AKSJONOV - LEGENDA RUSKE KNJIŽEVNOSTI

Vasilij Pavlovič Aksjonov (Kazan, SSSR, 1932. – Moskva, Rusija, 2009) je već svojom prvim romanom "Kolege" (Kollegi), koji je objavio 1959. godine, postao poznat u svojoj zemlji. Djelo je dramatizirano (Aksjonov je bio koautor dramatizacije) i postavljeno na scenu u kazalištu 1961. godine, a 1962. je po njemu je snimljen istoimeni film za koji je Aksjonov napisao scenarij. Već 1960. godine Aksjonov je postao profesionalni pisac.
Romanom "Kolege" Aksjonov je unio neke novine u rusku književnost. To je djelo blisko takozvanoj "prozi u trapericama", pravcu nastalom u SAD (najpoznatiji je njegov predstavnik Salinger sa znamenitim "Lovcem u žitu"), pisali su tako i neki hrvatski pisci (Majetić, Majdak, Bilopavlović...).
U romanu "Kolege" je Aksjonov unio neke biografske elemente. U njemu je riječ o tri bliske kolege sa studija medicine – Alekseju, Vladislavu i Aleksandru (i on je završio medicinski fakultet 1956. godine u Lenjingradu), koji su različitih karaktera, koje život odnosi na tri strane i pisac paralelno prati njihovu različitu sudbinu. Aleksandr na svoj zahtjev odlazi u zabačeno selo (Aksjonov je radio nekoliko godina kao liječnik i to u dalekoj Kareliji, na sjeveru SSSR) do kojeg se putuje dva dana i dvije noći od Lenjingrada. Druga dvojica postaju sudski liječnici pri Baltičkoj floti. Aleksandr naporno i požrtvovano radi dok je u druge dvojicu dani protječu monotono. Na kraju kolege posjećuju Aleksandra. On biva teško ranjen, no oni ga operiraju i spašavaju mu život.
Po romanu "Karta za zvijezde" (Zvezdnyj bilet, 1961) je 1962. godine snimljen film "Moj mlađi brat" za koji je također Aksjonov napisao scenarij.
Uslijedio je roman "Naranče iz Maroka" (Apel'siny iz Morokko, 1963) "Šteta što niste bili s nama" (Žal', čto vas ne bylo s nami, 1965) te niz priča objavljenih u zbirkama i časopisima. U časopisu "Mladost" (Junost) je prvi put Aksjonov i objavio svoja tri mladalačka romana. Njegovi mladi junaci, "zvjezdani mladići", veseli, romantični, nastojali su živjeti slobodno, govorili na svom jeziku, slengu i žargonu ulice. To su mladi buntovnici, očarani su zapadnjačkom kulturom, koji se nisu prilagodili sovjetskom društvu.
Aksjonov je emigrirao 1980. godine u SAD nakon što je zabranjen u SSSR necenzurirani almanah "Metropol" koji je Aksjonov uređivao sa svojim kolegama, značajnim piscima – Andrejom Bitovim, Viktorom Jerofejevim, Fazilom Iskanderom, Jevgenijem Popovim i Belom Ahmadulinom.
Još 1975. godine Aksjonov je napisao roman "Opekotina" (Ožog") no još ga nije bio objavio. Njega su 1977. godine posjetili predstavnici KGB koji su mu rekli da im je poznat sadržaj "Opekotine", i u slučaju objavljivanja tog djela u SSSR pisca "očekuju velike neugodnosti". Jedan pukovnik KGB je kasnije govorio da je među njima i Aksjonova bio zaključen "džentlmenski dogovor" o tome da pisac ne objavljuje svoj roman. Godine 1979. Aksjonov je napisao roman "Otok Krim" (Ostrov Krym), kojeg je cenzura također zabranila da se objavi.
U Washingtonu je Aksjonov postao predavač na sveučilištu "George Mason", da bi od 1981. godine, kao poznati pisac, predavao rusku književnost na više američkih sveučilišta, kao što je seminar "Suvremeni roman - gipkost žanra", a zatim tečaj "Dva stoljeća ruskog romana". Usporedo s tim u od 1980. do 1991. godine Aksjonov je kao novinar aktivno surađivao s Radio postajom "Sloboda". Za razliku od mnogih, nikad nije otvoreno igrao na kartu svog sukoba s vlašću, i ne trudeći se da iz toga izvuče korist.
