Ostala mi je njena fotografija. Gotovo slučajno naišao sam na nju u hrpi starog papira u stanu moga oca. Stara fotografija u smeđim tonovima. Ona stoji u školskoj bluzi, s idiotskim zelenim jelama u pozadini, drži ruke na leđima i gleda. Hrabro, kao što je znala gledati. Jednostavan potpis na poleđini: "Sjeti me se. Ajnet.” Sjetio sam se svega...
U razredu je Ajnet bila neformalni vođa, i nastavnica Marija je morala računati na nju. Tog dana je došla do nastavnice s cijelim izaslanstvom djevojaka.
- Drugarice nastavnice!
- Da, Ajnet?
- Uspjeh u našem razredu je loš...
- ...?
- S nastave često bježimo.
- ... ...?
- Disciplina je općenito, nikakva!
- ... ... ...?
- A zašto?
- Zašto, Ajnet?
Nastavnica Marija je već osjetila psinu...
- Zbog toga što smo još uvijek nemamo predsjednika pionirske zajednice! I nemamo se s kime ravnati, ni tko će nam biti za primjer!
- Pa, dobro, djevojke. Reći ću pedagogu. Naći će vam dobrog predsjednika. Drago mi je da želite poboljšati disciplinu u razredu.
- Drugarice nastavnice, ne treba nikoga tražiti.
- ???
- Mi smo već našli.
Naravno, bio sam iznenađen kada je pedagoginja mene zamolila da preuzmem vodstvo nad 7b razredom. Bio je tada kraj osamdesetih. Pionirska organizacija je oslabila. Kriza sustava se osjećala u svakoj njegovoj karici. Osim toga nije mi bio jasan dvosmislen osmijeh koji je išao uz tu zamolbu.
Prije kraja moje zadnje školske godine bilo je ostalo nekoliko mjeseci. Ponašao sam se kao demobilizirani vojnik tjedan dana prije vojnog poziva. Čak sam i na satove rijetko išao, a sad – predsjednik pionirske zajednice! No, na sastanak sa 7b sam otišao. Zanimalo me, valjda.
Kad sam vidio njene smeđe oči, koje su hrabro gledale u moje, sve mi je postalo jasno.
Tako sam postao predsjednik pinirske zajednice. Vodstvo se pokazalo lakim i ugodnim bremenom. Iz cijele zajednice sam rukovodio samo skupinom od šest djevojaka, na čelu s Ajnet. To je bila elita razreda – lijepe i odlične. Dogodilo se da ostali iz pionirske zajednice nisu sudjelovali u općim aktivnostima zajednice. Odmah poslije škole oni su jurili kući da bi pomagali oko kuće, oko stoke, da bi se bavili seoskim poslovima, na što su bili priučeni od djetinjstva.
Ajnet sa svojim drugaricama nije imala želju saopćiti drugovima iz razreda da pristupe našoj zajednici. Sjećam se da je u njihovim glavama sazrela ideja da se u nedjelju pođe na izlet u pusta šumovita brda u blizini bistre planinske rječice. Predložio sam da pozovemo njihove drugove. Njima će vjerojatno biti zanimljivo.
Djevojke su šutjele. Tada je neka od njih rekla da ne bi trebalo jer su glupi i dosadni.
I pošli smo na izlet, nas sedmoro. Dovezli smo se redovnim autobusom. Načinili smo piknik na livadi, zapalili vatru. Kroz prozor smo se popeli u drvenu kuću i ostali sve do večeri. Razgovarali smo o svemu.
Kada se smračilo, prostrli smo na travu deku koju smo donijeli sa sobom i legli na nju svi zajedno, licem prema gore da bismo gledali u nebo. Svaka od djevojaka je željela biti blizu mene, ali najbolje mjesto, uz moje lijevo rame, dobila je, naravno, Ajnet. Pokazivali smo jedni drugima zvijezde, pokazujući prstima u nebo, sporeći se oko toga tko je koju vidio prvi, a onda odjednom ušutjeli očarani ljepotom noći. Glasali su se cvrčci i šumila rijeka na bijelom kamenju. Od mirisa, uz mene pripijenih, tijela djevojaka, lagano mi se vrtoglavilo.
