Ivan Rjabčij: POLJE

Ivan Rjabčij

POLJE

Tvoji su tragovi duboki i skupljaju vodu.
Sklanjaju se nad čistim jezerima
i svaki zagleda do srca...

Oksana Maksimčuk

1.
Tu...

Podigao sam kamen i stisnuo u ruci. Toplina. Toplina je drhtavim strujama projurila kroz moje vene.

Diše...

Stajao sam nasred ravnog zelenog krajolika. Sama trava i - nebo. Ogromno. Duboko. Bezdano. Nevidljive ptice su se glasale u neizmjernoj visini.

Struji...

Majka mi je u djetinjstvu šaputala na uho: Carevna Sunce u zlatnom županu[1] spava začaranim snom kristalne gospođice, Mjesec-knežević napasa konja u maglovitim močvarama i zaboravio je na svoju voljenu; zvijezde-nekrštenci, hihotava djeca, jure se po edenskim čestarima, lutaju pri tamnim zabavama loveći zmije. Ostaju nebeska obitavališta prazna...

Oblačno sivo nebo visi nad vlažnim zelenilom bezvremenog kraja.

Čezne...

Ova zemlja... Trave kao da su zasijane ravnim redovima i raskrižjima. Kao da su zasađene uzduž crnog konca, koji preplićući se, čini veličanstveni čvor - Zemlju. I on hoda po tom namotaju sveopćeg konca, i konci škripe. Zemlja, ide, nije kugla, Zemlja - taj čvor, kugla.

Nedostižna oku...

Prsti zanijemili. Raskoračili se. Kamen je pao u travu i nestao. Sagnuo sam se, pogladio zeleni baršun. Ne, još uvijek nema konca. Pod baršunastim kuntušem[2] trave počiva crnica. Prhka, ljepljiva. Hladna.

Neko u daljini pjeva svoje tužne pjesme. Kao da su srebrne strune zategnute na nebu i dotiče ih lako vještom rukom. Stvoritelj je zasvirao na citri.

Noge pamučne. Led gaze...

Polako, slabašnim koracima tijelo kreće naprijed. Tako polako da ga čak i leptir - žuti leptir - pretječe zalupivši glasno mrežastim krilima po tulumbasima[3] tišine.

Leptir?!

Zanjihavši se u tom trenutku u zraku, Noćni leptir iznenada zatreperi narančastim svjetlom - i već u travi stoje vitke noge u sjajnim sandalama, krila nestaju iza leđa zasljepljujuće lijepog lava, pod kacigom mu bakrenasto-crvena kosa. Ukrašen safirima oklop steže snažna prsa. Brončane, mišićave skrštene ruke čvrsto stišću oružje.

"Da si živ i zdrav!", glasno kaže Noćni leptir.

"Ah...", zadihano kažem. "Dobar dan... Tko ste vi?"

Leptir se smije. Zubi su mu bijeli, bijeli, vjerojatno blistavi zbog oklopa.

"Ja sam duh. Mene nema."

"Kako nema? Vidim... Meni se priviđa?"

"Ne. Ti jednostavno tražiš".

"Tražim"?

"Svi vi tražite...", krivi se Noćni leptir. "Dođi."

Malo se sklonivši, on podiže svoju ruku i pokaza u daljinu.

"Tamo"?, iznenada se uznemirih.

"Da", potvrđuje Noćni leptir. "Baš tamo."

"Dobro", uzdišem pokorno. Noćni leptir je naoružan munjama, neću da jedna od njih opeče i mene.

Noge oživjele, postale žustre. Krenuo sam dalje, čak mi u ušima vjetar zafijukao. Noćni leptir je šutio - a ja nisam znao o čemu razgovarati s anđelima. Sigurno se takav pojavio pred Marijom, kada je sjedila na trijemu...

Iznenađena djevica vjerojatno nije vjerovala svojim očima, mislila je da je to san i jače zatvorila oči. Ali kad ih je otvorila - priviđenje nije bilo nestalo, Noćni leptir se crvenousto nasmiješio i zašuštao živopisnim krilima. "Tko si ti? Što hoćeš?", uplašeno je upitala djevica. Mala maslina - jedina drvo u vrtu kraj stolarove kuće - zamrla, kao nacrtana. I dok Marija nacrtane prirodno-žive masline ne vidi – kako se predati pejzažu u ništavnom Nazaretu? - ona i dalje misli tako. I dalje je uplašena. "Raduj se, djevice", radosno reče blještava vizija. "Tvoj Bog te je odabrao." - "Odabrao? Tko? "Nije razumjela. "Gospod, Marijo. Ti ćeš biti njegova žena..."

