ponedjeljak, 13. travnja 2009.

JAPANSKA NOVELA XX. STOLJEĆA




Vladimir Devide (Zagreb, 1928.) napominje za japanski jezik kako "struktura jezika, njegova sintaksa i uopće put i način kompozicije misli i rečenice toliko se razlikuju od indoevropskih da je za njihovo usvajanje potrebno naučiti misliti i doživljavati drugačije negoli smo navikli u našoj judeo-kršćansko-starogrčkoj tradiciji i njihovim kasnijim više-manje logičnim nastavcima i superstrukturama." Otuda prevođenje s japanskog na neki indoevropski jezik predstavlja veće pojednostavljenje nego prevođenje između dva indoevropska jezika. Više se time gubi nego, primjerice, kad se na engleski jezik Andrićev naslov "Na Drini ćuprija" prevede kao "Bridge On Drina". Kako kaže Devide "japanski je idealan za poeziju, posebice haiku, svojim blagim neodređenostima, obiljem specifičnih izraza za razna emotivna stanja za koja u europskim jezicima ni približno nema ekvivalenta itd." Nije jednostavnije prevoditi ni prozu. Tako su priče Akutagawe Ryunosukea zbog njegovog tankoćutnog stila neprevodive. One u bilo kojem drugom jeziku nisu bolje od kopija u ulju Hiroshigeovih drvoreza u boji (Seiichi Shiojiri), makar autor tih kopija bio i sam Van Gogh.

Dr. Devide je preveo više priča Akutagawe Ryunosukea. Devet Akutagawinih priča prvo je objavljeno u časopisu "Forum" 9/84. a potom je uvršteno u Devideovu knjigu "Iz japanske književnosti" (Spektar, Zagreb, 1985.). Knjigu čine Devideovi eseji "Japanska književnost" te o pojedinim japanskim haikuistima (Issa i moderni haiku pjesnici), pjesnicima i pripovjedačima s izborom iz njihovog djela. Tu je i prijevod japanske no drame "Hachi no ki" Seamija.

Akutagawa Ryunosuke je rođen u Tokiju 1892. godine. Novele i priče je počeo pisati u dvadeset i drugoj godini. Već među prvima bilo je remek djela kao što su "Rashomon" (1915) i "Nos" (1916). Na njega su snažno utjecali njegov učitelj Natsua Soseki i Mori Ogai. Od zapadnih pisaca najviše Baudelaire (jednom je zapisao kako "čitav život nije vrijedan koliko jedan redak Baudelairea"), France, Strindberg i Poe. Izučavao je i kineske klasike. Tematski je preuzimao iz japanskih srednjovjekovnih pučkih legendi i pripovjedaka.

Poput Prousta Akutagawa je bio fizički i nervno vrlo slaba i krhkog zdravlja. Bio je i teški pušač. Posljednjih jedanaest godina Akutagawa je proveo u prenapregnutom književnom stvaralaštvu. U vrijeme kad je pisao satiričnu pripovijest "Kappa" (Dijete rijeke) i još pet priča Akutagawa je definitivno odlučio samovoljno napustiti ovaj svijet i pišući igrao se sa smrću. Tako se u "Kappi" mogao sa stravičnim nemarom rugati institucijama države čiji je bio podanik ali ne baš pokoran. Umro je u trideset i petoj godini života ispivši otrov. Za sobom je ostavio oko dvije stotine kratkih priča, eseja, kritika i zapisa. Podsjetimo se da su samoubojstvo izvršili i japanski nobelovac Kawabata Yasunari i Mishima Yukio.

Akutagawa je vrstan stilist i po tome ga kritičari uspoređuju s Flaubertom. Istodobno on je duboki poznavatelj ljudske psihe i društva. U Japanu se odavno smatra klasikom a njegovo ime nosi značajna japanska književna nagrada.

Na Zapadu je Akutagawino ime najviše vezano uz film "Rashomon" Kurosawa Akire (1950.). Slavni japanski filmski redatelj je ekranizirao osim naslovne i Akutagawinu priču "U bambusovu guštiku" (1923.) od čega se glavnina filma na ovu drugu i odnosi. Ovu priču su u prijevodu Nikole Milićevića pod naslovom "U šumi" Antun i Nada Šoljan uvrstili u svoju antologiju "Sto odabranih novela svjetske književnosti" (Zagreb, 1968). Nakon tog filma i u nas se odomaćio izraz "rashomonijada" za neki događaj o kojem postoje više različitih viđenja.

