pisac/prevodilac

Jiddu KRISHNAMURTI: KREATIVNO NEZADOVOLJSTVO

2011-07-23T20:17:00.000-07:00

Jeste li ikada sjedili vrlo mirno, bez ikakvog pokreta? Pokušajte, sjednite zaista mirno, s uspravljenim leđima i zapažajte što se događa u vašem umu. Ne pokušavajte ga kontrolirati, ne recite kako bi to bilo skakanje s jedne misli na drugu, s jednog interesa na drugi, već upravo budite uvjereni kako vaš um skače. Ne činite ništa u vezi toga već promatrajte s obale rijeku kako je voda zapljuskuje. U rijeci koja teče je mnogo toga – ribe, lišće, mrtve životinje - ali to je uvijek živo, u pokretu i vaš um je takav. On je uvijek neumoran, leti s jedne stvari na drugu poput leptira.

Kada slušate neku pjesmu kako je slušate? Možete biti poput osobe koja pjeva, možete imati krasno lice, možete slijediti značenje riječi, ali, osim svega toga, kad slušate pjesmu, vi slušate tonove i tišinu između tonova, zar ne? Na isti način, pokušajte sjediti vrlo mirno bez vrpoljenja, bez kretnji vaše glave ili čak vaših prstiju na nozi, i tada slijedite vaš um. To je velika zabava. Ako to pokušavate kao zabavu, to je zabavna stvar, otkrit ćete kako se misli dovode u red bez ikakve vaše namjere da ih kontrolirate. Tu nema cenzora, nema prosuditelja, nema procjenitelja. I kad je vaš um stoga sasvim miran u sebi, spontano miran, otkrit ćete što je to biti radostan. Znate li što je radost? To je kao smijati se, uživati u nečemu ili ničemu, znati što je radost življenja, smiješak, gledati izravno u oči drugog bez ikakvog straha.

Jeste li ikada doista gledali nekog u oči? Jeste li ikad gledali u oči vašeg nastavnika, oca, visokog činovnika, pomoćnika, siromašnog coolija^¹ i vidjeli što se događa? Većina nas se boji izravno gledati u oči drugoga, a drugi ne žele da ih gledamo na taj način zato što su također uplašeni. Nitko ne želi otkrivati sebe, mi smo svi na straži, zaklonjeni iza različitih slojeva bijede, borbe, čežnje, nade, a samo je mali broj onih koji vas mogu gledati ravno u oči i smiješiti se. I vrlo je važno smiješiti se, biti sretan, zato, vidite, bez pjesme u srcu život postaje vrlo glup. Možete ići od hrama do hrama, od jednog do drugog muža ili žene, možete naći novog učitelja ili gurua. No ako u tome nema unutarnje radosti život znači vrlo malo. A otkriti tu unutarnju radost nije lako, zato su većina nas samo površno nezadovoljni.

Znate li što znači biti nezadovoljan? Vrlo je teško razumjeti nezadovoljstvo, zato što većina nas usmjeravaju nezadovoljstvo na izvjesne ciljeve i stoga ga zatomljuju. Naša je jedina briga postići za sebe siguran položaj s dobro uspostavljenim interesima i prestižem tako da nas ne uznemiruju. To se događa u kući i u školi također. Nastavnici ne žele biti uznemiravani i zato slijede utvrđenu rutinu; zato u trenutku kada ste zaista nezadovoljni i počinjete zahtijevati, pitati, postoji ograničenost na uznemiravanje. Ali to se događa samo preko stvarnog nezadovoljstva na koje ste potaknuti.

Znate li što je poticaj? Vi ste potaknuti kad potičete ili počinjete nešto bez žurbe. To ne treba biti nešto veliko ili čudesno – to će doći kasnije. Ali tu je iskra poticaja kad sadite drvo svojom voljom, kad ste spontano ljubazni, kad se smiješite čovjeku koji nosi teški teret, kad maknete kamen s ceste ili kad pogladite neku životinju pored puta. To je mali početak ogromnog poticaja koji morate imati ako znate za ovu čudesnu stvar zvanu stvaralaštvo. Stvaralaštvo ima korijene u poticaju koji se javlja samo kad ste duboko nezadovoljni.

Ne bojte se nezadovoljstva, ali dajte hranu tome sve dok iskra ne postane plamen i vi ste uvijek nezadovoljni sa svime – sa svojim poslom, sa svojom obitelji, sa svojim tradicionalnim zanimanjem za novac, položajem, moći – tako da zaista počnete misliti, otkrivati. Ali kao odrasli vi ćete otkriti kako je vrlo teško održati duh nezadovoljstva. Vi imate djecu koju treba othraniti i sve zahtjeve vašeg posla koji vas brinu; mišljenje vaših susjeda, društva prelama se na vama i uskoro počinjete gubiti gorući plamen nezadovoljstva. Kad osjećate nezadovoljstvo vi uključujete radio, idete guruu, obavljate puju^², priključujete se nekom klubu, pijete, jurite za ženama – bilo što da ugasite plamen. Ali, vidite, bez ovog plamena nezadovoljstva vi nikad nećete imati poticaj kojim započinje kreativnost. Da bi otkrili što je istina morate se protiviti uspostavljenom sustavu; ali što više novca imaju vaši roditelji, što više sigurnosti imaju vaši nastavnici u svom poslu, to manje žele da se protivite.

Kreativnost nije samo slikanje slika niti pisanje pjesama, što je dobro činiti, ali to nije od značaja samo po sebi. Ono što je važno je biti doista nezadovoljan, zato što je potpuno nezadovoljstvo početak poticaja koji postaje kreativnost koja sazrije i to je jedini način da se otkrije što je istina, što je Bog, zato što je kreativno stanje Bog.

Dakle morate imati to potpuno nezadovoljstvo – ali s radošću. Razumijete li? Morate biti potpuno nezadovoljni, ne sa žaljenjem već s radošću, s ljubavlju. Mnogi ljudi koji su nezadovoljni strašno zamaraju; oni se uvijek žale kako ovo ili ono nije u redu, ili žele biti u boljem položaju, ili žele da su drugačije okolnosti, zato što je njihovo nezadovoljstvo površno. A oni koji nisu uopće nezadovoljni su već mrtvi.

Ako se možete protiviti dok ste mladi i kad odrastete sačuvate vaše nezadovoljstvo oživljeno s vitalnošću radosti i velike naklonosti, onda će plamen nezadovoljstva imati čudesan značaj zato što će izgraditi, kreirati, unijeti nešto novo. Zato morate imati pravu vrstu obrazovanja, koje nije takvo da vas samo pripravlja da dobijete posao, ni da se uspnete na ljestve uspjeha, već obrazovanje koje će vam pomoći misliti i dati vam prostor – prostor ne u obliku veće spavaće sobe ili većeg krova, već prostor da vaš um odraste tako da nije ograničen bilo kakvom vjerom, bilo kakvim strahom.

(iz knjige „Razmislite o tome“)

Jiddu KRISHNAMURTI (1895 – 1986) bio je jedinstvena duhovna pojava, čovjek koji je putovao i predavao širom svijeta sve do svoje smrti. Njegovi govori i djela su sačuvani u više od sedamdeset knjiga.

Razmislite o tome predstavlja Krishnamurtijevu korjenitu viziju života na nov način. U središtu ove čudesne zbirke su predavanja velikog učitelja koji upotpunjuju i pojašnjavaju narav istine i onih zapreka koje nas često sprječavaju da ih vidimo. To je njegova najpopularnija knjiga u kojoj je na jednostavan način mladim ljudima prenio svoje učenje o slobodi čovjeka i njegovom pravu da sam upravlja sobom a ne da čini ono što mu drugi nameću. Sam Krishnamurti nije htio osnovati svoj duhovni pokret već je kritizirao takozvane gurue koji svojim sljedbenicima ispiru mozak. Njegova najpoznatija djela su Kraj vremena, Sloboda od poznatog, Komentar o životu, Buđenje inteligencije, Prva i zadnja sloboda, S onu stranu nasilja, Biti čovjek i druga.

Krishnamurti je utjecao na Dalaj Lamu, Gandhija, Aldousa Huxleyja, Henry Millera i druge.

Preveo s engleskog: Žarko MILENIĆ

1 indijski nadničar (prev.)

2 Sanskr. molitva, hinduistički religijski ritual (prev).

Jiddu Krishnamurti: SLOBODA I LJUBAV

2011-07-03T10:21:00.000-07:00

Možda neki od vas ne razumiju u cijelosti sve ono što sam govorio o slobodi; ali upozoravam, vrlo je važno biti otvoren novim idejama, to je nešto na što niste navikli. Dobro je vidjeti što je lijepo, ali vi morate također uočavati ružne stvari u životu, morate biti spremni na sve. Slično tome, morate biti otvoreni prema stvarima koje možda sasvim ne razumijete, jer koliko više mislite i udubljujete se u stvari koje su možda teške za vas, veća će biti vaša sposobnost da živite sadržajno.

Ne znam jesu li neki od vas zapazili, rano ujutro sunce na vodi. Kako je svjetlo čudesno nježno i kako tamna voda pleše, s jutarnjom zvijezdom iznad drveća, jedinom zvijezdom na nebu. Jeste li ikad zapazili nešto od toga? Ili ste u poslu, tako zauzeti dnevnom rutinom, da ste zaboravili ili nikad niste upoznali raskošnu ljepotu ovoga planeta – ovoga planeta na kojem svi mi moramo živjeti? Sve dok mi nazivamo sebe komunistima ili kapitalistima, hindustima ili buddhistima, muslimanima ili kršćanima, bilo da smo slijepi, hromi, dobri i sretni ovaj planet je naš. Razumijete li? Ovo je naš planet, ne nekoga drugoga, to nije samo planet bogatih, on ne pripada samo moćnim vlastodržcima, eliti ove zemlje, već je ovo naš planet, vaš i moj. Vi niste nitko i ništa, vi također živite na ovom planetu, i vi svi morate živjeti zajedno. Ovo je svijet siromašnih kao što je i bogatih, nepismenih kao i učenih, ovo je naš svijet i mislim kako je veoma važno osjećati to i voljeti ovaj planet, ne samo povremeno u mirno jutro, već sve vrijeme. Mi možemo osjetiti kako je ovo naš svijet i voljeti ga samo kada razumijemo što je sloboda.

Nema nečega takvog kao što je sloboda u današnje vrijeme, mi ne znamo što to znači. Željeli bismo biti slobodni no, ako ste zapazili, svi – nastavnici, roditelji, odvjetnici, policajci, vojnici, političari, biznismeni – čine nešto kako bi sprječavali slobodu. Biti slobodan nije samo činiti što ti se sviđa ili odbaciti izvanjske okolnosti koje vas sputavaju, već u cijelosti razumjeti problem ovisnosti. Znate li što je ovisnost? Vi ovisite od svojih roditelja, zar ne? Vi ovisite od vaših nastavnika, ovisite od kuhara, od poštara, od čovjeka koji će vam donijeti mlijeko i tako dalje. Ova vrsta ovisnosti se može lako razumjeti. Ali postoji ostale dublje vrste ovisnosti koje pojedinac mora razumjeti prije no što može biti slobodan, ovisnost o drugome za svoju sreću. Znate li što znači biti ovisan o drugome za svoju sreću? To je ne samo fizička ovisnost o drugome koja vrlo obavezuje, već unutarnja, psihološka ovisnost od koje proistječe takozvana sreća, kada vi ovisite o nekome, na taj način postajete rob. Ako ste i kao odrasli, emotivno ovisni o svojim roditeljima, ili o svojoj supruzi ili mužu, o guruu, o nekoj ideji onda je to već početak ropstva. Vi ovo ne razumijete – iako većina nas, pogotovo dok su mladi, žele biti slobodni.

Da bismo bili slobodni moramo se suprotstaviti svim unutarnjim ovisnostima, a ne možemo se suprotstaviti ako ne shvaćamo zašto smo ovisni. Sve dok shvatimo i doista odbacimo sve unutarnje ovisnosti mi nikad ne možemo biti slobodni, zato što jedino u tom shvaćanju može biti slobode. Ali sloboda je ne samo reakcija. Znate li što je reakcija? Ako ja kažem nešto što će vas uvrijediti, ako vas oslovim nekim ružnim nadimkom i vi se na mene naljutite, to je reakcija. Reakcija rađa ovisnost, a neovisnost je daljnja reakcija. Ali sloboda nije reakcija, i sve dok ne shvatimo reakciju i ne prevladamo je, mi nikad nismo slobodni.

Znate li što znači voljeti nekoga? Znate li što znači voljeti neko stablo, ili pticu, ili kućnog ljubimca, tako da brinete o njemu, hranite ga, njegujete ga, tako da vam ne daje ništa zauzvrat, tako da vam ne pruža sjenu i da ne ovisi o vama? Većina vas ne voli na takav način, mi ne znamo što to znači zato što je naša ljubav uvijek povezana s tjeskobom, ljubomorom, strahom – što utječe da smo unutar sebe ovisni o drugom, želimo biti voljeni. Mi ne samo volimo i ostavljamo, mi tražimo nešto zauzvrat i u tom traženju postajemo ovisni.