Napisao je na engleskom roman "Yolk of the Egg" (1989), te kao što je to činio i Nabokov, preveo ga na ruski i objavio pod naslovom "Žumanjak" (Želtok jajca, 2002), da bi kasnije pisao samo na ruskom. U to vrijeme mu je sovjetsko državljanstvo bilo oduzeto. Državljanstvo mu je vraćeno 1989. kada je posjetio prvi put SSSR nakon devetogodišnje emigracije. Nakon toga je živio u Francuskoj i Rusiji.
Aksjonov je predstavnik trećega emigrantskoga vala ruskih pisaca. U emigrantskom razdoblju su mu značajni romani "Opekotina" (1980) i "Otok Krim (1981), te drama "Aristofanijana sa žabama" (Aristofaniana s ljaguškami, 1981). Svoje viđenje SAD Aksjonov je iznio u knjizi "U potrazi za tužnim babyjem" (V poiskah grustnogo bebi, 1987). Njegov povratak u domovinu obilježava objavljivanje zbirke eseja "Negativ pozitivnoga junaka" (Negativ položitel'nogo geroja, 1994) i "Moskovska saga" (Moskovskaja saga, 1997).
U kasnijim romanima do izražaja dolaze elementi fantastike, satire i parodije, kao što su "Pretovarena bačva" (Zatovarennaja bočkotara, 1968) i "Otok Krim". Ovaj potonji spada u znanstvenu fantastiku i to podžanr alternativne povijesti. U njemu je pretpostavljeno čto bi bilo kad bi preživjeli bjelogardijci otišli živjeti na Krim koji (poput Tajvana) neće biti u sastavu SSSR, koji je sovjetska alternativa i gdje dolazi do procvata.
Jedan od najvažnijih romana Aksjonova je "Opekotina" u kojem je dao sliku ruskih intelektualaca i njihova odnosa spram domovine, upotrebljavajući pritom podjednako sjećanja, fantaziju i realistične motive.
Roman "Pazi, ptičica!" (Skaži izjum, 1985) nemilosrdan je portret moskovskog intelektualnog društva potkraj vladavine Brežnjeva, dok je u "Zimskom naraštaju" (Pokolenie zimy, 1994) dao kroniku jedne obitelji intelektualaca koja je dopala šaka staljinističkom režimu u vrijeme kad je teror bio na vrhuncu.
"U potrazi za stilom" (V poiskah žanra, 1972) je roman koji je kritika okarakterizirala kao eksperimentalni. Glavni junak ovog romana, artist Pavle Durov, putuje svojim automobilom bez cilja. Na putu sreće razne žene i muškarce, odlazi s njima u mjesta gdje oni žive i saznaje za njihove sudbine. Na kraju sa skupinom artista Durov odlazi u Dolinu za kojom su stremili i tamo će vidjeti razna čudesa.
Zanimljivo je da je 1972. godine Aksjonov s dvojicom kolega napisao i pod pseudonimom objavio parodiju na špijunski roman "Gene Green - nedodirljivi"(Džin Grin - neprikasaemyj). Godine 1976. preveo je s engleskog znameniti roman "Regtime" E. L. Doktorowa.
Po njegovom trotomnom romanu"Moskovska saga" (prvi put objavljen 1992.) je 2004. snimljena dugačka televizijska serija. Radnja trilogije počinje početkom dvadesetih, a završava početkom pedesetih godina. Riječ je o borbi s trockizmom, kolektivizaciji, staljinističkim logorima, borbi protiv fašizma, poslijeratnoj represiji... U njoj Aksjonov prati sudbinu tri generacije ruskih intelektualaca.
Za roman "Volterijanci i volterijanke" (Vol'terjancy i vol'terjanki, 2004) objavljen u časopisu "Oktobar" Aksjonovu je pripala nagrada "Ruski Booker".