U remek djelu "Rashomon" riječ je o napuštenom hramu gdje se na kraju stalo "donositi lešine za koje se nitko nije pobrinuo da ih pokopa". Tu se zatekao i jedan samotni sluga čekajući da stane kiša. Sluga u Rashomonu zatječe ružnu staricu koja čupa kosu s leša jedne žene kako bi izradila vlasulje. Akutagawa u ovoj priči genijalno povlači jednu liniju. Sluga pretpostavlja kako je žena s čijeg leša starica čupa kosu za života "rezala zmije na komadiće od četiri-pet palaca duljine i prodavala ih u vojnim logorima pod sušenu ribu." Kao ni starica ni sluga "se više nije lomio između toga da skapa od gladi ili postane lopovom". Strgnut će sa starice kimono i baciti je nagu među leševe gdje je "časkom ležala poput mrtvaca". Lopovska nit će se nastaviti. Posljednja rečenica ove priče glasi: "Sluga se već borio s kišom i žurio među ulice Kyota da bi krao." Koliko toga je rečeno na svega nekoliko stranica. Ova se priča doima kao svojevrsni haiku u prozi.

Dok se Rashomon doima poput japanske pučke priče još kraća "Vjernost Wei Shenga" nadahnuta je kineskom pučkom predajom. Na samo dvije stranice Akutagawa nam podaruje ovaj sjajni prozni medaljon. Ova poetska priča skoro je nalik pjesmi u prozi. Prva rečenica glasi: "Wei Sheng je već dugo stajao pod mostom čekajući svoju djevu." Slijedi njegovo čekanje, nada da će ona doći. Nižu se slike rijeke, mjesečine, mora... Pripovjedač smatra kako se duh Wei Shenga tisućama godina kasnije ponovno u njemu pojavio. "Danju i noću. Kako odredi slučaj, živim život površnosti i snenosti, u očekivanju dolaska nečeg nezamislivog (...) čini se da živim u stalnom iščekivanju ljubljene koja nikad ne dolazi...

Minijatura "Paučuna", kako napominje Devide, spada među one Akutagawine kasnije priče koji su "Pravi artistički biseri". Od uvrštenih Akutagawinih priča u ovoj knjizi ova najviše podsjeća na jednu od drevnih legendi o Buddhi. Sjetimo se kako je Akutagawa napisao nekoliko priča koje obrađuju životopise japanskih kršćana koje je on nazvao "laganim preradama" tekstova iz knjige "Legenda Aurea". Kasnije je priznao da ta knjiga ne postoji i da su te priče sasvim njegove. Tako se priča "Paučina "doima kao da je uzeta iz neke knjige priča o Buddhi. Sjajno su u ovoj crtici dati kontrasti između raja s Jezerom lopoča i kristalno bistrom vodom te paklom s Planinom igala, Jezerom krvi, tminom... Buddha pruža šansu razbojniku i ubojici Kandati da se izbavi iz pakla samo zato što je u svom životu jednom poštedio sićušnog pauka. Šansa je dana u vidu niti paučine tako tanušne a ipak čvrste. No Kandata ostaje nepopravljiv jer je njegovo "ledeno srce željelo spas samo za sebe" a ne i za druge grešnike koji su se pokušali istom niti uspeti iz pakla do samog raja.

Mada se na prvi pogled tako ne čini "Paučini" je bliska priča "Bjelko". Zbog toga što nije pomogao svom prijatelju u nevolji pas Bjelko je kažnjen time što je pocrnio "kao smola". Njegovi gospodari ga ne prepoznaju. Ali za razliku od Kandate Bjelko će višestruko iskupiti svoj grijeh spašavajući druge što će doprinijeti da opet njegova dlaka dobije prvotnu bjelinu. "Bjelko" je umjetnička bajka kakvu će najprije prigrliti djeca.

"Mandarinke" je dirljiva crtica o djevojčici koja je bacila iz vlaka "mandarinke što ih je držala na krilu svojoj sitnoj braći kao iznenađenje i nagradu što su došli do križanja da velikoj sestri koja napušta dom požele sretan put." Dakle i ovdje se javlja motiv nagrade za počinjena djela.

