Oleksandr Denisenko: ŽELJEZNA BABA

Oleksandr DENISENKO

ŽELJEZNA BABA

Željezna Baba je živjela sama i imala pod čelom jedno oko čelo, koje je također bilo željezno. Zašto je bilo željezno znali su samo djeca. Oni su se okupljali poslije škole u skupinama pored vlažnih nazubljenih zidina starog dvorca, koji je, poput slomljenog očnjaka, strčao posred ravnice, i dozivali Babu. Baba je ponekad dolazila, ponekad nije. Djeca su govorila da to ovisi o oblacima. Ako ih je mnogo, a oni su sivi i strašni, starica se odziva uvijek kreštavim glasom i pokaže se. Jedan od njih, koji se odvažio doći u dvorac noću, vidio je Babu u koritu s krvlju. Ona se prala, trljala dugim noktima ćelavu glavu, nosila maramu i smijala se, sjajući na mjesečini željeznim glancem. Ponekad, kada se mjesec skrivao iza oblaka, Baba bi legla na dno korita, te ispuštala grimizne mjehuriće.

No, nitko od djece, ni, možda, među odraslima, nije znao točno gdje ona živi. Govorili su - posvuda. No, većina su govorili da živi tamo gdje su napuštene kuće ili ruinirana zdanja. „Možda je ona žohar ili štakor?“ – pitala su najmanja djeca malo stariju. „Ne“ – odgovarali su ovi trljajući prašinom lice i ruke da bi bili vidljivi Željeznoj Babi i išli je tražiti.

Rekli su, doduše, da je Babu znala ravnateljica doma staraca. Budući da je ona redovno primala za Babu novac, kvartalno je upisivala za nju posteljinu, a svake dvije godine – papuče i štap. Budući da je ravnateljica smatrala sebe pristojnom osobom, ona sama to što je upisivala nije nosila već davala Babi za blagdane, kada bi joj dolazila. To se događalo u zoru, kada sva djeca još spavaju, a njihovi bi se roditelji, probudivši se, vrtjeli u svojim krevetima i mislili o budućnosti. Baba bi išla pod krov trijema, sjedala i mrmljala neke pjesme. Ravnateljica bi otišla do nje i pružala joj paket hrane i papuče. Još joj je davala bombone i pitala je boli li je glava jer je bila ranjena u ratu. Baba bi rekla da ne boli, lupila bi se po ćelavom tjemenu i koščatim prstima i, smiješeći se toplo, šušketala: „Ti znaš, draga, da imam tamo šeljeznu pločicu! Šeljezo ne boli!“ I dugo bi se nakon toga smijala. Ali tiho da nikog ne probudi. Njen smijeh bio je nalik škripanju nepodmazanog i zahrđalog kotača vlaka. A kada bi bila daleko od doma staraca, ona bi plesala u oblacima prašine, pocupkujući teškim nogama u novim, postavljenim, kariranim papučama.

Ne može se reći da su se djeca uvijek bojala Željezne Babe. Dogodilo se da oni nisu mogu živjeti bez nje. Pogotovo kada bi Baba postajala baka i prikupivši na smetlištu dijelove lutaka – glave raznih veličina, ruke, noge, poderane šarene krpe, komade namještaja i metalne drangulije, dugo mudrovala što će s tim, i, ukrašavajući prozore davno napuštenih kuća, raspoređivala na prozorske daske „žive“ slike. Tamo su bile i bolesne, kapriciozne princeze s dugim magarećim ušima, koje se nisu mogle smijati, i zli razbojnici koji bi opljačkali i samu smrt, i Kozaci Mamarigi[1] koji su pili u hodu zajedno s medvjedima, i Sinbadi s čarobnjacima i divovskim pticama i Brkajlije[2] i djudi[3] i žiži[4] i nekrštenci i zlodusi i vampiri i vile i zmajevi i zmije, i gladni duh s odojčadima-vragovima koji su dopuzali iz Pakla, kao s crnom jamom, ostavljajući za sobom duge komade ljudske kože. Možda bi se, na boljem svjetlu, ta koža činila kao napudrana paučina, ali nitko od djece nije pravio od toga problem i vjerovao je u ono što vidi.

