MRAMORNA GLAVA
(priča jednog skitnice)
Sudili su mu za krađu i osudili na godinu dana zatvora. Dojmilo me se kako se taj starac držao na sudu i okolnosti sama prijestupa. Dopustili su mi da se vidim s njim. Ispočetka je bio nepovjerljiv, nije odgovarao na moja pitanja, da bi mi na kraju ispričao cijeli svoj život.
- U pravu ste – počeo je svoju priču – vidio sam bolje dane u svom životu, nisam uvijek bio samo skitnica, nisam uvijek spavao u prenoćištima za beskućnike. Obrazovao sam se u tehničkoj struci. U mladosti sam imao nešto novca, živio sam bučno: svaki dan na nekoj večeri, na nekom balu i sve bi se završilo pijankom. To vrijeme pamtim dobro, do u detalje. No u mojim sjećanjima postoji jedna bjelina i kad bih je mogao ispuniti, bio bih spreman dati sve svoje preostale staračke dane: to je sve vezano za Ninu.
Ime joj je bilo Nina, milostivi gospodine, da, Nina, uvjeren sam u to. Bila je udana za beznačajnog činovnika na željeznici. Živjeli su bijedno. Ali kako je ona i u tim okolnostima vrijednim žaljenja umjela biti otmjena i nekako naročito profinjena! Sama je gotovila jela, a ruke su joj ipak bile kao isklesane. Od svojih jeftinih haljina kreirala je čudesni zanos. I sve je svakodnevno u dodiru s njom postajalo fantastično. I sam sam, upoznavši se s njom, postao drugačiji, bolji, otresao sa sebe kao kišne kapi svu svoju groznu prošlost.
Neka joj bog oprosti grijeh što me je voljela. Oko nje je bilo sve tako grubo. Nije ni mogla a da se ne zaljubi u mene mladog, lijepog koji sam znao napamet mnogo stihova. No gdje sam se ja s njom upoznao i kako je to bilo - ne mogu se sjetiti. Iz mraka se izdvajaju posebne slike. Eto, bili smo u kazalištu. Ona sretna, vesela (tako joj se to rijetko događalo) upijala je svaku riječ drame, smiješila mi se… Pamtim njezin osmijeh. Onda nas dvoje negdje zajedno. Ona sagnula glavu, govorila mi: "Znam da moja sreća nije zadugo; pa neka – ipak sam proživjela". Te riječi pamtim. No što je bilo poslije, i je li doista sve to bilo s Ninom? Ne znam.
Naravno, ja sam je ostavio. Tako mi se prohtjelo. Svi moji znanci su tako postupali – zavodili udane žene i nakon nekog vremena ih ostavljali. Samo sam postupio kao svi, i meni nije palo na pamet da je moj postupak grozan. Ukrasti novac, ne vratiti dug, prokazati nekog - to je grozno. No ostaviti ljubavnicu – to je sasvim u redu. Preda mnom je bila sjajna budućnost, i ja se nisam mogao vezati nekom romantičnom ljubavlju. Bilo mi je bolno, vrlo bolno no ja sam prisilio sebe i čak sam smatrao podvigom što sam podnio tu bol.
Čuo sam da je Nina nakon toga otišla sa svojim mužem na jug i ubrzo umrla. No pošto su mi sjećanja na Ninu bila mučna izbjegavao sam tada slušati bilo što o njoj. Potrudio sam se da ništa ne znam o njoj i da ne mislim na nju. Nisam imao niti jedan njezin portret, njezina pisma sam joj vratio, a zajedničkih znanaca nismo imali. I tako se postepeno Ninin lik izgubio u meni. Shvaćate? – nije prošlo dugo kako sam zaboravio Ninu, potpuno zaboravio njezino lice, njezino ime, svu našu ljubav. Došlo je do toga kao da ona nikada nije bila u mom životu… Ah kako je sramna ta sposobnost zaboravljanja!
