Sergej Glovjuk: Ti i Ja

                                                                                                                                              

Ti - takva kao svi,                                  

no Ti si dostojna

izgubiti nekoliko riječi,

 i ja tonem u njih,

preliven melasom.

I neću im se suprotstavljati

u mučnoj agoniji,

nego žudnim i brzim gutljajima

gutam njihov slatki otrov.

Кada Ti pjevaš,

Ti držiš moje obnaženo srce

rukom iskusnog hirurga,

a ja, hladan, ležim pod reflektorima,

gledam oštre skalpele,

i  molim da bude bez anestezije.

 Jer anestezija  slabi patnju.

A moja patnja si Ti,

 i što je manje patnje,

tim je manje Tebe,

a meni  trebaš samo Ti.

I zašto oduzeti Tebe iz Tebe.

Mene odavno više nema.

Postojiš samo Ti…

I ja se više bojim izgovarati

 Taj čudni zvuk - ja.

 Jer iza njega ništa nema,

 osim trenutnog daha vozduha.

 Bez tebe sam nula ili čak minuc jedan

iz reda imaginarnih brojeva.

S vremena na vrijeme

 ja grčevito zarivam ledolom volje

 u hladni led nebistvovanja,

 činim još jedan pokušaj da se izvučem

 i opet se raskopavam i letim

po strmoj, skliskoj stijeni

svoje samoće.

Letim, razmotavam klupko nade,

visim nad ponorom,

jedva se uhvativši za rub vjere i ljubavi.

 Naprežem zadnju snagu

 i puzim nagore,

jer si tamo Ti!

Ja ne znam koliko da puzim još.

No Ti si tamo!

Svaki put počinjem sa iste tačke.

 No zašto ne vidim Tebe?!

 Ti postojiš

 i svijet se okreće oko Tebe.

 Bruno i Кopernik su pogriješili

 i pusti me da ih okrivim za jeres

 i da ih odvedem na lomaču,

 no svijet se okreće oko Tebe.

Jer sva vasiona si Ti.

 A galaksije su djelići Tvojih suza.

 Suza radosti i tuge.

 Mliječni put,

crveni i bijeli patuljci,

crne rupe,

magline i pulsari  –

to je sve samo oblik tvoga ovaploćenja,

zavisi samo od Tvojih kaprica.

Oni samo podcrtavaju ništavilo moga ja.

Кo sam, ja - jadna luda,

drznuo se staviti na opšti uvid.

Jer Alfa i Omega si Ti,

a ja čak ne mogu iščeznuti bez Tebe.

 Bez Tebe ja ne mogu zaspati i ne mogu se probuditi.

Ja mogu samo zatvoriti oči

i utonuti u privid sna,

i sa lučima Tvoga sunca ponovo ih otvoriti.

I misliti da sam se zbilja probudio.

 Čak se ohrabriti bez Tebe ne mogu.

Ništavni, lutajući mjesečar,

 jer čak teže i omjera bez Tebe u meni nema!

I plot moja je mašta.

Bez Tebe ja  sam zero, nihil.

Jer sva materija samo je Tvoja odora,

satkana od Tvojih nježnih energija.

A sve gravitacije, turbulentnosti,

Eksplozije i implozije

su samo tragovi

Tvoga gnjeva i radosti,

samo nastale varijacije

tvoga  raspoloženja.

Bez Tebe u meni nema

ni oblika, ni smisla

mene nema u prostoru.

Postoji samo nešto

što se kreće Tebi i za Tobom.

Slijepo, nemušto, pokorno,

samo Ti

možeš zaustaviti

hod moga vremena.

Sergej Glovjuk je pjesnik i  prevodilac. Član je Udruženja književnika Russije, počasni član Udruženja književnika Srbije, počasni član Udruženja književnika  Makedonije, počasni član Udruženja književnika Crne Gore. Autor je zbirki poezije «Gutljaj» (1991), «Tačka povratka» (1997), «Stara novčanica» (2008) i nekoliko prevedenih zbirki pjesama. Propagandist je kulture slovenskih naroda. Predsjednik je Međunarodne agencije humanitarnih inicijativa «Iz vijeka u vijek». Inicijator je i sastavljač antologija poezije slovenskih književnika u seriji «Slovenska poezija. XX - XXI. IZ VIJEКA U VIJEК». Organizator je međunarodnog festivala slovenske poezije «Pojuća pismena».