S. I. Hsiung: NEBESKI MOST (odlomak)
Sjeme lubenice neće dati korov,
Ni koprivu, ljubicu
Ako posadite milost ili pohlepu,
Nebo neće
zaboraviti.
Ponizni autor je vrlo
počašćen da započne svoju knjigu o filantropiji. Pod blještavim suncem vrućeg
dana 7-og mjeseca 5-e godine za vladavine Cara Kwang Hsua (1879), nekoliko
ljudi su se znojili i stenjali na svom teškom zadatku obnove malog mosta preko
rječice - oko 25 lija (li je otprilike trećina milje) južno od grada Nanchanga,
sjedišta pokrajine Kiangsi.
Javnost
nije imala povoda da zahvaljuje tim marljivim ljudima; oni su bili plaćeni za svoj rad. Iako su
radili neobično teško jer je taj posao tražio više ruku, što je bila posljedica
pogreške u proračunu njihovog šefa, graditelja. On se bio prihvatio tog posla
za osamdeset taela u srebru[1]
i morao je da se pridržava te pogodbe. On je trebao da zna od samog početka da
je to bilo nedovoljno, no on je bio
oštroumni poslovni čovjek. Vjerovatno, kada je uvidio da ne bi mogao dobiti
više, on je pomislio da je bolje da prihvati umjesto da ozlovolji svog starog
klijenta. On je rekao svojim ljudima tupo da će i s najjeftinijim materijalom
na tržištu, morati da nađe neki drugi način da se podmiri taj gubitak. Naravno
da su radnici morali dati svoj doprinos trudeći se više nego ikada.
Čovjek
kojeg graditelj nije usudio da vrijeđa je bio Ming Li. On je bio filantrop po
zanimanju, i zbog svoje odanosti za takav izvrsni i hvalevrijedni rad, Nebo mu
je bilo vrlo sklono. On je bio sada daleko najbogatiji čovjek u okrugu.
Praktično sva rižina polja, na mnogo lija udaljenosti okolo, su bili njegova
imovina i s nekoliko izuzetaka svi seljaci su bili njegovi stanari. On je bio
velikodušan po prirodi i nijednom nije odbio dati čaj ili rižu prosjacima koji
su dolazili pred njegova vrata. On je vjerovao da Nebo nikad neće dozvoliti da
dobročinstvo bude nenagrađeno. Onaj koji
je imao zdjelu čaja od njega bi zalio neko od njegovog bilja, a onaj koji je
imao njegovu hranu je bio siguran da ostavlja nešto đubriva u svojim rižinim
poljima prije no što bi otišao van granica njegovog posjeda.
Ming Li
je živio u velikoj palati sa žutocrvenim vratima oko šest lija sjeverno od tog
mosta i to mjesto je dobilo naziv prema selu Lijeve porodice. Tamo je bilo oko
petsto domaćinstava u selu te, izuzmu li se nekoliko trgovaca, svi stanovnici
sela su bili poljoprivrednici. Iako nije bio starješina klana Li, Ming Li je
sebe smatrao mnogo važnijim od načelnika sela čija mala koliba, sa zidovima od
blata i sa ispletenim krovom, ne bi pristajala da bude ni Ming Liova štala.
Strogo uzevši naš filantrop je bio zauzeo samo polovinu tog impresivnog dvorca.
Ali samo je njegova polovina bila ona koja je impresivna, drugu polovinu je
zauzimao njegov beskorisni mlađi brat, Kang Li, koji praktično nije bio
vrijedan pomena.
Unutar
tih lijepih lakiranih kapija je bilo prostrano dvorište koje je vodilo do dva
para sporednih ulaza, i tu je počinjala označena razlika privatnih domaćinstava
dvojice braće. Dok su kapije zdesna, koje su pripadala Mingu Liju, bile sjajno
ofarbane i alke bile uglancane, one lijevo, koje su pripadale Kangu Liju, su
bile u tako lošem stanju da se, i kada su bile zatvorene, mogla vidjeti
unutrašnjost kuće kroz pukotine panela.
Uprkos
tako dobrom održavanju svoje kuće, Ming Li je rijetko davao novaca za
ukrašavanje zgrade. To je bilo uvijek kada bi sastavio veliki ugovor sa
graditeljem za rad u vezi s nekom filantropskom svrhom i kada bi tražio od
graditelja da renovira dio njegove kuće kao dio pogodbe. S godinama ga je
graditelj dobro upoznao, nikad on nije sam trebao pomenuti takve popravke.
Graditelj je sada znao da je njegova dužnost da vidi da li se Ming Liova kuća
još uvijek drži u savršenom stanju. I još je tamo bilo šest slugu u kući. Kako
Ming Lijevo domaćinstvo nije činio niko drugo osim njega i njegove žene,
domaćini su imali puno vremena da se brinu o izgledu te sjajne kuće, ili, da
budemo tačniji, pola kuće.
