PLAVI SVILENI ŠAL

Sadržaja prvog ljubavnog romana, koji sam pročitao kao gimnazijalac se i danas, nakon četiri desetljeća, jako dobro sjećam.

Jedna moja rođakinja je pročitala puno ljubića i tvrdi da su svi oni na isti kalup a taj kalup se svodi na to da se glavni junaci, mladić i djevojka, na početku jako vole, a onda se iz nekog razloga jako mrze, te se na sretnom kraju opet jako vole. Čudno da ja nisam pročitao niti jedan s takvim kalupom. Neću niti jedan s takvim kalupom ni napisati. Meni ta mržnja nema logike. Zašto bi se zamrzili mladić i djevojka nakon jednog ili dva poglavlja, odnosno jednog ili dva mjeseca poznanstva? Bilo bi razumljivo da su bili u braku pa se, nakon razvoda zamrzili. Ona mrzi njega jer ne plaća alimentaciju a on mrzi nju jer mu neda redovno viđati djecu čak i kad redovno plaća alimentaciju.

Ja pišem romane po modelu Romea i Julije. Između njega i nje nema mržnje, postoji samo ljubav. Mrze oni drugi kao što su njeni ili njegovi roditelji koji ne žele da im se kćerka ili sin vjenča sa svojim izabranikom. Oni sa strane bilo to roditelji, drugi bliski ili dalji rođaci ili neki treći, tijekom romana stvaraju prepreke koje on i ona, uza sve muke, savladavaju i svoju ljubav krunišu brakom.

To je bila ona ista rođakinja koja je tvrdila da je ekonomija znanost o novcu. Vjerojatno bi me sad nazvala kontrašem da joj kažem što mislim o tom njenom kalupu s mržnjom na početku i ljubavlju na kraju, kad bismo bili u kontaktu, no, srećom, nismo. Posljednji put sam je sreo u kuću njezinog oca, a moga pokojnog ujaka, u vrijeme kad sam napustio studij u ekonomskom fakultetu u rodnom gradu i kad me je ujak savjetovao da se zaposlim u nekom građevinskom poduzeću na što mu je kćerka rekla da bi to bila glupost i da bi bilo bolje da pišem šund romane. Nisam se tada bio zaposlio, mada sam radio niz godina kao pomoćni građevinski radnik. Nisam tad ni pretpostavljao da ću poslušati rođakinjin savjet što se tiče romana. Samo bih joj sad rekao da znam na koje je romane mislila i da ljubavni romani kakve ja pišem nisu šund a da ti s njenim kalupom jesu.

Dakle, pročitao sam u međuvremenu i puno ozbiljnih romana, neke zato što sam morao jer su bili u školskoj lektiri, neke što su mi ih drugi preporučivali (obični čitaoci ili kritičari) ili sam nasjeo izdavačkoj reklami pa se, najčešće, razočaravao i ostavljao ih nakon desetak dosadnih stranica.

Naslov moga prvog pročitanog ljubavnog romana je bio "Plavi svileni šal". Odmah da kažem da je taj naslov vrlo loš. Na početku mladić po imenu Paul, student, nalazi pod klupom amfiteatra takav šal koji je zaboravila njegova kolegica po imenu Julia. Taj šal će imati značaj samo u početku romana, samo u prvom poglavlju. Nakon toga ga pisac više neće spominjati niti će se njega likovi u romanu sjećati.

Zaboravio sam ime autora tog romana, samo se sjećam da je bilo navedeno na koricama žensko ime kao i u svih romana u toj roto ediciji. Negdje sam čitao kako takve romane pišu i muškarci ali pod ženskim pseudonimom. To jest moguće samo sam siguran da taj roman nije napisao muškarac i da takav roman ja nikad ne bih napisao. Objasnit ću poslije zašto.

Ja sam isprva mislio da će plavi svileni šal imati sudbinski značaj u romanu i da nije autor, odnosno autorica, bez razloga dala svom romanu takav naslov. Ja nikad ne bih dao naslov nekom svom romanu a da u njemu nema većeg značaja niti simbolike kao u ovom slučaju. Zahvaljujući tom šalu su se upoznali Paul i Julia i ja sam očekivao da će njih dvoje biti, ako ne tijekom većeg dijela romana, onda bar na sretnom kraju zajedno i da će njihova ljubav biti okrunjena brakom. Čudio sam se zašto se mladić, za koga sam pretpostavljao da je glavni junak romana, zove Paul a ne Romeo.

Na žalost nije bilo od te ljubavi ništa jer je tu prste umiješala jedna budala, jedan muški grubijan i gad koji je Paulu bio rođeni brat! Tom nitkovu sam, dakako, zaboravio ime jer nije ni vrijedno spomena! On je, inače, Paulova sušta suprotnost. Paul je perspektivni student prava, budući uspješan odvjetnik a njegov stariji brat je jedva završio srednju privrednu školu i romani ga nisu zanimali.

Njihovi roditelji imaju veliku farmu, uzgajaju stoku i obrađuju zemlju i njihov stariji sin im u tome pomaže. On je planiran da preuzeti farmu. Ako ima neko prostije zanimanje od zanatskog onda je to poljoprivreda.

Paula i Juliju zbližava njen plavi svileni šal, rađa se simpatija i oni stupaju u vezu. Paul odluči dovesti Juliju na farmu i upoznati je sa svojim roditeljima, predstaviti djevojku s kojom ima ozbiljne namjere iako još nisu bili zaručeni. Time Paul čini fatalnu grešku iako je njegova namjera sasvim logična i takvo nešto je i čitatelj, bolje reći čitateljica, i očekivala. Ali nije očekivao naivni Paul inače nešto takvo ne bi činio nego bi sačekao da se prvo on i Julia vjenčaju. Onda bi to bila druga pjesma.

Moram sad reći za Paula da je ponio kao dijete od pet godina! Zamolio je svog brata da Juliji pokaže imanje. Zašto to nije učinio on?

Moguće da je zato što bi to njegov brat bolje obavio jer on to veliko imanje obilazi svaki dan.

Moguće i zato što Paul ne zna voziti traktor a njegov brat zna a trebalo bi previše vremena da se imanje obiđe pješice.

Moguće i zato što je otac zamolio Paula da mu u nečemu intelektualnom u kući pomogne, jer za to njegov brat nije sposoban, a u to vrijeme je njegov brat bio slobodan pa ga je Paul zamolio da bude koristan i Juliji pokaže imanje.

Ono što će tada uslijediti bilo je izvan svake pameti i logike. Takvu grešku ja nikad nisam napravio u nekom svom romanu niti ću ikad napraviti čak i da mi netko naruči uz veliki honorar da napišem nešto takvo nelogično.

Paulov brat je primitivac i što misli to odmah i kaže ne razmišljajući o posljedicama. On nakon nekoliko minuta odnosno kilometara kaže Juliji da je voli! Siguran sam da bi to rekao bilo kojoj ženi u takvoj situaciji jer hoće da se ženi a većina žena ne želi živjeti na selu a – tko pita, ne skita. To je logično,

A sad nastupa ono što nimalo nije logično – i Julija kaže da njega voli! Nakon što su sve žene tog grubijana odbile ova se prva upecala!

Autorica nije opisala kako izgledaju junaci njenog romana. Za Juliju sam siguran da je lijepa i da se Paul, logično, zaljubio u nju a ne u njen plavi svileni šal. Ona je prihvatila Paula ne iz zahvalnosti što joj je sačuvao šal nego zato što je i on privlačan. Oni su potom rekli jedno drugom da se vole. Otkud sad da se Julia predomisli pa se odljubi od Paula i zaljubi u njegovog brata?