2.
Išao sam i pao. Nosom jednostavno lupio. Nosnicama zagrabio vodu. Toplu i slatku.
Polje se pokazalo okruglim, dno posude bez dna. Ravni, glatki zidovi jaruge obrasli gustom mirisnom travom, a na dnu - dno, kojeg navodno nije ni bilo - vio se tamno sivi dim ili para, ili magla - nije se moglo razabrati.

Ustao sam.

Noćni leptir je nestao. Samo je jedva čujno frktanje, kao dah sunca, zazvučalo u visini. Nije ševa već metalni predmet, koji se dizao sve više i više dok se nije izgubio u prostoru.

Vrtlog je uzdahnuo...

Uzdahnuo!

Iz magle su ga gledale žute oči. Baš kao znojni izgled uplašenog stolara u pustinji.

"Budalo! - grdio je sebi stolar. - Kako će se ovo završiti? Sada nećeš pobjeći, apsurde ne možeš izbjeći. Hoćeš se raspravljati s njim? Nije on farizej u hramu i nije carinik, s kojim ćeš dobro trgovati. On ne gubi ni ne daruje..." Stolar je pao na koljena, košulja se poderala o suhu granu šljive.

Mrtva trava...

Zgrabio je u pundžu svoju dugu, prljavu kosu, pogled spustio u pijesak i utihnuo. Bojao se pogledati. Ispred je vibrirao krug jama, usred kojih su se dimila ostavljena stolarska vatra. I jednostavno s vatre, iz zmijsko-jezičkih plamenova netremice su ga gledale žute oči...

Sjetio sam se Marijinih očiju. Duboko modre, kao olujno more. Nikada nisam vidio nešto modrije.

Ona je ostala negdje tamo, u drugim dimenzijama, usred kiše i snijega, gdje sjene teške zime svake godine na komadiće kidaju dušu Carevne-ljeta. Svaki dan ona sjeda u stari čamac - crn poput ljepljive nafte i krvi – odbacuje se, oštrim poput noža, veslom od granitnih ploča obalnih mjesta, stalno nabijenim nesitim, uvijek zlim ljudima, koji danju i noću traže za sebe korist, čamac se pomalo trese, puni se gustom toplom vodom, ali stoji - i plovi, plovi tamo kuda Marija ravno vesla. U noć. U baršunasti miris zvijezda. Na otoku zaraslom trskom, omeđenom na sve strane vodenim biljem, prorezanim brojnim kanalima, što stvaraju vrtoglavi labirint, gdje bi zaplakao od očaja i sam Minotaur...

Meni, Dedalu, još uvijek je teško bez Noćnog leptira. Navikao sam na njega. Njegova zlatna krila me podsjećaju na debele lopate, koje sam konstruirao za svoga Ikara... Moj jadni sine, on je tako volio sve sjajno. Volio je sunce, a ne carevnu i cara. A što je bilo Sunce prije njega? Izgledom prezrivi nadmeni Helios sa svojom bijelom palačom - i moj Ikar pao je u more...

Taj otok - sklonište za Mariju - vidio sam svaki dan u snovima. Ne budeći se, izlazio sam iz radionice i hodao po toplom pijesku uz more; do mene, nesretnog sanjara, dopirali su krici galebova i stenjanje - slatko Ikarovo stenjanje u Protejevom[4] dvorcu...

Bliže dnu počinje čestar. Zasukane grane suhih četinara, mrtvo, slomljeno trnje prilijepilo se za noge, obavilo ih, ušlo pod hlače, te bolno ušlo pod kožu.

Samo ne upadni! Dođi, dođi...

Gusti dim ogrnuo me kao topli pokrivač. Što sam dalje išao, to je bivalo toplije. Kao, izvučena ispod mikroskopa, paperjasta stvorenja, dim mi je škakljao lice, uporno ulazio u oči, nosnice, uši; vražići-dimići su plesali oko mog tijela, draškali me, sprječavali me misliti. Same misli u glavi rastapali su se i pretvarale u ljepljivi sirup - bez smisla i sadržaja.

Sa strane sam vjerojatno izgledao dosta smiješno - ali nikako kao gordi Dante usred mračne vječnosti; moj zlatokrili Vergilije, odavno otopljen u svemiru; a ja hrom usred žbunja, koje je postajalo sve gušće.

Odjednom, kao da me neka ruka zgrabila za rame i zaustavila.

"Dedale...", zazvonio je u mojoj glavi.

"Što ti je, Dedale? Što želiš saznati?"

Tanak, kao koplje oštar, glas. Negdje sam ga već bio čuo...

