P: Vjerujem da je nova knjiga Žarka Milenića gotova. O kakvoj knjizi se radi i kada će biti dostupna čitateljstvu u BiH?
O: Da, radi se o kratkom povjesnom romanu "Majka kamena" koji je nadahnut jednom legendom vezanom za povjesni grad Veprinac, blizu Opatije. Odnosi se na 14. stoljeće. Iako sam ja prvi priredio, 2007. godine, zbornik radova u Veprincu, nepravedno zaboravljenom povjesnom gradu, skoro ništa iz njega nisam mogao iskoristiti za pisanje romana jer iz tog perioda nema skoro ništa sačuvanih podataka. Morao sam se više osloniti na maštu... A roman treba izaći ove godine u Osijeku. Na žalost u izdanju malog izdavača koji knjigu ne distribuira u većoj mjeri ni u Hrvatsku, a kamoli u BiH. No nadam se skorom izlasku, u izdanju "Zalihice" iz Sarajeva, mog romana "Mrtvi kanal", specifičnog po tom što je cijeli napisan u jednoj rečenici.
P: Vi ste pisac koji puno piše, ili to nije dobro formulisano pitanje, bolje je ovako - Koliko Žarko Milenić piče i u čemu pronalazi inspiraciju?
O: Zapravo puno ni ne pišem jer je po meni pisac onaj koji piše knjige iz beletristike, a ja sam pisao dok sam išao u gimnaziju, kao student i nezaposleni ekonomist. Poslije sam se, silom prilika, okrenuo poslovima koji jesu srodni pisanju, ali to nije to - godinama sam se bavio novinarstvom, pisanjem kritika, uređivanjem tuđih knjiga i časopisa te književnim prevođenjem, čime se i danas najviše bavim. A dok sam isprva pisao znanstvenu fantastiku inspiraciju sam nalazio u glavi i u čitanju drugih knjiga. Poslije sam se okrenuo više stvarnosti i nalazio nadahnuće u životnom okruženju te u svom životu.
P: S kojih jezika prevodite?
O: Počeo sam s engleskim koji sam učio i u osnovnoj školi, i u gimnaziji i na studiju. Krenuo sam s klasikom (Oliver Goldsmith, Henry James. J. M. Barrie i Kate Chopin) pa prešao na suvremene autore – Dan Simmons i Jeff Noon, i to baš SF pisce, koje li slučajnosti! I s ruskim je bilo tako. Od klasika (Gončarov, Andrejev, Brjusov i Sologub) do suvremenika – Vladimira Sorokina i Andreja Kurkova. Mada sam učio više jezika na kraju sam se opredjelio za slavenske koji su, začudo i na žalost, u nas vrlo zapostavljeni. osim ruskog prevodim i s makedonskog i bugarskog. S tih jezika od početka prevodim samo suvremene pisce i to i prozu i poeziju. Na žalost je u Bosni malo prevodioca, posebno sa slavenskih jezika.
P: Šta mislite o položaju pisca danas?
O: Mislim da je u loš u cijelom Regionu, a posebno u BiH. Status profesionalnog pisca se može dobiti samo u Sarajevskom kantonu, Fondacija je ukinula potpore izdavačima i piscima, a ne pomažu se prijevodi knjiga bosanskih pisaca na druge jezike kao što je to slučaj u Hrvatskoj i Srbiji, niti postoje stipendije za pisce kao kod naših susjeda. Ako i nađete boljeg izdavača honorari su mizerni (kao i za književno prevođenje), malo je književnih časopisa, književnih nagrada....
P: Mlađa generacija pisaca, ima li je i šta je čeka sutra?
O: Naravno da je ima, no nije im lako. Tehnologija je dovela do toga da je knjigu lakše objaviti no u vrijeme kad sam ja bio mladi pisac. Možete objaviti povoljno knjigu u deset primjeraka zahvaljujući digitalnom tisku, možete naći sponzore, firmi koje mogu objaviti knjige je puno više. Može se objavljivati na internetu. Opali su kriteriji kao i honorari. Uz to se svašta naziva pričom i romanom.
P: Pet knjiga koje biste preporučili na čitanje?
O: Radomir Konstantinović: "Mišolovka", Andrej Platonov: "Čevengur", Borges: "Izmišljaji", Bruno Shulz: "Dućani cimetove boje" i Kurt Vonnegut "Mehanički pijanino".
P: Književne nagrade i nagrađivanja po prijateljskoj osnovi, ima li toga?
O: Ima, i te kako! O tome sam govorio u eseju "Tko nagrađuje?" koji je objavljen u zborniku Susreta književnih kritičara u Đakovu 2007. Govoriti o tome je smiješno, ali još više žalosno. Uvijek se u vezi toga sjetim "Proljeća Ivana Galeba" koji nije prošao na natječaju za roman u Mostaru! Danas se nitko ne sjeća romana koji su prošli! Mislim da je Srbija prva u Europi po broju književnih nagrada što nije dobro jer dolazi do inflacije nagrada i pada kriterija. No ima tu više pozitivnih efekata kao što je više skretanja pažnje na knjigu i pisce te bolje stimuliranje pisca.
P: Ima li Bosna i Hercegovina svoje pisce izuzev onih od Baš Čaršije do Marin Dvora?
O: Naravno da ima. No ponavlja se stara priča da je i dalje lakše onima u književnom centru koji su i "bliže vatri" i, pošto je tamo najviše pisaca, mogu se vezivati u klanove i jedni drugima pomagati. Koliko pratim zbivanja u tom pogledu je opet gore u Bosni no u Hrvatskoj i Srbiji.