I prošle su godine. Neću vam govoriti kako sam "gradio karijeru". Bez Nine, dakako, maštao sam samo o vanjskom uspjehu, o novcu. Jedno vrijeme kao da sam postigao svoj cilj, mogao sam trošiti tisuće rubalja, putovao sam u inozemstvo, oženio se, imao djecu. Onda je sve pošlo na gore: ono što sam započinjao nije bilo uspješno; moja žena je umrla; pomučivši se s djecom rasuo sam ih po rođacima i sada, oprosti mi bože, i ne znam jesu li živi moji maleni. Dakako, pio sam i kockao se… Osnovao sam jedan ured - i izgubio sam na tome i zadnje novce i snagu. Pokušao sam situaciju popraviti kockom i umalo nisam dospio u zatvor - ne sasvim bez osnova… Znanci su me odbacili i započela je moja propast
Nedugo potom došao sam do situacije u kojoj me sada vidite. Takoreći "ispao" sam iz društva intelektualaca i spustio sam se do dna. Kakvom mjestu se mogu nadati, loše odjeven, gotovo uvijek pijan? Zadnjih godina sam radio kao fizički radnik u mjesecima kada nisam pio. A kada sam pio bio bih na Hitrovoj tržnici i u prenoćištima za beskućnike. Ozlovoljio sam se strašno na ljude i maštao da će se moja sudbina najednom promijeniti i da ću opet biti bogat. Očekivao sam neko izmišljeno nasljedstvo ili nešto slično. Svoje sam nove znance zato i prezirao jer se oni tome nisu nadali.
Tako sam jednom, prozebao i gladan, lutao po nekom dvorištu, više ne znam zašto, slučajno. Najednom mi je tamošnji kuhar doviknuo: "Hej, čovječe, da nisi možda bravar?" – "Jesam" - odgovorio sam. Pozvali su me da popravim bravu u pisaćem stolu. Dospio sam u raskošni kabinet, vidio pozlate, slike. Malo sam radio, popravio što je trebalo, donijela mi milostiva rublju. Uzeo sam novac i najednom vidio na bijelom stupiću, mramornu glavu. Prvo sam obamro, ni sam ne znam zašto, zagledam se i ne mogu vjerovati – Nina!
Kažem vam, milostivi gospodine, da sam Ninu sasvim zaboravio i tad sam to shvatio – shvatio da sam je zaboravio. Najednom se preda mnom pojavio njezin lik i cijeli svemir osjećaja, mašte, misli koja je bila pokopana u meni kao neka Atlantida – probudila se, uskrsnula, oživjela... Promatrao sam mramornu bistu, sav drhtao i pitao: "Dopustite, gospođo, da vas pitam, kakva je to glava?" "A, to je" - odgovorila je ona – "vrlo skupa stvar izrađena prije pet stotina godina u XV. stoljeću. Rekla je ime autora koje nisam zapamtio, rekla da je njezin muž donio tu glavu iz Italije i zbog toga je nastala cijela diplomatska prepiska između talijanskih i ruskih kabineta. "Zar vam se" - pita gospođa mene – "svidjela? Kako imate suvremen ukus! Eto, uši" - govorila je – "nisu na svom mjestu, nos joj je nepravilan…" - i vezla i vezla!
Izjurio sam odatle kao od čuda. To nije bila jednostavno sličnost, već pravi portret, štoviše – neka obnova života u mramoru. Kažite mi kakvim je čudom umjetnik u XV. stoljeću mogao izraditi te iste malene, nepravilno usađene uši koje sam tako poznavao, one iste, samo malo iskošene oči, nepravilni nos i visoko izbočeno čelo, iz čega se pojavilo najljepše, najprivlačnije žensko lice? Kakvim čudom mogu dvije iste žene mogle živjeti – jedna u XV. stoljeću, a druga u naše vrijeme? I zašto je glava koju su izradili bila sasvim ista Nininoj ne samo licem već i karakterom, i dušom, u što nisam sumnjao.
Tada se sasvim izmijenio moj život. Oćutio sam svu niskost svojih postupaka u prošlosti i svu dubinu svoga pada. Oćutio sam Ninu kao anđela kojeg mi je poslala sudbina a kojeg ja nisam spoznao. Vratiti se u prošlost bilo je nemoguće. No ja sam škrto stao skupljati uspomene na Ninu onako kako se skupljaju krhotine razbijene dragocjene vaze. Kako ih je malo bilo! Koliko god da sam se trudio, nisam mogao sastaviti ništa u cijelosti. To su bili samo odlomci. No kako bih likovao kada bih u sebi mogao otkriti nešto novo. Razmišljajući i sjećajući se provodio sam cijele sate. Smijali su mi se a ja sam bio sretan. Ja sam star, kasno mi je započinjati život iznova, no ipak mogu očistiti svoju dušu od ružnih misli, od zlobe, od roptanja na Tvorca. Sjećajući se Nine došao sam do tog očišćenja.
