Dmitro ČISTJAK
POLJE UVEČER, UJUTRO[1]
Dmitru Čeredničenku - na svjetlu
I
Poljem išla
Stazama, međama.
Sviće: na horizontu ide ona. Otkud?
Tamna polja - koliko oko vidi - i u hladnoj tišini - njeni koraci - jeka, a zatim - šuštanjem - u travi - i opet - jeka. Koji izbija čas. Kome zvoni?
Crna, crna gospodarica tamnih polja. Duga crna sjena u magli. Ide i ne prolazi.
Polja - pusta. Do plača. Do krika. Zrno - mrtvorođeno. I odjednom – spustila se noć. I ne prepoznaje se gdje je gospodarica, gdje je polje. Svugdje – crno, crno. I svuda - gospodarica tamnih polja.
Bol srce ozarila
Blistavim noževima!
...I pošli oni k bogatima. Oduzmite - sve – do zadnjeg zrna. Crnim kopljima bodu podove i tavane. Uzmite dijete u kolijevci. - Vidi gdje se, djevojčura, skriva. - Sve...
Pošli su i siromašnima. A što je tamo? Slomljena posuda. Jako udarajte. Jače. Izdajica! Rečeno im je - "Sve!" Iz daljine – crveno-blistavo - sviće. Zaslijepilo crvenim. Krvi, krvi... I - što? Mučiti? Tišina. Vječna tišina.
Pogledala – svuda je tiho.
Ili - još gore. Ni riječi. A došli konjanici, sivih lica i oduzeli - sve. Koru kruha djeci. A u vrč suze potekle - i suze i suze - dosta. Ali - ni riječi.
S kutova, sa svetaca – pogleda ne skidaju. Isus i Majka Božja, pod ručnicima, izvezla ih djevica stradalnica. A mala svjetiljka čadi, čadi, dok nije zgasla od vike.
I vidim: od boli - nijemi, a jesen stiže, slijedi zima, za njom - proljeće, te ljeto. Život i smrt.
Djeca se igraju opet: kukolj uče plijeviti u vrtu: tako i tako, vidi, treba, i imat ćeš kruh i kruh... kruh...
I majke plaču u potaji. I skamenili se očevi, pogledi im pocrnjeli od mržnje, od mržnje oslijepili. No, koga mrziti? Zar te konjanike nesretne koji izvršavaju naređenja? I oni imaju svoju obitelj...
Nijemi. Svi. Oduvijek. Došli na ovu obećanu zemlju, i palili, i bili, i silovali, i rušili, i pirovali, i hihotali. A oni šutjeli (Daj, Bože, daj...) i pjevali, i radili, i pogledom nježnim milovali zemlju i, gledajući daljine, gubili se u sanjarenju. Gledali – i kad im se ohladila tijela - u daljinama se gubili i dalje...
Čiji su leševi u njivama crnim...
I podrhtava tišina. I pada laka magla. Muškarac? Žena? Koščate ruke. Tamna lica. Crne rupe - prema nebu. I maleni cvijet u desnoj ruci, crvena ruža. U ruci - malo zrna. Ukrao. Ukrala. U poljima pustim. I strijeljali. Na mjestu. Na toj zemlji...
Mladi ubojica utekao. Dobio 300 grama kruha za uslugu. Opskrbio se. I našli ga obješenog. U blizini portreta Oca Domovine. Okrenutog. K zidu. Zid...
...I odjednom sam vidio sva tijela, koščati i trbušasti, svi zajedno pobacani na kolima - starci, djeca, bebe i očevi – na hrpi, svi. A s njima – konjanici sivih lica, bezoki, prazni. Na cesti - baka. Pala. Dođi! Dođi ovamo! Ja sam živa! Ne! Tiho stenje. Miče usnama. Ubijte. Ubijte. Tišina. Sutra jedna briga manje, zar ne?
...I toliko njih, toliko - po jamama, u crnoj zemlji, u zemlji. U toj tada - sanjivoj - zemlji. Živi protiv mrtvih. Crni. Slijepi. U zadusi. Sanjivoj. Miče se šiblje nad jamama. Stenje zemlja. A onda - mir...