Za
seosku kuću poput te domaće osoblje od šest slugu bi se smatralo
ekstravagantnim. Ming Li, iako vrlo velikodušan po prirodi, nikad ne bi podržao
ekstravaganciju. Činjenica je da on, u
stvari, nije skoro ništa plaćao te ljude. Za velikog filantropa, šest slugu su
bili teško dovoljni. Zbog svoje profesije, on je morao održavati društvene veze
s uticajnim ljudima, kao što je prefekt njegovog okruga pa čak i prefekt te
oblasti. Stoga je on morao da ima ta-ya (batlera), erh-ya (lakeja), portira,
kuvara, baštovana, dvije kućne pomoćnice za centralne i spavaće sobe, i bar
dvije pomoćnice za kućanske i povremene poslove. Ali uz Ming Lijevu ekonomičnu
upravu, šest slugu — dvoje njih je bilo maloljetno — je bilo na pretek da se
brinu za sve potrebno u njegovom domaćinstvu.
Stari
Wang, koji mu je prvi došao da traži posao kao učitelj bio mu je daljnji rođak,
dobro obrazovan ali nesposoban da zarađuje za život. Njegov rukopis je bio
užasan i on nikad nije stekao poštovanje svojih učenika. Nakon nekoliko
neuspjelih pokušaja konačno je pristao da vrši dužnost počasnog knjigovođe za
kuću Ming Lija u zamjenu za smještaj i hranu. Ming Li mu je dodijelio sobu iza
prednjih ulaznih vrata i Wang je bio obavezan da pogleda ko zvoni i da primi vizit
karticu i odnese je u kuću kada god je tamo bio pozivač. On je razumio savršeno
dobro da Ming Li, koji nije vjerovao nikome (uključujući i svoju ženu) kad se
radilo o novcu ili računu, nije imao potrebu za privatnim knjigovođom, i tako
je on morao pokušati da bude koristan u kući na druge načine. Onoliko dugo
koliko je mogao da nosi dugu haljinu, koji je bila jasna naznaka da je pismen,
njemu nije padalo na pamet da vrši dužnosti batlera ili portira, omogućivši da
ga niko ne naziva takvim nemilim zvanjima.
Stari
Chang je bio angažovan kao kuvar u vrlo razumnoj mjeri, a Ming Li nije vidio
razloga zašto ne bi mogao da proširi vlastite mjere da se obrađivanje velike cvjetne
bašte, s druge strane kuće, ne preusmjeri u kuhinjsku baštu. Dok je radio sav
teški posao, stari Wang je često pomagao u lakšim poslovima. Zaista, ta
kuhinjska bašta je davala više povrća nego što je domaćinstvo moglo da potroši
i Stari Chang je mogao da prodaje rano ujutro na pijaci danima ono što bi
uštedjeli. Zarada od te prodaje je pokrivala više od plate Starog Changa. Od
dviju kućnih pomoćnica, Kao Ma je imala skoro šezdeset godina. Ona je došla u
kuću sa njenom gospodaricom kao nevjestina sobarica. Ona nije bila ni za koga
vezana i nije dobijala platu. Njen gospodar je uredio tako da njene plate
investira sve dok one ne postignu okrugli iznos, kako bi kupio za nju dobar mrtvački
sanduk i priredio joj pristojnu sahranu kada bude umrla. Wen Ma, mlađa kućna
pomoćnica, je pružala svoje usluge besplatno u zamjenu za hranu i stanovanje
jer je bila vrlo zahvalna Ming Liju koji je bio našao mali posao za njenog
supruga u kancelariji prefekta. Dvije druge pomoćnice, Shuang Fu i Weida
Xingfu, su ušle među poslugu kada su imale oko dvanaest godina. Do onog vremena
kada bi se mogle vjenčati, njihovi budući supruzi morali su da plaćaju Ming
Liju troškove njihovog izdržavanja.
Međutim,
Ming Li nikako nije bio zadovoljan svojom poslugom. Često se žalio da su mu oni
veliko opterećenje. Njihove plate, znao je da kaže, su bile male, ali on je, za
njih šest, obezbjeđivao odjeću, hranu i stanovanje. Zbog toga se kajao. Sva njegova nošena i stara
odjeća i njegove žene, što su je trgovci polovnom odjećom odbili da kupe,
morala se dati slugama. Iako je ona mogla da izgleda malo otrcano, bila je još
uvijek nosiva, i on je mislio da je mudro da se obuče njegova posluga tako jer
je to očito upućivalo njegovim prijateljima da je on zarađivao novac samo zbog
svoje filantropije. Što se tiče stanovanja bilo je istina da ga to nije koštalo
ništa dodatno, ali njihova hrana je bila glavni problem. Svi su oni bili
veliki izjelice i on je bio obavezan da
ih nudi, u skladu s običajem, mesnim jelom dva puta mjesečno. To je on bio
nazvao ya-chi ili “žrtvovanje zubima”. Svakog prvog i petnaestog u mjesecu on
je morao da kupi kati (otprilike 600 g)
svinjetine da bi je skuvali u velikom kotlu i to je bilo nazvano mesna supa.