"Ime... Reci mi svoje ime!", zamolio sam ga.

"Dedale... To je nemoguće. Mi smo ga i sami zaboravili... Kroz mnoga stoljeća nitko nas nije zvao, nitko nije razgovarao s nama... Dedale, pitaj nešto drugo."

"Ali vi imate pravo znati tko ste!", povikao sam očajnički i lupio se po ramenu, gdje je ležala zamišljena ruka i pokušao se osvrnuti. U taj čas se žutilovka brzo uzmigoljila po mojim nogama, po trbuhu, grudima, vratu, uprela mi ruke, obmotavši me kao ličinku - ni pomjeriti se, ni premjestiti. Kriknuo sam prestrašeno - i moj krik je utonuo u tamu jame.

"Stani, Dedale - umorno reče glas. - Naravno, mi znamo svoju bit - ona nije tajna. Ti ne pripadaš bogovima, Dedale; izgubio si sina. Gdje su tvoja krila, majstore?"

Suze - dvije vrele struje suza - potekle su na mojem zacrvenjelom licu. Svoja krila sam ostavio u podrumu; zadnjeg časa sam se bojao i nisam poletio s Ikarom. Zbog takvog kukavičluka me i ostavila Marija. Navodno, ona je htjela izgubiti još i muža, da bi konačno postala nevjesta bogova ... A ja zauvijek ostao stolar - stolar, koji je zbog carskog kaprica postavljen za Majstora.

"Ti znaš zašto - rekao je tiho glas. - Ti znaš što ćeš učiniti s onim što ćemo ti dati. Zar nije tako, Dedale"?

"Znam...", prošaptao sam.

"To je dobro."

Strašni bol mi zahvati leđa. Mozak, pomalo sadržavavši vid ludila, kriknuo je komadima slika: ugljeno-crna Marija, Ikarov kostur, Protejev rep, prekriven krljuštima, žute oči Heliosa, munje Noćnog leptira...

3.
Minosovo[5] kraljevstvo još je spavalo, otišao sam do svoje radionice. Tama se zgušćavala, njihala se i kad sam zapalio fitilj, pojurila je u vidu bezobličnih čudovišta koja su se skrivala po kutovima. Samo jedan od kreatura je ostao netaknut – skupivši se tako da su mu se udovi skrili u jazbine tijela, on je puštao vodu i krv.

Zaobišao sam ga i pošao duboko u radionicu - mjesto gdje tamno-siva janjeća koža visi na bakrenom ogledalu. Zaškripavši zubima od bola, skinuo sam hiton[6] i stao do ogledala okrenut leđima. Od vrata do stražnjice moja leđa su ukrašavali jednostavni znaci u mesu. Oni nisu bili nalik ni na lokalno pismo, niti na egipatske hijeroglife ni na slova Feničana, geometrijski simetrični, sastoje se od pravilnih oblika, znaci na mojim leđima nalik su uzorima na prednjoj strani hrama.

Uzevši s police komad zlatasto-žute pergamene i koštano stilo[7] umočivši ga u tintu iz žlijezda hobotnice, gledajući unatrag, uzeo sam ponovno nacrtati natpis. Na to je otišao ostatak jutra. U podne, iscrpljen, razmišljajući o kozjem siru i vinu, koji su me čekali u podrumu, završio sam s poslom, opet prekrio ogledalo i namazao leđa uljem. Negdje se izdaleka melodično začulo zvono – to je u palači započela gozba.

Ikar je još uvijek ležao nasred radionice. Voda je bila usahla, a krv se preobrazila u tvrdu smeđu koru; on se nije micao i bio je nalik kornjači kojoj je puma ogrebala oklop.

Uzevši iz podruma sir, vino i masline, ja sam objedovao, pomolio se, izlivši čašu Božici - i vratio se u radionicu.
Krila treba ponovo izraditi. Neće to opet biti teške drvene lopate, načinjene s negativnom misli o nesreći, sad ću izraditi prozirna, lagana krila od kože riđo-smeđeg, vatreno- crvenog s tamnim prugama - vola, zategnuta na brončane i johine prepone. Iglom, kroz koju sam provukao kožu - tanku, meku, koju je prošle godine smekšala Marija - izbola mi je prste. Završivši posao, morao sam ih obaviti lišćem trpuca, a na kraju nataći Marijine rukavice, ona ih je nosila često za prikupljanje ribizla i ogrozda u vrtu.

"Ti si majstor, Dedale!" doviknuo mi je poznati glas. Podsmješljivo žmirkajući Noćni leptir je lebdio nad krilima. U mraku radionice se pokazalo da je to Mamaj[8] izliven iz crvene bronce.