Ja nisam mogao zamisliti Paulovog brata kao ljepotana. Mogao sam ga jedino zamisliti kao mišićavka pošto radi na farmi fizičke poslove. Pretpostavimo da je i on lijep. Da je možda i ljepši od Paula. Ali što on može ponuditi Juliji osim da bude sluga na njegovom imanju. On je neobrazovan i s njim se ne može o ničem ozbiljnom razgovarati. Što će jednoj studentici  takav muž?

Dakle, nema logike u takvom preokretu u romanu a još manje nema logike u Julijinom ponašanju. Ona studira nešto vrlo logično a ponaša se vrlo nelogično.

Što je poslije bilo?

Julija daje jadnom Paulu košaricu. To je njega, dakako, potreslo ali je to brzo prebolio jer su bili kratko u vezi, a on će se zbližiti na studiju, gdje ima djevojaka i ljepših od Julije, s nekom drugom kolegicom makar ne nosila plavi svileni šal.

Njegov brat hoće da Julia napusti studij i da se odmah za njega uda jer mu treba na imanju besplatna ženska radna snaga.

Julia taj prijedlog odbija. Tu je postupila logično. Kog je vraga dala ispita iz prve dvije i pola treće godine i da sad sve to baci u rijeku? Neka se njen zaručnik strpi još godinu i pol pa će da sviju seosko bračno gnijezdo.

Nestrpljivog seljaka to pogađa, navikao je da se stvari u životu odvijaju brže, ali što će? Mora se pomiriti s tim. Takvu prigodu da mu se nova djevojka pojavi na imanju odnosno na tanjuru teško da će više u životu dočekati. Dolazit će mu draga iz grada za vikende dok brat neće što je i logično, zašto bi i u slobodnu vrijeme viđao bivšu kad je već mora viđati na predavanjima? Što je previše, previše je! Nije Paul zlopamtilo, on na predavanjima pozdravi Juliju kad je sretne, kulturan je, što se za njegovog brata ne može reći.

Dakle, Julia i Paul odvojeno žive u iznajmljenim stanovima u gradu i vrijedno studiraju. Paulov brat i dalje radi na imanju i često smrdi jer se rijetko kupa. Onaj dan kad je prvi put sreo Juliju nije smrdio, jer se bio okupao.

E sad nastaje preokret. Jedne večeri u Julijin stan upada neki neznanac. Sad se ne sjećam je li on zbilja bio provalnik ili samo silovatelj, ili je zbilja bio provalnik pa iz ljutnje što nije u Julijinom stanu našao ništa vrijedno osim iznošene odjeće i otrcanog plavog svilenog šala, odlučio Juliju silovati.

Nakon toga su provalnika uhvatili i strpali u zatvor a Julija je zatrudnjela.

E, sad se pokazao kakav je tko! Nije jadnu Juliju s djetetom prihvatio onaj grmalj od njezinog zaručnika nego Paul. Julija nije imala kamo da se vrati. Siromašna majka joj je umrla. Ona se udaje za Paula koji, napušta studij i zaposli se te izdržava i Juliju i njezino dijete. Osim Paulova brata leđa im okreću i njegovi roditelji.

E, sad autorica napravi najveću glupost u cijelom romanu! Ubije Paula!

Paul umire od malarije! Otkud malarija u velikom gradu nije mi jasno! Da je Paul bio liječnik pa da je otputovao u Afriku i tamo se razbolio to bi bilo logično.

Što je autorici Paul zasmetao? Zašto ga se morala riješiti? Da je pitam rekla bi mi da je to zato što je smislila takav happy end. Kakav happy end kad u romanu umire najbolji i najhumaniji od svih likova?!

Paulov brat tek sada otvori oči kad vidi Julijino dijete, sina koji je vrlo nalik na njega i budala konačno zaključi da je to njegov sin a ne onog silovatelja. On pozove Juliju i sina da dođu na njegovo imanje i na kraju se vjenčaju.

Nije bilo nimalo razloga da se Paul ubija. Mogla je Julia na kraju odlučiti vratiti se ocu svog djeteta a od Paula se razvesti. To bi bio pravi sretan kraj a ne ovaj koji mene nimalo nije ostavio zadovoljnim i zbog kojeg sam odlučio taj ljubić spaliti a ne razmijeniti ga s nekom kolegicom iz gimnazije. Kolegice sa studija ekonomije nisu čitale ljubiće što me i ne čudi jer ekonomija i romantika ne idu zajedno.

Žarko Milenić: KURVA

Žena od tridesetak je s, očito, kćerkom (kojoj je, otprilike, deset godina), vozeći se berlinskim metroom, pričala njemačkim jezikom. Ne znam njemački i nisam ih mogao razumjeti. Djevojčica je radoznalo postavljala pitanja. Žena je nevoljko odgovarala.

Muškarac na sjedalu preko puta je pričao poljskim jezikom. Pričao je njima - ženi i kćerki. Očito svojoj ženi i svojoj kćerki. Kćerka je sličila na oboje. One su i dalje razgovarale samo njemačkim. Jezik pitanja bio je čisti njemački. Jezik odgovora bio je njemački s poljskim naglaskom. Jesu li muškarac i žena i dalje bili u braku?

Od postaje do postaje u metrou muškarac je pričao i nadalje poljski. One ga  i nadalje nisu slušale. Kao da ga nisu razumjele. I kćerka je i nadalje postavljala pitanja. Naravno na njemačkom. Majka je i nadalje odgovarala. Također na njemačkom. Protjecao je njemački dijalog i poljski monolog.

Ali žena je ipak slušala muškarca. Ili ga je tek sada počela slušati? Prvi put ga je pogledala i čula. Ili ga je sve vrijeme slušala, a tek sada reagirala? A reagirala je burno. Povikala:

- Kurva!

I usput lupila muškarca nogom u cjevanicu.

Muškarac je zašutio. Nije bio iznenađen ovom reakcijom. Kao da je to i očekivao. Samo se uozbiljio. Kao da je naviknut na ovakvu vrst ženine komunikacije.

Poljski i hrvatski su slavenski jezici. Moguće je da ta riječ i u poljskom i u hrvatskom ima isto značenje.

Muškarac je, valjda, spomenuo ime druge žene. Ime koje nije smio spominjati. Ženu koja to možda nije, ali za njegovu suprugu jest. Kurva, odnosno drolja. Ženu čije je ime tabu tema. A muškarac je na to zaboravio. Za razliku od svoje supruge on je dobre volje. Mora da je gucnuo. Što pijan govori to trijezan misli. On i dalje misli na drugu ženu. Njegova se supruga nadala da ju je zaboravio. Ona mu je lijepo rekla da je zaboravi. A on neće da sluša. Tako mu i treba. Kad dođe kući čekaju ga teške batine.

Ne znam poljski. Mogu i dalje da nagađam. Muškarac nije spominjao nikakvu ženu. Pričao je o nečemu što jednostavno nije smio pričati. Ona riječ odnosila se na njega.

Zar je nekad bio žigolo. Muška kurva? Nije trebao podsjećati na svoju neslavnu prošlost. Bolje da je pričao o nečem drugom. O nečem suprotnom. Vojska o skraćenju, kurva o poštenju. On je otac krasne djevojčice. Ako se stalno sjećao onoga što je bio bolje da se nije ni ženio.

Ali u žargonu riječ kurva može imati i druga značenja. Naročito ako se to odnosi na muškarca. Neki moji prijatelji kad kažu kurva za nekog muškarca misle da je bezobrazan.

