Priča: Na novim životnim stazama

Zamisli da si maturant gimnazije i da se, na žalost, ne zoveš Marica već Marko. Dakle, hendikepiran si što ne znaš kao tvoje drugarice na profesorovo postavljeno pitanje pričati što ti padne na pamet, što ne znaš na zadanu temu pisati što ti padne na pamet. Neke, po izgledu i ocjenama odlične drugarice iz Markovog razreda, su na bilo koju zadanu temu pisale o rodama. O nevinim, bespolnim, bezazlenim, bezgrešnim ali plodnim rodama koje donose djecu, đavo bi ga znao kako i odakle. Zato su korisne kao što će i te drugarice biti kad rode i to će doista biti korisno i vrijedno pažnje. Bar one tako misle. Zapravo nisu nikad mislile, ne misle niti će ikad misliti.
Drugarice koje ne znaju pisati i koje će jednom roditi imaju pravo pisati o rodama a ti, Marko, koji znaš pisati moraš pisati o onome što ti je zapovjeđeno da pišeš, i moraš računati da će drugarice uvijek dobiti peticu a ti, ako je profesor dobre volje, čak tricu. Ako je loše volje dobit ćeš dvicu. Neraspoloženi profesor bi ti radije dao jedinicu ali ne može jer u tvom pismenom zadatku nema niti jedne pravopisne greške. Tvoj spisateljski dar već se može uočiti, može ga uočiti i neka polupismena budala, svako ga može uočiti osim tvog profesora. Ali ko ti je kriv kad samo pišeš priče, kad na časovima ne pričaš priču, ne bodeš oči s dva đavolja prstića, kad samo odgovaraš kad te se pita i čak razmišljaš o postavljenom pitanju, iako misliti svojom glavom nikad nije bilo preporučljivo.
Tema pismenog zadatka je "Na novim životnim stazama" i ti pišeš, izlažeš svoj životni plan. Htio bi prvo da maturiraš što će se i ostvariti. Drugarice će također da maturiraju ali bez maturskog ispita jer su ga, kao odlikašice, oslobođene. Osloboditeljice će močiti guzu morskom vodom dok ti budeš glavu močio znojem.
Ali nećeš da upišeš studije književnosti, dok neke od naših drugarica hoće, i to baš one koje su ti se smijale dok si na školskim odmorima čitao knjige, dok su ti se smijale zajedno s momcima koji će ih juriti po učionici, onima koji su mislili da su lovci a ispast će lovina trudnih udavača. One će završiti studije književnosti a da nikad neće čuti za Borgesa. Učit će učenike da ne vole čitati kao što ni one nisu voljele dok su tobože nešto učile.
Planirao si poslije četiri godine završiti studije književnosti, a zapravo ćeš poslije tri godine da napustiš studije ekonomije. Planirao si poslije studiranja služiti redovni vojni rok godinu dana, a zapravo ćeš služiti petnaest mjeseci baš zato što nisi diplomirao. Planirao si se poslije vojske zaposliti kao profesor književnosti a zapravo ćeš se zaposliti puno kasnije i to s kvalifikacijom radnik – maturant gimnazije. Zapravo kao fizički radnik, na dva mjeseca, i to preko veze. Planirao si se poslije zaposlenja, u svojoj dvadeset i četvrtoj oženiti kolegicom sa studija književnosti, a zapravo ćeš se oženiti u dvadeset i sedmoj i to prije no što se u zaposliš jednom od onih drugarica koja ne voli ni knjige ni književnike te će ti čak braniti da pišeš jer od toga ona neće imati koristi.
Planirao si s budućom ženom proslaviti zlatni pir uz djecu i unuke, a zapravo ćeš poželjeti da bivšu ženu, s kojom si izgurao punih osam godina, nikad više ne vidiš, što ti se, zbog zajedničke djece, do njihovog diplomiranja, neće ostvariti.
Jedino što će ti se ostvariti to je dobiti dvoje djece i to baš prvo sina a onda kćerku.
Upisao si se na ekonomski fakultet ne poslije ekonomske škole i nisi zapravo ni znao što je ekonomija. Upisao si se na nagovor svojih roditelja iz ekonomskih razloga jer će ih tvoje studiranje manje stajati u tvom gradu gdje drugog fakulteta nema. Da je bar postojao studije astronomije ili agronomije manje bi bilo bolno. Poslije odsluženja redovnog vojnog roka si iz ekonomskih razloga odlučio izvanredno nastaviti studij na višoj ekonomskoj školi jer su ti priznali položene ispite s prve godine studija. I za tu razliku će ti trebati čak tri godine. Ta škola ti nikad neće trebati.
Iz ekonomskih razloga udat ćeš se bez miraza, a tvoji roditelji ti za vjenčanje neće kupiti ni vjenčani prsten. Čak ni za tebe samoga.
Poslije osam godina pobjeći ćeš od svoje ženice, jer ti neće dopustiti da radiš bilo koji drugi posao osim posla ekonomiste, a koji ti, naravno, nećeš moći naći. Ne bi ga našao ni u svom rodnom gradu gdje su (obični ili nediplomirani ili poludiplomirani) ekonomisti bili direktori dok se nije otvorila viša ekonomska škola. Onda su ti isti direktori uvjetovali da im pripravnici budu diplomirani ekonomisti. Oni primljeni sretnici koji su kasnije bili još sretniji i postali direktori tražit će da im pripravnici budu magistri ekonomije…
Tvojoj ženi će uspjeti da osam godina o njoj ekonomski zavisiš, da budeš tobožnji domaćin u domaćinstvu ženinih roditelja, kućanik u njihovoj kući.