Među slugama, međutim, to je imalo drugačiji naziv. Oni su govorili o tome kao
o “svinji u Istočnom jezeru[2]”, što je opisivalo koliko je mesa i koliko mnogo voda
bilo u tom jelu. Nažalost Kao Ma je bila pobožni sljedbenik nekih budističkih
načela. Ona se strogo držala posta koji je bio 1-og i 15-og u mjesecu. Ona se
prihvatila te religijske dužnosti u nadi da će joj Nebo pružiti bolji život u
njenom sljedećem životu. Stoga je morala biti vegetarijanka tokom cijele godine
a drugih pet slugu je dalo sve od sebe da je potakne u tome da ostane pri
svojoj hvale vrijednoj odluci.
Nepotrebno
je reći da vlasnik druge polovine kuće nije imao slugu. U stvari Kang Li ih ne
bi mogao ni imati čak i kad ne bi bio protiv držanja slugu. Iako su Ming Li i
Kang Li bili braća, i živjeli tako blizu međusobno, nije bilo dviju osoba koji
su bili više različiti. Od smrti njihovog oca, Ming Li, koji je bio predložio i
bio izvršilac diobe porodične imovine, je prošao hiljadu puta bolje nego Kang
Li. Kao stariji sin, Ming Li je naslijedio
malo više. Dok je Kang Li boravio tamo i jeo svoj posjed (kako se kaže u
poslovici), Ming Li je bio vrlo aktivan u upravljanju svojim dijelom. On je
smanjio svoje domaćinske troškove i, potaknut svojom velikodušnom prirodom,
omogućio svojim brojnim stanarima da ne plaćaju kiriju tokom cijele godine — uz
jedan uslov da sve te kirije trebaju biti znatno povećane od sljedeće godine.
Na taj način, i sa srećom koje mu je Nebo dala, zbog njegovih filantropskih
djela, on je mogao da kupi gotovo sve nekretnine u okrugu.
Zato
što je učinio toliko za milosrđe, Ming Li je mogao lako za sebe da obezbijedi
lijepu veliku kuću u gradu po niskoj cijeni. Ali njihov otac, koji je, čini se, predvidio za Kang Lija neizbježnu
nesreću, im je bio zabranio da napuste jedan drugog, tako da bi oni mogli da
brinu jedan od drugom ako bi jedan od njih zapao u teškoće, te je ta posljednja
želja na njegovoj samrtnoj postelji učinila da obećaju da se nikad neće
odmaknuti od svog posjeda sve dok ne umru. Iako je zdanje bilo praktično
podijeljeno na dvije kuće zidom u sredini, tamo su bila dva prolaza da bi ih
učinila bliskijim. Jedan je bio u prednjem dijelu Ming Lijeve strane, vodeći do
Kang Lijevog prednjeg dvorišta i odatle do velike bašte koja je bila krajnje
lijevo. Drugi je bilo iza Kang Lijeve strane, vodeći do kuhinje Ming Lija, i
odatle do štala koje su bile krajnje desno.
U
podjeli cijelog zdanja, oni su imali velikih teškoća po pitanju bašte i ambara,
što im se obojici činilo prijeko potrebno. Bilo bi nemoguće za Ming Lija da ima
samo ambare i da ostavi cijelu baštu Kang Liju, i jednako je bio nemoguć drugi
način, no Ming Li se konačno dosjetio rješenja. On je predložio da bi trebao da
koristi baštu i zauzvrat bi njegov neiskorišten dio ambara uvijek trebao biti
stavljen na raspolaganju njegovom mlađem bratu.
Taj
dogovor se kasnije ispostavio vrlo zadovoljavajući za Ming Lija. Za Kang Lijevu
zalihu riže, što je bio njegov jedini izvor prihoda, sveden godišnje na malu
količinu, i mali prostor u dijelu jednog od Ming Lijevog ambara bio je sve što
je bilo potrebno. Što se tiče bašte, Ming Li je koristio svoj dio u najvećoj
mjeri iskorjenjujući sve ukrasno cvijeće i beskorisno drveće, što su posadili
njegovog otac i djed, i tamo uzgajao samo kućno povrće. On je rekao da je
pogodba pogodba, i da on bio vrlo žalostan zbog svog mlađeg brata kada Kang Li
ne bi dalje koristio ambare. Iako filantrop Ming Li je rekao da nema simpatije
za rasipnika koji bi mogao potrošiti imovinu tako brzo.