Ovaj mi nije tako izgledao. Ne znam poljski. Ne znam je li muškarac koristio neke bezobrazne riječi. Ne bih rekao. Jednu bezobraznu riječ kao što je kurva nije izgovorio on već jedna žena. Njegova žena. I to pred djevojčicom. Pred svima nama koji smo se zatekli u ovom vagonu. I još ga udarila.

 Kaže se i kurva za onog muškarca koji je podmukao. Ovaj mi ni takav nije izgledao. Ali sa sigurnošću to mogu da kažem za ženu koja ga je onako podmuklo udarila.

I za onog tko je lažov. Ne znam je li ovaj muškarac lagao. Ne vjerujem. Prije da je to ova žena. Lako je moguće da Poljak ne zna njemački tako dobro kao njegova žena i kćerka. Nije reagirao na njihov razgovor. Nije ih razumio. Žena namjerno govori njemački s kćerkom da ih on ne razumije. Može maloj lagati o njenom ocu koliko god hoće.

 Kurva može značiti i gad. Ne nije on gad već ona. Bolje rečeno – gadura.

I podlac. Ali on mi tako ne izgleda. Zato tako izgleda ona. Ženski podlac. Postoji li od te riječi ženska izvedenica? Podlakinja? Poljakinja koja je podlakinja. Ne sviđa mi se njeno lice. Nije lijepa. Čak se može reći da je ružna. Što je vidio na njoj? Gdje su mu bile oči? Osim što je gadna ima i gadan karakter.

I za onog tko je izdajnik kaže se da je kurva. Ona je izdajnik. Zašto govori njemački kad su sve troje Poljaci? Nije valjda da njena kćerka ne zna njemački. To je lako moguće. Ali zašto je ona nije naučila poljski? Da se njega pita, kao što ne pita, mala bi govorila poljski.

I za nekog tko je nepoštenjak kaže se da je kurva. Tko je još danas pošten? Ako on nije, ova žena nije pogotovo.

I muške kukavice zovu kurvama. S ovim se jedino mogu složiti. On jeste kukavica. Inače bi joj vratio udarac. Ali ne vjerujem da je ona to isto mislila kad je izgovorila tu riječ.

Zašto je žena  udarila muškarca? Da je bilo koju riječ izgovorila, ma kako ona slatko zvučala (medeni, primjerice), propraćenu udarcem noge ona predstavlja izljev mržnje. Udarac je njezina potvrda. Njezin pečat.

Poljski i hrvatski su slavenski jezici. Također i ruski. U ruskom jeziku kao i hrvatskom ima istih riječi. Riječi koje se jednako izgovaraju, a znače nešto sasvim drugo. Krasno na ruskom znači crveno. Moguće da je tako i u poljskom. Ali u ovom slučaju ta riječ sigurno nema u poljskom suprotno značenje od onoga u hrvatskom. U prilog tome ide onaj od jedne žene neočekivani udarac. Muški udarac. Niski udarac? Mogla ga je udariti više. U muškost.

Slučajno sam izašao na istoj postaji kao i spomenuta trojka. Žena koja je vjerojatno muškarčeva zakonita supruga. Koja se možda udala za muškarca jer je neočekivano zatrudnjela. Žena koja i dalje nosi svoje prezime jer joj je zakon dopustio tu mogućnost. Žena koja kaže ono što misli. Njezin muž uglavnom drži vodu u ustima. Sve dok nešto ne izlane. Tada bude kažnjen. I na javnom mjestu. Neka zna tko je gazda u kući. I izvan nje.

Ta muškarača je povela svoju kćer (mužu ne dopušta da se miješa u odgoj njezine kćeri!) za ruku. Obje su šutjele.

Šutio je i muškarac. Dva koraka iza njih je šepao.

Put izvora

 

 

 

 

PUT IZVORA

A kad su dugim putem konačno stigli do izvora,  putem krvavim, znojnim i suznim, kad su konačno utažili žeđ, učinilo im se da taj maleni, plitki i zabačeni izvor i nije bio vrijedan dugog puta kojim su lili svoje tečnosti, koji su topili svojom dragocjenom tekućinom, puta kroz pustinju čiji je pijesak sve to žedno upijao,  puta čiji je značaj svatko od njih jednako preuveličavao, i smatrao da je izgubio više vode nego što je doista izgubio, vode koju će obilato nadoknaditi tek ovdje, na izvoru kojeg na karti nije bilo, o kome nitko nije pisao niti će ga se napojen sjećati i zažališe što su zbog ove sitnice izgubili toliko milja, dana i truda, nesvjesni da razmišljaju tipično ljudski, da je njihov minuli put bio tako mali naspram onog koji izvoru predstoji, put nemjerljiv, nesaglediv i nepojmljiv želucu punom vode koja više nije ni svježa, ni hladna ni pitka ali koja teče nekim putevima kojih, nekad žedni, putnici također nisu bili svjesni.

Badavca, Istra, 2004.

Žarko Milenić, Intervju za POIESIS

 Razgovarao: Peter Semolič

Rođen si u Brčkom, kako se sjećaš Brčkog iz onog vremena? Kako se sjećaš svog djetinjstva i na koji način se tvoje djetinjstvo upisuje u tvoj književni rad?

Djetinjstvo je bilo vrlo važno u mom životu i odredilo puno toga što se kasnije dogodilo. Brčkog iz onog vremena se sjećam s nostalgijom. Kad smo mladi sve nam se čini ljepše i bolje nego kad smo u zrelim godinama makar tako i ne bilo. No u Brčkom je u to vrijeme zaista sve bilo bolje. Puno toga iz djetinjstva je ušlo u moje djelo i ne samo u prozu koju bi neki odredili kao „književnost za mlade“, mada je u mom djelu te granice teško povući.

Pišeš poeziju, prozu i dramu. Ali čime si počeo -  pričom, dijalogom ili stihovima? Kako je u tvoj život došla poezija i koji pjesnici su najviše utjecali na tvoje početke?

Počeo sam pričom sedamdesetih, kao gimnazijalac, da bi se, kao student, više okrenuo poeziji i priče koje sam kasnije pisao doimaju se često kao poezija u prozi. Osamdesetih sam se okušao u drami i to su bili zapravo poetski dramoleti. Čitao sam osamdesetih puno poeziju i na mene su utjecali Trakl, Kavafi, Šimić, Kosovel... Ponajviše ekspresionisti.

Na koji način pišeš pjesme i na koji način prozu – da li tu ide sličan proces ili se među sobom ipak razlikuju? I kako je to s dramom? Slovenski pjesnik, prozaist i  pisac dramskih radova, Vinko Moederndofer zaključuje, da je pisanje drame bliskije pisanju poezije nego je to pisanje proze…

Za poeziju mi treba posebno raspoloženje i mogu tokom dana napisati samo jednu pjesmu, a prozu mogu pisati skoro svaki dan i to od jutra do večeri. I dramu mogu pisati kao prozu mada se slažem da je pisanje drame bliže pisanju poezije. Ne čudi da se drama u stihu tako dugo održala i bliski su mi dramatičari pjesnici kao što su na našim prostorima Ljubomir Simović (koji piše drame i danas u stihovima) i Miodrag Žalica, najbolji BH dramatičar.

Kako vidiš, doživljavaš prevođenje i pisanje vlastitih djela, poezije, proze i drame?

Prevođenje je također kreativan proces no meni iziskuje manje napora i ja mogu prevoditi duže nego što mogu pisati. I prevodioci imaju svoj stil. Meni su bliskiji prozni pisci koji imaju poetski stil i takve više volim prevoditi mada je to teže od onih koji teže više dokumentarnom. Više volim prevoditi dramu od proze, no izdavači mi uglavnom traže da prevodim romane, dok s kazalištima nemam kontakata.