Kritičar Kikuchi Kan je smatrao kako je Akutagawa "previše hladan i intelektualan". Ova zamjerka na prvi pogled bi se mogla uputiti priči "Uši". U njoj je riječ o brodovlju koje plovi morem s mornarima i ušima na kojem su pravi gospodari ovi kukci koji su prava pošast. Ali ne za sve. Na jednom od brodova dolazi do sukoba između dvije struje. Jednu predvodi časnik Mori koji na vlastitom primjeru zagovara teoriju pomirenja s ovim kukcima jer zahvaljujući njima "lako ćemo zaspati i nećemo se prehladiti. Drugu struju predvodi također časnik i ekscentrik Inoue koji bi "pojeo sve uši koje je ulovio". Među njima dolazi do sukoba koji se umalo nije tragično završio. Inoue smatra kako je "idiotski uzgajati uši", a Mori kako je idiotski "jesti uši". Čitatelj će se uvjeriti kako su Akutagawine priče ipak životne, kako se u njima racionalno i emocinalno, empirijsko i intelektualno, ozbiljno i humoristično, realno i fantastično izvrsno isprepliću.

Kao i "Uši" i priča "Nos" doima se humoristično, bolje reći groteskno. Čitatelj će se odmah prisjetiti istoimene Gogoljeve priče. Redovnik Zenchi Naigu je imao nos "pet-šest palaca dug i visio od gornje usne do brade." Dakako Naigu želi skratiti svoj nos i to mu uz pomoć jednog učenika i uspijeva. Ali njegov problem time nije bio riješen. On je bio svjestan kako drugi reagiraju na njegov dugi nos. očekivao je da će to prestati. Ali sa žaljenjem je uočio kako ipak nije. Čak - "Prije se nisu smijali ovako bez prestanka". Žalio je "što si je tako nepromišljeno skratio nos". Bio je vrlo zadovoljan kada se njegov nos sam od sebe vratio u svoju raniju veličinu. Zaključio je: "Sad mi se sigurno nitko neće smijati."

U priči "Usahla polja" opisuju se posljednji dani čuvenog haiku pjesnika Bashoa. Akutagawu je posebice nadahnuo Bashoov predsmrtni haiku:

Bolestan na putu -

Snovi se kovitlaju

usahlim poljima.

Basho je na samrti okružen svojim učenicima od kojih su neki znameniti. Jedan od njih Shiko napominje. "Ne tugujemo što je majstor našao smrt u usahlim poljima, već tugujemo nad nama samima koji smo u sumraku izgubili majstora. Tijekom svog života Basho je "od vremena na vrijeme razmišljao o beskrajnim usahlim poljima." Akutagawa koji je i sam pisao izvrsne haikue(ostali su u sjenci njegove proze) posjeduje izvrstan smisao za detalj. U noveli "Rashomon" više puta nam skreće pozornost kako glavni junak opipava "veliki čir na desnom obrazu". U noveli "Usahla polja" naglašava kako je Bashoovo lice "kozičavo". Uočljivo je kako Akutagawa izvrsno poznaje Bashoov život i djelo. "Usahla polja" izvrstan su spoj eseja i poezije. Također nas podsjećaju na haibun, svojevrsnu tradicionalnu japansku pjesmu u prozi u čije tkivo je umetnut haiku.

Sklonost fantastici uočljiva je u Akutagawinoj minijaturi "Tijelo žene". Poput Kafkinog Gregora Samse ili Shultzovog Oca i Kinez Yang se pretvorio u kukca, ovaj put u - uš. "Tek kad je postao uš, mogao je u punini doživjeti fizičku ljepotu svoje žene."

Dr. Devide je također preveo Akutagawinu fantastičnu novelu "Paravan pakla" objavljenu u časopisu "Književna smotra". Potom se ista novela našla između korica knjige "Rashomon i druge priče" (Koprivnica, 2000.) u kojoj su objavljene prethodno spomenute priče.

Za svega trinaest godina intenzivnog stvaranja Akutagawa je ostavio značajno i obimno djelo. Možda bi da je poživio napisao i roman. Ustvari pripovijest "Kappa", jedno od njegovih posljednjih djela mogli bi i nazvati svojevrsnim haiku romanom koji je pandan i kratkim no dramama. Akutagawa je poput haiku pjesnika i no dramatičara minijaturist. U malo riječi u stanju je mnogo toga reći. Čitatelj stječe dojam kako u Akutagawinoj prozi niti jedna riječ nije suvišna. Takav način pisanja i jest umjetnički ideal. Akutagawa je jedan od rijetkih umjetnika koji je taj ideal ostvario.

