Jadran Zalokar
SECIRANJE DRUŠTVENE STVARNOSTI
Žarko Milenić: ADELA, Naklada A3
data, Zagreb, 2001.
Suvremena hrvatska književnost u
labirintnosti literarnih puteva i postmodernističkih opcija trasira svoju
budućnost kroz autore koji nevezani uz tradicije i eksperimente izgrađuju svoj
osebujni izraz u različitim književnim formama i više ne pretendiraju
avangardizmu već samozatajno stvaraju novi kozmos hrvatske literature. Među
njima istaknuto mjesto pripada i Žarku Mileniću (1961)
koji je objavio zbirku
pjesama "Vrijeme velikog posta" (1987) zbirku haikua "Velika
Kola" (2000) te zbirku proze "Nezavršene priče" (1988). Tri
drame su mu uprizorene a više njih objavljeno u časopisima. Objavio je i tri romana.
Svojim četvrtim romanom Milenić se definitivno potvrđuje ne samo kao plodni
pisac već i kao značajan autor književne scene u kojoj priličan broj pisaca
kvantitetom nastoji nadomjestiti kvalitetu te u velikoj produkciji vidi
"izlaz" iz kriznosti suvremene hrvatske književnosti.
Romanom
"Adela" Milenić ne samo izvrsno secira društvenu stvarnost već i
literarno virtuozno opisuje stanje alijeniranosti ljudskog života koje
permanentno stvara egzistencijalnu mučninu i kolaps ljudskih vrijednosti.
Odabir likova kroz vještu fabulaciju nije tek nizanje sudbina i učinaka koji
slijepo slijede instinkt nižeg života, već mozaik iživljavanja na granici
stvarnosti i uobrazilje pojedinaca koji jednostavno srljaju iz jednog afekta u
drugi, nemir egzistencije koja slijedi tamne porive barbarskog svakodnevlja.
Likovi su magličasti i tipični istodobno, zarobljenici prošlosti i akteri
bolesne sadašnjosti. Oni su koliko prazni toliko i puni, susreću se i rastaju u
urbanom makabrizmu.
U tom svijetu
ljubav i poljubac postaju istovrsni s prijevarom i zločinom. Jedini svijetli
lik je Adela koja se gotovo anđeoskom prisutnošću transparira kroz radnju palih
duša i ostaje plamičak čistog života u svijesti onoga koji u traumatiziranom
životu ipak uspijeva misliti dušom kroz nečujni vapaj za onim višim i
izgubljenim na granici sna i jave. I upravo je taj moment izvrsni literarni
unicum autora koji unakazuje i puni dignitet klasičnih vrijednosti u
književnosti, a koje mnogi suvremeni hrvatski književnici zanemaruju i
zadovoljavaju se literarnim igrama u opisima i plitkim dramatizacijama
suvremene egzistencijalne stvarnosti.
Kod Milenića je
prisutna svojevrsna askeza izraza, te kratkoća služi i vještoj naznaci, nagovještaju,
zagonetki. Neizgrađeni, rasplinuti odnosi likova drugdje bi predstavljali
minus, ovdje su književni plus jer su šatirane konstelacije u polusjenama
života koji traje na granici svjetla i tame kao egzistencijalni fluks i fluid u
općem rasplinuću čvrstih obrisa vrijednosti i smislenih konotacija. Sjećanje na
kći Adelu glavnog junaka Filipovića zapravo je jedina čvrsta os smisla i
vrijednosti. To je i oblik bijega u sjećanje ali i anticipiranje jedine
pozitivne osjećajnosti koje jednostavno nema u atmosferi života likova. Sjena
Adele je svijetli oblik čiste duše koja je jedina suprotnost i antipod blijedoj
ružnoći likova. Nizanje slika i tijek radnje nosi pečat provizornosti i
nedovršenosti. Oni su tu da in ultima lenea svjedoče o svojoj egzistencijalnoj
zaspalosti u tamne virove života, ali još više o snazi sjećanja na čisti lik
koji više ne može izdržati u stvarnom svijetu niti kao sjećanje. Posljedica je
stvarni/mogući zločin.
(2001.).
Nema komentara:
Objavi komentar