VEČERA
Toga tjedna je radila drugu smjenu. Bila zaposlena kao učiteljica u jednoj osnovnoj školi.
Večera njezine mame bila je gotova u osam. Svakoga je nutkala te kako ne bi i mene. Svoga jedinoga zeta.
Ne, rekao sam. Sačekat ću njenu kćerku. Ona će doći u devet. Zajedno ćemo večerati. Kao i uvijek. Ono što je njena mama skuhala. Njena kćerka nikad ne kuha. I zašto bi kad ima mamu? Ona se uvijek vraća umorna nakon trosatnog sjedenja u razredu. Preumorna, kaže. Dolazi, večera i ide spavati. Sa mnom, na francuskom ležaju. Bez želje da skine spavaćicu.
No, punica me jednako nagovarala da večeram s njom i njenim mužem.
I popustio sam.
Što je mislila? Da sam gladan? I bio sam.
Da ću moći nakon jednog sata ponovno jesti drugu večeru? Prvu prešutjeti.
Da sam znao kako će moja žena pobjesnjeti lagao bih. Jeo bih. Silom. Makar i povratio. Ima i gorih stvari.
Punac je zagalamio na svoju ženu. Njih dvoje brzo sjedoše u svoj automobil i odvezoše se u stan u koji su dolazili vikendom. Nije bio vikend. Ostaviše nas same.
Istjerivala me iz kuće. Iz njezine kuće. Pravi vlasnici su zapravo bili njezini roditelji. Ali ona je njihova kćer. Ona će naslijediti kuću koju i za njihovog života smatra svojom.
Poželio sam da odem. Da se vratim. Svojim roditeljima. Punac je prije vjenčanja i šali rekao da ću se vratiti mami.
Zašto baš mami? Nisam ga to pitao.
Ona je opsovala. Ako se to moglo nazvati psovkom. Mamu ti bezobraznu! Izostavila upravo bezobrazni glagol.
Nikad nije psovala. Nije dopuštala da i ja psujem.
Izišao sam. U hodnik. Promatrao svoju jaknu na vješalici. Ne, jakna nije bila moja. Kupila mi je moja žena.
A druga? I nju mi je ona kupila.
Hlače na meni bile su muške. Kupila ih je ženska ruka.
Košulja također.
Čak i potkošulja. Gaće.
Nisam odjenuo jaknu.
Skinuo sam hlače te zimske večeri.
Onda i potkošulju. I gaće.
Zašto ne izlazi? Zašto ne gleda što radi njen poludjeli muž?
Stajao sam u hodniku. Drhtao.
Pada li sada snijeg i na krov kuće mojih roditelja?
Spustio sam se na nezastrti pod.
Ona će otvoriti vrata. Pitati me što radim ovdje.
Neka pita. Ništa joj neću reći. Ništa odgovoriti.
Neka galami. Ni prvi ni zadnji put.
Bit ću gluh.
Ne, nisam gluh. Samo će na jedno ući a na drugo izaći. Kako to biva muškarcima koji slušaju žene. Slušaju a ne čuju.
Zašto bih je slušao? Kad je slušala ona mene?
Ona je umorna. Preumorna. Spava zasluženim snom. Snom pravednika. U svom krevetu. Pod svojom posteljinom. Spava i iza svojih vrata ne čuje mene koji plačem.
Toga tjedna je radila drugu smjenu. Bila zaposlena kao učiteljica u jednoj osnovnoj školi.
Večera njezine mame bila je gotova u osam. Svakoga je nutkala te kako ne bi i mene. Svoga jedinoga zeta.
Ne, rekao sam. Sačekat ću njenu kćerku. Ona će doći u devet. Zajedno ćemo večerati. Kao i uvijek. Ono što je njena mama skuhala. Njena kćerka nikad ne kuha. I zašto bi kad ima mamu? Ona se uvijek vraća umorna nakon trosatnog sjedenja u razredu. Preumorna, kaže. Dolazi, večera i ide spavati. Sa mnom, na francuskom ležaju. Bez želje da skine spavaćicu.
No, punica me jednako nagovarala da večeram s njom i njenim mužem.
I popustio sam.
Što je mislila? Da sam gladan? I bio sam.
Da ću moći nakon jednog sata ponovno jesti drugu večeru? Prvu prešutjeti.
Da sam znao kako će moja žena pobjesnjeti lagao bih. Jeo bih. Silom. Makar i povratio. Ima i gorih stvari.
Punac je zagalamio na svoju ženu. Njih dvoje brzo sjedoše u svoj automobil i odvezoše se u stan u koji su dolazili vikendom. Nije bio vikend. Ostaviše nas same.
Istjerivala me iz kuće. Iz njezine kuće. Pravi vlasnici su zapravo bili njezini roditelji. Ali ona je njihova kćer. Ona će naslijediti kuću koju i za njihovog života smatra svojom.
Poželio sam da odem. Da se vratim. Svojim roditeljima. Punac je prije vjenčanja i šali rekao da ću se vratiti mami.
Zašto baš mami? Nisam ga to pitao.
Ona je opsovala. Ako se to moglo nazvati psovkom. Mamu ti bezobraznu! Izostavila upravo bezobrazni glagol.
Nikad nije psovala. Nije dopuštala da i ja psujem.
Izišao sam. U hodnik. Promatrao svoju jaknu na vješalici. Ne, jakna nije bila moja. Kupila mi je moja žena.
A druga? I nju mi je ona kupila.
Hlače na meni bile su muške. Kupila ih je ženska ruka.
Košulja također.
Čak i potkošulja. Gaće.
Nisam odjenuo jaknu.
Skinuo sam hlače te zimske večeri.
Onda i potkošulju. I gaće.
Zašto ne izlazi? Zašto ne gleda što radi njen poludjeli muž?
Stajao sam u hodniku. Drhtao.
Pada li sada snijeg i na krov kuće mojih roditelja?
Spustio sam se na nezastrti pod.
Ona će otvoriti vrata. Pitati me što radim ovdje.
Neka pita. Ništa joj neću reći. Ništa odgovoriti.
Neka galami. Ni prvi ni zadnji put.
Bit ću gluh.
Ne, nisam gluh. Samo će na jedno ući a na drugo izaći. Kako to biva muškarcima koji slušaju žene. Slušaju a ne čuju.
Zašto bih je slušao? Kad je slušala ona mene?
Ona je umorna. Preumorna. Spava zasluženim snom. Snom pravednika. U svom krevetu. Pod svojom posteljinom. Spava i iza svojih vrata ne čuje mene koji plačem.
Nema komentara:
Objavi komentar