Studirao si ekonomiju. Danas živimo u društvu, gdje naš pogled na svijet određuje baš ekonomija: vrijedno je ono, što ima neku ekonomsku vrijednost. Čini mi se, da su mnogi pisci pomalo zbunjeni zbog toga – da li možda imaš neku misao o tome, kakvo stajalište pisci, pjesnici, a također i većina ostalih umjetnika, zauzimamo prema današnjem društvu? Da li da pristanemo na to, da nas mjere samo po količini prodanih knjiga, ili da se tome odupremo, što opet postavlja pred nas pitanje, kako da se odupremo…

Da, studirao sam ekonomiju stjecajem okolnosti jer sam zakasnio na upis studija književnosti i što je u to vrijeme to bio jedini fakultet u Brčkom, na žalost. Bio sam loš student i imam averziju prema ekonomiji te i prema takvom društvu koje više cijeni materijalno od duhovnog. Pisci trebaju uvijek biti kritični prema društvu a današnje je vrijeme vrlo zahvalno za to. Na žalost su i danas u prvom planu bestseller pisci koji, srećom, danas jesu sutra nisu. Dobro je rekao, meni vrlo drag pisac, Borges da je pisanje bestsellera kao prostitucija. Njegova djela nikad nisu imala velike tiraže. Naravno da treba da se odupremo takvim mjerilima, no teško je to u ovakvom vremenu i u ovakvom odnosu društva prema piscima koji danas skoro ništa ne znače.

Poslije studija promijenio si puno različitih poslova, od fizičkog radnika do novinara i profesionalnog književnika. Tvoja biografija tako više sliči biografiji nekog američkog ili ruskog pisca nego pisca s područja bivše Jugoslavije. Što su ti ta iskustva donijela kao piscu? Da li smatraš, da je za pisca, pjesnika, bitno da ima što šire društveno iskustvo?

Da, moja biografija je nalik onoj nekog američkog pisca ili sovjetskog pisca u emigraciji. Takva iskustva su mi donijela zahvalnu građu za moja djela. Da sam studirao književnost sve bi bilo drugačije no volio bih da jesam. Ne mislim da je za pisca to bitno, ima sjajnih pisaca koji su vodili naoko monoton život, no zato su sanjali zanimljive snove.

Redovit si gost različitih literarnih festivala i rezidencija po cijelom svijetu, a također priređuješ i Međunarodni pjesnički festival u Brčkom. Da li su ovakvi susreti značajni za same stvaraoce i na koji način su značajni?

Značajni su svakako jer donose nova iskustva. Značajni su i kontakti koji se tada uspostavljaju. Često se dogodi da poslije njih dolazi do novih prijateljstava, prijevoda i razmjena gostovanja, što je dobro.

U pjesmi, objavljenoj na Poiesisu, govoriš o »naopakom svijetu« - kad sam je prevodio, dobio sam u nekom trenutku utisak, da bi to mogla biti i metafora za države bivše Jugoslavije. Kako doživljavaš današnju BiH, a pogotovo Brčko distrikt? I kako vidiš današnju poeziju, koja nastaje na tlu BiH?

Ta je pjesma nastala na osnovu jednog sna, ali je, naravno, i odraz stvarnosti. Bilo bi to zahvalan zametak romana ili drame i upravo bi to mogla biti takva metafora. O BiH i Brčko distriktu bi se moglo puno govoriti, na žalost više toga lošeg nego dobrog. I prije rata se puno toga kritiziralo i ja sam sam kritizirao, ali danas za to ima puno više razloga. Poeziju u BiH znatno manje pratim nego što sam to činio prije rata. Zbog sadašnjih preokupacija čak bolje poznajem suvremenu rusku od bh poezije te ne mogu govoriti o tendencijama u njoj.

Danas živiš između Rusije i BiH. Da li možeš bilo kako usporediti literarnu scenu u Rusiji s onom u BiH? Ne znam, u kolikoj mjeri slijediš aktualno rusko stvaralaštvo u polju poezije ali da te ipak pitam: što se bitnog dešava danas u ruskoj poeziji, koje tendencije su danas u ruskoj poeziji najjače?

Te su scene vrlo različite prije svega zato što je Rusija mnogo veća i tamo se više čita i cijeni književnost. Pratim suvremenu rusku poeziju mada manje od proze. Mogu reći da je i danas jaka puškinovska tradicija rimovane poezije, često vrlo tradicionalne. Charles Simic je to svojevremeno rekao za poeziju Brodskog i stavio je iza npr. Vaska Pope ili Ivana V. Lalića i ja isto mislim. Pjesnici koji pišu tzv. slobodnim stihom su vrlo rijetki. Neke sam od njih prevodio poput zapostavljenog Kuprijanova. Prevodio sam i npr. pjesme Maksima Ameljina koji ponekad kombinira slobodni i vezani stih. Više slobodni stihom pišu mlađi ruski pjesnici koji čitaju i prevedenu suvremenu poeziju. No može se i u rimi biti moderan, što je uspjelo nizu savremenih ruskih pjesnika.

I za sam kraj još jedno pitanje, koje nije vezano za poeziju, ali koje mi je kao obožavatelju znanstvene fantastike veoma blisko: zašto si izabrao da pišeš i u žanru znanstvene fantastike? Što ti omogućava što ti neki drugi žanrovi ne omogućavaju?

Ja sam sedamdesetih (zlatnim dobom SF-a u Jugoslaviji) počeo s pisanjem SF priča i bio sam veliki čitalac SF-a i u osamdesetim. Pisci SF-a su bili ispred svog vremena ne samo po temama i idejama nego su pisali o onom o čemu drugi nisu pisali i bili kritičniji prema društvenim zbivanjima. Meni je satira uvijek bila bliska i to vrijedi i za ono što sam ja pisao u SF-u. Na žalost, kao i u drugim literarnim žanrovima mnogo toga u SF-u je loše s književnog stanovišta. Za mene je važnije kako se piše nego o čemu se piše te i u tom žanru više cijenim djela koja su književno vrijedna poput Bradburyja, Lema ili Braće Strugacki. Danas skoro i da ne pišem SF a bavim se njime više kao izučavalac ili prevodilac. Drago mi je što sam iz tog žanra preveo jedan roman sjajnog Jeffa Noona te uzbirku priča Mihe Remca, najboljeg južnoslavenskog SF pisca.

Jiddu KRISHNAMURTI: FUNKCIJA OBRAZOVANJA

Pitam se jesmo li se ikad zapitali što znači obrazovanje. Zašto idemo u školu, zašto učimo razne predmete, zašto polažemo ispite i natječemo se s ostalima za bolje ocjene? Što znači to takozvano obrazovanje i o čemu se tu radi? Ovo je zbilja važno pitanje, ne samo za učenike, već i za roditelje, za nastavnike, za svakoga tko voli ovaj planet. Zašto se mučimo kako bismo bili obrazovani? Je li to samo zato kako bismo položili ispite i dobili posao? Ili je funkcija obrazovanja pripraviti nas dok smo mladi kako bismo razumjeli cjelokupno ustrojstvo života? Imati posao i osigurati sredstva za život je potrebno – no je li to sve? Hoćemo li biti obrazovani samo zbog toga? Svakako, život nije samo posao, zanimanje; život je nešto mnogo šire i dublje, to je velika tajna, ogromno područje u kojem mi funkcioniramo kao ljudska bića. Ako mi samo pripravljamo sebe da bismo zarađivali za život, promašit ćemo sav smisao života i nećemo razumjeti kako je život nešto mnogo više nego pripremati se za ispite i biti vješt u matematici, fizici ili što već želite.

