Colleen McCullough je rođena u Welingtonu, država New South Wales u AustralijI. Odrasla je u Sidneyju. Bavila se novinarstvom, radila je u knjižnici i kao učiteljica. Nakon studija medicine radila kao neurofiziolog u Prince Alfred Hospital u Camperdawnu i drugim mjestima Australije te u Londonu i Birminghamu. Radila i kao istraživač u Odjelu za Neurologiju u Yale University’s School of Internal Medicine u New Heavenu. Zanima je povijest (drži predavanja o povijesti Rima), fotografija, glazba, šah, vez, slikanje, kuhanje i putovanja.
U literaturi se McCullouhova prvo okušala u kratkim pričama. Već prvim romanom “Tim”(1974) postigla je veliki uspjeh. Podnaslov ovog romana je “Neobična nova romansa” i riječ je o ljubavi između prelijepog, ali duševno ponešto zaostalog mladića i mnogo starije usidjelice. Slika jedne također neobične ljubavi (između katoličkog svećenika i udane žene) dana je i drugom romanu McCulloghove pod na nazivom “The Thorn Birds” (Ptice umiru pjevajući), objavljenom 1977. godine. Ova obiteljska saga (neki je uspoređuju s romanom “Zameo ih vjetar” Margaret Mitchel) je postigla svjetski uspjeh, zasigurno neponovljiv u opusu ove spisateljice. Istoimena australijska televizijska serija (radnja romana se odigrava u Australiji i na Novom Zelandu) još je doprinijela da ova knjiga postane bestseller i u nas.
Uslijedio je roman “An Indecent obsesion” (Nedolična opsesija, u nas preveden kao “Drugo ime za ljubav”), objavljen 1981. Ovom ambiciozno napisanom knjigom McCulloughova nije postigla veći uspjeh kao ni film snimljen po tom romanu. Opet je riječ o neobičnoj ljubavi između vojne medicinske sestre i njenog pacijenta odjela za duševne bolesnike na jednom zabačenom otoku u Tihom oceanu pri kraju drugog svjetskog rata.
Romanom “A Creed for the Third Millenium” (Vjera za treći milenij) iz 1985. McCulloughova je iznenadila svoje čitatelje smjestivši radnju u budućnost. Ali s druge strane pisanje ovakvog romana ne bi trebalo čuditi. McCulloughova nakon “Ptica” i “Opsesije” ponovo razmatra problem vjere.
Peti i najkraći roman Mc Culloughove pod nazivom “Ladies from Missalonghi” (Dame iz Missalonghija)(1987) govori o neobičnoj ljubavi mlađahne usidjelice prema nepoznatom došljaku u jednom australskom gradiću.
Potom je uslijedio književni skandal. McCulloughova je optužena za plagijat romana “The Blue Castle” (Plavi dvorac) kanadske spisateljice Lusy Maud Montgomery (1974 – 1942). Taj je roman objavljen 1926. godine i McCulloughova je priznala da ga je pročitala.
Tek tada dolazi do preokreta u stvaralaštvu McCulloughove. Je li ovaj skandal tome doprinio ili je slavna književnica još prije imala namjeru pisati povijesne romane može se samo nagađati. Tek stala je objavljivati romane za koje joj nitko neće moći prigovoriti da su plagijati. Ono o čemu McCullugohova sada piše dogodilo se i te povijesne priče su vrlo dobro poznate. Ona im je samo dala svoj osobeni pečat. Riječ je o ciklusu od pet romana pod zajedničkim naslovom “Masters of Rome” (Gospodari Rima). Čine ga romani “First Man in Rome” (Prvi čovjek u Rimu), “The Grass Crown” (Kruna od trave), “Fortune’s Favorities” (Miljenici sudbine), “Caesar’s women” (Cezarova žena) i “Caesar”. McCulloughova je ovom serijom požnjela uspjeh mada se on, dakako, ne može mjeriti s uspjehom “Ptica”. Spomenute romane nisam čitao ali, poznajući mogućnosti, McCulloughove uspoređivati njene s, primjerice, povijesnim romanima Roberta Gravesa nikako ne može ići u njenu korist.
Roman Colleen McCullough “The Song of Troy” (Pjesma Troje) također je povijesni mada bi mu bolje pristajala oznaka “povijesno-mitološki”. Znamo da se trojanski rat zbilja dogodio, da je Schliemann iskopao grad Troju, ali o samom ratu je iz povijesnih izvora vrlo malo znamo. Autorica napominje kako se za pisanje svoga romana koristila (oskudnim) povijesnim izvorima iz pera Hesioda, Herodota Apolodora iz Atene i drugih, ali glavni izvori su joj dobro nam znana književna djela objavljena na grčkom i to prije svih Homerova “Ilijada”.
Borges, autor priče “Piere Menard, pisac Don Quijotea” je izjavio kako je nešto i samo prepisano već originalno djelo. Današnji “prepisivač” Homerove “Ilijade” bi je vjerojatno “prepisao” u proznom obliku i samim tim to više ne bi bilo Homerovo djelo. Da je samo to McCulloughova uradila nitko je ne bi mogao optužiti za plagijat kao što nitko nije optužio ni Gustawa Schwaba za njegove “Priče iz klasične starine” niti Charlesa i Mary Lamb za njihove “Priče iz Shakespearea”. Spomenuta djela su, kao i ona koja su im bila povod za pisanje, postigla svjetski uspjeh. U jednom intervjuu Ivo Štivičić je izjavio kako je Janko Matko u odnosu na Colleen McCullough “šekspirski pisac”. Nezahvalno je uspoređivati dvoje bilo kojih pisaca, čak i kad među njima ima velike sličnosti. I Matko i McCulloughova pisali su romane koji se mogu nazvati ljubavni (kao u “Pticama” u posthumno objavljenom Matkovom romanu “Kardinalova ljubav” opisana je ljubav prema ženi jednog, doduše u to vrijeme, budućeg svećenika) oboje su prigrlili čitatelji, australijsku spisateljicu (jer piše na engleskom jeziku) daleko više. Ipak se ne bih složio s ovom Štivičićevom tvrdnjom. O bilo kom Matkovom romanu ne može se napisati prikaz koji bi bio ozbiljniji od prikaza bilo kojeg romana McCulloughove ma koliko se kritičar pomučio. A kad smo već kod Shakespearea, poznato je kako je i on teme za svoje drame preuzimao iz povijesti i mitologije. O trojanskom ratu je (dakako djelomično) riječ u tragediji “Troilus and Cressida”.