* * *

Kada je Marko pisao svoj pismeni zadatak bio je učenik gimnazije a ne ekonomske škole. Nije imao u svojoj školi niti jedan ekonomski predmet, nije zapravo ni znao što je to ekonomija niti ga je to zanimalo. Znao je samo da je to neka nauka koja ima veze s novcem i da je vrlo dosadna.
U Markovom rodnom gradu postojala je ekonomska škola. Oni koji su se imali namjeru zaposliti kao ekonomski tehničari išli su u tu školu. Ako poslije maturiranja nisu mogli naći odgovarajuće radno mjesto radili bi nešto drugo ili se upisivali na studije ekonomije za koji im je srednja ekonomska škola bila adekvatna priprema.
Poslije gimnazije se moglo upisati na bilo koje studije pa i na studije ekonomije. Da se Marka pitalo on bi zabranio završenim gimnazijalcima da se upisuju na studije ekonomije.
Znao je jednu budalu koji je u gimnaziji bio odličan učenik i koji je želio upisati studije medicine ne zato što ga je to zanimalo već zato da bi ga zvali doktorom. Na žalost nije bio baš toliko odličan da bi ga primili na studije medicine. Odlučio je onda upisati studije ekonomije jer mu je bilo zaista svejedno što će upisati. Ništa ga naročito nije zanimalo a sve je mogao završiti. Završio je i muzičku školu iako nije imao sluha. Završit će i studije ekonomije i to s prosječnom ocjenom mnogo višom od Markove koja je iznosila 6,16.
Marko nije u životu sreo nekoga tko mu je rekao da voli ekonomiju. Nauku o novcu. Ali nije sreo ni osobu koja mu je rekla da ne voli novac. Ustvari, nekoliko njih mu je to reklo ali im Marko nije vjerovao.
U svom pismenom zadatku Marko je, a da toga nije bio ni svjestan, napisao svoj sažeti životni tridesetogodišnji plan.
U to je vrijeme Skupština općine Markovog rodnog grada svake godine povodom Dana oslobođenja grada raspisivala "konkurs za priču, pjesmu ili kroniku" na tri teme:
1. Narodnooslobodilačka borba
2. Poslijeratna izgradnja
3. Vizija budućnosti
Tokom trideset godina dijeljene su tri nagrade i to u tri kategorije:
1. Učenici osnovnih škola
2. Učenici srednjih škola
3. Ostali
Za tih trideset godina od nagrađenih tekstova otprilike četiri petine se odnosilo na prvu temu, a ostali na drugu. Nikad nitko nije bio nagrađen za tekst na treću temu.
Kao gimnazijalac Marko je pisao znsnstveno-fantastične priče ali nikad niti jednu nije poslao na taj konkurs. Bojao se da neće proći. Da tu ne mogu proći njegove antiutopijske priče. Možda je trebao poslati onaj svoj pismeni zadatak?
Što je tu moglo proći?
Marko se sjetio Staljina. On nije imao ništa protiv futurističkih priča pod uvjetom da se opisuju ono što će se dogoditi u okviru aktualnog petogodišnjeg plana.
Da je upisao studije koje volio Marko bi vjerojatno ispunio svoj četverogodišnji plan. Da je diplomirao u roku Marko bi ispunio svoj naredni jednogodišnji, odnosno petogodišnji plan. Služio bi vojni rok samo godinu dana jer je završio četverogodišnje studije. Tako je tada bilo propisano.
Da je završio fakultet Marko bi se zaposlio. Možda ne odmah poslije odsluženja vojnog roka ali sigurno prije no što će se u stvarnosti zaposliti. A zaposlit će se za stalno kao građevinski radnik tek osam godina poslije stjecanja diplome ekonomiste. Diplomirao je tek u dvadeset šestoj. Iako je diplomirao Marko nije bio diplomirani ekonomista.
Poslije razvoda Marko je govorio da bi ispunio svoj tridesetogodišnji bračni plan da se oženio onakvom ženom o kojoj je sanjao u svom pismenom zadatku.
Na ovom svijetu postoji puno žena koje mogu privući muškarce svojim izgledom. Na ovom svijetu postoji puno lijepih žena koje su kao mlade u stanju izgovoriti jasno i razgovijetno DA i za koje će njihovim mladoženjama mnogi drugi muškarci pozavidjeti. Postoji mnogo lijepih ali siromašnih kao i mnogo ružnih ali bogatih udavača. Svaka ima svoje adute za brak.
Od pismenog zadatka koji je Marko pisao kao gimnazijalac prošlo je trideset godina. Poslije višegodišnjeg potucanja po inostranstvu Marko se vratio u rodni grad. Živi sam u kući pokojnih roditelja. Svi mu govore da se oženi, Marko bi htio ali nikako da nađe ženu koja mu odgovara. Htio bi neku koja ima manje od trideset godina. Da mu rodi bar jedno dijete. Ali takve odbija njegovih 48 godina, činjenica da ima djecu (iako ne žive s njim), da je tamo neki pisac, da nema stalni posao. Žene hoće sigurnost, a Marko im se čini nesigurnim. On koji je i sada siguran u sebe i zna što hoće.
I Marko sjeda za računar i svojevoljno piše priču "Na novim životnim stazama". Priču u kojoj planira što će mu se desiti u narednih trideset godina. Toliko se nada da će još živjeti.
Priču koja je, za razliku od njegovog pismenog zadatka iz gimnazije, sasvim pesimistična.