TAKMIČENJE

Pogledao sam honkoški film "Ip Man" Wilsona Yipa iz 2008. Odličan je. Podsjetio me radnjom na "Bilo jednom u Kini" (japanska okupacija Kine, tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća) ali se meni više svidio. To je biografska priča o Ip Manu učitelju Bruce Leeja koji je njegovao kung fu stil Wing Chun. Na kraju su pokazali fotografiju njih dvojice zajedno.

Donnie Yen (1963) u glavnoj ulozi je sjajan. Dugo glumi ali je manje poznat. Prije je imao epizodne uloge (kao, na primjer, u znamenitom "Heroju" Zhan Yimoua gdje je glumio Nebo), ali sad je počeo dobivati glavne, kao i u prethodnom filmu "Flash Point". Odlična je koreografija Samo Hunga. U filmu glavnu žensku ulogu glumi Lynn Hung, Samova kćer.

Zanimljiva je u filmu borba kineskih kung fu boraca s japanskim karatistima gdje na kraju trijumfiraju Kinezi. Sjetio sam se starog dokumentarnog filma iz sedamdesetih, "Čudesni karate", u dva dijela, u kojem se govori o tome i gdje na turnirima kung fu borce pobjeđuju praktičari karatisti. Jugoslavenski karatist Vladimir Jorga je u to vrijeme smatrao da bi tamo Bruce Lee izgubio. Pričao je da ga je osobno upoznao i znao njegov stil borbe i trikove. Smatrao ga je cirkusantom. Čitao sam u biografiji Bruce Leeja da je imao priliku da praktično demonstrira svoj JKD stil borbe kada su ga napali nekoliko karatista i koje je pobijedio. Mislim da bi od karatista bili bolji pravi kung fu majstori no oni se nisu željeli takmičiti na turnirima i smatrali su da je kung fu filozofija i umjetnost, a ne sport i da ga treba prakticirati kao tai chi radi zdravlja i unutarnjeg sklada, ali u svakodnevnom životu treba služiti za obranu. Sjetilo me to na Indijance koji se, za razliku od Crnaca, nisu javljali na sportska takmičenja jer to nije bilo u skladu s njihovim shvaćanjem života.

Zapravo nije ni s mojim. Osobno odbacujem takmičenja i usporedbe kao što je to odbacivao veliki mislilac Jiddu Krishnamurti koji je na mene utjecao. Kao i Borges. U odličnoj knjizi Richarda Bergina "Razgovori s Borgesom" veliki pisac je govorio da ne voli sport jer se tamo demonstrira agresivnost i neobjektivnost. Kada izgubi neka momčad njihovi navijači nikad neće priznati da su zasluženo izgubili niti odati počast pobjednicima.

Besmisleno je takmičiti se u književnosti i zbog toga što tamo, za razliku od sporta, ne postoje parametri prema kojima se može odrediti koja je knjiga ili pisac bolji. Tamo se ne može uvesti sustav bodovanja i rejtinga, a što se, ipak, radi. Mnogi pisci ipak sanjaju da dobiju najpoznatije odličje u književnosti - Nobelovu nagradu i novac koji s njom dolazi, a što ne bi trebalo biti u skladu s misijom istinskog pisca.