"Antologija suvremene japanske novele" u prijevodu s japanskog Mirne Potkovac-Endrighetti je objavljena 1997. godine u izdanju "Adamića" iz Rijeke. Knjiga je posvećena dvadesetoj obljetnici prijateljstva gradova Kawasakija i Rijeke. Izbor novela je sačinio Tanaka Kazuo, dugogodišnji vrsni poznavatelj i prevoditelj naših djela na japanski jezik. Tanaka je birao pisce koji su u Hrvatskoj "manje-više nepoznati", a njihova djela već prevedena na engleski jezik, kako bi bar malo olakšao posao prevoditelju. Naglasak je stavio na poslijeratno razdoblje. Tako u ovoj antologiji nećemo naći novele nobelovaca Kawabata Yasunarija i Kenzaburo Oea niti proslavljenog pisca Mishime Yukija.

U svom predgovoru mr. Mirna Potkovac-Endrigheti govori o specifičnim obilježjima japanske književnosti. "U sveukupnoj japanskoj kulturi oduvijek je bila prisutna tendencija da se izbjegne logika, apstraktno i sitematizacija u korist emocije, konkretnog i nesistematizacije. U literaturi je zajedničko svim formama "točkasta" struktura - "kao cjelina ne posjeduju naročitu kompaktnost već se lako razbijaju na dijelove". U japanskom jeziku "rečenica počinje riječima koje pobliže označavaju imenicu, a završava glagolom, dakle ide od detalja prema cjelini". Zatim po japanskom shvaćanju vremena "povijest nije cjelina koju treba razdijeliti (sistematizirati) na dijelove odnosno periode" već oni "nanizani jedan do drugoga, Japanci računaju vrijeme po vladavini svojih careva (...), čine cjelinu zvanu povijest." Ovo i neki drugi čimbenici "stvorili su idealne uvjete za nastajanje i razvoj kratkih književnih oblika, u našem slučaju pripovijetke". Potom Mr. Potkovac-Endrighetti u svom predgovoru daje kao i dr. Devide u svojoj antologiji (sažetiji) pregled razvoja japanske književnosti.

Kratke pripovijetke Satomi Tona (1888. - 1983.) smatraju se remek djelima. Satomi je sa starijim kolegama iz elitnih škola pokrenuo književni časopis "Bijela breza" obojen humanizmom. Kasnije napušta grupu (kako u pregovoru navodi prevoditeljica "u svakom razdoblju pisci bili međusobno povezani pripadnošću određenoj grupi") i priklanja se esteticizmu i hvalospjevu svakodnevnog života. Najveći dio novele "Kamelija" čini razgovor djevojke Setsuko i njene tetke. Satomi ovdje iskazuje izvrstan smisao za dijalog. Djevojku je uzrujalo otpadanje cvijeta kamelije. Ova novela je objavljena 1923. godine nakon velikog potresa u Tokiju. Japanci imaju praznovjerni strah pred kamelijom čiji cvjetovi otpadaju cijeli, kao odrubljene glave. Djevojka za crvenu kameliju kaže da je "jeziva", te "iz nje kao da kaplje krv..."

Hayama Yoshiki (1894. - 1945.), porijeklom iz radničke obitelji je zastupao proletersku književnost. Ovaj pravac u književnosti je u Japanu uhvatio korijena nakon Oktobarske revolucije a naročito nakon spomenutog potresa 1923. godine postavši jedan od značajnijih. Kratka, dirljiva i tendenciozna novela "Pismo pronađeno u bačvi s cementom" nastala je 1925. godine. Jedan radnik pronašao je pismo u kome neka djevojka piše kako je njen mladić pao u drobilicu i potom smrvljen u mlinu čeličnim klipom. "Dobiveni prah je, nakon pečenja, postao odličan cement." Djevojku zanima "čemu će poslužiti cement iz ove bačve". Ona ne bi "mogla gledati svog momka kao hodnik u kazalištu ili zid oko kakve luksuzne vile". Onda ipak smatra da je to svejedno. On je bio "čvrstog karaktera, a to će zacijelo utjecati da se svugdje pokaže kao odličan."

