Herta Müller

Herta Müller (Niţchidorf, 17. kolovoza 1953.), njemačko-rumunjska spisateljica i pjesnikinja poznata po svojim djelima koja vjerno prikazuju teror režima Nicolaea Ceauşescua, povijest Nijemaca u Banatu i progon rumunjskih Nijemaca kojeg je provodio Staljinistički režim, a kasnije i rumunjski komunistički režim u njezinoj rodnoj zemlji. Herta Müller je tijekom 1990-ih postala svjetski renomirani autor, a njezina su djela prevedena na preko 20 jezika. Također joj je uručeno preko 20 nagrada među kojima su Nagrada Kleist 1994., Nagrada Aristeion 1995., Dublinska nagrada 1998., Nagrada za ljudska prava "Franz Werfel" 2009., te, kao kruna karijere, Nobelova nagrada za književnost 2009.godine.

(Iz Wikipedije)

Neki od vas ste već mogli biti obavješteni o odluci 10. oktobra Nobelovog odbora za ovu, 2009. godinu. Rumunka po imenu Herta Müller je ne samo u Kini, već i u mnogim glavnim svjetskim silama, tako i u mnogim novinskim agencijama i profesionalne institucijama književnih studija, zatekla nespremnim. Niko nije znao ko je ta dama i kakva su joj djela. Jedan njemački kritičar je priznao da je od iznenađenja doslovno pao sa stolice!

Izvještači u Kini su prošli malo bolje nego njihovi kolege iz drugih sredina. Institut za stranu književnost, koji pripada Akademiji društvenih nauka, je bio preplavljen dolaznim telefonskim pozivima za povratnu informaciju i popratne podatke. Dogodilo se da je nekoliko pripovijetki novog dobitnika Nobelove nagrade objavljeno u prethodnom broju časopisa Svjetska književnost, zajedno s prilično površnim rezimeom o autoru. Gospođa Herta Müller, kao sam bio kazao, je gotovo mlada žena i određeni tip s Tajvana se pobrinuo da objavi njene priče, prevedene i objavljene u knjizi. Čujem danas da ona nije pipularna među čitaocima, dive joj se intelektualni pisci i kritičari. Njena djela uglavnom govore o manjinama u Rumuniji. Ona i sama potiče iz njemačke nacionalne manjine u rumuniji, provela je većinu svog života tamo do pada režima Nicolae Ceauşescua i emigrirala u Njemačku. Sada ona objavljuje na njemačkom, njenom drugom jeziku i većina njenih djela  je objavljena u njenoj gostujućoj zemlji.

Šta možemo da izvedemo iz ovog slučaja? Iznijeću moje proricanje. Želim da privučem vašu pažnju na novi trend posljednjih godina kada se u svijetu forsiraju pisci koji nisu poznati svjetskim čitalocima, ali s djelima već istraženim od strane profesionalnih istitucija iz oblasti književnih studija sačinjenih od profesora književnosti i kritičara kao što je bilo u slučaju 8. oktobra koji je postao veliki dan za nekoga koji je stekao slavu preko noći. Takođe smo primijetili za skoro 20 godina uzastopno, velika važnost je bila data prepoznavanje, do strane Odbora Nobelove Nagrade ili Goncourt Prix, talent s posebnim kulturnim porijeklom, fokusirajući se na njegov ili njen doprinos u posebnoj oblasti. Naravno, primat etničkog elementa se mora preklapati s univerzalnim temama. Jednodimenzionalni opis jednog naroda i jedne kulture ne dolazi u obzir. Svjesni napor na bilježenju događaja složenog duhovnog svijeta i junaštvo u kojem su protagonisti u patnji i agoniji uzdižu prema prilici je tražen i hvaljen.

Mnogi od zadnjih dobitnika nobelove nagrade, kako sam već konstatovao, najviše imaju regionalni status i pripadaju etničkoj manjini, te nisu poznati u ostatku svijeta. Ovaj novi trend kaže govori nam što zaista sada oko nas. Istina ne smije biti prikrivena tako da naglašavanje na kulturnom identitetu ili etnicitetu ne predstavlja nemar u izboru kriterijuma. Umjesto toga, novi dobitnik ne stupa na scenu bez ozbiljnog razloga. Osim tehničkih inovacija, jezičkog kvaliteta, bogate teme, nečije djelo mora biti ikona, odobrenje za njegovu intrinzičnu vrijednost, duhovni zapis posebne grupe ljudi, djelovanje na nekoliko nivoa značenja koje može biti shvaćeno čak kao sociološki i anthropološki relevantno, položaj klase sam po sebi više nego bestselleri, iako relativno nedostupno za sa širi krug čitalaca.

                                            Jidi Majia