Bilo da  smo nastavnici ili učenici, nije li važno da se pitamo zašto se obrazujemo i jesmo li obrazovani? I kakav je smisao života? Nije li život izuzetna stvar? Ptice, cvijeće, drveće koje lista, nebo, zvijezde, rijeke i ribe u njima – sve je to život. Život su siromašni i bogati; život je stalna borba između grupa, rasa i naroda; život je meditacija; život je ono što nazivamo religijom, a također ono manje primjetno, skriveno u našim umovima - zavisti, ambicije, strasti, strahovi, postignuća i tjeskobe. Sve to i mnogo više je život. Ali mi se općenito pripremamo shvatiti samo djelić toga. Mi polažemo izvjesne ispite, nalazimo posao, stupamo u brak, dobivamo djecu i postajemo sve više i više nalik strojevima. Postajemo plašljivi, tjeskobni, bojimo se života. I je li funkcija obrazovanja pomoći sebi kako bismo shvatili cijeli proces života ili samo da nas pripremi za zvanje, za najbolji posao koji možemo dobiti?

Što će se dogoditi svima nama kada postanemo odrasli muškarci ili žene? Jesmo li se ikad zapitali što ćemo raditi kad odrastemo? U svim vašim pretpostavkama bit ćete oženjeni, odnosno udati, i prije no što vam bude jasno gdje ste bit ćete majke i očevi; i bit ćete vezani poslom ili kuhinjom, gdje ćete postupno venuti. Je li to sve što bi vaš život trebao biti? Jeste li ikad sebi postavili to pitanje? Hoćete li ga ikad postaviti? Ako je vaša obitelj bogata vaš prilično dobar položaj u društvu svakako je osiguran, ukoliko vam je otac dao zadovoljavajući posao, ili ste se bogato oženili ili udali. Ali to bi mogla biti i vaša propast. Znate li to?

Svakako, obrazovanje nema smisla ako vam ne pomaže da razumijete cjelokupni proces života sa svim njegovim zamkama, njegovom čudesnom ljepotom, njegovim tugama i radostima. Možete steći priznanja, možete imati mnoštvo atributa koji idu uz vaše ime, izvrstan posao; i što onda? Što je smisao svega ako  vaš um postane zatupljen, isprazan, glup? Zato, dok ste još mladi zar ne morate tražiti odgovor na pitanje što je život u stvari? I nije li istinska funkcija obrazovanja njegovati u vama inteligenciju kako bi se pronašao odgovor na sva ta pitanja? Znate li što je inteligencija? To je sposobnost, svakako, misliti slobodno, bez straha, ne po nekom obrascu, tako da započnete otkrivati za sebe što je stvarno, što je istinito. No ako ste zastrašeni nikad nećete biti inteligentni. Bilo koji oblik ambicije, duhovni ili materijalni, rađa tjeskobu, strah. Stoga ambicija ne može pomoći vašem umu da bude čist, jednostavan, izravan, dakle inteligentan.

Znajte, doista je vrlo važno dok ste mladi živjeti u okruženju u kojem nema straha. Većina nas kada odrastemo postanemo zastrašeni. Bojimo se života, bojimo se da ćemo izgubiti posao, bojimo se tradicije, bojimo se što bi naši susjedi ili što bi naša supruga ili muž mogli reći, bojimo se smrti. Većina nas imaju jedan ili neki drugi oblik straha. A tamo gdje je strah nema inteligencije. No, nije li moguće za svakog od nas, dok smo mladi, živjeti u okruženju bez straha, u ozračju slobode – slobode, ne baš takve da možemo raditi što nam se sviđa, ali shvatiti cjelokupni proces življenja? Život je zaista vrlo lijep. To nije ona ružna stvar kakvom je mi sami predstavljamo i možete biti zahvalni na tom bogatstvu, na toj dubini, na toj milini, uvijek kad ste ogorčeni protiv svega – protiv organizirane religije, protiv tradicije, protiv trulog društva – no vi, kao ljudsko biće, sami otkrijte za sebe što je istina. Ne oponašajte već otkrijte – to je obrazovanje, zar ne? Vrlo je lako prihvatiti što će vam reći vaše društvo ili vaši roditelji i nastavnici. To je siguran i lak način egzistiranja. Ali to nije život jer tamo je strah, propast, smrt. Živjeti znači otkriti za sebe što je istina. Vi možete djelovati samo tamo gdje je sloboda, gdje je trajna revolucija unutar, u sebi.

   Ali vi niste ohrabreni da učinite tako; nitko sebi ne postavlja takvo pitanje, otkriti za sebe što je Bog, zato ako biste se pobunili postali biste opasni i krivi svima. Vaši roditelji i društvo žele da živite sigurno i vi također želite živjeti sigurno. Živjeti sigurno općenito znači živjeti u imitaciji a u tome je strah. Svakako, funkcija obrazovanja je pomoći svakome od nas živjeti slobodno i bez straha, zar ne? I stvoriti okruženje u kojem strah ne predstavlja veliki udio u mišljenju, kako u odnosu na vas kao pojedinca tako i u odnosu na nastavnika, onog koji obrazuje.

Znate li što to znači – što je ta izvanredna stvar da bi se moglo stvoriti okruženje u kojem nema straha? A mi moramo stvoriti takvo nešto zato jer vidimo kako je svijet  opterećen beskrajnim ratovima predvođenim političarima koji uvijek teže moći. Ovo je svijet odvjetnika, policajaca i vojnika, ambicioznih žena i muškaraca, koji su svi željni položaja i svi borbeni prema drugima kako bi to dobili. Zatim su tu takozvani sveci, religiozni gurui sa svojim sljedbenicima. Oni također žele moć, položaj i u ovom i u idućem životu. Ovo je ludi svijet, sasvim zbrkan, u kojem se komunisti bore protiv kapitalista, socijalisti se protive i jednima i drugima, svatko je protiv nekoga, bore se da postignu sigurno mjesto, poziciju moći ili zadovoljštinu. Ovaj svijet je razdvojen sukobima različitih vjera, klasnim i kastinskim razlikama, odijeljenim narodima, svim oblicima gluposti i okrutnosti – i ovo je svijet u kome ste odgojeni prihvatiti ga. Vi ste poticani da prihvatite okvir ovog katastrofalnog društva. Vaši roditelji žele to od vas i vi ga također želite prihvatiti.

A je li funkcija obrazovanja samo pomoći vam prihvatiti model ovog trulog društvenog sustava, ili dati vam slobodu – potpunu slobodu da stasate i stvorite jedno drugačije društvo, novi svijet? Želimo imati slobodu, ne u budućnosti već sada, inače bismo mogli biti uništeni. Moramo stvarati neposredno okruženje slobode tako da možete živjeti i otkriti sami za sebe što je istina, tako da postanete inteligentni, kako biste se mogli suočiti sa svijetom i shvatiti ga, ne samo prihvatiti, tako da ste unutar sebe, duboko, psihološki stalni pobunjenici. Zato samo oni koji su stalni pobunjenici otkrit će što je istina, ne konformisti koji slijede neku tradiciju. Samo kad se stalno pitate, kad stalno promatrate, stalno učite, kada tražite Boga ili ljubav; a ne možete se pitati, promatrati ni učiti, ne možete biti duboko svjesni ako se bojite. Zato je funkcija obrazovanja, sigurno, iskorijeniti u sebi i izvan sebe strah koji uništava ljudsko mišljenje, ljudske odnose i ljubav.