Ozaki Shiro (1898. - 1964.) je poput Hayame također bio sklon socijalističkoj ideologiji. Kasnije iskazuje i desničarska uvjerenja. Osim njegovog romana "Kazalište života" znamenit je i po pričama sabranim u zbirku "Pastiričino gnijezdo". Naslovna novela iz te zbirke uvrštena u ovu antologiju vrlo je poetično napisana. Ptica pastirica je savila gnijezdo "na stijeni uz prometnu cestu". Ovo je mjesto idealno "da se izbjegnu zmije, kojih se pastirice boje više negoli čovjeka." Ali ovaj potez ipak nije bio mudar kako se pretpostavljalo jer će ptiće pokrasti ljudi. Sa sudbinom pastirice i njezinih ptića vješto se isprepliće se priča o mladom Minesotou zaljubljenom u djevojku Segawu. Sudbina pastirice je mladi par potresla. Minesoto je potaknut slikom napuštena gnijezda predviđao - " u nedalekoj budućnosti djevojku će sasvim sigurno privući neki drugi muškarac i ona će pobjeći iz hrama. (...) U mislima je već vidio kuhinju starog hrama, sumornu i pustu nakon djevojčinog odlaska."

Edogawa Ranpo (1894. - 1965.) je pseudonim pisca Hirai Taroa izveden iz pomalo karikiranog oblika imena Edgara Alana Poea. On je prvi japanski pisac koji ozbiljno pristupio kriminalističkom žanru. I danas je rado čitan. Ova novela se većom dijelom doima kao znanstveno-fantastična. Glavni junak je astronom amater "opsjednut lećama i ogledalima". Osim na Poea čitatelj će s prisjetiti i Poevog suvremenika Jamesa Fitza O'Briena i njegove novele "Dijamantna leća". Ali kasnije ćemo vidjeti kako je glavni junak pokušao "istražiti nepoznato, područja u koja je bilo zabranjeno dirati, čime je navukao na sebe gnjev bogova ili podlegao vabljenju demona (...)." Zaključit ćemo kako ova novela ipak spada u čistu fantastiku i kako je Ranpou vrlo blizak njegov suvremenik Howard Philips Lovecraft.

Shimaki Kensaku (1903. - 1945.) je isprva bio član Komunističke partije zbog čega je bio u zatvoru gdje je obolio od tuberkuloze. Po izlasku napušta komunističku ideologiju. Potom se hvata s problemom ideološke preobrazbe obrađenog u više romana. U noveli "Crvena žaba" dojmljivo su opisani napori jedne crvene žabe da pređe na drugu obalu rijeke tamo gdje je "voda tekla brzo". Prvo ćemo se sjetiti najpoznatijeg Bashoovog haikua o žabi i ribnjaku. Ali upravo crvena noja žabe natjerat će nas da pomislimo na komunistički pokret koji će propasti u svojim naporima kao što će u ovoj noveli propasti napori žabe. "Bila je poput ratnika s polomljenim mačem i potrošenim strelicama; borila se dok je imala snage, da bi se na kraju mirno prepustila svojoj sudbini." Ova poznata Shimakijeva novela je objavljena posthumno i uvrštena u mnoge školske udžbenike.

I Dazai Osamu (1909. - 1948.)je za života patio zbog ideološke preobrazbe. Nakon tri pokušaja samoubojstva četvrti put je sa svojom suprugom skočio u rijeku i tako okončao život. Ostao je idol mladih čitatelja. Značajni su mu romani "Zalazeće sunce" i "Nepodoban za čovjeka". U noveli "Sjećanja" Dazai govori o svom školovanju i to od upisa u osnovnu školu pa sve do polaganja prijemnog ispita za upis na studij. "Sjećanja" se doimaju kao dio veće cjeline možda autorovih nezavršenih memoara. Nakon posljednje rečenice čitatelj očekuje što će biti dalje. "Sjećanja" su napisana jednostavno i realistično ali i duhovito uz ironične komentare.