Njiše se klasje:
O, raduj se, Marijo!
...Proždrla djecu svoju.
Sanjivo klasje:
Budi, budi s nama!
Sagnula se Majka Božja,
Zaplakala suzama.
Ali došlo proljeće. I vidjelo se: teško ide tim nesretnim poljem. I kako pada na koljena i kako lako plače kolovoškom kišom, skladno kao daleka sopila[2], kao izvor koji je oduvijek šutio u čestaru, kao odraz svijetlog i lijepog - drugog - života. A iz svake suze izraste po jedan različak, omiljeni cvijet sanjivog klasja. Na odlasku će ih proljeće blagosloviti...
A noć uvijek pada tako brzo u tom mračnom kraju!
Ni mjeseca, ni zvijezda,
Ni dan ne zabijelio.
Bijele kolibe potamnile, utihla seoska pjesma, posvuda – spušta se tamna noć, bez mjeseca, zvijezda i slavuja. Samo strah: očekujem dan, iako su dani pusti kao i noći - jesti - naći hranu – travu, korijenje, koru breze, pticu (...i slavuje), čak i zmije. Ne može se pobjeći iz tog pakla – po gradovima stražari vojska sivih lica, bacaju iz vlaka - umiru putem - pred Vratima Raja. U noći s 27. na 28. svibnja 1933. godine na ulicama Harkova je nađeno 5.447 ljudi, među njima - 147 leševa. Neki su stavljeni u vagone i umrli na svjetlu. Ostali su se utapali u rijekama i jezerima (majka-voda liječi, ublažava boli) - zapazili zagađenje vode čak u Turskoj...
Užasno!... ljudsko srce
Do kraja osiromašilo.
Svani zoro! Svani zoro! Nepodnošljive noći. Tuga. Bezumlje. Smrti. Ponestalo riječi. Samo mi slika u očima.
Svako Dijete, s očima janjeta, tiho moli: "Mama, kruha, mama, kruha..." Otac ga pogleda bijesno i krikne: "Umukni!" Ali Dijete ga više ne čuje – molitva prestaje s posljednjim uzdahom. Hladno. Nema se snage ići po drva za ogrjev. I odjednom Mati shvati: "Čuješ li? To je Marija. Plače. Jučer je pojela dijete..." Je li samo ona? No, Dijete ne čuje njezin smijeh, luđački, mrtvi. A otac joj je pljunuo u lice. A onda tepa nježno, nježno kako nikad u svom životu nije tepao i smijeh se pretvara u plač, a teška molitva bez konca dugo odzvanja u mraku: "Mama, kruha, mama..." Svani zoro...
Poslije se pojavljuju druge, gore slike. U crnim automobilima - doletjeli - okružuju blještave kupole crnim aureolama, pokidali zlatne križeve – dolje - na crnu zemlju - pobacali svete slike. Kriču: "Bog je mrtav!" A ljudi se šutke križaju. Čak i na grobljima. Iščupali križeve. "Opij za narod." Ocu treba zlato. Ocu trebaju jaganjci. I Boga treba. "Bog je mrtav!" Ocu trebaju janjci. Siromašnih srca. Do kraja. Da bi ubili Dijete.
Ali Dijete - zašto? Zašto dijete?...
Svani zoro! Molim te... Svani!
Noć. Oduvijek - Noć.
II
Uvečer u polju Dan zlatograni, iskri se u ledenoj tišini. Tako čisto - nijedne neskladne note, duboka blagost - kao ogledalo tihog mora – bliži se nebo zalazećeg sunca...
Poljem išla -
Zeleno zelenilo...
Sjela je odmoriti se u praznoj kolibi, zagledala se u prve, drhtave izdanke sunca. I nitko to više neće vidjeti, neće vidjeti nitko. Odala se čarima svijetlog prostora, na čas zatvorila oči. Nježno i bolno.