Za
svoju porodicu Kang Li je bio ne samo trošak nego i problem. On je bio
pametniji od njih dvojice i bio ne samo omiljeno dijete svojih roditelja nego i
omiljeni student svojih profesora. Usprkos tome što je bio briljantan dječak i učenik, Kang Li nije prošao na prvom državnom ispitu
i stoga je razočarao svoju porodicu što nije stekao činovnički naziv
“kultivisani talent”. Ni Ming Li nije prošao, ali on je pokušavao i pokušavao
vrlo često — samo je to bilo bez koristi. U slučaju Kang Lija to je bilo zato
jer on nije ni pokušavao. I kada je na kraju pokušao, on je jednostavno
ispustio svoju šansu badava!
Jednom
u svom životu Kang Li je pristao na nagovor i napokon ušao u zgradu gdje se
odvijao državni ispit. Tamo je, dovršivši eseje i pjesme na vrijeme, vidio u
sljedećoj prostoriji starca sijede kose i brade koji je pokušao da se objesi.
On je požurio da ga spasi i pitao ga za razlog tome. Rekao mu je da je to bio
posljednji napor starca, koji je znao da
ni idući put neće uspjeti. Kang Li se, pogledavši starčeve papire, složio da je
to vrlo moguće. Tako je on zamijenio svoje papire sa starcem; i rezultat je bio - njegovo ime nije bilo na
popisu, a starac je prošao s počastima. Naravno on nije tražio naknadu od
starog “novog kultivisanog talenta”, nikad nije volio čak ni da se pominje
novac, iako ga je trošio nehajno.
Kada su
ga ljudi pitali za rezultate ispita, on im je priznao da nije uspio, ali da se
osjećao daleko srećniji čovjek.
Nakon
toga iskustva niko ga ne bi nagovorio da priđe ni blizu zgrade u kojoj su se
održavali ispiti. Na kraju krajeva, nadati se da prođeš znači nadati se da
dobiješ mjesto u vladi, a on je krajnje mrzio državne činovnike. Kao njegov dobri
stariji brat, Ming Li, on je pokušao s trgovinom kao on, no trgovina se ispostavila manje unosnom nego
bilo šta drugo. Kao poslovan čovjek, činilo se da je bio vrlo uspješan
gomilajući veliki promet, no za nekoliko mjeseci on se vratio trijumfalno s
manjkom svog kapitala. Tako daleko od razmišljanja o profitu, on jednostavno ne
bi mogao natjerati sebe da uključi čak svoje lične troškove u cijene svoje
robe. U njegovom mišljenju, prodati bilo šta iznad onoga što je on platio je
bio nepošten posao.
Što se
tiče poljoprivrede, sa čime je on pokušavao
godinama, rezultat njegovog rada je učinio da se njegov stariji brat
smijao toliko da je ta tema uskoro postala porodični vic. On se brinuo o malom
komadu rižinog polje sa ciljem da eksperimentiše sa svim svojim fantastičnim
idejama; ali dobit od usjeva ni jednom
nije bio pokrio pola plata poljoprivrednih radnika koje je privremeno bio
angažovao tokom sezone. Iskreno je priznao da je čovjek bez profesije i nazvao
sebe “veliki gospodin”; ali je rekao da
je bio određen da vaspita svog sina, kada je on imao samo dvije godine, da bude
dobar poljoprivrednik, a ta izjava je u svih izražavala prezir.
Iako je
Ming Li hvalio sebe kao, u svakom pogledu, vrijednog člana svoje porodice, bile
su dvije stvari na kojima je zavidio svom nedostojnom mlađem bratu. U prvom
redu on je lično znao da je bio mnogo gori u učenju od njegovog brata i da nije
mogao nikad uspjeti na državnom ispitu, a nije bilo na svijetu ničega što je
želio više nego da bude “kultivisani talent” — i onda, naravno, državni činovnik.
Iako ni Kang Li nije uspio na ispitu, bio je poznat i dobro primljen od strane
svih da je ako bi se pobrinuo, mogao bez teškoće da se nađe na popisu. Ming
Liju je bilo drago da njegov mlađi brat nije bio ni za šta i on je lično
ugrabio priliku da donira vladu, za koju je bio nominiran kao prefekt u
rezervi. Kako nije htio da doplaćuje, to je bila tek prazna titula koja mu je
pružala zadovoljstvo nošenja zlatnog dugmeta sedmog stepena.
Preveo s engleskog: Žarko Milenić
ŽARKO,
OdgovoriIzbrišiovo je dobra proza. Tipična za Kineze.