Tako sloboda i ljubav idu zajedno. Ljubav nije reakcija. Ako ja volim tebe zato što ti voliš mene, to je samo trgovina, stvar kupljena na tržnici; to nije ljubav. Ljubav nije tražiti nešto zauzvrat, nije čak ni osjećaj da vi dajete nešto – to je jedino takva ljubav koja može spoznati slobodu. Ali, znate, vi niste odgojeni za to. Vi ste obrazovani u matematici, kemiji, zemljopisu, povijesti, i tu je kraj, zato vaši roditelji samo brinu kako vam pomoći da dobijete dobar posao i da budete uspješni u životu. Ako imaju novaca poslat će vas u inozemstvo, no, kao i u ostalom dijelu svijeta, njihova sva namjera je da postanete bogati i da imate uvaženi položaj u društvu; a kako se više uspinjete to prouzrokuje više bijede za druge, zato što vas to primorava da se natječete, da budete nemilosrdni. Zato roditelji šalju svoju djecu u škole gdje postoji ambicija, natjecanje, gdje uopće nema ljubavi i to je razlog što društvo, kakvo je naše, kontinuirano propada, stalno je u sukobu; iako političari, suci, takozvana elita zemlje, govore o miru, oni ne misle na to.

No vi i ja moramo razumjeti cjelokupni problem slobode. Moramo otkriti za sebe što znači voljeti, jer ako ne volimo mi nikad ne možemo biti zamišljeni, pažljivi, nikad ne možemo biti uviđavni. Znate li što znači biti uviđavan? Kada vidite kamen na putu ugaženom mnogim bosim stopama, vi ga sklanjate ne zato što se to traži od vas, već što suosjećate za drugoga – nije važno tko je on i vi ga možda nikada nećete sresti. Posaditi drvo i njegovati ga, promatrati rijeku i uživati punoću našeg planeta, zapaziti pticu raširenih krila, vidjeti ljepotu toga leta, biti osjetljiv i otvoren prema ovom čudesnom procesu zvanom život – za sve to mora biti slobode; a da biste bili slobodni morate voljeti. Bez ljubavi nema slobode; bez ljubavi sloboda je samo ideja koja ne vrijedi ničemu. Dakle za onog tko razumije i odbacuje unutarnju ovisnost i tko prema tome zna što je ljubav, za njega može biti slobode i to su oni sami koji će stvoriti novu civilizaciju, drugačiji svijet.

Preveo s engleskog: Z. M.

2011-06-30T01:57:00.000-07:00

Jurij NEČIPORENKO

EMIGRАNT

Jedan čovjek je otišao nа duže vrijeme u inozemstvo. I to baš u Njemačku o kojoj je do tada čuo mnogo toga lošeg. I što mislite – svidjela se onа njemu, jako mu se svidjela - svom dušom ju je zavolio, i ekonomičnost njenih stanovnika i urednost svego okolo – tаko ju je jako zavolio, tаko mu je prirasla za srce, oči i dušu - uopće, zaljubio se u nju. I čаk je ženu Njemicu tаmo nаšao sebi, čuvara ognjištа…
Njeno ognjište je bila kuća čudesa, katnica, ostаla joj poslije mužа, uredna i lijepa. Tаkve se kuću nikad nagledati - samo pogledate kаko je uredno opeka uz opeku složena, kаko je staza posutа pijeskom, kаkve su unutra sobe - svijetle, prostrane! U tаkvoj kući se hoće živjeti, disati cijelog života, do posljednjeg dahа…

Uopće, zavolio je taj čovjek sve zajedno - kuću, Njemicu, komad zemlje, vrt, а zajedno s njima i zemlju Njemačku - Westfаliju, Sileziju, Sаksoniju ili kakva je već onа tаmo - s velikom Reinom, s Gаrcem, s Alpama - uopće, sa svim vječno čudesnim – učinilo mu se što je tu njegova domovinа, nаšao je on zemlju, nа kraju, svoju koju je od djetinjstvа do svojih četrdesetih godina tražio, sanjao, volio - i plаkаo od nemogućnosti da je nаđe.

A sad je vidio gradove i sela, kuće i voćnjake u najgore vrijeme za njih - kada su oni bili porušeni, izgаženi - i ljudi bili izmučeni, iscrpljeni, plašljivi, nepovjerljivi i opаsni. Vidio ih je odmah poslije rata, dugog, mnogoljetnog, istrošene ljudske duše.

Usprkos svemu tomu zaljubio se kаo mladić, zaljubio se kao vojnik, obični redov, zaljubio se u pobijeđenu Njemаčku, prostranu, pobijeđenu zemlju, u ženu jednostavnu, njemačku, i u njenu kuću, koja po ničemu uopće nije bila osobita, tаkva kuća kаo i druge kuće okolo.

Naviknuo on k njoj ići krišom, naravno, da ga ne bi vidjeli drugovi komаndiri, vodnici i stаrješine, poručnici i satnici, bojnici i pukovnici. Da mu ne bi poremetili sreću. Dolazio je redov sovjetske vojske u kuću k njemačkoj pobijeđenoj ženi, i voljela ga je ona i plаkаlа, i nije ga htjelа pustiti od sebe. Nužan je bio ženi muškаrac, kući - domaćin, zemlji - rаdnik. Izgubila je tа zemlja njemačkog mužа, njemačkog vojnikа - i vikаlа, plаkаlа, činilo se, sva onа tada nijemim suzаma. Redovi urednih kuća gotovo da su jaukali bez domaćina, bez vojnika, koje su otrgli od svoje zemlje - i poslаli da osvaja tuđu. A umjesto dаrova iz te, tuđe, zemlje došli su odatle tuđi vojnici, nа njoj rođeni - а njemački vojnici u nju legli. Tako je proizašlo: vratio se u kuću drugi vojnik - stаo postаvljati prozore, poprаvljati izvаljena vrata — tаko kаo da je on tu sve godine živio i živio.

No nedugo je trajala sreća kuće i žene njemačke - možda mjesec, možda tri - kаd je došla naredba – spremite se, Sovjeti, kući, vraćаjte se onamo kаmo su prije otišli njemački vojnici. A gdje je moja kuća - upitao se čovjek od četrdeset godina. I odgovorio sebi - ovdje. I ostаo.
Postrojili vojnike u jedinici i vide - nema jednog. Prazno mjesto. Kаko to? Zašto? I raportira vodnik poručniku, poručnik satniku, satnik bojniku – da je nestao jedan vojnik. A kаko može nestаti vojnik? Vojnik je ili ubijen, ili je dezerter. Ne može nestati. Nije ubijen - znаči da je dezerter. I uze komаndir jedinice аutomаt, svoju trofejnu "emku"[1], vozača - ide u tu kuću koju je vojnik zavolio. Zato što je ljubav, ako je i kriješ, svejedno ljudima vidljivа - zаmijetili ljudi da je naučio vojnik nestajati noću - slijedili ga, saznаli-dojavili komаndiru jedinice koja je to kuća i kаkvu njemačku Fräulein je zavolio vojnik.

Ide bojnik tamo svojim automobilom da bi provjerio je li to istina da je tаko jako zavolio vojnik iz njemu povjerene jedinice njemačku zemlju, ženu i kuću. Ide s аutomаtom — zato što ljubav bivа mnogo jaka, i bez oružja je ne možeš prekrаtiti, ne rаzoriti. Ide sаm, bez čuvara, zato što je on samouvjeren bojnik - mnogo je bilo u njegovom životu priča, kada je on ne ljubav, tuđi život prekrаtio аutomаtom. Hrаbri bojnik, а s njim vozač, čovjek od četrdeset godina, okreće volan - navikao izvršavati naređenja, voziti nа rizična djelа svoga bojnikа. Dа to je zadatak - otrgnuti muškarca od žene. Takva stvar - fuj. Već je kraj rata, no bivа i toga. Idu dvа zgodna muškarca u kuću, odvesti vojnikа.

Idu-dolaze. A kako ta Njemica? Mužа joj prvo odveli. Nа kraju joj se sreća nasmiješila. No ne zаdugo. Došli komаndiri s аutomаtima. U kuću ušli. Počeli pretres. Nа tavanu ga nema. Nа katu - nema. U prizemlju - nema. Pod krevetima - nema. U vrtu - nema. U šupi - nema. Ženа stoji - nepokretna.
Bojnik je rаzočаrаn, nezadovoljan. Bijesan. Zar su pogriješili, nije kod te žene nestao vojnik, nije k njoj išao, nije se s njom ljubio, nije te prozore ostaklio, vrata postаvio? Nisu li pogriješili — nije to ta kuća, vojnik je otišao neuhvaćen, suh iz vode - sve izigrao?
- Gdje je podrum?
Ne razumije. Njemicа. Fräulein[2]. Plavokosa šuti. Evo vrata, evo otvora na podu. U podrumu je prazno. Bačva. Mаdrаc. U bačvi nije. Ići? Zar ići? Taknuli mаdrаc bajunetom. Mаdrаc se trgnuo, oživio. Rаsporili ga - unutra se pokаzаo, zаšiven u perje redov koji je volio tu kuću i taj krevet i mаdrаc je, vjerojatno, volio, znаte li kаkvi su njemački mаdrаci: ogromni, pernati, sjajno urađeni - ne kao što su nаši vojnički od vаte i kržljavi. U perju — pljuje i kiše, stoji pred bojnikom dezerter sovjetske vojske, koji se polakomio nа topli život s dobrom ženom u dobroj kući... Bojnik k njemu čаk nije ni prišao – naredio mu cijevi аutomаtа.
- Idi!

Sjeli su u automobil. S prozora susjedi gledaju, vojnici se nа ulici okupili: predstаva — uhvatili dezertirа u perju. Neotrešen, nije se očistio – prilijepilo se njemačko perje od utovljenih njemаčkih kokoši, zа pаzuh, zа ovratnik.

Pokunjeno sjedi nа zаdnjem sjedištu nesretni dezerter. Komаndir je sjeo naprijed - da ga ne dodirne, da ne bi perje preletjelo nа bojnikov šinjel. Automаt je stavio nа koljena.
Idu. Vode vrtno strašilo. Pozorno vode dezerterа. Bio je redov, а kаko je zavolio Njemаčku - ženu i kuću - postаo je dezerter. Izgubio je lice sovjetskog vojnikа. Tаko i idu - naprijed pobjednici — pozаdi pobijeđeni. Dvaput pobijeđen - i kаo vojnik, i kаo muškаrac voljene Fräulein — ravno pred njom, u njenim očimа...

Vadi poniženi "pаrаbelum" iz sare čizme - i puca u zаtiljak komаndira-pobjednika.
Vozač pušta volan i hvаtа dvjema rukаma zа cijev, zа članke vojnikа. Automobil svom brzinom sleti u jarak i prevrne se.
Obojicа su krvavi, izađu iz njega vojnik i vozač i stanu se tući.

"Pаrаbelum" je izgubljen. Tuku se rukаma. U automobilu su kаnistri. Tuku se kаnistrima. Ustаju, pаdаju, vаljaju se po zemlji. Zgrabe sve što im dopadne u ruke - tucanik, kаmenje s ceste. Bacaju jedan drugom u oči, u čelo, u nos, nastoje rаzbiti jedan drugom glave - no nedostaje im više snage.
Grebu se i grizu. Grizu jedan drugog, uhvаtivši se zа kosu, zа grlo. Njih su vidjeli, bojali se prići - nazvali u jedinicu. Kada su došli vojnici, obа muškarca od četrdeset godina skoro da nisu disali. Nisu se mogli razlikovati — obojicа u krvi, u perju, u prašini, u prljavštini... Umalo nisu izgrizli jedan drugog. Rаzdvojili su ih, uvidjeli tko je tko - jednom od njih sudili su vrlo brzo, iste večeri su ga strijeljali. Zаto što je tаko jako volio Njemačku.
A k bojniku, komаndiru jedinice sljedećeg dana došlа ženа. U goste. Uspjelа je doći nа sahranu.
Eto takav se čudan događaj dogodio odmah poslije rata. I sve zаto što je jedan čovjek mnogo volio Njemačku - i kuću, i zemlju, i ženu - tаko jako da je htio ostati. Sad s tim, hvаla bogu, više nema problema.
Voliš li — živiš.

Preveo s ruskog: Žarko MILENIĆ

[1] Sovjetski automobil GAZ-M1 (prev).
[2] Njem. gospođica (prev).

БОЛЬШОЕ ЗНАЧЕНИЕ ФОНДА ФИНАНСИРОВАНИЯ ПЕРЕВОДНОЙ ЛИТЕРАТУРЫ В МАЛЫХ СТРАНАХ

2011-01-26T19:05:00.000-08:00

Трудно быть писателем в маленькой стране. Ощутили это многие писатели, которые писали в малой стране на малом языке. Многие из них только после смерти были объявлены великими. Одним из таких является великий хорватский писатель Янко Полич Камов. В течение многих лет предполагалось, что в Хорватии будет создан фонд имени Камова для оказания помощи в переводе произведений хорватских авторов на другие языки. К сожалению, этого не произошло.
Однако при Министерстве культуры Республики Хорватии работает издательский отдел, в котором сформирована комиссия, которая рассматривает запросы и принимает решения о поддержке и приобретении книг хорватских издателей, а также иностранных издателей, которые хотели бы опубликовать переводы книг хорватских писателей. Первоначально комиссия одобряла каждый такой запрос,так как не много их поступило в течение года, всего двадцать. Но пришел кризис (кризис в Хорватии и в большинстве стран бывшей Югославии особенно ощутим в культуре), средства для публикации, в целом, ограничены и начался строгий отбор.
Как писатель и переводчик, я лично предпочитаю, чтобы был создан отдельный фонд, в котором компетентные люди оценивали бы входящие запросы. Как это создано в Словении, где основан фонд "Примож Трубар" (не при Министерстве культуры Словении, а при Союзе словенских писателей, что мне кажется логичным). Единственный во всех странах бывшей Югославии. Благодаря фонду
со словенского языка за первые десять лет переведено больше книг словенских писателей, чем за предыдущие пятьдесят! В скором времени едва ли останется значимый словенский писатель у которого нет перевода по крайней мере одной книги.
Такой фонд должен иметь наибольшую поддержку от своей страны и особенно от Министерства культуры и его отдельных Департаментов во всех областях и городах. Членами комиссии должны быть видные работники культуры, которым следует быть объективными в своих решениях.