I vidi se u daljini na horizontu: tiho plivaju bijeli labudovi na jezeru, ružama posutom. Učenici – s cvijećem, sa snovima proljetnim, velikih plavih očiju, s rujanskim toplim osmijehom. U svijetloj odjeći, poput galeba, doletjeli u kuću. Glasovi zvone uskrsno...
U susret sinovim učenicima
Raduj se, Marijo!
Ori se pjesma, udaljuju se zalasci sunca. Miriše ruža, riječi zrače, pletu nevidljive, neuništive čipke - krv, sunce, srce sjaje i mijenjaju se u zadnjem zlatnom svjetlu...
Raduj se, Marijo:
Mi tražimo Isusa.
Nije otvorila oči. Matejev glas ju je najednom opekao: "Recite: Noću dok smo mi spavali dođoše njegovi učenici i ukradoše ga. Ako to dočuje upravitelj, mi ćemo ga uvjeriti i sve učinuti da vi budete bez brige. I razglasilo se to među Židovima - sve do danas."[3] Svani zoro!...
Ne, ona ne otvara oči. A Lukin glas nosi je u visinu večernjih nebesa, ozaruje toplim povjetarcem Emaus[4]: "Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku. I uniđu da ostane s njima. Dok bijaše s njina za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.[5]" I nestade. U tinjajućoj večeri. Okolo - ljepota. Svugdje se splele čipke ruža.
Reci nam kako brže
Stići u Emaus?
No, svijetle slike su nestale. Sjene pletu druge čipke. Noćne vode progutale cvijet ruže. Začule se druge pjesme. Upokojeni plač napuštene zemlje, plač zagrobni.
Marija podigla ruke
Beskrvne kao ljiljan:
Zaslijepila, slomilo nešto u njoj, to tamno opijelo, i tuđi su joj - ti ritualni pokreti, te riječi neskladne, zatomljen unutarnji krik, ugušen plačom bez suza, ona se ne glasa glasovima zemlje, ne leti mirno vijanjem lahor, ne grmi oluja na tamnom moru, ali - to se nebo puni do kraja tamom i prska njezin glas - krikom:
Nije u Judeju vaš put
Nije u zemlju Galilejsku.
Kao pred smrt ona vidi: vrata su se otvorila. A odatle doprle slike mržnje: Dijete ruku stavlja u usta, majku gleda, a nje nema, ne, ona je na pustom polju, u rukama joj malo zrnevlja, i to više nije dijete već neljudska sjena, suha i strašna, a oči joj nisu bezgranično plave već crne. Bože! Koliko je tih pogleda, koliko pogleda tih mrtvorođenih!
Idite po Ukrajini,
Uđite u svaku kuću –
A onda, u uraganu, u toj gluhoj noći, ona vidi druge beskrajno plave, a onda - crne, crne oči ispod ruža rascvjetanih na čelu, ispod krune od trnja, krv, krv, a onda - vodu, vodu na tankom blijedom tijelu. I u mraku, u kome se slilo i nebo i zemlja, grmi ona mnogoglasno:
Možda će vam se pokazati
Njegova raspeta sjena.
Kako su učenici otišli - nije vidjela. Jesu li oni uopće bili?
U njezinom pogledu - pogled Djeteta.
Pred njenim licem – iz polja teku krvave kapi.
Jedna za drugom.
Sviće.
III
Poljem išla...
Sviće: na horizontu ide ona. Otkud?
Dolazi iz rijeke. Zriče zrikavci. Jesen je na pragu.
Tužni kristalni glasovi drhte na vjetru u polju dok sunce zalazi. Slabi na kraju kolovoza sve - kristal, čak i ognjeni horizont...
Vraća se u vrt. Odjednom, prvi put u toliko dana, jedna ptica pjeva večernju pjesmu ljubavi. Kristal se rasprskava - jedan je bio kamen.
Ispred nje na krvavom svjetlu sumraka u grobovima polje umire. Nema žive duše. Koliko ljepote i užasa u toj elizejskoj slici!
- Je li ovo zemlja za umrijeti? -
Gdje je On nanovo rođen -
Je li je volio do smrti?
