García Marquez

MÁRQUEZ, Gabriel García (1928),

kolumbijski pisac

U García Márquezovom izmišljenom južnoameričkom gradu Macondo, mjestu izoliranom od vanjskog svijeta, vlada magični realizam: nema razlike između magije i stvarnosti. Jedna razina života je savršeno obična: ljudi se rađaju, rastu, rade, kuhaju, svađaju i tračaju. Ali postoji i druga, iracionalna i nadrealna razina postojanja. Žitelji Maconda (ako nisu ubijeni zbog politike, seksa ili obiteljske časti) žive 100, 150 ili 200 godina. Iako nemaju osjećaj za 'stvarnost' – oni kao djeca  misle da je led čudo i začude se kad čuju da je zemlja okrugla - oni znaju tajne alkemije, razgovaraju s duhovima, sjećaju se Corteza ili Williama Drakea. Macondo je nedovršen Raj, raj gdje instinkti vladaju i ništa nije nemoguće.  García Márquez opisuje njegove čarolije potanko i ono što se događa kada se oni iz vanjskog svijeta (generali, varalice, odvjetnici, biskupi) probiju da 'prosvijetle' Macondo. Za Garcíju Márqueza, Macondo znači cijelu Južnu Ameriku, i njegove priče su zakučaste političke alegorije. Ali on rijetko pusti da one preplave njegove knjige. Umjesto da bude razmetljiv, on otvori širom oči i govori nam o čudima.

STO GODINA SAMOĆE (CIEN AÑOS DE SOLEDAD, 1967)

Kad se pukovnik Aureliano Buendia suoči s odredom za strijeljanje, cijela povijest njegove obitelj bljesne mu ispred očiju. Isprva oni žive kao siromašni seljaci u jednosobnoj kolibi na rubu močvare. Oni se šire kao vršljike na trsu: sam Aureliano ima sedamnaest sinova i svi se zovu Aureliano. Članovi obitelji upijaju znanje, ljude i posjede oko njih i Macondo se čini kao da je nedohvatan. Napokon, pod vodstvom starog Aureliana, oni brane stare vrijednosti protiv invazije vlade koja želi nametnuti iste zakone u Macondo kao i svugdje, i dinastija bježi od stvarnosti, živeći samo u mašti, kao uspomena na to kakvi su ljudi bili prije no što se cijeli svijet promijenio.

García Márquezovi drugi romani su Pukovniku nema tko da piše (El coronel no tiene quien le escriba), Zla kob (La mala hora), Kronika najavljene smrti (Crónica de una muerte anunciada), Jesen patrijarha (El otoño del patriarca - monolog toka svijesti umirućeg diktatora), Ljubav u doba kolere (El amor en los tiempos del cólera – hipnotička priču o premošćenim šezdesetim godinama), General u svom labirintu (El general en su laberinto - o posljednjim danima Simona Bolivara) i O ljubavi i drugim nečistim silama (Del amor y otros demonios - o svećeniku i o XVIII. st. i 'ludoj' djevojci u koju se on zaljubi). Prvo mu je duže prozno djelo, pripovijest, Lišće na vjetru (La hojarsca). U njegove zbirke priča spadaju Dvanaest hodočasnika (Doce cuentos peregrinos), Nevjerojatna i tužna pripovijest o bezazlenoj Eréndiri i njezinoj bezdušnoj babi (La incredíble y triste historia de la cándida Eréndira y de su abuela desalmada) i Sahrana Velike Mame (Los funerales de la Mamá Grande). U njegova publicistička djela spadaju Vijest o otmici (Noticia de un secuestro - o kolumbijskim narko ratovima i njihovim posljedicama na obične Kolumbijce) i Priča brodolomnika (Relato de un náufrago).

PROČITATI

● Ljubav u doba kolere.

► > Salman Rushdie: Stid (Shame); Carles Fuentes: Terra Nostra;   > Mario Vargas Llosa: Teta Julia i piskaralo (La tía Julia y el escribidor); Machado de Assis: Epitaf za malog pobjednika (Memorias Posthumas de Braz Cubas - brazilski roman iz XIX. st. koji je predak latinoameričkog 'magičnog realizma').

                                                                                                         Nick Rennison - Kenneth McLeish

Sto godina samoće, po mišljenju mnogih o tom remek djelu, je hvaljen kao jedan od najvećih romana XX stoljeća, čija je tema uspon i pad mitskog, ali intenzivno stvarnog Maconda,  slave i propasti čudesne loze Buendía, tvoreći sjajni duhovni zapis o Indijancima kao i epsku sliku latinoameričkog života nakon pet stoljeća španskog kolonijalizma (stalno nasilje, represija i eksploatacija). Roman Sto godina samoće se često  navodi kao uzor magičnog realizma, stil pisanja u kojem se nadnaravni predstavlja kao stvarno, a stvarno kao nadnaravni ili neobično. García Márquez je postigao savršenu mješavinu stvarnog sa magičnim kroz majstorsko korištenje mita, legendi, indijanske koncepcije života, duše i smrti. Tri su glavna mitska elementa ovog romana: klasične priče koje aludiraju na utemeljenje i porijeklo, likovi nalik mitskim herojima i nadnaravni elementi. Pišući na španskom, García Marquez uvodi indijansko shvatanje vremena, drugačije od zapadne linearne progresije (na primjer, metafora istorije kao kružni fenomen, pitanje bezvremenosti ili vječnosti čak u okviru smrtnog postojanje), čineći njegovu fantastičnu priču kao izraz stvarnosti, iako preveliku i deformisanu. Taj magični realizam udara po tradicionalnim romanima, sa hvatanjem u zamku kao što je jednostavna priča, zaokruženi karakteri i zanimljiva radnja na način kako je to dopušteno u XIX stoljeću. Postoje takođe i zapaženi stepen uticaja Kafke, Hemingwayja i Faulknera u García Marquezovom tour de force.Roman Sto godina samoće je zadobio univerzalno priznanje. Njegova pomodnost sadrži pouku za nas manjinske pisce van glavnih književnih tradicija koje da to nije tek zavaravanje koje traga za inovacijama i originalnosti što bi trebala postati zapadna težnja. García Marquez uranja u rodno tlo i kulturu, povezano s neredom, zaostalošću i opasnošću u superlativima,  pojavivši se kao važan lik koja dopušta latinoameričkoj književnosti da dostigne kvalitet indoevropske književnosti da postane zajednički baštinik svih naroda. 

                                                                                                                                               Jidi Majia