В Сербии и Македонии также существуют гранты на переводы писателей из этих стран и они могут быть получены от соответствующих отделов Министерств культуры. В настоящее время одним из наиболее переводимых сербских писателей является - Зоран Живкович, он никогда не получал поддержку для перевода своих романов от Министерства культуры Сербии. Первоначально, он сам финансировал перевод своих книг на английский язык, и это было правильным решением, потому что о нем узнали в других странах, где не говорят на английском и там сами стали финансировать переводы его книг. К сожалению, большинство писателей не имеет возможности платить за переводы своих книг, как это вначале сделал Живкович. Это должно быть делом фонда финансирования переводной литературы.

В одной сербской газете Живкович писал о своем случае и
случае с другими известными сербскими писателями. Отметил
также, что если сербское Министерство культуры выделит лишь
меньшую часть тех денег, которое оно выделяет для сербского кинематографа,то проблема перевода сербских писателей на другие языки будет решена.
К сожалению, в Боснии и Герцеговине, стране, где я живу,
невозможно получить поддержку для перевода боснийских писателей. Там существует издательский фонд, но он не обеспечивает поддержку иностранным издателям для перевода боснийских писателей. Поэтому Босния и Герцеговина, если не единственная, то одна из очень немногих европейских стран, которая ничего не делает в этом направлении. Не удивительно, что совсем недавно, президент Союза писателей Боснии и Герцеговины Градимир Гойер огласил позорный факт, что ни в одном из боснийских посольств в целом мире не работает боснийский писатель!
Ни в одной стране бывшей Югославии, нет писателя, который зарабатывает на жизнь лишь своим творчеством. Писатели похожи на инвалидов в сфере коммуникации, в отличии от художников или музыкантов, которым переводчики не требуется. Ещё более ограничены возможности у писателей из малых стран и малых языков, которые не живут в больших странах, не пишут на больших языках, на которых говорят многие и с которых многие переводят. Писатели из стран бывшей Югославии, за исключением Словении, являются "инвалидами", потому что их страны недостаточно или ничего не делают, чтобы о них узнали в больших странах и переводили на другие языки. Писатели надеются, что будет создан фонд, который поможет перевести их творчество на другие языки. Они подчеркивают важность таких фондов. К сожалению, факт остается фактом, ответственным учреждениям в перечисленных выше странах нет дела до подобных фондов, как и нет дела до своих писателей.

Жарко Миленич, Босния и Герцеговина

E. R. Burroughs

2011-01-22T20:46:00.000-08:00

Edgar Rice Burroughs (1.9. 1875 – 19.3. 1950) bio je američki pisac, najpoznatiji po seriji pustolovnih romana o kralju džungle Tarzanu, iako je napisao cijeli niz knjiga iz drugih žanrova.

Ciklus romana o Barsoomu odnosno Marsu, s Johnom Carterom kao glavnim junakom čine romani:

A Princess of Mars (1912) (Project Gutenberg Entry: [1]) (LibriVox MP3 recording [2])
The Gods of Mars (1914) (Project Gutenberg Entry:[3]) (LibriVox MP3 recording [4])
The Warlord of Mars (1918) (Project Gutenberg Entry:[5]) (LibriVox MP3 recording in progress)
Thuvia, Maid of Mars (1920) (Project Gutenberg Entry:[6])
The Chessmen of Mars (1922) (Project Gutenberg Entry:[7])
The Master Mind of Mars (1928) (Project Gutenberg Entry:[8])
A Fighting Man of Mars (1931) (Project Gutenberg Entry:[9])
Swords of Mars (1936) (Project Gutenberg Entry:[10])
Synthetic Men of Mars (1940) (Project Gutenberg Entry:[11])
Llana of Gathol (1948) (Project Gutenberg Entry:[12])
John Carter of Mars (1964)
- "John Carter and the Giant of Mars" (1940) (Project Gutenberg Entry:[13])
- "Skeleton Men of Jupiter" (1942 (Project Gutenberg Entry:[14])

Na srpski jezik je preveden samo roman "John Carter s Marsa" koji sam počeo čitati i odustao jer mi je bilo predjetinjasto. Izvan svake pameti je što su prvo odlučili prevesti zadnji roman u ciklusu (vjerojatno najgori), a ne prvi - "Marsovsku princezu" da bi kasnije nastavili drugi jer ciklus teče kronološki! Čitao sam u enciklopedijama i internetu. Kritičari smatraju u ciklusu kao najbolje "Šahisti Marsa" i "Sintetički čovjek s Marsa".

Ja sam kao mlad pročitao 3-4 romana o Tarzanu koje su prevedene a napisano ih je 24 u ciklusu. To je za sve uzraste, a ne samo za djecu. Opet me čudi zašto nisu prevodili i druge nego je tih pet, prevedenih na hrvatski, preštampavano više puta. Ja sam kao dječak čitao stripove po Tarzanu od kojih su neki bili jako dobri i, čini mi se, držali se originala i u njima je bilo SF elemenata gdje Tarzan sreće pripadnike čudnih naroda, među njima i jedne s repovima i tu su dosta preuzeli od Burroghsa u filmu "Avatar". On je utjecao na mnoge pisce koji su poslije njega pisali o Marsu, a od njih je daleko najbolji genijalni Ray Bradbury koji je pjesnik i ima dosta maestralnih priča o Marsu, a posebno u zbirci "Marsovske kronike". Bradbury je najpoznatiji po romanu "Fahrenheit 451" mada je najbolji u pričama.

DO PLAGIJATA I DALJE

2011-01-08T23:26:00.001-08:00

Colleen McCullough je rođena u Welingtonu, država New South Wales u AustralijI. Odrasla je u Sidneyju. Bavila se novinarstvom, radila je u knjižnici i kao učiteljica. Nakon studija medicine radila kao neurofiziolog u Prince Alfred Hospital u Camperdawnu i drugim mjestima Australije te u Londonu i Birminghamu. Radila i kao istraživač u Odjelu za Neurologiju u Yale University’s School of Internal Medicine u New Heavenu. Zanima je povijest (drži predavanja o povijesti Rima), fotografija, glazba, šah, vez, slikanje, kuhanje i putovanja.
U literaturi se McCullouhova prvo okušala u kratkim pričama. Već prvim romanom “Tim”(1974) postigla je veliki uspjeh. Podnaslov ovog romana je “Neobična nova romansa” i riječ je o ljubavi između prelijepog, ali duševno ponešto zaostalog mladića i mnogo starije usidjelice. Slika jedne također neobične ljubavi (između katoličkog svećenika i udane žene) dana je i drugom romanu McCulloghove pod na nazivom “The Thorn Birds” (Ptice umiru pjevajući), objavljenom 1977. godine. Ova obiteljska saga (neki je uspoređuju s romanom “Zameo ih vjetar” Margaret Mitchel) je postigla svjetski uspjeh, zasigurno neponovljiv u opusu ove spisateljice. Istoimena australijska televizijska serija (radnja romana se odigrava u Australiji i na Novom Zelandu) još je doprinijela da ova knjiga postane bestseller i u nas.
Uslijedio je roman “An Indecent obsesion” (Nedolična opsesija, u nas preveden kao “Drugo ime za ljubav”), objavljen 1981. Ovom ambiciozno napisanom knjigom McCulloughova nije postigla veći uspjeh kao ni film snimljen po tom romanu. Opet je riječ o neobičnoj ljubavi između vojne medicinske sestre i njenog pacijenta odjela za duševne bolesnike na jednom zabačenom otoku u Tihom oceanu pri kraju drugog svjetskog rata.
Romanom “A Creed for the Third Millenium” (Vjera za treći milenij) iz 1985. McCulloughova je iznenadila svoje čitatelje smjestivši radnju u budućnost. Ali s druge strane pisanje ovakvog romana ne bi trebalo čuditi. McCulloughova nakon “Ptica” i “Opsesije” ponovo razmatra problem vjere.
Peti i najkraći roman Mc Culloughove pod nazivom “Ladies from Missalonghi” (Dame iz Missalonghija)(1987) govori o neobičnoj ljubavi mlađahne usidjelice prema nepoznatom došljaku u jednom australskom gradiću.
Potom je uslijedio književni skandal. McCulloughova je optužena za plagijat romana “The Blue Castle” (Plavi dvorac) kanadske spisateljice Lusy Maud Montgomery (1974 – 1942). Taj je roman objavljen 1926. godine i McCulloughova je priznala da ga je pročitala.
Tek tada dolazi do preokreta u stvaralaštvu McCulloughove. Je li ovaj skandal tome doprinio ili je slavna književnica još prije imala namjeru pisati povijesne romane može se samo nagađati. Tek stala je objavljivati romane za koje joj nitko neće moći prigovoriti da su plagijati. Ono o čemu McCullugohova sada piše dogodilo se i te povijesne priče su vrlo dobro poznate. Ona im je samo dala svoj osobeni pečat. Riječ je o ciklusu od pet romana pod zajedničkim naslovom “Masters of Rome” (Gospodari Rima). Čine ga romani “First Man in Rome” (Prvi čovjek u Rimu), “The Grass Crown” (Kruna od trave), “Fortune’s Favorities” (Miljenici sudbine), “Caesar’s women” (Cezarova žena) i “Caesar”. McCulloughova je ovom serijom požnjela uspjeh mada se on, dakako, ne može mjeriti s uspjehom “Ptica”. Spomenute romane nisam čitao ali, poznajući mogućnosti, McCulloughove uspoređivati njene s, primjerice, povijesnim romanima Roberta Gravesa nikako ne može ići u njenu korist.
Roman Colleen McCullough “The Song of Troy” (Pjesma Troje) također je povijesni mada bi mu bolje pristajala oznaka “povijesno-mitološki”. Znamo da se trojanski rat zbilja dogodio, da je Schliemann iskopao grad Troju, ali o samom ratu je iz povijesnih izvora vrlo malo znamo. Autorica napominje kako se za pisanje svoga romana koristila (oskudnim) povijesnim izvorima iz pera Hesioda, Herodota Apolodora iz Atene i drugih, ali glavni izvori su joj dobro nam znana književna djela objavljena na grčkom i to prije svih Homerova “Ilijada”.
Borges, autor priče “Piere Menard, pisac Don Quijotea” je izjavio kako je nešto i samo prepisano već originalno djelo. Današnji “prepisivač” Homerove “Ilijade” bi je vjerojatno “prepisao” u proznom obliku i samim tim to više ne bi bilo Homerovo djelo. Da je samo to McCulloughova uradila nitko je ne bi mogao optužiti za plagijat kao što nitko nije optužio ni Gustawa Schwaba za njegove “Priče iz klasične starine” niti Charlesa i Mary Lamb za njihove “Priče iz Shakespearea”. Spomenuta djela su, kao i ona koja su im bila povod za pisanje, postigla svjetski uspjeh. U jednom intervjuu Ivo Štivičić je izjavio kako je Janko Matko u odnosu na Colleen McCullough “šekspirski pisac”. Nezahvalno je uspoređivati dvoje bilo kojih pisaca, čak i kad među njima ima velike sličnosti. I Matko i McCulloughova pisali su romane koji se mogu nazvati ljubavni (kao u “Pticama” u posthumno objavljenom Matkovom romanu “Kardinalova ljubav” opisana je ljubav prema ženi jednog, doduše u to vrijeme, budućeg svećenika) oboje su prigrlili čitatelji, australijsku spisateljicu (jer piše na engleskom jeziku) daleko više. Ipak se ne bih složio s ovom Štivičićevom tvrdnjom. O bilo kom Matkovom romanu ne može se napisati prikaz koji bi bio ozbiljniji od prikaza bilo kojeg romana McCulloughove ma koliko se kritičar pomučio. A kad smo već kod Shakespearea, poznato je kako je i on teme za svoje drame preuzimao iz povijesti i mitologije. O trojanskom ratu je (dakako djelomično) riječ u tragediji “Troilus and Cressida”.
Colleen McCullough počinje ab ovo – od legendarne gradnje Troje. Svako poglavlje ovog romana priča drugi pripovjedač (nekoliko glavnih likova, dakako, priča više puta), a prvi je Prijam, kralj Troje otac oko pedesetero djece koje je dobio s više žena. Ova forma nam je poznata, primjerice, iz romana “Dok ležah na samrti” Williama Falknera i “Lišće na vjetru” Garcije Marqueza.
Autorica je napisala roman iz kojeg će nam biti jasna slika rata stečena iz povijesnih i mitoloških izvora. Interesantno bi bilo usporediti “The Song of Troy” s romanom “Kasandra” njemačke spisateljice Christe Wolf. “Kasandra” je postigla zapaženi uspjeh u Njemačkoj, Francuskoj, bivšoj Jugoslaviji… Ne znam je li roman Wolfove izašao u SAD, ako i jeste vjerojatno nije postigao ni blizu uspjeh kao roman McCulloughove. Susan Sontag je izjavila povodom romana Marguerite Diras (stilom bliskih Wolfovoj) kako oni ne mogu postići uspjeh u SAD. “Amerikanci vole debele knjige”, tvrdi Sontagova. “The Song of Troy” nije američki već australijski proizvod, ali posjeduje atribute američkog bestsellera. U njemu je čitatelju mnogo toga servirano i ne mora mnogo razmišljati. Roman pak Christove nije pisan pristupačnim već poetskim stilom i to vrlo bogatog rječnika. Riječ je, za razliku od romana McCulloughove, kratkom romanu (Amerikanci ga ne bi nazvali romanom jer po njihovim standardima nema dovoljan broj riječi da bi to bio) koji također govori o trojanskom ratu, ali, za razliku od McCulloughove, fragmentarno. Pripovjedač je znamenita proročica Kasandra koja se javlja, dakako, i romanu McCulloughove. Poetski su pisani i u europskoj tradiciji i povjesni romani Marguerite Yourcenar. Roman McCulluughove može s užitkom pročitati i prosječan čitatelj mada će ga bolje razumjeti oni koji poznaju starogrčke mitove (primjerice onaj o Orfeju) kako bi shvatili pojedine aluzije.
Ali neki će događaji u ovom romanu čitatelja koji poznaje starogrčku litareturu iznenaditi. Na kraju knjige McCulloughova napominje da se u pisnju služila i Sofoklovim djelom. Nema sumnje da je pročitala i tragediju “Filoktet”. Ipak u njenom romanu Neoptolem (Ahilejev sin) neće otići na otok Lemnos s lukavim Odisejom kako bi od njega izmamili Heraklov luk i otrovne strijele bez kojih (prema proročanstvu) neće Grci moći osvojiti Troju.
Na kraju romana i McCouloghove i Wolfove nalazi se popis značajnijih likova. Iza pojedinog imena najprije je navedena njegova vrlo sažeta karakteristika. I ove karakteristike su u Wolfove poetične za razliku od McCouloghovih. Tako McCouloghova za Odysseusa (nije se opredjelila za rimsku varijantu grčkih imena; u ovom slučaju ona Odiseja ne zove Ulysses, odnosno Uliks) napominje da je “subtle (suptilan, ali i lukav, odnosno vješt) and brilliant”. Unutar romana McCulloghova zgodno kaže za Helenu (njena slika se nalazi na naslovnoj stranici ove knjige) da je “najveće umjetničko djelo koje su bogovi načinili na Majci Zemlji”. Podsjetimo se da je Helenin otac Zeus, a majka Leda koju je prvi od grčkih bogova obljubio u tijelu labuda.
“The Song of Troy” je ozbiljan roman. Ima u njemu humora ali vrlo malo. Autorica ne poseže za parodijom kojoj su skloni suvremeni pisci kad se dohvate vrlo dobro poznatih tema kakav je trojanski rat. Tako ona karakterizira slavnog grčkog junaka i poluboga Ahileja kao “ratnički princ koji je patio”, mada bi bila modernija i realnija Borgesova ocjena da je “budala”. U romanu McCulloughove ipak ima realnih ocjena pojedinih likova. Tako dolaskom u Troju Helena će se brzo pokajati i razočarati u Parisa uvidjevši da je “slabić i kukavica”. No, Paris se ipak ne doimlje u romanu komičnim.
Ali modernog pristupa i u stilu McCulloughove ima. Tako ćemo iz ovog romana saznati kako pravi razlog trojanskog rata nije bilo vraćanje Helene njenom mužu Menelaju već težnja za “proširinjem tržišta lima i bakra, slobodnim prolazom kroz Helespont i Grčke kolonije pored egejskih obala Male Azije”.
“The Song of Troy” proslavljene australijske spisateljice Colleen McCullough nije veliko ali je značajno djelo, iznad prosjeka američkih bestselleara čije čitanje ipak neće biti izgubljeno vrijeme.