Strasno sam htio pogledati statuu još jednom. Obilazio sam cijele večeri oko kuće gdje se ona nalazila, trudio se vidjeti mramornu glavu, no ona je bila daleko od prozora. Prostajao sam cijele noći pred kućom. Znao sam sve koji žive u kući, raspored soba, upoznao poslugu. U ljeto su vlasnici otišli na daču[1]. Više se nisam mogao boriti sa svojom željom. Činilo mi se da ću se što više gledam mramornu Ninu odmah prisjetiti svega, do kraja. To bi mi bilo posljednje blaženstvo. I odlučio sam počiniti ono zbog čega su me osudili. Znate što me je snašlo. Uhvatili su me još na ulazu. Na sudu se ispostavilo da sam ulazio u sobe kao bravar, da su me primjećivali više puta pored kuće… Bio sam ništavan, provalnik… Međutim slučaj je završen, milostivi gospodine.
- Ali mi ćemo uložiti žalbu – rekao sam. – Opravdat će vas.
- Zašto? – uzvratio je starac. – Nikog moja osuda nije ožalostila niti osramotila, a meni nije važno gdje ću misliti o Nini – u prenoćištu za beskućnike ili u zatvoru.
Nisam znao što bih odgovorio. Starac me je najednom pogledao svojim čudnim očima i produžio:
- Jedno me samo zabrinjava. Što ako Nine nikada nije bilo, i ako je moj jadni um, oslabljen od alkohola, izmislio cijelu priču o toj ljubavi kada sam vidio tu mramornu glavu?
1901.
[1] Ladanjska kuća, odnosno imanje, obično na selu (prev.).
(priča jednog skitnice)
Sudili su mu za krađu i osudili na godinu dana zatvora. Dojmilo me se kako se taj starac držao na sudu i okolnosti sama prijestupa. Dopustili su mi da se vidim s njim. Ispočetka je bio nepovjerljiv, nije odgovarao na moja pitanja, da bi mi na kraju ispričao cijeli svoj život.
- U pravu ste – počeo je svoju priču – vidio sam bolje dane u svom životu, nisam uvijek bio samo skitnica, nisam uvijek spavao u prenoćištima za beskućnike. Obrazovao sam se u tehničkoj struci. U mladosti sam imao nešto novca, živio sam bučno: svaki dan na nekoj večeri, na nekom balu i sve bi se završilo pijankom. To vrijeme pamtim dobro, do u detalje. No u mojim sjećanjima postoji jedna bjelina i kad bih je mogao ispuniti, bio bih spreman dati sve svoje preostale staračke dane: to je sve vezano za Ninu.
Ime joj je bilo Nina, milostivi gospodine, da, Nina, uvjeren sam u to. Bila je udana za beznačajnog činovnika na željeznici. Živjeli su bijedno. Ali kako je ona i u tim okolnostima vrijednim žaljenja umjela biti otmjena i nekako naročito profinjena! Sama je gotovila jela, a ruke su joj ipak bile kao isklesane. Od svojih jeftinih haljina kreirala je čudesni zanos. I sve je svakodnevno u dodiru s njom postajalo fantastično. I sam sam, upoznavši se s njom, postao drugačiji, bolji, otresao sa sebe kao kišne kapi svu svoju groznu prošlost.
Neka joj bog oprosti grijeh što me je voljela. Oko nje je bilo sve tako grubo. Nije ni mogla a da se ne zaljubi u mene mladog, lijepog koji sam znao napamet mnogo stihova. No gdje sam se ja s njom upoznao i kako je to bilo - ne mogu se sjetiti. Iz mraka se izdvajaju posebne slike. Eto, bili smo u kazalištu. Ona sretna, vesela (tako joj se to rijetko događalo) upijala je svaku riječ drame, smiješila mi se… Pamtim njezin osmijeh. Onda nas dvoje negdje zajedno. Ona sagnula glavu, govorila mi: "Znam da moja sreća nije zadugo; pa neka – ipak sam proživjela". Te riječi pamtim. No što je bilo poslije, i je li doista sve to bilo s Ninom? Ne znam.