Općenito, djeca osjećaju radosno uzbuđenje pri otkrivanju neke tajne, te kada bi se zagledali u napukle prozore, gdje su oživjeli divni junaci, mašući sabljama, svirajući na kobzama[5] i sopilama[6], vukli zmija za rep, skrivali se u staklenim špiljama, palili slamnate palače, naređivali i čarali. Svim tim se bavila Željezna Baba. Ona se krila iza vlažnih zidovima, razgovarala sa svojim junacima, slala ih u različite smjerove, i u to vrijeme produbljivala rupu u zakidnoj[7], promatrala dječja lica i osmjehivala se kutom izblijedjelog željeznog oka. Djeca su se sad radovala, sad plašila, sad čudila, a Baba se radovala i tiho hihotala. Baba nije bila gladna i nije jela djecu.

Iako je došao taj čas Baba se nije pojavila. Iako je bilo oblačno, i tmurno, i zastrašujuće vrijeme, iako su mališani, nakon škole, i vikali i molili, i tražili je po svim kutovima trošnog dvorca, sve budžake prekrivene mahovinom. No, Baba nije došla. Djeca su utihla i ogorčila se, snuždila se i razišla. Zatim su dozivala nakon toga u snu, mučili se svojom tjeskobom i cijeli tjedan hodali naduti i tužni.

Jedan od njih je sanjao kako jure crvena „kola hitne pomoći“ s histeričnom, glasnom sirenom i treperećim svjetlom, i liječnicu nalik na veliki trokrilni ormar, u bijelom, s tamnim mrljama od prljavštine, u mantilu, s debelim crvenim obrazima koji su joj visjeli kao ljepljivo tijesto na ramenima. Ona je vikala i jurila za Babom cijelu noć u crvenom automobilu i strijeljala zlobnim pogledom svojih malenih očiju, nalik na zmijske rupe u zemlji, u Babina pogrbljena leđa. Zatim ju je, ipak, debela liječnica sustigla i uhvatila, privezala lancem za metalni krevet s niklovanim uzglavljem i zabila joj injekciju ravno u željezno izblijedjelo oko. Baba je najednom poblijedjela, a oko iskočilo i zakoturalo se, brizgajući suze.

Sljedećeg jutra, opet nije bilo živih slika na daskama prozora razvaljenih kuća i u otvorima prozora ruševnog dvorca. Iako su se nisko spustili oblaci i vjetar zafijukao u pukotinama i šupljinama porušenih zidova. Djeca su bila prisiljena povjerovati svojim tužnim slutnjama i neveselim snovima i otišli svojim kućama. Samo jedan od njih - najstrpljiviji - čekao je do kasno navečer. Čak je pripravio napuklo korito i izlio vodu u njega. Čak ga je smjestio u susjednoj sobi, koja se nalazila iza kuhinje. Ali voda se izlila kroz pukotine korita i potekla po otvorima i rupama u daskama, ostavljajući vlažne tamne tragove i male bare, uništavajući putove mravima i gnijezda stonogama. Baba se nije pojavila.

Kada se najstrpljiviji dječak vratio kući kasno, kaznili su ga otac i majka. A ujutro, slomljen očajem, on je sve svoje lutke i igračke, skinuvši odjeću s njih i pokidavši im gole ruke, torza, glave bacio na smeće, kao nešto nepotrebno. Bio se jako uvrijedio na Babu.

A iste noći ona je došla k njemu sama, nježno gledala željeznim okom i njegov mali prst stala gristi i sisati žudno krv i opijati se dječakovom snagom. On je plakao s radošću, iako se mučio, iako je silno patio. No volio je... Volio je Željeznu Babu.