Godine 1997. kritiku je Aksjonov oduševio zanimljivim i slojevitim romanom "Novi slatki stil" (Novyj sladostnyj stil). U novome stoljeću najveći uspjeh postigao je romanom Moskva-kva-kva (2006). U tom romanu se prepleću dvije priče – jedna o životu obitelji Novotkanih uz ljubavni trokut i mnoštvo mladih, ljubitelja džeza i svega modernog što dolazi sa Zapada. Druga, politička, zasnovana je na sukobu SSSR i SFRJ iz 1948. godine. Tito i Staljin istovremeno kuju planove o atentatu na svog protivnika.
Posljednji mu je objavljen roman "Rijetki elementi" (Redkie zemli, 2007). Taj roman s elementima znanstvene fantastike, odnosno antiutopije, govori o naraštaju komsomolaca iz kojeg su izrasli ruski oligarsi.
U listopadu 2007. godine u čast 75-og rođendana Aksjonova je u njegovom rodnom gradu Kazanu organiziran I. Međunarodni književno-glazbeni festival "Aksjonov-fest". Na festival su došli poznati pisci i pjesnici, te i sam Aksjonov.
Kako možemo u nekoliko riječi predstaviti Aksjonova? Autor dvadesetak romana, huligan, disident, liječnik, novinar, emigrant... Stanovnik Rusije, SAD i Francuske i nosilac ordena Francuske Republike, član PEN kluba, idol pokoljenja čija je mladost stvaralački nabujala u vrijeme Hruščovljevog "otopljenja". Aksjonov je bio jedan od najcjenjenijih ruskih pisaca svog vremena. Prevođen je na mnoge jezike.
Predsjednik Rusije Dmitrij Medvedev uputio je brzojav sućut udovici i sinu velikog pisca, navodeći da je "najsjajniji predstavnik književnog naraštaja šezdesetih kao nitko drugi umio ne samo izraziti duh svog vremena, nego i filozofski osmisliti život. Njegova stremljenja k slobodi, spremnost da se časno bori za svoja uvjerenja zaslužuju osobita uvažavanja".
Ruski pisac Dmitrij Bitov smatra da je suvremena ruska književnost bez Aksjonova opustjela: "Odlikovala ga je zadivljujuća snaga i naša književnost je bez njega, sasvim izvjesno, opustjela."
Vasilij Pavlovič Aksjonov, smatran živom legendom, ostaje legenda ruske književnosti.






Bibliografija (nepotpuna) prijevoda djela Aksjonova na bosanski, hrvatski i srpski jezik:

"Kolege", roman, (preveo ?), "Prosveta", Beograd, 1967.
"Književnost i treći milenij", esej, prevela s francuskog Sada Tahmiščić, "Izraz" broj 10 - 11, Sarajevo, 2001.
"Moskva-kva-kva", roman, "Geopoetika", prevela Natalija Nenezić, Beograd, 2007.
"Moskovska saga", tilogija: "Deca zime", "Rat i tamnovanje" i "Tamnovanje", (preveo ?), Informatika, Beograd, 2008.
"Opekotina", roman u tri knjige, kasne šezdesete i rane sedamdesete, prevela Irena Lukšić, "Znanje", Zagreb, 1980.
"Osmijeh, molim!" (odlomak iz romana), prevela Irena Lukšić, "Književna smotra" br. 65-66, Zagreb, 1987.
"Pravo na otok", pripovijest, "Treći val", zbornik - književnost i život ruske dijaspore, priredila i prevela Irena Lukšić, Hrvatsko filološko društvo i "Disput", Zagreb, 2004.
"Randez-vouis", priča, u "Jednostavna istina", ruska pripovijetka XX. stoljeća; izabrala, prevela i uvodni tekst napisala s bilješkama o autorima - Irena Lukšić, RIVAL, Rijeka, 1998.
"Retki elementi", roman, prevele Mirjana Grbić i Natalija Nenezić, "Geopoetika", Beograd, 2008. "U traganju za žanrom", roman, preveo Aleksandar Badnjarević, "Bratstvo-jedinstvo", Novi Sad, 1988.
"Zvezdana vozna karta", roman, prevela Danica Jakšić, "Narodna knjiga", Beograd, 1963.; na hrvatskom: "Zvjezdana putna karta", odlomak iz romana, prevela Maja Vitrisal Mulić, "Republika" br. 8, Zagreb, 1962.