Naravno, ja sam je ostavio. Tako mi se prohtjelo. Svi moji znanci su tako postupali – zavodili udane žene i nakon nekog vremena ih ostavljali. Samo sam postupio kao svi, i meni nije palo na pamet da je moj postupak grozan. Ukrasti novac, ne vratiti dug, prokazati nekog - to je grozno. No ostaviti ljubavnicu – to je sasvim u redu. Preda mnom je bila sjajna budućnost, i ja se nisam mogao vezati nekom romantičnom ljubavlju. Bilo mi je bolno, vrlo bolno no ja sam prisilio sebe i čak sam smatrao podvigom što sam podnio tu bol.
Čuo sam da je Nina nakon toga otišla sa svojim mužem na jug i ubrzo umrla. No pošto su mi sjećanja na Ninu bila mučna izbjegavao sam tada slušati bilo što o njoj. Potrudio sam se da ništa ne znam o njoj i da ne mislim na nju. Nisam imao niti jedan njezin portret, njezina pisma sam joj vratio, a zajedničkih znanaca nismo imali. I tako se postepeno Ninin lik izgubio u meni. Shvaćate? – nije prošlo dugo kako sam zaboravio Ninu, potpuno zaboravio njezino lice, njezino ime, svu našu ljubav. Došlo je do toga kao da ona nikada nije bila u mom životu… Ah kako je sramna ta sposobnost zaboravljanja!
I prošle su godine. Neću vam govoriti kako sam "gradio karijeru". Bez Nine, dakako, maštao sam samo o vanjskom uspjehu, o novcu. Jedno vrijeme kao da sam postigao svoj cilj, mogao sam trošiti tisuće rubalja, putovao sam u inozemstvo, oženio se, imao djecu. Onda je sve pošlo na gore: ono što sam započinjao nije bilo uspješno; moja žena je umrla; pomučivši se s djecom rasuo sam ih po rođacima i sada, oprosti mi bože, i ne znam jesu li živi moji maleni. Dakako, pio sam i kockao se… Osnovao sam jedan ured - i izgubio sam na tome i zadnje novce i snagu. Pokušao sam situaciju popraviti kockom i umalo nisam dospio u zatvor - ne sasvim bez osnova… Znanci su me odbacili i započela je moja propast
Nedugo potom došao sam do situacije u kojoj me sada vidite. Takoreći "ispao" sam iz društva intelektualaca i spustio sam se do dna. Kakvom mjestu se mogu nadati, loše odjeven, gotovo uvijek pijan? Zadnjih godina sam radio kao fizički radnik u mjesecima kada nisam pio. A kada sam pio bio bih na Hitrovoj tržnici i u prenoćištima za beskućnike. Ozlovoljio sam se strašno na ljude i maštao da će se moja sudbina najednom promijeniti i da ću opet biti bogat. Očekivao sam neko izmišljeno nasljedstvo ili nešto slično. Svoje sam nove znance zato i prezirao jer se oni tome nisu nadali.
Tako sam jednom, prozebao i gladan, lutao po nekom dvorištu, više ne znam zašto, slučajno. Najednom mi je tamošnji kuhar doviknuo: "Hej, čovječe, da nisi možda bravar?" – "Jesam" - odgovorio sam. Pozvali su me da popravim bravu u pisaćem stolu. Dospio sam u raskošni kabinet, vidio pozlate, slike. Malo sam radio, popravio što je trebalo, donijela mi milostiva rublju. Uzeo sam novac i najednom vidio na bijelom stupiću, mramornu glavu. Prvo sam obamro, ni sam ne znam zašto, zagledam se i ne mogu vjerovati – Nina!