O: Da, radi se o kratkom povjesnom romanu "Majka kamena" koji je nadahnut jednom legendom vezanom za povjesni grad Veprinac, blizu Opatije. Odnosi se na 14. stoljeće. Iako sam ja prvi priredio, 2007. godine, zbornik radova u Veprincu, nepravedno zaboravljenom povjesnom gradu, skoro ništa iz njega nisam mogao iskoristiti za pisanje romana jer iz tog perioda nema skoro ništa sačuvanih podataka. Morao sam se više osloniti na maštu... A roman treba izaći ove godine u Osijeku. Na žalost u izdanju malog izdavača koji knjigu ne distribuira u većoj mjeri ni u Hrvatsku, a kamoli u BiH. No nadam se skorom izlasku, u izdanju "Zalihice" iz Sarajeva, mog romana "Mrtvi kanal", specifičnog po tom što je cijeli napisan u jednoj rečenici.
P: Vi ste pisac koji puno piše, ili to nije dobro formulisano pitanje, bolje je ovako - Koliko Žarko Milenić piče i u čemu pronalazi inspiraciju?
O: Zapravo puno ni ne pišem jer je po meni pisac onaj koji piše knjige iz beletristike, a ja sam pisao dok sam išao u gimnaziju, kao student i nezaposleni ekonomist. Poslije sam se, silom prilika, okrenuo poslovima koji jesu srodni pisanju, ali to nije to - godinama sam se bavio novinarstvom, pisanjem kritika, uređivanjem tuđih knjiga i časopisa te književnim prevođenjem, čime se i danas najviše bavim. A dok sam isprva pisao znanstvenu fantastiku inspiraciju sam nalazio u glavi i u čitanju drugih knjiga. Poslije sam se okrenuo više stvarnosti i nalazio nadahnuće u životnom okruženju te u svom životu.
P: S kojih jezika prevodite?
O: Počeo sam s engleskim koji sam učio i u osnovnoj školi, i u gimnaziji i na studiju. Krenuo sam s klasikom (Oliver Goldsmith, Henry James. J. M. Barrie i Kate Chopin) pa prešao na suvremene autore – Dan Simmons i Jeff Noon, i to baš SF pisce, koje li slučajnosti! I s ruskim je bilo tako. Od klasika (Gončarov, Andrejev, Brjusov i Sologub) do suvremenika – Vladimira Sorokina i Andreja Kurkova. Mada sam učio više jezika na kraju sam se opredjelio za slavenske koji su, začudo i na žalost, u nas vrlo zapostavljeni. osim ruskog prevodim i s makedonskog i bugarskog. S tih jezika od početka prevodim samo suvremene pisce i to i prozu i poeziju. Na žalost je u Bosni malo prevodioca, posebno sa slavenskih jezika.
P: Šta mislite o položaju pisca danas?
O: Mislim da je u loš u cijelom Regionu, a posebno u BiH. Status profesionalnog pisca se može dobiti samo u Sarajevskom kantonu, Fondacija je ukinula potpore izdavačima i piscima, a ne pomažu se prijevodi knjiga bosanskih pisaca na druge jezike kao što je to slučaj u Hrvatskoj i Srbiji, niti postoje stipendije za pisce kao kod naših susjeda. Ako i nađete boljeg izdavača honorari su mizerni (kao i za književno prevođenje), malo je književnih časopisa, književnih nagrada....
P: Mlađa generacija pisaca, ima li je i šta je čeka sutra?
O: Naravno da je ima, no nije im lako. Tehnologija je dovela do toga da je knjigu lakše objaviti no u vrijeme kad sam ja bio mladi pisac. Možete objaviti povoljno knjigu u deset primjeraka zahvaljujući digitalnom tisku, možete naći sponzore, firmi koje mogu objaviti knjige je puno više. Može se objavljivati na internetu. Opali su kriteriji kao i honorari. Uz to se svašta naziva pričom i romanom.
P: Pet knjiga koje biste preporučili na čitanje?
O: Radomir Konstantinović: "Mišolovka", Andrej Platonov: "Čevengur", Borges: "Izmišljaji", Bruno Shulz: "Dućani cimetove boje" i Kurt Vonnegut "Mehanički pijanino".
P: Književne nagrade i nagrađivanja po prijateljskoj osnovi, ima li toga?
O: Ima, i te kako! O tome sam govorio u eseju "Tko nagrađuje?" koji je objavljen u zborniku Susreta književnih kritičara u Đakovu 2007. Govoriti o tome je smiješno, ali još više žalosno. Uvijek se u vezi toga sjetim "Proljeća Ivana Galeba" koji nije prošao na natječaju za roman u Mostaru! Danas se nitko ne sjeća romana koji su prošli! Mislim da je Srbija prva u Europi po broju književnih nagrada što nije dobro jer dolazi do inflacije nagrada i pada kriterija. No ima tu više pozitivnih efekata kao što je više skretanja pažnje na knjigu i pisce te bolje stimuliranje pisca.
P: Ima li Bosna i Hercegovina svoje pisce izuzev onih od Baš Čaršije do Marin Dvora?
O: Naravno da ima. No ponavlja se stara priča da je i dalje lakše onima u književnom centru koji su i "bliže vatri" i, pošto je tamo najviše pisaca, mogu se vezivati u klanove i jedni drugima pomagati. Koliko pratim zbivanja u tom pogledu je opet gore u Bosni no u Hrvatskoj i Srbiji.
Nema komentara:
Objavi komentar