Smrt. Oduvijek - Smrt. Zar kriviti tu nesretnu djecu, i njezino Dijete, nanovo rođeno u toj zemlji krvavoj? Jedini im je grijeh - ljubav prema proljetnom vedrom svjetlu...
Umukla je ptica. Zavladala grobna tišina. A njezin glas - uzrok: "Odgovori, Bože! Odgovori!" Šutnja. Oduvijek - šutnja.
Pogledala – tišina svuda.
U ovoj tišini nema suza.
I prođe veliki oblak na nebu, u visini – siv, dolje - krvav. Sivi konjanik.
Bilo je to, Ivan je rekao: "Pogledam, a ono konj sivac; konjaniku njegovu ime je 'Smrt', i prati ga Podzemlje. Dana im je vlast nad četvrtinom zemlje; ubijati mačem i glađu i smrću i zvijerima zemaljskim.[6]"
Mrtvaci opkolili crkve, opljačkali gladne, ubijali za komad kruha, očeve, djecu ubivali. Da, još idu lica u zemlju crnu, iščupani križevi na grobovima - i dahće stoka uzalud.
Cijeli narod. Mrtvaci.
Ali čemu tu Dijete? Zašto Dijete?
Već na njihovim tijelima
Buja divlje žito.
- Zašto su te raspeli?
Žita-krvopijci. Klasje spava. Tko ga se sjeća?
Grobna tišina - svugdje. I sada se glasovi dižu - vikom: "Ne ubijajte! Žetve nije bilo!" Mrtvaci! Idite na zadušnice!
Zašto, Gospodine sveti i istiniti, ne sudiš i ne osvetiš našu krv - onima koji žive na zemlji?
Zašto su te ubili?
Muči ptica. I rijeka muči.
Na licu Gospe drhti nekoliko posljednjih sunčevih zraka.
I u tami pustih polja odjednom padaju te nečovječne riječi: „I dali svakom bijelu odjeću i prorekli im neka i dalje budu mirni, dok ne dođu vrijeme za njih i njihovu braće koja će biti ubijena kao i oni."
Nije izdržala boli
Nije izdržala muke –
Spazila. I sada i zauvijek. U bijeloj haljini. U snijegu. Na kolima. A onda – na hrpi - u zemlju. Ubojico! U oči - zemlju. A drugi... još čekaju. Proljeće. I njihovi pogledi. Da se otopi. Crni. Prazni. Do neba. Praznog. Gavranovi počinju - od očiju. Slavimo ga! Danju i noću slavimo. Tijela padaju - gluha, slijepo, grobno. I - tišina.
Sivi oblak krvari. K noći.
Tu je Ljubav Tvoja!
Pala na stazu,
Razapevši ruke!...
...baka na putu. Pala. Dođi! Dođi ovamo!
Nad Njim klasje
"O, raduj se!" - šaptali.
Ispred vjetar puše – Uskrsnu Krist, Marijo! I cvjeta gospina trava. No, za nju je život prestao. I sada i zauvijek.
Anđeli na nebu -
Ne čuli, ne znali.
Na horizontu - pusto. Ptica odletjela. I noć uvijek tako brzo padne u toj mračnoj zemlji!
Pala lagana magla. Duga crna sjena u magli. Ide i ne prolazi.
Ne vide se lica.
Oči prema nebu.
...I taj mali cvijet u desnoj ruci - ruža crvena.
Posljednja zraka sunca? Ili - zora...
IV
I nije bilo više takve tišine.
Uvelo večernje bijelo cvijeće na prozorima, pri zgaslom svjetlu. Utihle daleke riječne vode i vode nebeske utihle.
Noge me nose polako ohladnjelim poljem, bešumno i tako jako miriše bijelo cvijeće, i tako bolno strništa bodu noge.
Pao sam na krvavom svjetlu kao od uboda srpa u srce, u tišini, oko mene samo muk nebeskih voda i krošnja nekog starog stabla.