Žarko MIlenić
(1998)

Mario VARGAS LLOSA (1936), dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 2010.

2010-10-07T08:41:00.000-07:00

Obožavatelj > Gabriela Garcíje Márqueza, Varga Llosa koristi magični realizam dodavši mu još gorči pogled na južnoamerički život i politiku. Njegov prvi roman Grad i psi (La ciudad y los perros, 1962) je satira na fašizam čija je radnja smještena u surovu kadetsku školu. U romanu Rat na kraju svijeta (La guerra del fin del mundo, 1981) riječ je o ugnjetavanju, od strane vlasti iz XIX. st., utopijske zajednice za beskućnike i otpadnike, duboko u čarobnoj divljini Brazila. Radnja romana Pripovjedač (El hablador, 1991) je smještena među propadajuće pleme Amazonskih Indijanaca, čije priče su njihova povijest a, kako priča ide dalje, njihova jedina realnost. Don Rigobertove bilježnice (Los Cuadermos de Don Rigoberto,1998) su erotska fantazija u kojem protagonist, koji bilježi svoja seksualne želje i sjećanja, vuče sebe i čitatelja u svijet neizvjesnosti i prekršaja. Jarčevo slavlje (La fiesta del chivo, 2002) je izvanredna i nepokolebljiva analiza tiranije u grotesknom obliku Rafaela Trujilla, dugogodišnjeg diktatora Dominikanske Republike. Malo pisaca se mogu mjeriti s Varga Llosom u opisima korupcije.

TETA JULIA I PISKARALO (LA TÍA JULIA Y EL ESCRIBIDO, 1977)

Mario, student, radi honorarno za onemoćalu radio postaju, i obožava kao idola neobičnog čovjeka koji svaki dan piše scenarije za radio sapunice u nastavcima. Mario je u kompliciranoj ljubavnoj vezi sa starijom ženom koju zove Teta Julia. U romanu se prepleću epizode iz radio sapunica, čudne kao snovi, i Mariova farsična priča, romantična i pretjerana kao bilo koja sapunica.

Vargas Llosini drugi romani su Zelena kuća (La casa verde), Tko je ubio Palomina Molera (Quién mató a Palomino Molero), Smrt u Andima (Lituma en los Andes). Vječna orgija (La orgía perpetua) je studija o > Flaubertovoj Madame Bovary.

PROČITATI

● Pohvala maćehe (Elogio de la madrestra).

(Iz knjige Bloomsvery vodič za dobre čitaoce)

Preveo s engleskog Žarko Milenić

Gdje je bijeli čovjek pogriješio?

2010-10-05T09:07:00.000-07:00

Službenik US vlade je pitao indijanskog poglavicu "Dva Orla":

"Vi ste bili svjedok ponašanja bijelog čovjeka 90 godina. Vidjeli ste ratove i njegov tehnološki napredak. Vidjeli ste njegov progres i štetu koju je nanio."

Poglavica je klimnuo glavom suglasan s tim.

Službenik je nastavio:

"Uzimajući sve to u obzir, po vašem mišljenju, u čemu je bijeli čovjek pogriješio?"

Poglavica je pogledao službenika i onda mu odgovorio:

"Kada je bijeli čovjek došao na ovu zemlju, Indijanci su upravljali njom, nije bilo poreza, nije bilo dugova, bilo je bizona u izobilju, bilo je dabrova u izobilju, voda je bila čista. Žene su radile sav posao, vračevi su lječili besplatno. Indijanci su čitav dan provodili u lovu i ribolovu, a čitave noći su vodili ljubav."

Nakon toga se poglavica naslonio i osmjehnuo:

"Samo je bijeli čovjek bio toliko glup da pomisli kako može unaprijediti takav sistem!!!"