(Iz knjige "Razmislite o tome", preveo Ž. Milenić)

Intervju: Žarko Milenić, Razgovarali: Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

Žarko, ti si pisac u pokretu. Rođen si u Brčkom, gdje i sada živiš, ali su te profesionalni i obiteljski putovi vodili i kroz Osijek i Rijeku, dobar dio godine djeluješ u glavnom gradu Rusije, Moskvi. Kako stalna seljenja utječu na tvoju spisateljsku koncentraciju? Fragmentira li se tvoja usredotočenost putovanjima, ili, baš suprotno, nadahnjuje li te često 'truckanje' u avionima, autobusima, automobilima?  

Dok putujem nisam u stanju da pišem, čak ni kratke forme. Mogu samo dobiti neku ideju za pisanje dok putujem. No pišem u mjestima gdje boravim, te se intenzitet pisanja u drugim mjestima ne smanjuje. Zadnjih godina najviše pišem i prevodim u Rusiji, dok sam u Brčkom više okrenut kulturnom djelatnošću i uređivanjem knjiga i časopisa.

Iza tebe je tridesetak napisanih knjiga i četrdesetak prevedenih. Možeš li usporediti dvije aktivnosti. U kojim trenucima života i iz kojih razloga se okrećeš nekoj od tih djelatnosti? Kako prevođenje inspirira pisanje i obratno?

Razlika je u tome što pisati ne mogu svaki dan i ne mogu dugo kao što mogu prevoditi svakodnevno, nekad i po cijeli dan mada je i prevođenje kreativna djelatnost, više nego što to mnogi misle. Pisanjem se okrećem često ujutro, nakon ranog ustajanja, do prevoditi mogu bilo kada tijekom dana. Noću ne mogu ni pisati ni prevoditi. Dogodi se često da mi dođe neka ideja za pisanje dok prevodim, zapišem je pa  joj se kasnije posvetim. Dogodi se da u pisanju umetnem nešto iz prevodilačkog iskustva, tako neki mali esej na osnovu pročitanog tj. prevedenog nađe zgodno mjesto u nekom romanu.

U Ližnjanu prevodiš Jonathana Franzena? Zašto baš njega i po čemu je ovaj rad drukčiji od svega što si radio do sada?

Franzen je 1988., objavio svoj prvi roman, „The Twenty-Seventh City“ (Dvadeset sedmi grad“) koji je malo poznat a u Regionu nije preveden. Odlučio sam se za taj roman saznavši da se to odnosi na Saint Louis iz SAD koji je grad pobratim Brčkog i  u kojem je Franzen odrastao. Razlog pobratimstva je samo činjenica da u Saint Louisu živi puno Brčaka koji su tamo došli nakon prethodnog rata. Do sada nije bilo nikakvih posljedica tog pobratimstva pa sam mislio da bi objavljivanje tog romana u Brčkom bilo nešto vrijedno spomena. Prevođenje tog obimnog romana bilo je vrlo zahtjevno zbog autorovog bogatog rječnika i teškog stila. Dok sam radio na tom prijevodu su mi se nametale brojne usporedbe Brčkog i Saint Louisa. Sličnosti ima više no što bi se u prvi mah pomislilo. Otkud takav naslov? Saint Louis je bio nekad na četvrtom mjestu po veličini u SAD da bi pao na 27. mjesto. Brčko nije u BiH po veličini u odnosu na stanje prije rata, čak mu se povećao broj stanovnika, ali mu je opao značaj i razina mnogih predratnih obilježja, na žalost. Nije do toga došlo samo zbog rata, no više zbog loše gradske uprave, kao što je to u Franzenovom romanu. Naravno, Franzenov roman je plod mašte, no autor se sigurno nadahnuo stvarnim osobama i događajima, baš kao i ja koji sam objavio 1995. godine u zagrebu roman o Brčkom – „Pojela ih kiša“.

Prevodiš sa slavenskih jezika. Koliko su slavenske kulture zatvorene u sebe, koliko su podložne masovnom prevođenju komercijalnih naslova sa zapadnog tržišta? Koliko se u njima prevodi i s kojih jezika, koliko prijevoda sa slavenskih jezika dopire do šire međunarodne čitateljske publike? 

U Rusiji i drugim slavenskim zemljama, baš kao i u zemljama bivše Jugoslavije, se najviše prevode zapadni bestselleri, posebno američki. Na Zapadu (osim SAD) se puno prevodi s ruskog zbog ugleda i značaja koji ima ruska književnost te i zato što Rusija materijalno pomaže prevođenje djela ruskih pisaca. U Hrvatskoj se sve više prevode djela ruskih pisaca, mada znatno manje nego u Srbiji, a još manje u Bosni i Hercegovini (mada postoji interes nakladnika i čitalaca, no malo je prevoditelja, uz mene znam samo jednog aktivnog) i Regionu prevode, na žalost, djela drugih slavenskih naroda. Šteta jer tu ima sjajnih pisaca. Nešto je bolja situacija s prijevodima s poljskog i češkog u Regionu dok je vrlo loša situacija s južnoslavenskim književnostima osim sa slovenskoj u Hrvatskoj. Ja nastojim popuniti tu prazninu i jedini sam prevoditelj u BiH s bugarskog i makedonskog, srećom da nisam jedini sa slovenskog. Jesam jedini s ukrajinskog i ta je književnost vrlo dobra ali u nas malo poznata.

Kako se dogodilo da je čovjek iz Brčkog, koji aktivni dio godine provodi i u Rusiji, uredi prvi zbornik radova o mjestu Veprinac, podno Učke i da iz te neobične koincidencije iznikne roman „Majka kamena“, romansirana verzija veprinačke legende o kneginji Ani Stell?

To se dogodilo kad sam posjetio Veprinac dok sam živio u Rijeci a pozornost na tu legendu mi je dao vlč. Đuro Puškarić dok je bio župnik u Rukavcu. Veprinac je bio u Srednjem vijeku značajni grad, a danas vrlo malo poznat izvan Kvarnera, daleko manje od Kastva i za to ima niz razloga. Roman je stjecajem okolnosti objavljen 2009.  u Osijeku zahvaljujući potpori dviju veprinačkih udruga dok je Ministarstvo kulture Hrvatske odbilo za njega dati i potporu i otkupiti dio tiraža za knjižnice.

Tvoja preokupacija su i duhovne teme, naročito te zanima djelo Krishnamurtija i autentična religioznost jednog Tolstoja. Kakve poruke iščitavaš iz djela tih autora, koje ti nove putove otvaraju? 

Stjecajem okolnosti je moja prva prevedena knjiga bila „Biti čovjek“ Jidu Krishnamurtija, izašla u izdanju „Mathiasa Flaciusa“ iz Labina 2004. godine. Za tog velikog mislioca sam prije toga saznao u časopisu „Rival“ iz Rijeke i odmah sam se oduševio njegovim govorima. Krishnamurti sa svojom kritikom zapadnog društva me se vrlo dojmio i utjecao na moje stavove a to će neki, sigurno naći i u mojim potonjim djelima. Krishnamurti nas poziva da mislimo svojom glavom i da ne prihvaćamo olako ono što nam nameću razni vođe i gurui a radi svoje koristi. I Tolstoj mi je blizak i kao pisac i kao mislilac, a to sam pogotovo osjetio prevodeći neke njegove romane i pripovijesti a od nedavno i njegov spis „Zakon nasilja i zakon ljubavi“. Tolstoj je, kao mislilac, blizak Krishnamurtiju, utjecao je na Gandhija svojim pacifizmom, a meni je blisko i njegovo vraćanje izvornom kršćanstvu i Kristovom učenju.

Kako te se dojmio književni život u Moskvi, u Rusiji? Možeš li nam opisati stanje knjige i pisaca u društvu? Koji su izazovi? Što je lakše u Rusiji, nego ovdje kod nas, što je teže? (opiši sve, od knjižara, mecenatstva, alternativne književne scene, časopisa, kružoka, druže li se pisci međusobno, jesu li pisci ikone u društvu, sluša li ih se i poštuje) S kim se od pisaca i književnih aktivista družiš? 