Šutio sam, nisam htio razgovarati s onim kojeg nisam poznavao, koga nisam razumio, a bojao ga se.

Sjevši na suho brvno i stavivši ispred sebe široki, tamnocrveni vrč, pod budnim okom Noćnog leptira, umočio sam kist u boju i stao pažljivo stavljati nove znakove na Ikarova krila.

"Gle, nisi se umio", našalio se Noćni leptir.

Podigao sam glavu da bih odgovorio - no on je već nestao. Samo u zraku je mirisalo na svježe sijeno i gnoj - kao da sam na čas bio u polju.

Što ako se odjednom vrati Marija? – sinulo mi je. Ne, nije vjerojatno; ona je odavno na otoku i vjerojatno se navikla na Minotaura...

Krhotinama, detaljima, sekundama je zgasnuo dan. Polje je potamnjelo. Magla je potpuno ispunila jamu - gusta i teška kao pijesak.

Nisam pogriješio. Opisao sam točno kao i na pergameni. Ponovno sam otišao u podrum, udahnuo njegov gnjili zrak, izvukao amforu s vinom i sir.

Ali jesti nisam mogao.

"Ikare! Ikare... ", dozivao sam ga. Nekako sam znao da me on čuje. Ne samo da sam znao da me je vidio Ikar u Protejevoj palači, da nije poginuo, samo da je bio jako potrešen.

"Ikare!", još glasnije sam ga dozvao.

Iz radionice se čuo tihi šum - kao da je miš projurio. Zatim je nešto zaškripilo, zastrugalo, tresnulo, lupilo, zatoptalo u mom smjeru. Uskoro je na vratima stajao blijedi Ikar, praznog pogleda. Uzeo sam njegovu ruku i gledao u krila. Svako od njih sastojalo se od dvije dobro zaobljene lopate; jarkožute - upravo kao u Noćnog leptira - krila su bila radost za oči i privlačila da ih se dodirne, pogladi glatku kožu.

"O... to si ti", rekao sam nježno.

Minotaur - sin Minosa, Ikar - moj...

Jednom rukom čvrsto držeći Ikarovu ruku ispod zategnutih krila i otišao sam na tupi vrh planine koja se uzdizala nad morem. Čempresi, tise, masline i hrastovi ostali su daleko ispod. Ispred i iznad nje bilo je nebo - olovno-sivo, bez oblaka, bez znakova godišnjeg doba, čavlima šutnje svezano s poljem. Moje žute oči pažljivo su gledale u pustoš. Neizvjesnost je ulazila u naša srca...

Köln (Njemačka), Seneffe (Belgija), kolovoz 2009.

Preveo s ukrajinskog: Žarko Milenić

Ivаn Rjabčij je rođen 1978. godine u Dnjeprodzeržinsku u Ukrajini. Predаvаo je na sveučilištu, radio u godišnjacima za kulturu i u izdavačkim kućama, bavi se i sad novinarstvom. Svojim "krštenim kumom" u književnosti smatra Gustаveа Flaubertа, jer je baš radeći diplomsku radnju o "Gospođi Bovаry", počeo i prevoditi i pisаti. Među prijevodima su dvа romаnа Michelea Huelbeckа, priče Jeаnа Lorrainа, sjećanja Anаtolea Frаnceа, te romаni Belgijanaca Georgesа Eekhoutа i Henryja Bauchaua. Piše nа ukrajinskom, ruskom i francuskom jeziku. Najviše piše kratku prozu. Godine 2010. je dobio ukrajinsko-njemačku nagradu „Oles Gončаr“ zа zbirku priča i pripovijesti "Mаkаbr". Sada vodi nekoliko emisija nа Narodnom radio Ukrаjini i radi na zajedničkim znanstveno-obrazovnim projektima Mаle аkаdemije znanosti Ukrаjine i Frаncuskog instituta te u projektu Virtualnog muzeja.

Ž. M.

---

[1] Ukrajinska starinska kabanica (prev).

[2] Ukrajinski kaftan, tj. muški dugi kaput (prev).

[3] Narodni instrument, vrsta bubnja (prev).

[4] Morski bog iz grčke mitologije, Posejdonov sin (prev).

[5] Legendarni kretski kralj, sin Zeusa i Europe. Žrtvovao je mlade Atenjane Minotauru (prev).

[6] Kod starih Grka: kratka bijela, vunena ili lanena haljina bez rukava koja se nosila do golog tijela i opasivala pojasom (prev.).

[7] Grč. držak s perom i tintom (prev).

[8] Kozačko pogansko božanstvo (prev).