German Sadulajev: PREDSJEDNIK PIONIRSKE ZAJEDNICE

2010-08-10T21:00:00.000-07:00

Ostala mi je njena fotografija. Gotovo slučajno naišao sam na nju u hrpi starog papira u stanu moga oca. Stara fotografija u smeđim tonovima. Ona stoji u školskoj bluzi, s idiotskim zelenim jelama u pozadini, drži ruke na leđima i gleda. Hrabro, kao što je znala gledati. Jednostavan potpis na poleđini: "Sjeti me se. Ajnet.” Sjetio sam se svega...
U razredu je Ajnet bila neformalni vođa, i nastavnica Marija je morala računati na nju. Tog dana je došla do nastavnice s cijelim izaslanstvom djevojaka.
- Drugarice nastavnice!
- Da, Ajnet?
- Uspjeh u našem razredu je loš...
- ...?
- S nastave često bježimo.
- ... ...?
- Disciplina je općenito, nikakva!
- ... ... ...?
- A zašto?
- Zašto, Ajnet?
Nastavnica Marija je već osjetila psinu...
- Zbog toga što smo još uvijek nemamo predsjednika pionirske zajednice! I nemamo se s kime ravnati, ni tko će nam biti za primjer!
- Pa, dobro, djevojke. Reći ću pedagogu. Naći će vam dobrog predsjednika. Drago mi je da želite poboljšati disciplinu u razredu.
- Drugarice nastavnice, ne treba nikoga tražiti.
- ???
- Mi smo već našli.
Naravno, bio sam iznenađen kada je pedagoginja mene zamolila da preuzmem vodstvo nad 7b razredom. Bio je tada kraj osamdesetih. Pionirska organizacija je oslabila. Kriza sustava se osjećala u svakoj njegovoj karici. Osim toga nije mi bio jasan dvosmislen osmijeh koji je išao uz tu zamolbu.
Prije kraja moje zadnje školske godine bilo je ostalo nekoliko mjeseci. Ponašao sam se kao demobilizirani vojnik tjedan dana prije vojnog poziva. Čak sam i na satove rijetko išao, a sad – predsjednik pionirske zajednice! No, na sastanak sa 7b sam otišao. Zanimalo me, valjda.
Kad sam vidio njene smeđe oči, koje su hrabro gledale u moje, sve mi je postalo jasno.
Tako sam postao predsjednik pinirske zajednice. Vodstvo se pokazalo lakim i ugodnim bremenom. Iz cijele zajednice sam rukovodio samo skupinom od šest djevojaka, na čelu s Ajnet. To je bila elita razreda – lijepe i odlične. Dogodilo se da ostali iz pionirske zajednice nisu sudjelovali u općim aktivnostima zajednice. Odmah poslije škole oni su jurili kući da bi pomagali oko kuće, oko stoke, da bi se bavili seoskim poslovima, na što su bili priučeni od djetinjstva.
Ajnet sa svojim drugaricama nije imala želju saopćiti drugovima iz razreda da pristupe našoj zajednici. Sjećam se da je u njihovim glavama sazrela ideja da se u nedjelju pođe na izlet u pusta šumovita brda u blizini bistre planinske rječice. Predložio sam da pozovemo njihove drugove. Njima će vjerojatno biti zanimljivo.
Djevojke su šutjele. Tada je neka od njih rekla da ne bi trebalo jer su glupi i dosadni.
I pošli smo na izlet, nas sedmoro. Dovezli smo se redovnim autobusom. Načinili smo piknik na livadi, zapalili vatru. Kroz prozor smo se popeli u drvenu kuću i ostali sve do večeri. Razgovarali smo o svemu.
Kada se smračilo, prostrli smo na travu deku koju smo donijeli sa sobom i legli na nju svi zajedno, licem prema gore da bismo gledali u nebo. Svaka od djevojaka je željela biti blizu mene, ali najbolje mjesto, uz moje lijevo rame, dobila je, naravno, Ajnet. Pokazivali smo jedni drugima zvijezde, pokazujući prstima u nebo, sporeći se oko toga tko je koju vidio prvi, a onda odjednom ušutjeli očarani ljepotom noći. Glasali su se cvrčci i šumila rijeka na bijelom kamenju. Od mirisa, uz mene pripijenih, tijela djevojaka, lagano mi se vrtoglavilo.
Taj trenutak vječnosti više puta će sanjati neobrijani čovjek, koji mjesecima neće raspremati putnu torbu, koji živi u vlakovima i avionima, mamuran od svakodnevnog ispijanja jeftinog vina i koji je spavao s hotelskim prostitutkama, iako mi je teško razumjeti zašto se sjeća, zašto sanja ono što mu se nikada nije moglo dogoditi.
Još smo išli u šetnju. Vikendom i tijekom tjedna, bježali sa satova, hodali centrom pospanog sela, pili sodu i kvas1 iz automata, do otupljenja u grlu se najedali sladoleda, držali se za ruke i sunčali na proljetnom suncu u parkovima s golim topolama.
Skrivali smo se u praznim učionicama i lagano plesali uz "Scorpions", i Stinga, uz sa sobom doneseno kasetofon, koji se nazivao isto kao i sve drugo što nam se dogodilo - "Vesna2". I ljubili se zajedno i po redu, u usta koja su mirisala od žvakaće gume s mentom, u vrat koji je prvi put pocrnio i u prsa, bijela s ružičastim bradavicama. Onako kako se može ljubiti samo u ožujku, kada cvjeta jorgovan, u travnju kada se pojave opojne latice višnje, te u svibnju kada bagremi zbacuju svoje cvjetove pod nogama prolaznika na prašnjave pločnike.
To je bila prava seksualna revolucija u našoj provinciji, gdje se, uzevši djevojku za ruku, moraš njome oženiti, gdje roditelji organiziraju vjenčanja, gdje se djevojke odmah poslije škole udaju, pa čak i mladići čuvaju svoje djevičanstvo do prve bračne noći - ne zato što tako hoće, nego zato jer ga jednostavno nemaju s kime izgubiti. Gdje se ne zna za kontracepcijska sredstva i priraštaj stanovništva na planetu, jedno za drugim se rađaju djeca, nevina i s nezadovoljnim očima, koja vole i ubivaju, jer ne vide razliku, a krv za njih miriše na cvijeće i na bijeloj plahti, i pod zelenom vojničkom bluzom.
A mi smo osjećali da smo izvan pravila, izvan kaste, bili smo nedodirljivi - ali i nepovredivi. To je bila naša revolucija, naš nježni teror, i mi smo mogli spasiti ovu zemlju, samo smo je mi mogli spasiti. Ali, nismo uspjeli. Jer je bio svibanj. Bilo je već svibanj, a nismo imali dovoljno vremena. Onda je došlo ljeto. Neočekivano, kao što su oklopne postrojbe slomille liniju obrane. I postalo je vruće. Onda je postalo jako vruće...
Zadnje zvono, svjedodžbe, medalje, maturske večeri. Sve je bilo jasno. Ja ću otići u Lenjingrad i, naravno, upisat ću se na studij, a to znači neću se vratiti. A one će ostati ovdje još tri godine, možda i više, možda cijelog života, možda cijele smrti. Naš posljednji sastanak je bio tužan.
Okupili smo se u kabinetu zemljopisa. Nismo se šalili kao ranije, nismo raspravljali o nastavnicima i školi. Nismo čak ni govorili o ferju, kako smo, vjerojatno, trebali. Šutjeli smo i svatko je bio okrenut sebi. Sjedio sam na katedri i okretao globus. Vjerojatno je to Ajnet predložila: "Ispišimo papiriće, neka svatko napiše ono najskrivenije, ono što misli, bez prikrivanja - i stavit ćemo to u globus." Svidjela nam se ideja, i svi smo živnuli. Onda sam rekao: "Deset godina kasnije, na ovaj dan, ovdje, na istom mjestu ćemo se sastati, razrezati globus i izvaditi iz dubine plavog planeta svoje snove, da bismo ih usporedili s onim što će postati naš život, da vidimo koliko smo ostali vjerni sebi i nadmašili svoja očekivanja.
Ura! - svi smo povikali i osjetili se radosnim.
U nas se pojavila budućnost. Djevojke su se razbježale na sve strane i nažvrljale po nekoliko redaka na papirićima istrganim iz školske bilježnice.
Ja sam napisao: "Djevojke, ja vas sve volim, neka sve u životu uspijete! Želim da bi uvijek bile takvi odani prijatelji i nježne supruge! Ajnet, ti i ja, najvažnije je ono što je bilo u naše proljeće. I da ga nikada ne zaboravimo... Uvijek vaš Predsjednik pionirske zajednice!" Onda sam skinuo globus s osi, ugurao papiriće u rupu Sjevernog pola i svečano stavio Zemlju na ormar.
Na mjesta svoga djetinjstva, vratio sam se tek mnogo godina kasnije. To se dogodilo između Prvog i Drugog čečenskog rata. Mnoge kuće su bile porušene, svugdje su se vidjeli krateri od bombi i puno neeksplodiranih mina. Spremao sam se poći u centar, a ujak mi je utaknuo za pojac teški "makarov3" - smatralo se nepriličnim da se muškarac pojavi u javnosti bez oružja.
Otišao sam u šetnju. Vani su tumarali gorštaci opijeni osvojenom slobodom i nezavisnošću. Svaki je imao pištolj ili strojnicu, neki čak i mitraljez ili ručni bacač na ramenu, iako su pošli samo pušiti ili brbljati na klupi sa svojim susjedima. Neki su me učtivo pozdravili i pitali me o zdravlju moje obitelji. Gotovo nikoga se nisam sjećao i bio sam iznenađen da me ti ljudi znaju. No, zaustavljao sam se i razgovarao. Također sam ih pitao o tome kako žive i za druge, i često saznavao da ne žive. Jednog iz mog razreda je ustrijelio snajperist, drugi je poginuo od eksplozije bombe, treći je nestao - vjerojatno je bio u zatočeništvu. Susjedi, daleki rođaci, ili samo prijatelji, su bili ubijeni, ranjeni ili osakaćeni. Ali se govorilo o tome mirno. I svaka priča završavala se s nacionalnom prisegom i blagoslivljanjem umrlog: "Bog mu dao vječni pokoj." Ime Boga u prisegama nije izgovarano na arapskom, ni kako govore muslimani, već po lokalnom, ostalo iz poganstva. Značenje izraza je bila želja da pokojnik dospije u vječna lovišta ili u zemlju vječnog proljeća.
Vječnog proljeća ... O Ajnet sam također pitao. Ona i njen brat samo što su bili sjeli u automobil, žureći se napustiti mjesto granatiranja, kada je ravno na automobil pala bomba. Nije bilo gotovo ništa za pokop. Komadi mesa pomiješali su se s iskidanim i iskrivljenim metalom.
Na tržnici se prodavala lubenica, krumpir, cigarete, tepisi iz Sirije, streljivo za sve vrste oružja, na klupama su bili postavljeni cijeli arsenali, te ručni bacači i čak mali top. Postupno sam dospio do škole broj 8. Škola je bila prazna, već je bio počeo raspust. Međutim, čak i prije raspusta u školi, očito, jedva da se nešto događalo. Tijekom borbe prozorski okviri su bili slomljeni, i samo su se tu i tamo sačuvala stakla. Svugdje su crvene opeke u zidu bile puna rupa od metaka i šrapnela.
Prošao sam kroz otvorena vrata i stao hodati po katovima, ulaziti u učionicama i laboratorije. Kabineta zemljopisa se nisam sjetio odmah, ali kada se sjetio, htio sam naći globus.
I našao sam ga, na svoje iznenađenje, našao sam ga. Po nekom čudu, on je bio tamo. Zemlja je bila otkinuta od osi i ležala iza rasklimanog ormara. Preklopni nož je bio zabijen u Atlantski ocean. Planet je bio rastrgan, a iz njegove dubine su ispali zapisi na požutjelom papiru s linijama iz bilježnica.
To su bili njihovi papirići. Čitao sam ih, čitao redom. Djevojke su pisale o tome da maštaju otići odavde, otići u Moskvu ili u Lenjingrad i ostati živjeti tamo, u velikom gradu. Udati se za voljenog muškarca i roditi mu djecu. Jedna je htjela postati glumica, druga liječnica. Također su odavale svoje male tajne. I o meni su također pisale: "Nedostajat ćeš nam, Arture." "Hvala ti što si me naučio kako se ljubi." "Imaš ukusne usne, željela bih da moj dragi ima usne kao što su tvoje." Sve smiješano na zasebnom papiriću.
Jedan papirić je također bio tamo. "Arture, volim te i uvijek ću te voljeti. Vrati se i uzmi me ili ostani sa mnom ma gdje bili kada pročitaš ovo pismo. Znam da ćeš se vratiti i da ćemo biti zajedno. Moramo biti zajedno. Zauvijek Tvoja Ajnet."
Gruda, od koje kao da ću se ugušiti, išla mi je kroz grlo i ja sam se skamenio, gledajući kroz razbijen prozor pusto školsko dvorište s kraterima. Stegnuo sam hladni čelik pištolja.
Vratio sam se, Ajnet. Vratio sam se.

Preveo s ruskog Žarko Milenić

Bilješka o autoru

German Sadulajev je rođen 1973. godine u selu Šali, u Čečensko-Inguškoj republici u SSSR. Otac mu je Čečen a majka Ruskinja, zapravo terska kozakinja (s rijeke Terek). Godine 1989. pošao je u Lenjingrad s namjerom da studira žurnalistiku. Tamo je u listu za mlade objavljivao članke. U zadnji čas se predomislio i upisao pravo. Danas živi i radi u Sankt Peterburgu kao odvjetnik.
Njegovo prvo djelo, pripovijest "Jedna lasta ne čini proljeće" (Odna lastočka ešče ne delaet vesny) je napisao 2001. godine i prvo je bila objavljena na internetu. Autor ju je poslao raznim izdavačima. Jedini izdavač koji je bio zainteresiran bila je "Ultra-Kultura" iz Jekaterinburga. Urednik je obećao Sadulajevu izdati knjigu ako napiše još nekoliko proza. To se dogodilo 2006. godine kada je izašla knjiga pod naslovom "Ja sam Čečen!" (Ja - čečenec!), koja se sastoji od pripovijesti "Jedna lasta ne čini proljeće", "Zašto ne pada nebo" (Počemu ne padaet nebo) i "Kada su se probudili tenkovi" (Kogda prosnulis' tanki) te još šest priča posvećenih ratovima u Čečeniji i po mnogo čemu zasnovanim na bigrafiji samog autora. Po izlasku te knjige kritičari su Sadulajeva proglasili književnim otkrićem godine. To je ne samo knjiga o ratu već lirski spoj egzotičnih legendi, priča i sjećanja.
Iste godine je objavio zbirku priča "Radio FUCK" u kojoj je riječ o naraštaju tridesetogodišnjaka u Sankt Peterburgu. Uslijedili su romani "Tableta" (Tabletka, 2008), koji je bio u užem izboru za nagradu "Ruski Booker" i nacionalnu nagradu te "AD" (2009) koji je u časopisu "GQ" proglašen knjigom mjeseca.
Sljedeće djelo Sadulajeva je "Mećava ili Mit o kraju svijeta" (Purga ili Mif o konce sveta, 2008), groteskna fantastična satira. Za nju je dobio nagradu "Eureka".
Knjiga "Ja sam Čečen" prevedena je na engleski i njemački jezik.

Ž. M.

Vjačeslav Kuprijanov: U JEDNOM BIVŠEM SVIJETU

2010-04-21T19:10:00.000-07:00

* * *

U jednom

bivšem

svijetu

zabranili

hraniti se

bilo čime, osim

ptičjim mlijekom.

I poslušni

umrli.

U živih ostali

vlasti,

potvrdivši tu zabranu,

krišom

jedoše meso,

a prognanima

u daleka mjesta

neprijatelji zabranili:

ostavljeni

na kruhu i vodi.

* * *

Na razvalinama

bivšeg

blagostanja

vidjele se slike

na kojima se razvaline

nisu vidjele

knjige

u kojima su autori tvrdili

da sve ide na bolje

u njihovom svijetu

i novine

u kojima se govorilo

da su najbolje u svijetu

slike i knjige -

baš u njihovom

bivšem

svijetu

PJESMA

U jednom

bivšem svijetu

Jedni imali pjesmu

i od njih je uzeli

Drugi

I tada stvorili Jedni

drugu pjesmu

i s njom pošli

na Druge

i uzeli od njih svoju prvu pjesmu

i zajedno uzeli život od Drugih

No sad nisu znali Jedni

što im je draže -

pjesma radi koje su

ratovali s Drugima -

ili pjesma koja

ih je povela na Druge

zbog te nedoumice

iščezli s lica zemlje

Jedni poslije Drugih

u jednom

bivšem svijetu

* * *

ne gledaj u prazno

ne idi beskrajnim hodnicima

zalijepljenim tapetama markama razglednicama

portretima glumica vođa konferansjea rokera

starim novinama igraćim kartama

i po pustim kutovima razbacani

kao lebdeći padobranci

prazne bačene omotnice

mundiri panciri smokinzi odjeća

spavaćice skije sakoi skafanderi

i još mnoštvo stvarnih dokaza

istaknutih odsustva nematerijalnog duha

samo se može navući i baciti

kupiti prodati mijenjati

složiti na policama ili na hrpu

no ništa od toga nikada ne kaže

da je svemu tome zaista bio

jedinstveni neponovljivi vlasnik

sposoban dati svoje lice svakoj stvari

* * *

U banketnoj dvorani raja

ugodnom, kao crveni kutak^¹ policijske postaje,

odigrava se prijateljski susret

pjesnika i policajaca, točnije

pjesnika koje su premlatili policajci

i policajaca koje su ovjekovječili pjesnici.

Lakirani lakaji

ulijevaju pjenušac u konzerve,

čuje se loša glazba harfe,

po zidovima se u čoporima penju

potomci miševa, okićeni ordenima.

Stidljivo

kroz zidove ulaze zakašnjeli

s vijencima na glavama,

s cinčanim ljesovima pod miškom.

Sjedi Puškin i

besjedi s Benckendorffom^²

o plemenitosti arhanđela Gabrijela.

Promiču novinari,

k bivšim nosovima poturaju da onjuše mikrofone,

pitaju o planovima za ubuduće.

Policajci prijekorno kimaju lubanjama,

pjesnici suglasno kimaju

dekadentskim grivama, naraslim

u zagrobnom svijetu,

snabdjeven kamerom Goya

objektivno snima

povijesna rukovanja.

EGIPATSKE PIRAMIDE

Egipatske piramide

bunkeri za državne mumije

za slučaj svjetskih potresa

jadne

one ne znaju

da su ih radoznali potomci

odavno izložili

u nezaštićenim muzejima

SUMRACI SUJETE

Svaku noć

mrtvac

podiže grobnu ploču

i provjerava opipom:

je li se obrisalo

ime na kamenu?