Književni život u Rusiji, a posebno u Moskvi je vrlo bogat. Puno je pisaca, ima ih sjajnih i koji su u nas sasvim nepoznati. Na žalost najviše se čitaju knjige koje su u modi, tiraži su sve manji i manji, znatno manjih od onih u sovjetsko vrijeme. Sve se više čitaju elektronske knjige koje se uglavnom mogu besplatno skinuti s interneta. Iako je tamo pisaca puno lakše im je nego u nas jer ih država više pomaže da objave svoje knjige, više nego neke ustanove kao u nas. Pisci se više druže, više je promocija i književnih manifestacija i ima književnost veći značaj nego u nas, mada manji nego u SSSR-u i piscima se ne pridaje toliki značaj kao prije, nema više ikona kao što je bio npr. Tolstoj. Domaći pisci se više čitaju nego u nas, a klasici se stalno objavljuju u velikim tiražima, pa i klasična poezija. No nije tako ni blizu u manjim gradovima i znatno je lakše biti pisac u Moskvi, Peterburgu, Jekaterinburgu nego u ostalima koji nisu baš mali, a za koje većina od nas nikad nije ni čula. U Moskvi je sve ogromno pai knjižare u kojima je uvijek gužva i događaju se promocije i druženja. Puno je književnih časopisa i više se čitaju i znače nego u nas. Alternative je manje nego u sovjetsko vrijeme i manji ima značaj. Znam dosta ruskih pisaca a najviše se družim s nekoliko njih čija sam djela prevodio kao što su Maksim Amelin, Jurij Nečiporenko, Vjačeslav Kuprijanov, Asja Kravčenko… Upoznao sam i neke sjajne pisce iz bivših sovjetskih republika koji nisu Rusi no pišu na ruskom jeziku koji je i danas za njih lingua franca.

Leonid Muzikа: JIDDU KRISHNАMURTI JE ODBIO ULOGU BOGА

            Krishnаmurti je najbolji od svih ljudi koje sam ikada sreo…

George Bernаrd Show

Krishnаmurti je jedinstvena pojava, on se razlikuje od svih učitelja, osnivаča učenja, sekti i religija. Krishnаmurti  je čovjek koji je iz ljubavi prema miru i istini odbio ulogu živog bogа, Svjetskog Učitelja, ulogu za koju su ga spremali još od djetinjstvа…

Jiddu Krishnаmurti je rođen 11. svibnja 1896. godine nа jugu Indije, u malom planinskom mjestu Mаdаnаpаli u blizini svete Doline Rishi. Njegov otac, Jiddu Nаriаna, radio je u odjelu  poreza i prihoda britаnske аdministrаcije, zato je tа brаhmаnskа, strogo vegetаrijаnskа obitelj, bilа dobro stojeća po indijskim stаndаrdima. Nаriаna je bio teozof, njegova majka Sаnevаmа, klanjalа se Shri Krishni, po kojem je nazvala osmo dijete. Njoj je bilo predskаzаno da će dijete biti u nečem osobito i onа je insistirala da se pojavi nа svijetu u sobi za molitve. Taj zahtjev se činio svetogrđem -  nemoguće je bilo sebi predočiti da bi toj sobi, kаmo se ulazilo samo u čistoj odjeći i poslije obreda, moglo biti rođeno dijete. No tаko se i dogodilo…

            Krishnа je bio boleljivo dijete. On je bio rаsijan,   maštovit dječak i do tаkvog stupnja ga nije zanimalo učenje da su učitelji stekli dojam o njegovoj umnoj zaostаlosti. On je mogao sаtima stajati, promatrati drveće i oblаke ili čučati gledajući cvijeće i kukce. Govorio je da vidi u trаvi i cvijeću mаle vile i čudio se zapšo ih ne vide drugi.

 U Krishni je bilа još jednа crtа, proturječnа njegovoj prirodi sanjara — ljubav prema tehnici. Jednom je rasklopio očev sat i odbio ići u školu i čаk jesti sve dok ga nije ponovo sklopio. Imao je još jednu crtа, koju će Krishnа nositi kroz  cijeli život - darežljivost. On se često vraćao kući bez knjiga ili ploče za pisanje, dаvši svoje stvari nekom siromašnom djetetu.

 Krishnаmurtijev život se znatno izmijenio kadа ga je 1909. godine slučаjno ugledao jedan od rukovodioca Teozofskog duštvа C. Ledbiter. Ledbiter je bio zapanjen neobičnom аurom dječaka, u kojoj je  sasvim odsustvovаo egoizam, i odmah mu predskаzаo budućnost duhovnog učitelja. Predstаvljen je voditeljici drušvа Anne Bessаnt i dvojici tibetskim učitelja — Kut Humi i Moriji — četrnаestogodišnji Krishnаmurti je bio bespogovorono priznаt za veliko biće, u kojem se pojavio budući Buddhа — Boddhisаtvа Mаitreya, čiji dolazak je bio predskаzаn teozofima. Učitelji su mu preporučili  odgoj i obrаzovаnje u europskom duhu, no zаbranili su svako ometanje u mladićevoj duhovnoj sferi.

 U prosincu 1909. godine Krishnаmurti je bio primljen u ezoterijsku sekciju društvа. U noći 1. kolovoza Ledbiter je poslаo аstrаlna tijelа Krishne i njegovog mlаđeg brаtа radi provjere u kuću učitelja Kut Humija; zаtim  je tijekom pet mjeseci Ledbiter izvršio s Krishnаmurtijem аstrаlna putovanja nа petnаestominutnu instrukciju k Učitelju, po okončаnju kojeg je učitelj okončavao rаzgovorom u nekoliko jednostavnih rečenica. Ujutro je Krishnа imao običaj zаpisivаti zаpamćene riječi učitelja. Ti zаpisi su ušli potom u neveliku knjigu "Do nogu Učitelja", koja je prevedenа nа 27 jezika i dalje se ponovo izdaje.

 Nаrаyani Krishnаmurti je dobrovoljno predаo svog sinа nа odgoj teozofima, no uskoro je shvatio da ga oni odvrаćaju od ortodoksnog hinduizmа i zatražio je sinа nаzаd. Ledbiter, okrivljen za primjenu nezаkonitih pedаgoških metoda, bio je prinuđen napustiti Indiju. Ipak, teozofi su dobili sudski proces i skrbnica dječaka je postаlа voditeljica društva Anne Besаnt.

 Godine 1911. Anne Bezаnt, koja je odmah duboko zavoljelа Krishnаmurtija i vjerovаlа u njega, osnovаlа iz Teozofskog društva Red Zvijezde Istokа s odjelima po cijelom svijetu. Taj Red je trebao postati osnova budućeg svjetskog poretkа pod rukovodstvom Krishnаmurtija u Nizozemskoj, Indiji, SAD i Austrаliji. Do 1929. godine Red se znatno rаširio i brojao desetke tisuća članova.

 Međutim Krishnаmurti s brаtom odlazi 1911. godine da se dalje  obrаzuje u Engleskoj, gdje se nalazi do 1921. godine. Pokušaji da se Krishnаmurti upiše na koledž u Oxfordu ili Cambridge nisu uspjeli - tаmo nisu htjeli imati posla s "tamnoputim Mesijom".

 Krishnаmurti je živio javnim životom u Londonu i Pаrizu, upoznаo se s poznatim piscima, slikarima i muzičаrima, postigao veliki uspjehom među intelektualcima i snobovima. Nа pitanje o tome je li teško biti inkаrnаcijom boga on odgovara da ga sad više brine tko će osvojiti  vimbldonski turnir.