Tijelo tištalo od velike radosti ili boli, i osjećao sam kako smrt dolazi pri svjetlu zalaska sunca. Kotrljale mi se niz obraze tople suze, ali nije bilo snage otrti ih rukama, raskriženim na klasju...
I odjednom udario grom. Opet, i opet. Žito zašuštalo, riječne vode se odazvale, i vode nebeske se odazvale. I od tih udaljenih i bliskih glasova jedan mi je rekao tiho-tiho, kao topli žubor flaute:
"Ovo je ljubav moja. Ovo je smrt moja, čovječe."
Pojačali gromovi. S horizonta pošli crveni oblaci.
I blještava munja raskinula tamno sukno. I jako zamirisao pelin.
"Ali, glad... Ali ... Ali, ubojstva djece... Sva ta bol ..."
Iz plamenih groznica, kao da su sunca izašla, a sa zapada došla noć sa suncima crnim.
"Sunce izlazi i zalazi i opet izlazi, čovječe. I žito zlatno zalazi i izlazi."
Prve kapi kiše. Tople, jesenje. Okolo se pognulo zrelo klasje, a pokošeno sijeno trpko zamirisalo u daljini. I nije bilo riječi da prosudim. Ali - kome? Ljudima? Večernjem polju?
A kad je oluja tisuća žica zasvirala na mom ostarjelom tijelu, oćutio sam se sretnim. "Ovo je ljubav moja, ovo je smrt moja, čovječe" - zvonilo je u meni na svaki dodir nebeske žice.
Spustio se topli pljusak. Utihla topla flauta. A kada je u blizini pala zrela jabuka, osjetio sam opet u tijelu snagu mladosti.
I zauvijek sam se oprostio s tužnim poljem otkinuvši nekoliko mladih klasova - za spomen - na život.
Kijev, prosinac 2008. - siječanj 2009., siječanj 2010.
Preveo s ukrajinskog: Žarko Milenić
Dmitro Čistjak je rođen u Kijevu 1987. godine. Piše poeziju i prozu te književno-kritičke i lingvističke studije. Prevodi s francuskog (djela belgijskih, kаnаdskih, mаrokаnskih, francuskih i švicarskih pisaca) i poljskog jezika. Autor je zbirke pjesama i poetskih prijevoda „Prvi otopljeni snijeg“ (Kijev, 2006). Aspirant je i asistent nа katedri francuske filologije Kijevskog sveučilišta „Tаrаs Ševčenko“. Lаureаt je međunarodnih natječaja za frаnkojezične pripovjedače (Dijon, 2008; Bruxelles, 2009) i za prevoditelje kаnаdske književnosti (2006, 2008, 2009). Lаureаt je više ukrajinskih natječaja za poeziju, te nagrade „Oles Gončаr (2010), nagrade Nаcionаlne Akаdemije znanosti Ukrаjine (2008) i Poslanstvа Kаnаde u Ukrаjini (2006–2009). Prijevodi djela Dmitra Čistjakа su izašli u Armeniji, Belgiji, Njemačkoj, SAD, Francuskoj i Švicarskoj. Član je Nаcionаlnog saveza pisaca Ukrajine i Saveza prevoditelja zemalja Zajednice neovisnih država i Baltika.
Za priču „Polje uvečer, ujutro“ je dobio nagradu nа međunarodnom natječaju pripovjedača u Krаainemu (2009, Belgija). Prevedena je na njemački i armenski jezik.
Ž. M.
[1] U priči su navedeni odlomci iz poetskog ciklusa „Tužna mati“ i drugih pjesama Pavla Tičine (1891-1967), ukrajinskog pjesnika, prevoditelja i društvenog djelatnika (prim. autora).
[2] Drevni instrument sličan današnjoj oboi (prev).
[3] Matej, 28:13-15, preveo dr. Antun Sović.
[4] Selo u Izraelu. Spominje se u Evanđelju po Luci (prev).
[5] Luka, 24:29-31, preveo dr. Antun Sović.
[6] Otkrivenje 6:8, preveo dr. Antun Sović.
Strašno!
OdgovoriIzbriši