Taj trenutak vječnosti više puta će sanjati neobrijani čovjek, koji mjesecima neće raspremati putnu torbu, koji živi u vlakovima i avionima, mamuran od svakodnevnog ispijanja jeftinog vina i koji je spavao s hotelskim prostitutkama, iako mi je teško razumjeti zašto se sjeća, zašto sanja ono što mu se nikada nije moglo dogoditi.
Još smo išli u šetnju. Vikendom i tijekom tjedna, bježali sa satova, hodali centrom pospanog sela, pili sodu i kvas1 iz automata, do otupljenja u grlu se najedali sladoleda, držali se za ruke i sunčali na proljetnom suncu u parkovima s golim topolama.
Skrivali smo se u praznim učionicama i lagano plesali uz "Scorpions", i Stinga, uz sa sobom doneseno kasetofon, koji se nazivao isto kao i sve drugo što nam se dogodilo - "Vesna2". I ljubili se zajedno i po redu, u usta koja su mirisala od žvakaće gume s mentom, u vrat koji je prvi put pocrnio i u prsa, bijela s ružičastim bradavicama. Onako kako se može ljubiti samo u ožujku, kada cvjeta jorgovan, u travnju kada se pojave opojne latice višnje, te u svibnju kada bagremi zbacuju svoje cvjetove pod nogama prolaznika na prašnjave pločnike.
To je bila prava seksualna revolucija u našoj provinciji, gdje se, uzevši djevojku za ruku, moraš njome oženiti, gdje roditelji organiziraju vjenčanja, gdje se djevojke odmah poslije škole udaju, pa čak i mladići čuvaju svoje djevičanstvo do prve bračne noći - ne zato što tako hoće, nego zato jer ga jednostavno nemaju s kime izgubiti. Gdje se ne zna za kontracepcijska sredstva i priraštaj stanovništva na planetu, jedno za drugim se rađaju djeca, nevina i s nezadovoljnim očima, koja vole i ubivaju, jer ne vide razliku, a krv za njih miriše na cvijeće i na bijeloj plahti, i pod zelenom vojničkom bluzom.
A mi smo osjećali da smo izvan pravila, izvan kaste, bili smo nedodirljivi - ali i nepovredivi. To je bila naša revolucija, naš nježni teror, i mi smo mogli spasiti ovu zemlju, samo smo je mi mogli spasiti. Ali, nismo uspjeli. Jer je bio svibanj. Bilo je već svibanj, a nismo imali dovoljno vremena. Onda je došlo ljeto. Neočekivano, kao što su oklopne postrojbe slomille liniju obrane. I postalo je vruće. Onda je postalo jako vruće...
Zadnje zvono, svjedodžbe, medalje, maturske večeri. Sve je bilo jasno. Ja ću otići u Lenjingrad i, naravno, upisat ću se na studij, a to znači neću se vratiti. A one će ostati ovdje još tri godine, možda i više, možda cijelog života, možda cijele smrti. Naš posljednji sastanak je bio tužan.
Okupili smo se u kabinetu zemljopisa. Nismo se šalili kao ranije, nismo raspravljali o nastavnicima i školi. Nismo čak ni govorili o ferju, kako smo, vjerojatno, trebali. Šutjeli smo i svatko je bio okrenut sebi. Sjedio sam na katedri i okretao globus. Vjerojatno je to Ajnet predložila: "Ispišimo papiriće, neka svatko napiše ono najskrivenije, ono što misli, bez prikrivanja - i stavit ćemo to u globus." Svidjela nam se ideja, i svi smo živnuli. Onda sam rekao: "Deset godina kasnije, na ovaj dan, ovdje, na istom mjestu ćemo se sastati, razrezati globus i izvaditi iz dubine plavog planeta svoje snove, da bismo ih usporedili s onim što će postati naš život, da vidimo koliko smo ostali vjerni sebi i nadmašili svoja očekivanja.