Kažem vam, milostivi gospodine, da sam Ninu sasvim zaboravio i tad sam to shvatio – shvatio da sam je zaboravio. Najednom se preda mnom pojavio njezin lik i cijeli svemir osjećaja, mašte, misli koja je bila pokopana u meni kao neka Atlantida – probudila se, uskrsnula, oživjela... Promatrao sam mramornu bistu, sav drhtao i pitao: "Dopustite, gospođo, da vas pitam, kakva je to glava?" "A, to je" - odgovorila je ona – "vrlo skupa stvar izrađena prije pet stotina godina u XV. stoljeću. Rekla je ime autora koje nisam zapamtio, rekla da je njezin muž donio tu glavu iz Italije i zbog toga je nastala cijela diplomatska prepiska između talijanskih i ruskih kabineta. "Zar vam se" - pita gospođa mene – "svidjela? Kako imate suvremen ukus! Eto, uši" - govorila je – "nisu na svom mjestu, nos joj je nepravilan…" - i vezla i vezla!
Izjurio sam odatle kao od čuda. To nije bila jednostavno sličnost, već pravi portret, štoviše – neka obnova života u mramoru. Kažite mi kakvim je čudom umjetnik u XV. stoljeću mogao izraditi te iste malene, nepravilno usađene uši koje sam tako poznavao, one iste, samo malo iskošene oči, nepravilni nos i visoko izbočeno čelo, iz čega se pojavilo najljepše, najprivlačnije žensko lice? Kakvim čudom mogu dvije iste žene mogle živjeti – jedna u XV. stoljeću, a druga u naše vrijeme? I zašto je glava koju su izradili bila sasvim ista Nininoj ne samo licem već i karakterom, i dušom, u što nisam sumnjao.
Tada se sasvim izmijenio moj život. Oćutio sam svu niskost svojih postupaka u prošlosti i svu dubinu svoga pada. Oćutio sam Ninu kao anđela kojeg mi je poslala sudbina a kojeg ja nisam spoznao. Vratiti se u prošlost bilo je nemoguće. No ja sam škrto stao skupljati uspomene na Ninu onako kako se skupljaju krhotine razbijene dragocjene vaze. Kako ih je malo bilo! Koliko god da sam se trudio, nisam mogao sastaviti ništa u cijelosti. To su bili samo odlomci. No kako bih likovao kada bih u sebi mogao otkriti nešto novo. Razmišljajući i sjećajući se provodio sam cijele sate. Smijali su mi se a ja sam bio sretan. Ja sam star, kasno mi je započinjati život iznova, no ipak mogu očistiti svoju dušu od ružnih misli, od zlobe, od roptanja na Tvorca. Sjećajući se Nine došao sam do tog očišćenja.
Strasno sam htio pogledati statuu još jednom. Obilazio sam cijele večeri oko kuće gdje se ona nalazila, trudio se vidjeti mramornu glavu, no ona je bila daleko od prozora. Prostajao sam cijele noći pred kućom. Znao sam sve koji žive u kući, raspored soba, upoznao poslugu. U ljeto su vlasnici otišli na daču[1]. Više se nisam mogao boriti sa svojom željom. Činilo mi se da ću se što više gledam mramornu Ninu odmah prisjetiti svega, do kraja. To bi mi bilo posljednje blaženstvo. I odlučio sam počiniti ono zbog čega su me osudili. Znate što me je snašlo. Uhvatili su me još na ulazu. Na sudu se ispostavilo da sam ulazio u sobe kao bravar, da su me primjećivali više puta pored kuće… Bio sam ništavan, provalnik… Međutim slučaj je završen, milostivi gospodine.
- Ali mi ćemo uložiti žalbu – rekao sam. – Opravdat će vas.
- Zašto? – uzvratio je starac. – Nikog moja osuda nije ožalostila niti osramotila, a meni nije važno gdje ću misliti o Nini – u prenoćištu za beskućnike ili u zatvoru.
Nisam znao što bih odgovorio. Starac me je najednom pogledao svojim čudnim očima i produžio:
- Jedno me samo zabrinjava. Što ako Nine nikada nije bilo, i ako je moj jadni um, oslabljen od alkohola, izmislio cijelu priču o toj ljubavi kada sam vidio tu mramornu glavu?
1901.
[1] Ladanjska kuća, odnosno imanje, obično na selu (prev.).
Hoćemo li možda sve ove tvoje prevode da vidimo u jednoj knjizi? Bilo bi lepo...
OdgovoriIzbriši