Colleen McCullough počinje ab ovo – od legendarne gradnje Troje. Svako poglavlje ovog romana priča drugi pripovjedač (nekoliko glavnih likova, dakako, priča više puta), a prvi je Prijam, kralj Troje otac oko pedesetero djece koje je dobio s više žena. Ova forma nam je poznata, primjerice, iz romana “Dok ležah na samrti” Williama Falknera i “Lišće na vjetru” Garcije Marqueza.
Autorica je napisala roman iz kojeg će nam biti jasna slika rata stečena iz povijesnih i mitoloških izvora. Interesantno bi bilo usporediti “The Song of Troy” s romanom “Kasandra” njemačke spisateljice Christe Wolf. “Kasandra” je postigla zapaženi uspjeh u Njemačkoj, Francuskoj, bivšoj Jugoslaviji… Ne znam je li roman Wolfove izašao u SAD, ako i jeste vjerojatno nije postigao ni blizu uspjeh kao roman McCulloughove. Susan Sontag je izjavila povodom romana Marguerite Diras (stilom bliskih Wolfovoj) kako oni ne mogu postići uspjeh u SAD. “Amerikanci vole debele knjige”, tvrdi Sontagova. “The Song of Troy” nije američki već australijski proizvod, ali posjeduje atribute američkog bestsellera. U njemu je čitatelju mnogo toga servirano i ne mora mnogo razmišljati. Roman pak Christove nije pisan pristupačnim već poetskim stilom i to vrlo bogatog rječnika. Riječ je, za razliku od romana McCulloughove, kratkom romanu (Amerikanci ga ne bi nazvali romanom jer po njihovim standardima nema dovoljan broj riječi da bi to bio) koji također govori o trojanskom ratu, ali, za razliku od McCulloughove, fragmentarno. Pripovjedač je znamenita proročica Kasandra koja se javlja, dakako, i romanu McCulloughove. Poetski su pisani i u europskoj tradiciji i povjesni romani Marguerite Yourcenar. Roman McCulluughove može s užitkom pročitati i prosječan čitatelj mada će ga bolje razumjeti oni koji poznaju starogrčke mitove (primjerice onaj o Orfeju) kako bi shvatili pojedine aluzije.
Ali neki će događaji u ovom romanu čitatelja koji poznaje starogrčku litareturu iznenaditi. Na kraju knjige McCulloughova napominje da se u pisnju služila i Sofoklovim djelom. Nema sumnje da je pročitala i tragediju “Filoktet”. Ipak u njenom romanu Neoptolem (Ahilejev sin) neće otići na otok Lemnos s lukavim Odisejom kako bi od njega izmamili Heraklov luk i otrovne strijele bez kojih (prema proročanstvu) neće Grci moći osvojiti Troju.
Na kraju romana i McCouloghove i Wolfove nalazi se popis značajnijih likova. Iza pojedinog imena najprije je navedena njegova vrlo sažeta karakteristika. I ove karakteristike su u Wolfove poetične za razliku od McCouloghovih. Tako McCouloghova za Odysseusa (nije se opredjelila za rimsku varijantu grčkih imena; u ovom slučaju ona Odiseja ne zove Ulysses, odnosno Uliks) napominje da je “subtle (suptilan, ali i lukav, odnosno vješt) and brilliant”. Unutar romana McCulloghova zgodno kaže za Helenu (njena slika se nalazi na naslovnoj stranici ove knjige) da je “najveće umjetničko djelo koje su bogovi načinili na Majci Zemlji”. Podsjetimo se da je Helenin otac Zeus, a majka Leda koju je prvi od grčkih bogova obljubio u tijelu labuda.
“The Song of Troy” je ozbiljan roman. Ima u njemu humora ali vrlo malo. Autorica ne poseže za parodijom kojoj su skloni suvremeni pisci kad se dohvate vrlo dobro poznatih tema kakav je trojanski rat. Tako ona karakterizira slavnog grčkog junaka i poluboga Ahileja kao “ratnički princ koji je patio”, mada bi bila modernija i realnija Borgesova ocjena da je “budala”. U romanu McCulloughove ipak ima realnih ocjena pojedinih likova. Tako dolaskom u Troju Helena će se brzo pokajati i razočarati u Parisa uvidjevši da je “slabić i kukavica”. No, Paris se ipak ne doimlje u romanu komičnim.
Ali modernog pristupa i u stilu McCulloughove ima. Tako ćemo iz ovog romana saznati kako pravi razlog trojanskog rata nije bilo vraćanje Helene njenom mužu Menelaju već težnja za “proširinjem tržišta lima i bakra, slobodnim prolazom kroz Helespont i Grčke kolonije pored egejskih obala Male Azije”.
“The Song of Troy” proslavljene australijske spisateljice Colleen McCullough nije veliko ali je značajno djelo, iznad prosjeka američkih bestselleara čije čitanje ipak neće biti izgubljeno vrijeme.
Žarko MIlenić
(1998)
Nema komentara:
Objavi komentar