Ura! - svi smo povikali i osjetili se radosnim.
U nas se pojavila budućnost. Djevojke su se razbježale na sve strane i nažvrljale po nekoliko redaka na papirićima istrganim iz školske bilježnice.
Ja sam napisao: "Djevojke, ja vas sve volim, neka sve u životu uspijete! Želim da bi uvijek bile takvi odani prijatelji i nježne supruge! Ajnet, ti i ja, najvažnije je ono što je bilo u naše proljeće. I da ga nikada ne zaboravimo... Uvijek vaš Predsjednik pionirske zajednice!" Onda sam skinuo globus s osi, ugurao papiriće u rupu Sjevernog pola i svečano stavio Zemlju na ormar.
Na mjesta svoga djetinjstva, vratio sam se tek mnogo godina kasnije. To se dogodilo između Prvog i Drugog čečenskog rata. Mnoge kuće su bile porušene, svugdje su se vidjeli krateri od bombi i puno neeksplodiranih mina. Spremao sam se poći u centar, a ujak mi je utaknuo za pojac teški "makarov3" - smatralo se nepriličnim da se muškarac pojavi u javnosti bez oružja.
Otišao sam u šetnju. Vani su tumarali gorštaci opijeni osvojenom slobodom i nezavisnošću. Svaki je imao pištolj ili strojnicu, neki čak i mitraljez ili ručni bacač na ramenu, iako su pošli samo pušiti ili brbljati na klupi sa svojim susjedima. Neki su me učtivo pozdravili i pitali me o zdravlju moje obitelji. Gotovo nikoga se nisam sjećao i bio sam iznenađen da me ti ljudi znaju. No, zaustavljao sam se i razgovarao. Također sam ih pitao o tome kako žive i za druge, i često saznavao da ne žive. Jednog iz mog razreda je ustrijelio snajperist, drugi je poginuo od eksplozije bombe, treći je nestao - vjerojatno je bio u zatočeništvu. Susjedi, daleki rođaci, ili samo prijatelji, su bili ubijeni, ranjeni ili osakaćeni. Ali se govorilo o tome mirno. I svaka priča završavala se s nacionalnom prisegom i blagoslivljanjem umrlog: "Bog mu dao vječni pokoj." Ime Boga u prisegama nije izgovarano na arapskom, ni kako govore muslimani, već po lokalnom, ostalo iz poganstva. Značenje izraza je bila želja da pokojnik dospije u vječna lovišta ili u zemlju vječnog proljeća.
Vječnog proljeća ... O Ajnet sam također pitao. Ona i njen brat samo što su bili sjeli u automobil, žureći se napustiti mjesto granatiranja, kada je ravno na automobil pala bomba. Nije bilo gotovo ništa za pokop. Komadi mesa pomiješali su se s iskidanim i iskrivljenim metalom.
Na tržnici se prodavala lubenica, krumpir, cigarete, tepisi iz Sirije, streljivo za sve vrste oružja, na klupama su bili postavljeni cijeli arsenali, te ručni bacači i čak mali top. Postupno sam dospio do škole broj 8. Škola je bila prazna, već je bio počeo raspust. Međutim, čak i prije raspusta u školi, očito, jedva da se nešto događalo. Tijekom borbe prozorski okviri su bili slomljeni, i samo su se tu i tamo sačuvala stakla. Svugdje su crvene opeke u zidu bile puna rupa od metaka i šrapnela.
Prošao sam kroz otvorena vrata i stao hodati po katovima, ulaziti u učionicama i laboratorije. Kabineta zemljopisa se nisam sjetio odmah, ali kada se sjetio, htio sam naći globus.
