udala za Sidneyja Hammakera, ili što se Hammaker oženio Ashom – takve su mnoge od tih žena - Bev je najgadnija."

"Ja sam čula iste prigovore na svim tim trakama", reče Jammu."Barem od žena. Za muškarce bi se više reklo da su 'podvojeni' o Ashi. Oni se odnose na njenu inteligenciju."

"Misleći na njenu čudesnu ljepotu."

"I njeno veliko bogatstvo."

"Wismer je, u svakom slučaju, jedan je od tih podvojenih. Bev to ne može podnijeti. Ona ga stalno ismijava".

Jammu je bacila poklopac s njene šolje za kafu u koš za smeće."Zašto je on takav u vezi toga?"

"On je čudan. Stidljivi genije." Singh se namršti i sjede uz prozor."Prvi put sam čuo za Wismerove avione prije dvadeset godina. Niko ne izrađuje bolje."

"Pa?"

"Pa, on nije onakav čovjek kakav sam mislio da jest. Sve što sam čuo nije bilo tačno."

"Mnogo si toga preslušao."

"Možda sto pedeset sati. Šta misliš da radim po cijeli dan?"

Jammu je slegnula ramenima. Ona je mogla biti sigurna da Singh nije preuveličavao vrijeme koje je proveo na poslu. Bio je studiozno besprijekoran. Da ga ne ometaju (osim povremeno jedan plavi mladić) i bez odgovornosti (osim prema joj) je imao vremena voditi uredan život. Dragocjen život. Ona, koja je imala dva posla da bi joj svaki uzeo šezdeset sati sedmično za obavljanje, nije se mogla  mjeriti sa Singhom u detaljnosti. Njena noga je počela lupkati svoj vlastiti ritam, što je značilo da je 'dexedrine' djelovao.

"Ja te skidam s Wismerovog slučaja", rekla je.

"O, da?"

"Zadužujem te za Martina Probsta."

"U redu".

"Dakle, moraš početi. Možeš zaboraviti Wismera, zaboraviti svojih sto pedeset sati."

"To su samo trake. Provjeri tristo."

"Basti se bavi Probstovim dosjeom. Možeš početi odmah."

"Jesi li to sad odlučila?"

"Ne. Ja sam već govorila Baxtiju, on se već bavi tim dosjeom, zato si ti ovdje. Uzmi to."

"Fino."

"Onda uzmi." Ona je pokazala na umrljanu fasciklu od čaja pokraj njene stolne lampe.

Singh je prišao stolu i uzeo fasciklu."Još nešto?"

"Da. Spusti fasciklu."

On ju je spustio.

Donesi mi čašu vode i uključi grijanje.

On izađe iz kancelarije.

Martin Probst je bio generalni izvođač čija kompanija je sagradila Gradski slavoluk. Takođe je bio predsjednik Gradskog odbora za razvoj, dobrovoljne organizacije koja se sastojala od izvršnih šefova glavnih kompanija i finansijskih institucija u području Saint Louisa. Gradski razvoj je bio model efikasnosti i objekt skoro općeg poštovanja. Ako je neko trebao sponzore za neki gradski objavljački projekt Gradski razvoj bi ih našao. Ako bi se susjedstvo protivilo izgradnji autoputa Gradski razvoj bi platio za njegovu studiju. Ako bi Jammu željela da mijenja strukturu obezbjeđenja Saint Louisa morala je o tome raspraviti s Gradskim razvojem.

Singh se vratio  s vojničkom šoljom."Baxti se nada da osvoji nove svjetove?"

"Uzmi stolicu i sjedi."

Učinio je tako.

"Baxti je samo marginalno nadležan, te zašto praviš problem oko toga?"

On je izvadio izbrazdanu cigaretu iz kutije boje karamela i zapalio šibicu,  štiteći plamen od zamišljenog povjetarca."Zato što ne vidim zašto se prebacujemo.

"Pretpostavljam da mi moraš vjerovati."

"Pogodila si."

"Pretpostavljam da već znaš ono bitno – Probstova šarmantna žena Barbara i njihova šarmantna osamnaestogodišnja kćerka Luisa. Oni žive u Webster Grovesu, što je zanimljivo. To je bogato no teško da je najbogatije predgrađe. Tamo je baštovan koji živi na imanju, iako... Baxti smatra njihovu kuću 'vrlo mirnom'".

"Mikrofoni?"

"Kuhinja i dnevna soba."

"Spavaća soba bi ti više rekla."

"Nemamo tako mnogo frekvencija. A tamo je i televizor u spavaćoj sobi."

"Fino. Šta još?"