Matsumoto Seicho (1909.) je jedan od najčitanijih živih japanskih pisaca. Prvi je u Japanu uveo žanr socijalno detektivske pripovijetke. Mnogi su mu romani ekranizirani. Novela "Neobičan optuženik" je pisana u stilu dokumentarnog realizma. Riječ je o istrazi povodom ubojstva jednog lihvara za što je okrivljen jedan dvadesetosmogodišnji mladić. Dakako, prvo ćemo se sjetiti "Zločina i kazne". Ali od zapadnih pisaca Matsumotu je posebice blizak Georges Simenon. Osim iznenadnog preokreta u ovoj zanimljivoj noveli je interesantno to što se navedeni slučaj uspoređuje s vrlo sličnim slučajem koji se dogodio ranije u Manchesteru. Također ćemo se sjetiti i Akutagawine slavne priče "U bambusovu gaju", odnosno Kurosawinog "Rashomona". Ako već nije po Matsumotovoj noveli mogao bi se snimiti uzbudljiv film.

Od svih uvrštenih pisaca u ovoj antologiji zapadnim čitateljima je Endo Shusaku (1923.) najpoznatiji. Dobitnik je mnogih međunarodnih priznanja, često predstavljan kao "japanski Graham Green". Studirao je francusku književnost. Katolik je i religiozna tematika ga zaokuplja cijelog života. Roman "Šutnja", njegovo najznačajnije djelo bavi se problemom vjerskog posrnuća u razdoblju Edo (1600. - 1868.) kada je u Japanu kršćanstvo bilo zabranjeno. Sličnim problemom bavi se i ovdje uvrštena novela "Dan prije". Ovdje je riječ o fumie, bakrorezu (mogao je biti i drvorez) s likom raspetog Krista (mogao je biti i s likom djevice Marije) koji je služio otkrivanju kršćana. Na sliku je trebalo stati nogom (fumu - gaziti, e - slika) što kršćanin nije bio u stanju učiniti i to bi ga odalo. Ova izvrsna novela pisana je fragmentarno. Radnja se odigrava naizmjenično u sadašnjem vremenu i u razdoblju Edo. Izvrsno je dan lik Tagoroa koji se dva puta pod mukama odriče svoje kršćanske vjere.

Kono Taeko (1926.) piše prozu i književnu kritiku. Najznačajnije joj je djelo roman "Iznenadni gost". Ovdje uvrštena novela "Željezna riba" (1976.) govori o vodenoj verziji kamikaze, o ljudskim torpedima. Supruga jednog kamikaze posjećuje mjesto gdje su on i ostali ljudi torpeda počasno sahranjeni. Od stotinjak željeznih riba jedna je ostala čitava, "izvučena i ovdje izložena". Supruga razgleda izložene predmete i razmišlja o tome kako se osjećao njen muž u "željeznoj ribi" kad je odlazio na put bez povratka. U ovoj sugestivnoj noveli je dana osuda ideje o kamikazama i uopće rata.

Kaiko Takeshi u svom značajnom romanu "Blještava tama" iznosi iskustva iz vijetnamskog rata. Proputovao je Ameriku i o tome napisao knjigu putopisa. Za ovdje uvrštenu novelu "Zgužvana kuglica" (1978.) dobio je prvu nagradu "Kawabata Yasunari". U njoj se Taiko bavi pitanjem umjetničke slobode u diktatorskom režimu. Ova novela se doima kao putopis. Pripovjedač posjećuje Hong Kong gdje je gost svoga prijatelja Changa. Naslov ove novele odnosi se na lopticu prljavštine koju s kože posjetitelja skida osoblje javnog "Nebeskog kupatila". Ali ova sintagma poprima i druga značenja. Chang priča o svom pokušaj da od poznatog kineskog pisca Lao Shea sazna nešto o životu inteligencije u post-revolucionarnoj Kini. Ali Lao She mu je govorio samo o seoskoj kuhinji.