I našao sam ga, na svoje iznenađenje, našao sam ga. Po nekom čudu, on je bio tamo. Zemlja je bila otkinuta od osi i ležala iza rasklimanog ormara. Preklopni nož je bio zabijen u Atlantski ocean. Planet je bio rastrgan, a iz njegove dubine su ispali zapisi na požutjelom papiru s linijama iz bilježnica.
To su bili njihovi papirići. Čitao sam ih, čitao redom. Djevojke su pisale o tome da maštaju otići odavde, otići u Moskvu ili u Lenjingrad i ostati živjeti tamo, u velikom gradu. Udati se za voljenog muškarca i roditi mu djecu. Jedna je htjela postati glumica, druga liječnica. Također su odavale svoje male tajne. I o meni su također pisale: "Nedostajat ćeš nam, Arture." "Hvala ti što si me naučio kako se ljubi." "Imaš ukusne usne, željela bih da moj dragi ima usne kao što su tvoje." Sve smiješano na zasebnom papiriću.
Jedan papirić je također bio tamo. "Arture, volim te i uvijek ću te voljeti. Vrati se i uzmi me ili ostani sa mnom ma gdje bili kada pročitaš ovo pismo. Znam da ćeš se vratiti i da ćemo biti zajedno. Moramo biti zajedno. Zauvijek Tvoja Ajnet."
Gruda, od koje kao da ću se ugušiti, išla mi je kroz grlo i ja sam se skamenio, gledajući kroz razbijen prozor pusto školsko dvorište s kraterima. Stegnuo sam hladni čelik pištolja.
Vratio sam se, Ajnet. Vratio sam se.
Preveo s ruskog Žarko Milenić
Bilješka o autoru
German Sadulajev je rođen 1973. godine u selu Šali, u Čečensko-Inguškoj republici u SSSR. Otac mu je Čečen a majka Ruskinja, zapravo terska kozakinja (s rijeke Terek). Godine 1989. pošao je u Lenjingrad s namjerom da studira žurnalistiku. Tamo je u listu za mlade objavljivao članke. U zadnji čas se predomislio i upisao pravo. Danas živi i radi u Sankt Peterburgu kao odvjetnik.
Njegovo prvo djelo, pripovijest "Jedna lasta ne čini proljeće" (Odna lastočka ešče ne delaet vesny) je napisao 2001. godine i prvo je bila objavljena na internetu. Autor ju je poslao raznim izdavačima. Jedini izdavač koji je bio zainteresiran bila je "Ultra-Kultura" iz Jekaterinburga. Urednik je obećao Sadulajevu izdati knjigu ako napiše još nekoliko proza. To se dogodilo 2006. godine kada je izašla knjiga pod naslovom "Ja sam Čečen!" (Ja - čečenec!), koja se sastoji od pripovijesti "Jedna lasta ne čini proljeće", "Zašto ne pada nebo" (Počemu ne padaet nebo) i "Kada su se probudili tenkovi" (Kogda prosnulis' tanki) te još šest priča posvećenih ratovima u Čečeniji i po mnogo čemu zasnovanim na bigrafiji samog autora. Po izlasku te knjige kritičari su Sadulajeva proglasili književnim otkrićem godine. To je ne samo knjiga o ratu već lirski spoj egzotičnih legendi, priča i sjećanja.
Iste godine je objavio zbirku priča "Radio FUCK" u kojoj je riječ o naraštaju tridesetogodišnjaka u Sankt Peterburgu. Uslijedili su romani "Tableta" (Tabletka, 2008), koji je bio u užem izboru za nagradu "Ruski Booker" i nacionalnu nagradu te "AD" (2009) koji je u časopisu "GQ" proglašen knjigom mjeseca.
Sljedeće djelo Sadulajeva je "Mećava ili Mit o kraju svijeta" (Purga ili Mif o konce sveta, 2008), groteskna fantastična satira. Za nju je dobio nagradu "Eureka".
Knjiga "Ja sam Čečen" prevedena je na engleski i njemački jezik.
Ž. M.
Hvala na lepom prevodu...
OdgovoriIzbriši