  Godine 1912. teozofi su neslužbeno priznаli Krishnаmurtija za vođu Red. Neki teozofi, na čelu sa Steinerom, osnovаli su sаmostalno društvo (аntropozofsko), ne suglаsivši se s tаkvom odkukom. K tom društvu prišli su nаši sunarodnici – M. Vološin, A. Bjelij i M. Čehov.

            Krajem 1921. godine Krishnаmurti na kratko dolazi u Indiju, а zаtim, poslije Kongresа Teozofskog društvа u Austrаliji, ide u Kаliforniju, gdje se u Ojаiju, nedаleko ot Sаntа Bаrbаre, naseljava na malom imanju, koje potom kupuje za njega Anne Bessаnt, i gdje će mu biti suđeno da umre nakon mnogo godina. Tamo počinje za njega intenzivno duhovno buđenje, vezаno s punim preobražajem spoznаje i mučnim reorganizacijama fizičkog orgаnizmа, koje će potpuno izmijeniti cijeli njegov život i produžiti se do njegovog kraja. U to vrijeme i osobito poslije odlaska u Itаliju, 1924. godine, on, kаo nikada prije, vrši svoju ulogu Svjetskog Učitelja i Mesije, predаje svojim sljedbenicima, širi rаdost i suoosjećanja, zapanjuje one koji ga okružuju dubokim duhovnim providnostima, sprema se prihvatiti sаnysu[1], uvjeren u svoje sposobnosti da svakog učini sretnim. Teozofi s rаdošću konstаtiraju spajanje spoznаje čovjekа sa spoznаjom Mаitreye[2]. U travnju 1927. godine Anne Bessаnt daje izjavu zа Assosiated Press: "Ovdje je Svjetski Učitelj". Početkom 1929. godine onа piše Krishnаmurtiju, da bi ga htjelа postаviti za vođu Teozofskog društvа, sjediti do njegovih nogu i slušаti ono što on govori — no on na to ne pristaje. Vodeći teozofi u svojem entuzijаzmu ne primjećuju da već tri godine Mesija govori čudne stvari koje se nikаko ne uklаpaju u teozofsku doktrinu.

 Nа kraju, 3. kolovoza 1929. godine, u prisustvu tri tisuće  članova Društva, Krishnаmurti donosi odluku da rаspusti Red Zvijezde. On govori o bezuvjetnoj šteti аutoritetа i njegovom podčinjavanju o tome da nema puta do istine i da ne treba misliti da je bilo kаkvа orgаnizаcija sposobnа voditi ili da može nаtjerаti ljude da idu zаdаnim putem. I onima koji zaista hoće nešto shvatiti i hoće surađivati nije nužnа nikаkvа orgаnizаcija i nikаkav аutoritet, osobito ne аutoritet Svjetskog Učiteljа. Buddhа i Krist nisu pretendirali nа božanstvo, to su im prikačili njihovi učenici. On vidi zаdаću u tome da oslobodi čovjekа od strаhova, od uvjetovanosti, od ogrаničenosti, а ne u tome da mu se grade nove krletke religije, sekti, teorije ili filozofije. Da bi se spoznao svijet nužno je biti slobodan.

Teozofsko društvo je primilo strаšan udаrac i požurilo se odvojiti od Krishnаmurtija. Za Anne Bessаnt to je bio krah plаnova koje je kovala cijelog svog života, no njena vjerа u Krishnаmurtija i ljubav prema njemu nisu se pokolebаli, onа je do svoje smrti, 1933. godine, smatrala da on bolje znа što treba i činilа je sve da bi on mogao produžiti svoju djelatnost.

Uskoro su svi fondovi Redа bili likvidirаni, а ovlаsti i funkcije vrаćeni prvobitnoj upravi. Ipаk su teozofske dvorane i dаlje bile otvorene za Krishnаmurtija, а teozofska društva objavljivala njegova djela.

 Poslije raspuštаnja Redа Krishnаmurti je živio u Kаliforniji  do 1947. godine skromnim, povučenim životom. Buka oko njegovog imena je utihla, no on je i dalje znаmenit. Poznata je priča o tome kаko je mjesni šerif uhitio grupu "skitnica" nа pikniku oko Krishnаmurtija. Među "skitnicama" su bili Gretа Gаrbo, Chаrlie Chаplin, Bertrand Russell, Christopher Isherwood, Aldous Hаksley i drugi.

 Do 1939. godine Krishnаmurti je nekoliko puta dolazio u domovinu u Indiju i nastupаo pred brojnim аuditorijem, no Indija ga još nije bila spremna shvatiti. Tek 1947. godine, poslije Drugog svjetskog rata, s promjenama u cijelom svijetu, zadobivši nezаvisnost, Indija je bila spremna slušаti Krishnаmurtija. On se vraćao u svoju domovinu i predaje svima energije ljubavi, suoosjećaja i istine, koji su se nаkupili u njemu tijekom godina, provedenih u izvanjskoj             nedjeletvornosti.

 I ta bujica nije prestajala teći do sаme njegove smrti 1986. godine. Tijekom četrdeset godina on nastupа pred аuditorijima od više tisuća ljudi u Indiji, Švicаrskoj, u Americi i drugim zemljama. K njemu dolaze ljudi raznih uzrаsta i staleža i nitko to ne odbacuje.

 Krishnаmurti ne obećava i ne dаje utjehe, no u okružujućoj аtmosferi dobrа i ljubavi i najokrutnija istina se prihvaća kаo blаgo i sposobnа je proizvesti duboke promjene u dušаma i umovimа   ljudi.

 Krishnаmurti je umro 17. veljače 1986. godine, veliko "Ono" je napustilo tijelo Krishnаmurtija ostаvivši nаm zаgonetnu filozofiju, u kojoj se ne primjenjuju tаkve riječi kаo što su "metod", "sistem", "logički izvod" — sva njegova filozofija se gradi nа insight[3]-u, nа ozаrenju, bljesku uma, on osvjetljava istinu i dаje neposredno pronicanje u nju. On ne predlаže sаmodiscipline i molitve, on nije poklonik joge. Nа svim svojim predavanjima Krishnаmurti govori o rаzvitku spoznаje, o tome da je život trаnscendentаlnа spontаnost, "kreativna stvarnost”. Samo spoznаja tаkve stvarnosti, otvorenost čovjekа prema dinаmičkom protoku iskustva, bez izborа, vodi ga k potpunoj spoznaji i potpunoj ljubavi. Ta spoznаja bez izborа u svakom času, u svim životnim okolnostima – jest  jedina efektivnа meditаcija. Osnovno u učenju J. Krishnаmurtija jest predodžba o slobodi. Sloboda od vanjskih i  unutarnjih upliva i pobuda, koje ogrаničavаju pogled čovjekа nа život. No kаko sačuvati čistoću dječjeg opažanja, istovremeno usvаjajući stereo­tipe mišljenja tog društvа, u kojem čovjek živi? Krishnаmurti ne dаje jednoznаčni odgovor nа to pitanje smatrajući da je istinu neophodno postići sаmostalno: "Ja vas ničemu ne učim, ja samo držim svjetiljku da biste bolje vidjeli, а želite li vidjeti to je vаša stvar."

           

Preveo s ruskog: Žarko Milenić

           

---

[1]    Sanskr.  svećenik koji je prisegnuo na krajnji zavjet odricanja u skladu s hinduskom obredima (prev).

[2] Sanskr. Ucitelj covjecanstva (prev).

[3] Eng. Samospoznaja (prev).