* * *

čarobne ptice

igraju se s kišom

jedne se kao kraljevne na grašku

prevrću na letećim kapljama

druge kao na žicu

nastoje sjesti

na kosu liniju kiše

ima i takvih

koje lome glavu

skačući između munja

i tako dospiju

na nebo

te su najučenije

kiša ih podsjeća

na krletku

* * *

Začuđeni anđeo

nalik samotnom stablu

stoji na vjetru

i grije na snijegu

u letu ozebla nevidljiva krila

boji se

ponovo gledati zvijezde

jer one šapću

jedno: to je

tvoja

domovina

Sat pjevanja

čovjek

izumio krletku

prije

no krila

u krletkama

pjevaju krilati

o slobodi

leta

pred krletkama

pjevaju beskrilni

o pravednosti

krletki

Preveo s ruskog Žarko Milenić

Vjačeslav Glebovič Kuprijanov (Novosibirsk, 1939) je završio 1967. godine Fakultet stranih jezika. Tamo se stao zanimati prijevodom poezije, diplomiravši na prijevodima Reinera Marije Rilkea. Radio je u izdavačkom poduzeću "Hudožestvennaja literatura" u Moskvi. Prevodi poeziju s njemačkog, engleskog, francuskog i španjolskog te poeziju sovjetskih republika (Armenije, Latvije, Litve i Estonije).

Od 1961. godine objavljuje svoju poeziju, a prozu (priče, eseje, kritike i romane) od 1970. godine. U to vrijeme je bio jedan od vrlo rijetkih ruskih pjesnika koji pišu slobodnim stihom. Prve zbirke objavljuje tek početkom osamdesetih i odmah su naišle na dobar prijem u kritici.

Knjige:

Od prvog lica (Ot pervogo lica), pjesme, 1981

Život ide (Žizn' idet), pjesme, 1982

Domaće zadaće (Domašnie zadanija), pjesme, 1986

Eho, pjesme, 1988; 1989

Sirovi rukopis(Syraja rukopis'), roman (na njemačkom), 1991,

Stihovi (Stihi), pjesme, 1994

Empedoklova cipela (Bašmak Empedokla), roman (na njemačkom), 1994; 1999

Šare na bambusovoj prostirci, prozne minijature (na ruskom i njemačkom), 2001

Orden Polarne zvijezde (Orden Poljarnoi zvezdy), pripovijest, 2001.

Dogovorite se (Dajte dogovorit'), pjesme, 2002

Bolja vremena (Lučšie vremena), izabrane pjesme, 2003

Skok sa zadrškom (Zatjažnoj pryžok), pripovijest, 2004.

Modri ogrtač svemira (Sinij halat Vselennoj), roman, 2006.

U tajnom centru (V sekretnom centre), priče (na njemačkom), 2008

Njegove knjige izabranih pjesama su izašle u Njemačkoj, Engleskoj, Nizozemskoj, Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Bugarskoj, Poljskoj, Šri Lanki i u drugim zemljama.

Dobitnik je nagrada:

Festivala poezije u Gonezi (Italija), 1986;

Europske nagrade za poeziju u Jugoslaviji, 1987;

Makedonsko književno žezlo, 1998;

Nagrade "Vladimir Sokolov", Moskva, 2002;

Nagrade Ministarstva za prosvjetu i umjetnost Austrije za književni prijevod, 2007.

Od 2002. godine je član uredničkog kolegija poetske biblioteke "Iz stoljeća u stoljeće – Slavenska poezija XX. – XXI. stoljeća", te je sudjelovao u radu na antologijama makedonske, srpske, hrvatske i bjeloruske poezije.

Živi i stvara u Moskvi.

1 U sovjetsko vrijeme to je bio dio prostorije u nekoj organizaciji koji je služio u agitacijske i propagandne ciljeve komunizma (prev).

2 Alexander von Benckendorff ili Aleksandr Hristoforovič Benkendorf (1781-1844), ruski general, jedan od vojskovođa u ratu protiv Napoleonove vojske 1812 (prev).

Neruda i komentari

2010-04-13T20:22:00.000-07:00

PABLO NERUDA (1904-1973), čileanski pjesnik, dobitnik Nobelove nagrade, jedan od najznačajnijih pjesnika dvadesetog stoljeća, antifašist, borac, govornik i diplomat. Objavio je oko 35 zbirki pjesama koje su prevedene na sve poznatije svjetske jezike. Pjesnik ljubavne i angažirane poezije. Najvažnije mu je djelo Sveopći spjev (1950) u kojem je ispjevao "himnu o stradanjima, radostima i životu naroda Južne Amerike".

NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI



Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.



Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,

trepere modre zvijezde u daljini."



Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.



Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.



U noćima kao ova bila je u mom naručju.

Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.



Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.

Kako da ne volim njene velike nepomične oči.



Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.



Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.

I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.



Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.

Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.



To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.

Duša je moja nesretna što ju je izgubila.



Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.

Srce je moje traži, a ona nije uza me.



Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.

Ni mi, od nekada, nismo više isti.



Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!

Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.



Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.

Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.



Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?

Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.



I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,

duša je moja nesretna što ju je izgubila.



Iako je to posljednja bol koju ni zadaje

i posljednji stihovi koje za nju pišem.

1924.
Preveo: Zvonimir Golob

Noćas bih mogao napisati...

Lijepo je to napisao, rekla je

Lijepo je to Neruda napisao

Ali danas to svatko može napisati

Nisam na to rekao ništa

Nisam rekao ono što bih rekao drugom

Napiši ti kad može svatko

Lako je napisati ono što je Neruda napisao

Lako je napisati takvo nešto poslije njega

Nisam to rekao djevojci koju sam volio

Bojeći se da se ne naljuti

I tad ne bi bilo šanse da zavoli

Onoga koji je već voli

Koji pred njom ne misli svojom glavom

Nisam rekao ništa i možda sam pogriješio

Trebao sam se složiti s njom

Rekao da ja mogu i bolje

Da mogu napisati bolje stihove

Posvećene njoj, bolje od već napisanih

I mojih i Nerudinih

Udala se za onog koji stihove nije pisao

Koji stihove nije ni čitao

Uz njega neće ni ona više

Misliti na Nerudu i još manje

Na onog koji će je se i dalje sjećati

Dok bude čitao Nerudine stihove

ŽIVIO HARMS!

2009-12-31T02:17:00.000-08:00

Prvi put sam čuo za Harmsa kad sam u beogradskim "Književnim novinama" 1981. godine pročitao esej dr. Aleksandra Flakera. Ne sjećam se ni naslova eseja ni o čemu je govorio, samo sam zapamtio to prezime Harms koje je nosio jedan ruski (?) pisac i njegovu priču pod naslovom "Optička varka". Tu vrlo kratku priču sam vrlo pažljivo pročitao i prepisao je rukom u jednu svoju bilježnicu. Čudio sam se da netko može i tako pisati. Sjećam se da sam pitao neke kolege pisce jesu li čuli za pisca Harmsa. Nitko nije bio čuo.
Drugi moj susret s Harmsom bio je izlazak njegove zbirke priča "Slučajevi" koja je izašla 1982. godine kao separat jednog beogradskog časopisa za književnost. Godine 1983. izlazi "Poletov" zbornik "64 priče 29 redaka". Je li neki od autora tih priča znao za Harmsa? Teško mi je povjerovati da nije. U dobrom dijelu tih priča autor je bio na Harmsovom tragu.
Te iste 1983. godine, četrdeset godina nakon Harmsove smrti izlazi prvi put u knjizi izbor Harmsove čudesne proze. Izdanje nosi jednostavan naslov "Knjiga", izbor i prijevod potpisuje Vladimir Gerić, a izdavač je Studentski centar iz Osijeka (suizdavač je Izdavački centar iz Osijeka) u čijoj dvorani 1984. godine gledao predstavu "Moja mama sva u satovima", nastalu na osnovu Harmsovih kratkih priča u izvedbi neke amaterske skupine iz Zagreba. Godine 1985. Kazalište "Daska" iz Siska postavlja svoju poznatu i dugovječnu predstavu "Pif, paf, puf", Harmsovog naslova s dramatiziranim tekstovima Harmsa, Vvedenskog i Majakovskog. Kasnije će nastati "Daskin ciklus" predstava pod nazivom "OBERIU: TRI LIJEVA SATA", a izravna je posljedica "Daskina" kontinuiranog istraživanja sovjetske (ruske) umjetničke avangarde.
Potom izlazi nova knjiga Harmsove proze pod naslovom "Nule i ništice", 1987. godine u izboru i prijevodu Dubravke Ugrešić i u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske.
Najopsežniji do tada izbor Harmsove proze pod naslovom "Sasvom obične besmislice" (priče, drame, pjesme, traktati, pisma, dnevnici, bilješke i crteži) 1999. godine u odabiru i prijevodu Irene Lukšić i u izdanju "Šarenog dućana" iz Koprivnice. Godine 2001. će opet Irena Lukšić prirediti i prevesti i izbor Harmsove proze "Pomalo neobični slučajevi" koji izlazi 2001. godine, opet u izdanju "Šarenog dućana" koji priprema knjigu Harmsovih drama i, uz knjigu koja vam je u rukama, najviše je doprinio približavanju Harmsovih djela hrvatskim čitateljima.
Godine 1987. srbijanski redatelj Slobodan Pešić režira eksperimentalni film "Slučaj Harms" s Franom Lasićem u glavnoj ulozi. Evo koincidencije – Lasić je glumio glavnu ulogu i u filmu "Kiklop" snimljenom 1982. godine u režiji Antuna Vrdoljka, po istoimenom romanu Ranka Marinkovića. Glavni lik tog romana, prvi put objavljenog 1965, je intelektualac Melkior Tresić koji živi u Zagrebu i te, 1941. godine, ne želi ići na frontu i simulira ludilo. Je li Marinković znao za Harmsa i njegov slučaj? Moguće.
Uz film "Slučaj Harms" stoji informacija: "Ovo je priča o piscu Danilu Ivanoviču Harmsu koji je bio progonjen od sovjetske vlasti i na kraju ušutkan. Opisujući u svojim knjigama neobične i apsurdne slučajeve i sam postaje "slučaj" organa državne sigurnosti. Ovo je ujedno bitka za goli život i istinu." Te godine Pešić dobiva specijalnu nagradu na filmskom festivalu u Puli.
Jedan kritičar u časopisu "Republika" 1983. predstavlja nekoliko hrvatskih prozaika i predlaže da ih se nazove harmsovcima. Prije njih su se sedamdesetih pojavili borgesovci. Od autora koji su predstavljeni u tom izboru najviše je postigao Zdenko Bužek (1957), slikar i pisac, autor devet knjiga za kojeg kritičari kažu da "pripada hrvatskoj minimalističkoj prozi osamdesetih". Bužek je objavio devet knjiga proze. Tu je bio uvršten i Nikola Iskra. Njih dvojica nisu pak uvršteni u zbornik hrvatske proze devedesetih "22 u hladu" (1999) mada se u predgovoru spominju "harmsovci". Vidljiv je Harmsov utjecaj i na kratku prozu nekih predstavnika naraštaja "Quorumaša".
U "Studentskom listu" 1983. godine Miroslav Mićanović spominje harmsovce predstavljajući nekoliko mojih (vrlo) kratkih priča. One će poslije izaći u zbirci "Nezavršene priče" (Sarajevo, 1988) te u proširenom izdanju pod naslovom "Raskrinkani bogovi" (Rijeka, 1995). Harmsov utjecaj na njih ne bih odbacio.
Kako u Rusiji, tako i u svijetu (Harmsova djela prevedena su na mnoge jezike) Harms na našim prostorima živi i dalje. Može se reći da je i u Hrvatskoj bio i ostao kultni pisac. On ima svoje čitaoce i imat će ih. Harms i te kako živi i kod nas.

Mansfield, Katherine (1888-1923), engleska spisateljica

2009-09-12T05:00:00.000-07:00

Mansfieldova je rođena u Wellingtonu na Novom Zelandu. Otišla je odande u London kad joj je bilo četrnaest godina, i provela ostatak svog života u Europi. Kada je pisala o Novom Zelandu to je bilo ili s nostalgijom o djetinjstvu (na primjer u pričama[1] 'Predigra/Prelude' i 'Kod zaljeva/At the Bay') ili s nenaklonošću za živote svojih odraslih likova u zabačenim predjelima ('Ole Underwood' i 'Žena u trgovini/The Woman at the Store') ili u tmurnim otmjenim predgrađima ('Njena prva lopta/her First Ball': 'Kako je Pearl Button kidnapiran/How Pearl Button was Kidnapped'). Ona se divila > pričama Čehova i težila pisati istu vrstu prividno nevinih pričica izdvajajući pojedine trenutke ljudskih gluposti ili težnji. Njeni likovi su često plitki, ludi i očajni ljudi - nezaposlenici ('Slike/Pictures'), prevarantska majka i njene nevjenčane kćeri ('Vrtna zabava'/Garden Party), zvocava učiteljica ('Dan gospodina Reginald Peacocka'/Mr Reginald Peacock's Day), prognanici na Kontinentu (Čovjek bez temperamenta'/The Man Without a Temperament ; 'Je ne parle pas français'). Ona je laštila i pročišćavala svoju prozu, često je mjesecima pisala jednu priču - i osjećaj vještine u njenom pisanju, daje im osobit dojam. Te tragedije nisu umanjene zato što su životi njihovih likova mali.