Jammy je otvorila Probstov dosije. Baxtijev nečitak hindi rukopis učinio je da žmirne."Prije svega on koristi neujedinjene radnike. Tamo je bila velika legalna borba šezdesetih. Njegov šef opunomoćenik je bio Charles Willson, Barbarin otac, a sad njegov punac. Eto kako su se upoznali. Probstovi radnici nikad nisu štrajkali. Imali su uobičajene plate ili veće. Osiguranje za vrijeme rada, invaliditet, plan za nezaposlene i penzionere, koji su jedinstveni u tom poslu. Njegov paternalizam je ono najbolje u njega. Probst nije neki Vashny Lal. Zapravo on ima, citiram, reputaciju,  ličnog angažmana za sve nivoe poslovanja."

"Oko za personal."

"Ha ha. On je predsjednik Gradskog razvoja do sljedećeg juna. To je važno. Povrh toga – član Zoo komore od 1976. Član je komore Botaničke bašte, Koordinacionog vijeća Istočno-zapadnog prolaza. Održivo članstvo u Kanalu 9. To nije naročito važno. Ubaci ga u mašinu, kako se kaže. Baxti je učinio neke interesantne radove na terenu.  Čitao je stare novine, razgovarao s čovjekom na ulici..."

"Volio bih da sam to vidio."

"Njegov engleski napreduje. Čini se da Globe-Democrat vidi Probsta kao sveca američkog načina života, uzdigao se iz sirotinje u bogate, niko i ništa pedesetih, izgradio Slavoluk šezdesetih, rad na strukturi stadiona i još niz toga. To je takođe vrlo znakovito."

"Napredovao je."

"Nismo svi."

Singh je zijevnuo."On je zbilja tako važan?"

"Da." Jammu je zažmurila na dim cigarete."Ne zijevaj na mene! On je prvi među jednakima u Gradskom razvoju i oni su ljudi s kojima radimo ako želimo da unesemo kapital u grad. On je nestranački i nalik Kristu u svojoj nepotkupljivosti. On je simbol. Jesi li primijetio kako ovaj grad voli simbole?"

"Misliš na Slavoluk?"

"Slavoluk, Zabrađeni Prorok, cijeli duh mitova Saint Louisa. Očito i Probst. Ako je samo za glasove on će ih donijeti. Mi ga trebamo."

"Kad si sve to odlučila?"

Jammu slegnu ramenima."Nisam mnogo razmišljala o njemu dok nisam razgovarala s Baxtijem prošle sedmice. On je upravo bio eliminirao Probstovog psa, prvi korak da se Probst dovede u Stanje..."

"U Stanje, da."

"... iako je s te tačke gledišta to malo više nego obični terorizam. Zato što to vrijedi truda, operacija je bila vrlo prikladna."

"Da? Singh je prešao jezikom papir cigarete, pogledao je i kvrcnuo.

"Probst je bio šetao psa. Baxti je vozio kombi i pas je pojurio za njim. On je našao medicinsku kompaniju koja mu je prodala ekstrakt kuje koja se goni. On je namočio krpu u to i svezao je ispred svoje stražnje osovine."

"Probst nije ništa posumnjao?"

"Čini se da nije."

"Šta ga je spriječilo da ne kupi drugog psa?"

"Vjerovatno bi Baxti pripremio nešto i za sljedećeg. Ti ćeš morati razmotriti ovdje tu teoriju. Jedan razlog koji ti dajem je taj da izgleda kako Probst nije odgovoran za tu nesreću."

Telefon je zazvonio. To je bio Randy Fitch, gradonačelnikov budžetski direktor, koji je nazvao zato zato što je zakasnio na svoj sastanak u osam, zato što je prespavao. U slatkom, strpljivom tonu Jammu ga je uvjerila da njoj nije krivo zbog toga. Spustila je slušalicu i rekla Singhu:"Voljela bih da to ne pušiš ovdje."

Singh je otišao do prozora, otvorio ga i bacio opušak. Miris rijeke je ušao u prostoriju, a dole, na Tucker bulevaru, je autobus zagrmio na raskršću Ulice Spruce. Singh je bio narančast na sunčanom svjetlu. Izgledao je hladnokrvno."Znaš", rekao je."Uvijek sam uživao da radim s Buzzyem i Bevy."

"Sigurna sam da jesi."

"Buzz smatra Probsta i njegovu ženu dobrim prijateljima."

"Da?"

"Probstovi su dobri s Bev. Imam dojam da su oni divni ljudi. Lojalni."

"Dobro. To je za tebe dobar izazov."Jammu je stavila dosje u Singhove ruke."Ali nikakvih hirova, jasno?"

Singh je klimnuo."Jasno."

Preveo Žarko Milenić

---

[1] Mjera za dužinu, oko 200 m.