Esej: Tko nagrađuje

TKO NAGRAĐUJE?

Koliko u nas književni kritičari imaju udjela u dodjeli književnih nagrada. Puno, moglo bi se reći. Zar članovi žirijima nisu uglavnom kritičari? Zar kritičari ne dodjeljuju nagrade? Da, zaista. Članovi žirija za dodjelu neke književne nagrade uglavnom su kritičari. No jesu li njihovi glasovi doista presudni?
Navest ću dva primjera koji pokazuju da, što se tiče tih dviju nagrada, ipak nisu. U jednoj našoj županiji dodjeljivala se niz godina književna nagrada za pisce iz cijele Hrvatske. Žiri su sačinjavali ugledni kritičari iz cijele Hrvatske. A ipak su redovito nagradu dobivali pisci iz te županije. Nisu li organizatori odlučili prije no što su i raspisali natječaj tko će dobiti nagradu? Zašto bi je dali nekom drugom kad mogu nekom domaćem, našijencu? A članovima žirija su mogli reći: Dobit ćete honorare i dnevnice, platit ćemo vam voznu kartu i troškove boravka a ništa nećete morati raditi osim što ćete doći. Čak ni čitati knjige.
Nije li to divno? Naravno da je divno, složili su se članovi žirija.
U drugom primjeru član žirija jedne književne nagrade bio je moj znanac. Rekao mi je kako su njemu i ostalim članovima žirija organizatori uručili samo dio knjiga prispjelih na natječaj. Rekli su im: Čujte, uštedjet ćemo vam trud. Ovo su knjige koje su ušle u uži izbor. Ta, tko bi ih sve čitao!
Tko je izabrao te knjige? Na žalost nisu to učinili članovi žirija već organizatori te nagrade.
Organizator jedne druge književne nagrade objavljuje u novinama popis prispjelih knjiga koje ulaze u izbor za nagradu. To je svakako za pohvalu. A onda se dogodi da jadni pisac ustanovi da je već u startu diskvalificiran jer mu knjige nema na popisu iako zadovoljava propozicije! Platio je uzalud poštarinu za knjige koje je poslao besplatno a koje nitko od članova žirija neće ni dobiti a kamoli pročitati. Ovo svakako nije za pohvalu.
Osamdesetih godina, u vrijeme države Jugoslavije, Dubravka Ugrešić je dobila čak tri nagrade za svoj roman "Forsiranje romana reke" – "Gjalski", NIN-ovu nagradu i nagradu "Meša Selimović". Novinarima je izjavila da joj je ova treća najdraža jer je najdemokratskija. O kakvoj je nagradi riječ? Organizator, jedan dnevni list, je pozvao veliki broj književnih kritičara iz cijele države koji su predali popis određenog broja naslova objavljenih prethodne godine. Ni nakladnici ni pisci nisu bili dužni poslati organizatorima te knjige. U tom dnevnom listu objavljen je popis odabranih naslova svakog kritičara i obrazloženje zašto se odlučio baš za te knjige. Na kraju je nagrada pripala knjizi s najvećim brojem bodova.
Pokušalo se i u nas nešto djelomično slično. Riječ je o nagradi "Kiklop" za koju se zbrajaju glasovi kritičara i drugih kulturnih djelatnika za nominirane naslove. No u tom računalnom, sustavu se lako može manipulirati.
U nekim zemljama postoje književne nagrade za koje ne odlučuje svega nekoliko kritičara već cijelo udruženje. Na žalost kod nas još nije osnovano društvo književnih kritičara.
Kada je romanu "Osmi povjerenik" Renata Baretića pripalo veći broj godišnjih književnih nagrada pokazalo se kako je veća vjerojatnost da je toj knjizi pripala zaslužena nagrada. Hoće li ona doista i ostati najbolja pokazat će najpravedniji sudac – vrijeme. U svakom slučaju riječ je ipak o odabiru koji je vjerojatno bio najbolji.
A sad ću navesti jedan loš primjer nagrađivanja. Roman "Proljeće Ivana Galeba" nije ušao ni u uži izbor za književnu nagradu koja se dodjeljivala u Mostaru. Gdje su danas tamo nagrađeni romani? Nema ih nigdje.
Pretpostavljam da ni kritičara koji su bili članovi tog mostarskog žirija danas nema nigdje. Povodom "Priča iz davnina" Ivane Brlić Mažuranić Matoš je konstatirao da ga ne čudi što tadašnji kritičari nisu prepoznali vrijednost tog dragulja naše književnosti. Jer loši kritičari nisu stanju prepoznati vrijednost dobre knjige. Loše kritičare ni ne treba smatrati meritornim za dodjelu književne nagrade koja nosi ime nekog našeg klasika kojemu su za života nagrade izmicale.