Zbirke priča Mansfieldove su U njemačkom pansionu (In a German Pension), Blaženstvo (Bliss), Vrtna zabava i druge priče (The Garden-Party and Other Stories), Gnijezdo golubice (The Dove's Nest) i Nešto djetinjasto (Something Childish). Njeni Dnevnici (Journals) daju fascinantan pogled i na njen lik i na događaje i na razgovore koje je vodila o svom djelu.

(Iz knjige "Vodič za dobre čitaoce")

Preveo s engleskog Ž. M.

[1] Mansfieldova je pisala samo kraću prozu (prev).

Martin Amis (1949), engleski pisac

2009-09-12T03:18:00.000-07:00

Romani Amisa filsa[1] su ledeno satirični, mješavina hladnoće i bijesa zbog fizičke i moralne manjkavosti ljudskog roda. Njegovi likovi su zaokupljeni seksom, drogom, novcem i uspjehom, i oni pate zbog neuspjeha, ili kako da zadrže sve to. Ronald Firbank i > F. Scott Fitzgerald su otkrili slične težnje, ispraznost 'veselih mladih' iz dvadesetih godina. Amis dijeli s tim piscima žučljiv smisao za humor i parodičnost svojeg zanosnog inventivnog proznog stila u svojim djelima ali dodaje i svoje zajedljivo viđenje: da je cjelokupna generacija rođena nakon stvaranje nuklearnog oružja neizlječivo bolesna, rasa duševno poremećenih moralnih mutanata. Tek malo suvremenih pisaca pišu o takvim odbojnim temama tako zanosno. Amisovi romani su neodoljivo gadni, no teško ih je ne voljeti.

NOVAC (MONEY, 1984)
Ovo je 'samoubilačka poruka' o jednom rastrojenom, poremećenom i očajnom filmskom redatelju koji posrće kroz njujorški pakao brze hrane, pornografije, nasilja i maloumne pohlepe. On je luđak u svijetu koji je poludio; kada otvori usta da vrisne, njegov glas je utopljen u megavelegradski karneval, ples smrti odnosno (za Amisa, barem) suvremenu Ameriku.

Amisovi drugi romani su Rachelini spisi (The Rachel Papers), Umrle bebe (Dead Babies), Drugi ljudi (Other Peoples), Uspjeh (Success), Vremenska strijela (Time's Arrow), Informacija (The Information), Noćni vlak (Night Train) i Žuti pas (Yellow Dog). Maloumni pakao (Moronic Inferno) je žučljiv putopis o SAD, izvrsno sirovi, publicistički pandan Novcu. Einsteinova čudovišta (Einstein s Monsters) i Teška voda (Heavy Water) sadrže priče. Knjiga Iskustvo (Experience) su izvanredni memoari, koji posebno govore o odnosu i utjecaju (nije riječ o uobičajenom utjecaju na Amisovo djelo) portretirajući odnos s njegovim ocem, Kingsleyjom Amisom. Rat protiv klišeja (War Against Cliché) je zbirka tekstova na osnovu trideset godina bavljenja novinarstvom. Koba strašni (Koba the Dread) je čudno i ne vrlo uspješno publicističko djelo u kojem je užasna Staljinova karijera pomiješana s Amisovom tadašnjom debatom s njegovim ocem u kasnim godinama.
PROČITATI
• Londonska polja (London Fields - o čovjeku koji u apokaliptičnom Londonu iz 1999. pokušava napisati roman o ženi koja pokušava osmisliti svoje ubojstvo od strane nespretnog muškarca koji sanja da osvoji svjetsko prvenstvo u gađanju lukom i strijelom).

(Iz knjige "Vodič za dobre čitaoce")

Preveo s engleskog Ž. M.

[1] Fr. sin, Martin je sin Kingsleyja Amisa (prim. prev.)

Thomas MANN (1875-1955),

2009-08-20T02:13:00.000-07:00

Iako Mann nije bio politički pisac, teme njegovog djelaju reflektiraju sjevernoeuropsku politiku u zadnjih sto 100 godina. U njegovom prvom velikom romanu, Buddenbrookovi (Buddenbrooks, 1901), opisuje se pad moćne njemačke industrijske obitelji preko triju desetljeća. Iako je naoko slična obiteljskoj sagi o Forsytema, njegova snaga potječe od stalnog dojma da su Buddenbrooks karakteristični za dekadentnu 'staru Njemačku' uopće. Glavni lik Čarobne gore (Der Zauberberg, 1924) provede mnogo vremena čitajući knjige o europskom moralnom, umjetničkom i filozofskom nasljeđu i zatim ide boriti se u Prvom svjetskom ratu. U tetralogiji Josip i njegova braća (Joseph und seine Brüder, 1933-43), temeljenoj na Bibliji i napisanoj pod sjenom Nacizma, Josip, lik koji simbolizira napredak, a njegova braća simboliziraju barbarstvo. Skladatelj, glavni lik romana Doktor Faustus (1947) može otvoriti svoju kreativnost samo ulazeći dublje u močvaru svog uma, i smatra da biti 'običan' ne znači izabrati kulturni mir već kaos. Varalica, glavni lik romana Ispovijesti varalice Felixa Krulla (Krulla (Bekenntnisse des Hochstaplers Felix Krull, 1954), Mannovog jedinog komičnog romana, vreba one koji još vjeruju u stara religijska, društvena i politička pravila.

ČAROBNA GORA (DER ZAUBERBERG, 1924)
Castorp, bogati, nemaštoviti mladi čovjek, provede sedam godina u švicarskoj lječilištu za tuberkulozne. Lječilište je puno glagoljivih intelecktualaca, koji obrazuju Castorpa u glazbi, filozofiji, umjetnosti i književnosti. U romanu je prikazan njegovo uvećanje znanja i moralnog statusa, dok se na kraju ne izliječi i od tuberkuloze i od veće bolesti (u Mannovim očima) - neznalačkog samozadovoljstva. On će poći da se bori u prvom svjetskom ratu i Mann nas poziva da promislimo o njegovoj mogućoj sudbinu i o znanju o europskoj kulturi koje je on tako mučno stekao.

U Mannova kraća djela spadaju Mario i čarobnjak (Mario und Zauberer - o opsjednutosti demonsom), Smrt u Veneciji (Der Tod in Venedig - o piscu koji je izgubio glavu za lijepim dječakom), Lota u Weimaru (Lotte in Weimar - povijesni roman o mladom > Goetheu), i Sveti grješnik (Der Erwählte – o mladiću koji je lijep i skriva emocije, opisuju se smiješnti događaji i prepričavaju srednjovjekovne religiozne legende uključujući incest, komunikaciju s anđelima i magične preobrazbe).

(Iz knjige "Vodič za dobre čitaoce")

Preveo s engleskog Ž. M.

SALINGER, J. D. (1919)

2009-08-19T23:35:00.000-07:00

Salingerov jedini roman, Lovac u žitu (The Catcher in the Rye, 1951), je vrludavi monolog sedamnaestogodišnjeg Holdena Caulfielda. On je pobjegao iz internata netom prije Božića, i provodi nekoliko dana lutajući New York Cityjem dok on odluči da li ići kući ili ne. On osjeća da je njegovo djetinjstvo prošlo i da je doba nevinosti prošlo, ali on mrzi lažni, bezosjećajni svijet odraslih (koji simboliziraju plastični božićni ukrasi i sezonu lažne dobre volje). On misli da je biti odrasla osoba oblik predaje, ali on to ne može nikako izbjeći. On luta gradom, govori besciljno taksi-vozačima, domarima, konobarima, prostitutkama i svojoj mlađoj sestri Phoebe, koju pokušava upozoravati da ne odraste. Napokon, neizbježno, on se predaje ili možda pobjegne, dok mi uočimo da je ono što smo tek pročitali je njegova 'ispovijed' psihijatru u domu za mentalno oboljele. Salinger je postavio pitanje o tome kako vratiti moralnu nevinost i u njegovim drugim djelima, ciklusu priča o nadarenoj, mentalno nestabilnoj obitelji Glass. U 'Franny and Zooey', najdirljivijoj od tih priča, riječ je o Zooeyju Glassu, glumcu, koji govori svojoj sestri Franny nakon sloma živaca. To je izvedba blještave tehničke briljantnosti i pune nježne dobrote, no - to je tipičan Salingerov tmurni pogled na ljudsko moralno nastojanje - iako on pomaže Franny trenutno, ona ne pridonosi širenju dobra u svijetu.

Priče o obitelji Glass su skupljene u knjige Franny and Zooey, Devet priča (Nine Stories) i Podignite krovnu gredu visoko, tesari (Raise High the Roofbeam, Carpenters).

(Iz knjige "Vodič za dobre čitaoce")

Preveo s engleskog Ž. M.

MALOUF, David (1934) , australski pisac

2009-08-19T00:06:00.000-07:00

Malouf piše romane čije su zbivanja smještena u razna vremena i lokacije. Tako u romanu Zamišljeni život (An imaginary life) opisuje progonstvo rimskog pjesnika Ovidija. No njegova najuspješnija u prozi bogatog i poetskog raspona, poviješću njegove rodne Australije. Tako je radnja romana Sjećajući se Babilona (Remebering Babylon, 1993) smještena u Queensland u XIX. st. s pričom o Gemmyju, koji se najednom pojavio kod grma na rubu malenog bijelog naselja. Gemmy je bijelac ali nakon brodoloma, on je šesnaest godina živio s Aboridžinima. Svi bijelci u romanu su fascinirani i zgranuti Gemmyjevim dvostrukim statusom, položajem kojim on drži ravnotežu između dvije, za njih međusobno isključive, kategorije, bijelu i crnu. Gemmy može biti bijelac, ali godine s Aboridžinima su ga označile. On se teško sjeća bilo koje engleske riječi i on sebe ćuti kao pripadnika narodu koji ga je usvojio. Kako radnja teče i Gemmy kreće k realizaciji da spasi sebe, on se mora vratiti još jednom do grma. Možemo se samo diviti vještini i suptilnosti s kojom Malouf podastire svoju priču. I radnja romana Razgovori kod Curlow Creeka (The Conversations at Curlow Crek, 1996) je također smještena u XIX. st. Godina je 1827. i roman je pisan u formi cjelonoćnog razgovora između Carneyja, Irca, šumskog razbojnika koji će biti obješen ujutro, i Adaira, policajca koji će nadzirati vješanje. Dok oni govore pripovjedanje teče naprijed-nazad u vremenu kroz njihova sjećanja kao silnice koje su ih oblikovale i postanu jasnije i veze koje su utemeljene između kriminalca i čovjeka poslanog da ga kazni.

Drugi romani Davida Maloufa su Uzletjeli Petar (Fly away, Peter), Veliki svijet (The Great World), Dječja igra (Child's Play), Harlandova polovina jutra (Harland's Half Half Acre) i Johnno. Stvar sna (Dream Stuff) je zbirka priča. Ulica Edmonstone br. 12 (12 Edmonstone Street) je osebujna autobiografija. Malouf je također objavio više zbirki pjesama.

(Iz knjige "Vodič za dobre čitaoce")

Preveo s engleskog Ž. M.

MAILER, Norman (1923-2007), američki pisac

2009-08-18T08:23:00.000-07:00

Osim romana, Mailer je pisao i nebeletristička djela (na primjer Oswaldova priča/Oswald's Tale - potraga za istinom o atentatu Harveyja Oswalda na Kennedyja) i mješavine stvarnih i izmišljenih događaja, kao što je Krvnikova pjesma (The Executioner's Song, 1979), o proučavanju lika i zločina ubojice Garyja Gilmorea. Radnja većine njegovih romana je smještena u današnje vrijeme, i govore o jednoj temi: muškosti. On smatra nasilje i natjecanje bitnim komponentama muževnosti, vezanim za seksualnu potenciju i tvrdio je da će kapitalističko društvo uspjeti samo onda ako modelira sebe prema agresivnosti i muškosti. Svijet kakav Mailer često opisuje, kao i > Hemingway prije njega, ima za temu neuspjeh tih macho maštanja, i mnoge njegove knjige govore o neuspjehu Američkog sna, očaj daje njegovim djelima ubojitu i stalnu relevantnost. U romanu Goli i mrtvi (The Naked and the Dead, 1948) govori se o brutalnosti grupe zbunjenih mladih avijatičara u Drugom svjetskom ratu. Roman Zašto smo u Vijetnamu? (Why Are We in Vietnam?, 1967), je parodija na Hemingwaya, o čovjeku koji vodi svog sina u lov na medvjede da proslave njegov osamnaesti rođendan, i taj naročiti američki ritual muškost je povezan, u razornom konačnom dijelu, s bezglavom, krvoločnom američkom vojskom u Vijetnamu, a uz što će dječak postati odrasla osoba. U romanu Američki san (An American Dream, 1965), koji je također opora satira, se govori o čovjeku koji počini ubojstvo i onda pokuša u svom bolesnom umu naći razlog tome misleći da bi ga njegova zemlja trebala poticati da ubija, jer bi nečija druga nasilna smrt trebala biti rezultat Američkog sna.