Tsutsui Yasutaka (1934.) je jedan od najpoznatijih pisaca znanstvene fantastike u Japanu. Ovaj literarni žanr je u Japanu vrlo popularan. U svojoj domovini su poznati SF pisci i Sakyo Komatsu, Riyu Mitsuze, Taku Mayumura i Rio Hamura. U ovom literarnom žanru se uspješno okušao i poznati Abe Kobo. Najplodniji SF pripovjedač Hoshi Shinichi napisao je preko tisuću priča. Minijatura "Boko-chan" mu je prevedena na hrvatski jezik i objavljena u SF mjesečniku "Sirius". Tsutsui Yasutaka se okušao i u drugim literarnim žanrovima. Piše takozvanim "nonsense" stilom, a sklon je crnom humoru. O tome svjedoči i u ovu antologiju uvrštena novela "Dobrotvorna družina". Tsutsui o okrutnim stvarima progovara na neobičan način i s lakoćom. Konkretno ovdje je riječ o skupini kućanica koje u slobodno vrijeme idu pljačkati po kućama. Istovremeno one su i ubojice. Čitatelj je cijelo vrijeme uvjeren da se one šale i da gospođu u čiju su kuću provalile neće i ubiti. Ali predvodnica skupine Akiko je na kraju zadovoljna zbog plijena ali i zbog počinjenog umorstva. "Noćas, u postelji s mužem, izgarat će od strasti."

Kurahashi Yumiko (1935.) za sebe kaže da je "antirealist". Djela su joj pretežito metafizičke prirode. Voli eksperimentirati. Ovdje uvrštena novela "Samostan" nastala je 1961. godine. Ova zanimljiva novela napisana je fragmentarno. Sastoji se iz niza solilokvija glavne junakinje koji su vezani za povjesničara umjetnosti i pjesnika K u kojeg je bila zaljubljena. Ispovijed o ovoj tajnoj ljubavi traje sve do K-ove smrti.

Nakagami Kenji (1946.) je dobitnik nagrade "Akutagawa" 1976. godine. Novela "Besmrtna" preuzeta je iz zbirke o kraju Kumano koji je od davnina poznat kao "Drugi svijet", mjesto gdje se pojavljuju "demoni". Novele iz ove zbirke nadahnute mitovima i legendama Kumana napisane su u najboljoj tradiciji japanske monogatari priče. Glavni lik ove novele je isposnik koji sreće u Kumanu jednu usamljenu ženu. U tom kraju se javljaju yasha - noćni demoni. Isposnik ženu istovremeno i voli i mrzi. Na kraju kad je želi pitati hoće li živjeti s njim na selu nje je nestalo. "Učini mu se da je i to, također, znao od samog početka."

Natsuki Shizuko (1948.) zovu "japanskom Agathom Christie". Svake godine napiše i jedan roman i desetak priča od kojih su mnoge ekranizirane. Dobitnica je književne nagrade za bestseller "Nestanak". "Vrisak s grebena" spada u žanr misteriozne ljubavne priče vrlo popularne u Japanu. Glavni junak je detektiv koji će s uspjehom riješiti slučaj umorstva jedne žene.

Japanska književnost posebice suvremena je hrvatskim čitateljima još uvijek malo poznata. Najviše je sreće u tom pogledu imao Mishima Yukio čija su dva romana "Šum valova" i "Poslije banketa" (doduše s engleskog jezika) prevedena na hrvatski jezik. Iz značajnog opusa nobelovca Oe Kenzaburoa prevedena je samo novela "Lovina" (u časopisu "Vijenac"). Šteta jer riječ je o jednoj od najznačajnijih svjetskih književnosti.

Prekretnicu svakako predstavlja pojava biblioteke "Japanski roman" koju je koncem osamdesetih pokrenuo "Liber" iz Zagreba pod vodstvom Vladimira Devidea. Objavljeni su romani "Zavjet" Shimazaki Tosona (1987.) u prijevodu mr. Mirne Potkovac-Endrigetti te "Vječna riznica" Saikakua i "Dug put kroz mračnu noć" Shige Naoye, oba u prijevodu Dejana Razića. Četvrti roman Sei Shonagona "Zapisi s uzglavlja" preveden je s engleskog jezika. Stanka je potrajala sve do prošle godine kada objavljen prijevod romana Banane Yoshimoto (1964.) "Kitchen" (Kuhinja) u jednoj knjizi zajedno s novelom "Moonlight shadow" (Sjena mjesečine) (Labin, 2000.). Mirna Potkovac-Endrigetti je prievela tu knjigu kao i roman "Na uzbrdici" Fumiko Enchi u izdanju DHK iz Rijeke 2002. godine.


1 komentar:

  1. Poznajem ovde u Parizu jednog japanskog prevodioca, Hajime se zove. Dok se mi oduševljavamo japanskom umetnošću, on sve čini da zadovolji interesovanje Japanaca za evropskim filozofima. Evropska kritička misao ih mnogo zanima. ☼

    OdgovoriIzbriši