NAKON ROĐENJA

Kada je 1963. godine piscu Kenzubarô Oeu rođen sin s teškom deformacijom lubanje taj je događaj ostavio dva traga u njegovom djelu. Prvi je njegov poznati roman Osobno iskustvo iz 1964., a drugi priča Agui, čudovište s neba po kojoj je dobila naslov cijela zbirka priča objavljena iste godine. Dok je Oeov roman "Osobno iskustvo" napisan realističkim stilom u spomenutoj priči Oe se priklanja fantastici i grotesknom. U oba slučaja je glavni lik otac retardiranog djeteta. Dok je roman ispričan u trećem licu (glavni lik ima nadimak Bird, što na engleskom znači ptica) Oeova priča je ispričana u prvom licu.

Dok u "Osobnom iskustvu" glavni junak odlučuje da dijete koje neizmjerno trpi i koje je osuđeno na čisto vegetativno preživljavanje odvoji od majke i ostavi ga u klinici, gdje postoji mogućnost da umre od neishranjenosti, no kasnije shvaća da mora preuzeti odgovornost za svog sina (što se u stvarnom životu i dogodilo - Oeov je sin ozdravio i danas je uspješan skladatelj), u "Aguiju" glavni junak D., slavni skladatelj avangardne glazbe pustit će svoje dijete da umre. Oeova priča ide dalje od romana "Osobno iskustvo". Postavlja mogućnost što bi bilo da se otac nije pomirio sa sudbinom svoga hendikepiranog djeteta.

U priči "Augi, čudovište s neba" Oe nam ne otkriva spol hendikepiranog djeteta. Niti ime. Samo saznajemo da je "beba progovorila samo jednom dok je bila živa i to je upravo rekla - Agui.". Rođena je "s izraslinom na zatiljku što joj je davalo izgled kao da ima dvije glave. Liječnik je dao d je to hernija mozga. Kad je D. čuo za to (...) dogovorio s liječnikom da ubije bebu." Majka djeteta pretpostavlja "da su joj davali samo zaslađenu vodu umjesto mlijeka, bez obzira kako da je vriskala".

Sličnost s romanom "Osobno iskustvo" je očita. Dilema (eutanazija - da ili ne), ako je ikako i bilo, trajala je vrlo kratko. Trebalo je to uraditi prije no što djetetova majka bude mogla reagirati (oporavljala se a bolnici nakon carskoga reza i vjerojatno ne bi dopustila eutanaziju. Moguće je da je dilemu labilnoga D-a vrlo brzo razriješilo liječnik za kojim se D. povodio. D-ova supruga tvrdi da je njezin muž ubio bebu zato sto nije želio da budu vezani za "dijete koje bi moglo vegetirati samo kao neko povrće, kao sto je predvidio liječnik." Smatrala je da je D. postupio iz "fantastičnog egoizma" vise negoli ičega drugog". Kad je nakon bebine smrti "izvršena autopsija ispostavilo se da je izraslina benigni tumor", D. je počeo viđati "duhove". Izgubio je "hrabrost koja mu je bila potrebna da održi svoj egoizam, pa je odbio živjeti vlastiti život kao što je odbio dopustiti bebi nastaviti živjeti. Nije izvršio samoubojstvo već je samo pobjegao iz stvarnosti u svijet fantoma. Ali kad čovjek okrvavi ruke ubojstvom djeteta, on ih ne može ponovno očistiti samo bježanjem od stvarnosti". (...) Tako se on "ruku uprljanih zauvijek, i dalje brine za Aguija."

Otac D-ov, bankar, unajmljuje osamnaestogodišnjeg studenta (koji u ovoj priči ima ulogu pripovjedača) za pratitelja njegovog sina koji, nakon djeteta, povremeno viđa čudovište Agui - "to je beba veličine klokana u bijeloj pamučnoj spavaćici i on kaže da joj je ime Agui". Za D-a pripovjedač kaže da je prestao živjeti u ovom vremenu i "postao putnik iz nekog drugog doba."

D-ova supruga, kći novinskog magnata, ga je napustila. Nakon porođaja bila je u komi s visokom temperaturom. Kad se probudila "sve je već bilo svršeno".

D. prekida i vezu sa svojom ljubavnicom, filmskom glumicom. Spaljuje svoje note, iako su njegove skladbe, za razliku od njegovog djeteta bile bez mana. Ili nisu? Nije li i njegovo dijete rođeno "avangardno" zbog čega mu je liječnik ne samo preporučio eutanaziju već i sam bio suučesnik u izvršenju.

D-ov pratitelj (koji priznaje da skoro sve promatra očima filmoljubca) uspoređuje tu situaciju s onom iz filma "Harvey" u kojem glavnu ulogu tumači James Stewart "o čovjeku koji je živio s imaginarnim zecom veličine medvjeda."

BivŠa D-ova ljubavnica razmišlja, potaknuta D-ovim slučajem, o svijetu nakon smrti: "Ako postoji tako nešto, duše mrtvih mora da u tom svijetu žive sa svojim uspomenama za cijelu vječnost. Ali što bude s dušom bebe koja nikada ništa nije znala i nikada nije imala nikakvih iskustava? Mislim, kakve uspomene ta beba može imati?"

Na njegov slučaj D-a je podsjetila i pjesma "Stid" Nakahare Chuye. On navodi odlomak:

Žalobno nebo

visoko gdje se granje prepleće

puno je duhova mrtvih beba;

trepnuo sam i vidio

iznad dalekih polja

runo mastodonata

spleteno u san.

Na to ga podsjećaju i Blakeove gravire i jedna Dalijeva slika. Sam D. tumači pojavu Aguija: "To su bića koja smo izgubili iz naših života ovdje dolje na zemlji, i sada ona lebde tamo gore na nebu, oko sto metara iznad zemlje mirno blistajući poput ameba pod mikroskopom. A ponekad ona silaze na zemlju kao što to Agui cini".

Na Badnju večer D. je nesmotreno istrčao na cestu i kamion ga je pregazio. Njegov pratitelj pretpostavlja da je to bilo planirano samoubojstvo. Jer prije toga "sredio je račune sa svojom bivšom ženom i s ranijom ljubavnicom, spalio svoje rukopise, obilazio grad i oprostio se od mjesta koja bi mu nedostajala". Zaključio je da je priča o čudovišnoj bebi izmišljena i da je njegova jedina prava funkcija bila pomoći D-u izvršiti samoubojstvo.

A možda i nije? Pretpostavimo da je D. doista želio izvršiti samoubojstvo pod pritiskom savjesti - Aguija. Kao svi veliki pisci Oe postavlja pitanja, ali ne daje odgovore.

Trebalo je prizvati D-ov duh koji će nam ispričati istinu. Kao u glasovitoj Akutagawinoj priči "U bambusovu gaju" (po kojoj je Kurosawa snimio još glasovitiji "Rashomon"). Velikog Oevog prethodnika Akutagawu, kao i Mishimu Nobelova nagrada je mimoišla.