A kada se probudio odmah je otrčao do pustare, do trošnog dvorca i napuštenih kuća. U jednoj od njih, gdje je nekoć bila čajana, vidio je kroz prozor kadu. Gole tete i njihova gola djeca prali su spužvama jedni druge, trljali leđa, ruke i noge. Bez obzira što su gotovo svi bili jednoruki i nesimetrični. Baba ih je jedva stigla polijepiti i neskladno spojiti njihove dijelove, jer je sama bila bolesna i iscrpljena, jer je nedavno pobjegla iz bolnice i samo što se bila napila slatke krvi kapriciozne djece. Ona se sakrila u rupu u glinenom podu, nastanjenu miševima, i odande ispuštala kolute bijelog dima, poput pare u kadi. Najstrpljiviji dječak je grijao svoj zakrvavljeni prst i sijao od sreće i ljubavi. Baba je pušila cigaretu, grizla je da se ne smije, namočila slinom papir, puštala bijele mjehuriće sapunice i polako, iz prastarog čajnika, lila vodu na prah. To je bio posljednji, ali ne i najgori dan Željezne Babe...

Ravnateljica doma staraca je o Babinoj smrti hitno poslala brzojav na adresu Babine kćeri (ispostavilo se, kad je Baba umrla, da je, imala djecu). No, nitko nije došao na pogreb, pa čak ni na telegram nije odgovoreno. Tek kasnije, čini se nakon mjesec dana, došla je neka bijednica i predstavila se kao susjeda Babine kćeri. Ona je željela zahvaliti ravnateljici doma staraca, gurnula joj u ruke novac i rekla da je Babina kći pošla s mužem na vrlo, vrlo daleko pu na istok i negdje s njim lovi ribu i ubija za Japance kitove u hladnom, ledenom moru. Ravnateljica je zahvalila i uzela nešto novca za starce u tom domu. Zatim je susjeda Babine kćeri rekla da će Babina kći naloviti puno ribe i zaraditi puno novca i da će obavezno doći Babi na grob. Ravnateljica nije ništa na to rekla. Nije imala što reći. Odvela je susjedu Babine kćeri na groblje i otišla dalje, da se čak ni ne osvrne. A neznanka je ostala stajati u blizini groba Željezne Babe. Stajala je dugo. A onda je krišom i plašljivo pogledala oko sebe i sjela na klupu, prekrila lice rukama i zaplakala.

Strpljivi dječak je želio znati tko to sjedi i plače. Prišavši da se raspita, on je oklijevao. Nepoznata žena, iako daleko, bila je vrlo slična liječnici iz sna koja je zabola Babi injekciju u željezno oko. On se bojao da će i njega ona uhvatiti i zabiti mu injekciju. No, kad je susjeda Babine kćeri zaplakala, tad se dječaku malo jače zalupalo srce i, iz nepoznatog razloga, iz očiju mu potekle suze. Želio ih je zaustaviti no nije mogao. Htio se smiriti, a dah mu sam izbio iz grudi pekućim komadićima zraka i ušla u njega tamna mrlja, dječaku neshvatljive, patnje.

Te večeri dječak nije mogao zaspati i u polubunilu mu se učinilo da sebe vidi u ogledalu, malo starijeg no što jest u kariranoj pidžami, sa šarenim crtežima čudnih životinja, s, mokrim od znoja, zgužvanim ovratnikom. Ali, to mu nije smetalo u njegovoj viziji. Najviše ga je brinulo to da je, ispod njegove obrve, na njega samoga iz ogledala gledalo samo jedno, blistavo i lukavo željezno oko. Ono mu se osmjehivalo... I od toga je povikao i skočio prije zore preplašen, mrgodan i žalostan i pojurio bosim nogama do svoje majke u krevet. Želio se sakriti, barem do jutra, pod majčinu toplu deku. Mama ga razumije... Mama ga može shvatiti...

Preveo s ukrajinskog: Žarko MILENIĆ

---

[1] Kozak Mamariga, lik iz ukrajinskih bajki (prev).

[2] Lik iz ukrajinskih bajki (prev).

[3] Demoni studeni (prev).

[4] Demoni vrućine (prev).

[5] Ukrajinsko glazbalo (prev).

[6] Drevni instrument sličan današnjoj oboi (prev).

[7] Ukr. Prostor između postavljenih potpornih stupova unutar drevnih nastambi sagrađenih od drva i gline (prev).