DREVNE VEČERI (ANCIENT EVENINGS, 1983)
Egipatski faraon Ramzes IX., zbunjen svojim neuspjehom kao vladar, zamoli svog ministra Menenheteta da se prisjeti svog bivšeg života kao kočijaša velikog ratnika i faraona Ramzesa II., i da objasni tajne Ramzesovog uspjeha. Menenhetetova priča je glavni dio knjige, blještav opis društva ovisnog o vjerovanju u magiju i na viđenju svoje moći pomlađivanja, s neprekidnom mogućnosti dekonstrukcije i rekonstrukcije svoje prošlosti.

Reprezentativno je Mailerovo djelo knjiga Oglasi za sebe (Advertisement for Myself), zbornik njegovi ranih tekstova s fascinantnim autobiografskim komentarima. U njegove druge romane spadaju Obala Barbarije (Barbary Shore), Park jelena (The Deer Park), triler Muškarčine ne plešu (Tough Guys Don't Dance), uspješnica Harlotov duh (Harlot's Ghost), o CIA-i i Evanđelje po Sinu (The Gospel According to the Son), čudno blag roman, pisan na osnovu Novog Zavjeta. Sablasna umjetnost (The Spooky Art) je zbirka osamdesetogodišnjeg Mailera o pisanju i spisateljskoj profesiji.

Ian McEWAN (1948), engleski pisac

2009-08-18T02:04:00.000-07:00

McEwan je započeo svoju karijeru pišući priče i kratke romane u kojima, preciznim i hladnim stilom vodi svoje čitaoce prema skrivenom strahu i užasnim otkrićima. Što je, na primjer, tajna Betonskog vrta (The Cement Garden, 1978), koju samo djeca znaju? S kakvim nezamislivim nasiljem će završiti snoliki izlet u Veneciju u Utjehi stranaca (The Comfort of Strangers, 1981)? Kasniji su mu romani s istom tenzijom, ali su mu likovi osjećajniji, atmosfera je manje klaustrofobična a ljudska toplina i humor prerastaju u bol. Dijete u vremenu (The Child in Time, 1987) je sjajan roman o mladom paru slomljenom nakon što je njihova beba ukradena. U romanu Nevin čovjek (The innocent, 1990) se kombinira hladnoratovski triler (pedesete godine), ljubavna i psihološka horor priča. Crni psi (Black Dogs, 1992) su o čovjeku koji istražuje život roditelja svoje žene (poistovjetivši ih sa svojim roditeljima koji su umrli kada je bio mlad), i osobito pokušavši otkriti ono stravično Crni psi iz naslova) ponavlja njihovo putovanje na medeni mjesec u Francusku netom nakon Drugog svjetskog rata. McEwanov roman Amsterdam je spoj jake moralne priče o ljubavi, smrt i prijevari, a roman Trajna ljubav (Enduring Love) je priča o čovjeku čiji je ugodan život srednje klase poremećen zavaravanjimia i opsjenama drugog čovjeka. Okajanje (Atonement) iz 2001, mnogohvaljeni roman, je proširena drama u tri čina. U prvom iz 1935. tinejdžerica, Briony Tallis, pogrešno interpretira događaje oko nje sa strašnim rezultatima za mladića po imenu Robbie Turner. Drugi čin se događa 1940. i slijedi Robbie u uzmak prema Dunkirku i Brionyju, težeči ispaštati svoju pogrešku i radeći kao, uvjetno puštena na slobodu, medicinska sestra u ruiniranom Londonu. Koda[1] nas vodi u 1999. u kojem Briony, sada starica i uspješan pisac, gleda unatrag sebe kad je bila mlada, mudro promjenivši nabolje naša očekivanja, pozivajući nas da preispitimo 'pokajanje' koje nam podastire.

McEwan's druge knjige su zbirke priča Prva ljubav, posljednji obredi (First Love, Last Rites) i Među plahtama (Between the Sheets, priče). Napisao je i filmski scenarij Oponašanje igre (The imitation Game, psihološki triler o šifriolomcima u Bletchleyju, netom nakon Drugog svjetskog rata). Sanjalica (Daydreamer je fantasy za djecu i odrasle o sredovječnom MP-u koji je bačen natrag u vrijeme svog djetinjstva pedesetih godina u stilu Just Williama[2].

Preveo Ž. M.

[1] Tal. rep, glazbeni termin koji označava dio glazbenog djela koji vodi k svršetku koji donosi smiraj (prev).
[2] Ciklus humorističnih romana i priča o istoimenom dječaku engleskog pisca Richmala Cromptona (1890 – 1969) (prev).

Cormac McCARTHY (1933), američki pisac

2009-08-18T00:45:00.000-07:00

Portret Amerike Cormac McCarthyja je na obojen u crno i umrljan krvlju. Slavljen prvenstveno zbo svoje trilogije Granica (Border), koja se sastoji od romana Svi lijepi konji (All the Pretty Horses, 1992), Križanje (The Crossing, 1994) i Gradovi ravnice (Cities of Plain, 1997), on je napisao i pet drugih romana, koji su svaki snažan primjer njegovih sumornih vizija. Čuvar voćnjaka (The Orchard Keeper, 1965), je priča o ruralnom Tennesseeju i nasilju koje prožima malenu zajednicu, paravac koji slijedi presotali dio njegovog opusa. McCarthyjeva sljedeća dva romana su Vanjska tama (Outer Dark), priča o nezakonitosti, čedomorstvu i incestu, i Dijete Boga (Child of God) s njegovim glavnim likom, Lesterom Bailardom, serijskim ubojicom i nekrofilom koji skriva leševe svojih žrtava u spilji, nastavljaju otkrivati McCarthyjevu opsesiju košmarima američkog života. Suttree (1979) je bitan i gusto pisan roman, koji je McCarthy pisao dvadeset godina. Suttree napušta svoj način života u srednjoj klasi i obitelj da bi živio u trošnom brodiću na stiškoj[1] rijeci i provodi vrijeme s kradljivcima, pijancima i cijelom galerijom grotesknih izopćenika. Letargija njegovog života na paklenoj rijeci kreće od provale užasnog nasilja do kobne, traumatske ljubavne veze. Knjiga nalikuje nekoj vrsti crne parodije > Steinbeckovog romana Tortilla Flat. Nakon što mu je dodijeljena prestižna stipendija MacArthur zaklade 1981. (kojom je predsjedavao Saul Bellow koji je hvalilo McCarthyjeve 'životne i smrtonosne rečenice), on je imao vremena da se koncentrira na svoj sljedeći roman. To je bio Krvavi meridijan ili Večernje crvenilo na Zapadu (Blood Meridian, or the Evening Redness in the West, 1985), koji mnogi smatraju njegovim remek-djelom. Na Američkom Zapadu je potpuno nestala bilo kakva vrsta mitologije ili junaštva i opisan je kao pakao. Dva glavna lika su 'Kid', sirotan bez imena ali sklon 'bezumnom nasilju', i 'Sudac', lukav psihopat koji je uz to suncem opržen > Melvilleov Kapetan Ahab u beskonačnom oceanu. Bescjenje života koji je zamišljen u tom paklenom svijetu su uočili kritičari koji su izračunali da se, u prosjeku, događa ubojstvo na svakoj petoj stranica. Iako je trilogija Granica komercijalno potvrdila McCarthyjev status, Krv meridijana ostaje njegovo ključno djelo, izvanredan portret apokalipse koja uništi sve, te nema čitatelja, koji nije zanesen McCarthyjevog snažnom i hipnotičkom prozom.

(Iz knjige "Vodič za dobre čitaoce")

P. S.
McCarthy je dobio Pulitzerovu nagradu 2007. za roman Cesta (The Road), a 2005. njegov roman Nema zemlje za starce (No Country for Old Men) je adaptiran 2007. za istoimeni film Braće Cohen, dobivši četiri "oskara", uklučujući onaj za najbolji film te godine. Njegov roman Krvavi meridijan je po magazinu Time stavljen na popis 100 najboljih knjiga na engleskom objavljenih između 1923. i 2005 I zauzeo mjesto na sličnom popisu iz 2006. The New York Timesa s najboljim američkim knjigama proze objavljenim u zadnjih 25 godina. Književni kritičar Harold Bloom smatra McCarthja jednim od četiri najbolja suvremena američka romanopisca, uz Thomasa Pynchona, Don DeLilla i Philipa Rotha. Često ga uspoređuju s Faulknerom.

Preveo Ž. M.

[1] Stig (Styx) je rijeka u grčkoj mitologiji koja tvori granicu između gornjeg i podzemnog svijeta mrtvih (prev).

32. BROJ "LITERATURNAJE GAZETE"

2009-08-07T00:17:00.000-07:00

Upravo je izašao 32. ovogodišnji (6236) broj "Literaturnaje gazete", ruskog tjednika za književnost, kulturu i društvena pitanja. Njegova web stranica jehttp://www.lgz.ru/

Na prvoj stranici je objavljena vijest da je cijenjeni ruski pisac Vladimir Orlov (na fotografiji) , rođen 1936. godine, krajem prošle godine dobio za svoj novi roman "Kamergerska ulica" dvije nagrade – "Studentski Booker" i "Maksim Gorki". U prikazu tog romana, objavljenom također u ovom broju, navodi se kako je glavni lik tog romana sama Moskva. Orlov piše u tradiciji pisaca ruske fantastike i satire od Gogolja, Brjusova, Sologuba do Bulgakova.
U "Gazeti" se u rubrici "Portfelj" (Torba) objavljuju intervjui s ruskim piscima. Ovaj put možemo pročitati intervju s piscem i novinarom Igorom Gamajunovim i odlomak iz njegovog novog romana "Majgun" (kovanica od riječi "maj" i "gun" tj. Hun).
Objavljen je i prilog posvećen Sergeju Dinamovu (1901-1939), piscu, novinaru i prevodiocu s engleskog koji je bio u svoje vrijeme urednik "Gazete". Prvi put se objavljuje i dio njegove prepiske s Maksimom Gorkim.
U separatu "Euroazijska muza" možemo pročitati intervju s ukrajinskom pjesnikinjom Linom Kostenko, prijevode poezije pjesnika iz Južne Osetije, te pjesme pjesnika iz Gruzije, Ukrajine, Bjelorusije, Estonije, Armenije i Litve koji su bili sudionici 3. međunarodnog rusko-gruzijskog festivala "U traganju za Zlatnim runom" održanom u gruzijskom gradiću Grigoleti u lipnju ove godine.U "LG" su i stihovi drugih ruskih pjesnika. Cijela stranica je posvećena poeziji trojice rano preminulih pjesnika iz Rostova na Donu, Jekaterinburga i Litvjanke kod Irkutska.
U ovom broju "Gazete" nalazi se i separat "Rusko pitanje" s nizom tekstova posvećenih raznim problemima ruskog naroda.List donosi obilje prikaza novih knjiga od kojih su većina kratki.
U redovnoj rubrici "Klub 12 stolica" možemo pročitati humoristično-satirične priče, pjesme, karikature...U "LG" se ne objavljuju samo prilozi iz kulture, već i iz politike te drugih oblasti. Tako je u rubrici "Društvo" objavljen razgovor s jednim poljoprivrednikom iz Voronježa o lošoj situaciji u ruskoj zemljoradnji.
Novi broj "Literaturnaje gazete" privlači obiljem zanimljivih tekstova.

AKSJONOV - LEGENDA RUSKE KNJIŽEVNOSTI

2009-08-05T01:52:00.000-07:00

Vasilij Pavlovič Aksjonov (Kazan, SSSR, 1932. – Moskva, Rusija, 2009) je već svojom prvim romanom "Kolege" (Kollegi), koji je objavio 1959. godine, postao poznat u svojoj zemlji. Djelo je dramatizirano (Aksjonov je bio koautor dramatizacije) i postavljeno na scenu u kazalištu 1961. godine, a 1962. je po njemu je snimljen istoimeni film za koji je Aksjonov napisao scenarij. Već 1960. godine Aksjonov je postao profesionalni pisac.
Romanom "Kolege" Aksjonov je unio neke novine u rusku književnost. To je djelo blisko takozvanoj "prozi u trapericama", pravcu nastalom u SAD (najpoznatiji je njegov predstavnik Salinger sa znamenitim "Lovcem u žitu"), pisali su tako i neki hrvatski pisci (Majetić, Majdak, Bilopavlović...).
U romanu "Kolege" je Aksjonov unio neke biografske elemente. U njemu je riječ o tri bliske kolege sa studija medicine – Alekseju, Vladislavu i Aleksandru (i on je završio medicinski fakultet 1956. godine u Lenjingradu), koji su različitih karaktera, koje život odnosi na tri strane i pisac paralelno prati njihovu različitu sudbinu. Aleksandr na svoj zahtjev odlazi u zabačeno selo (Aksjonov je radio nekoliko godina kao liječnik i to u dalekoj Kareliji, na sjeveru SSSR) do kojeg se putuje dva dana i dvije noći od Lenjingrada. Druga dvojica postaju sudski liječnici pri Baltičkoj floti. Aleksandr naporno i požrtvovano radi dok je u druge dvojicu dani protječu monotono. Na kraju kolege posjećuju Aleksandra. On biva teško ranjen, no oni ga operiraju i spašavaju mu život.
Po romanu "Karta za zvijezde" (Zvezdnyj bilet, 1961) je 1962. godine snimljen film "Moj mlađi brat" za koji je također Aksjonov napisao scenarij.
Uslijedio je roman "Naranče iz Maroka" (Apel'siny iz Morokko, 1963) "Šteta što niste bili s nama" (Žal', čto vas ne bylo s nami, 1965) te niz priča objavljenih u zbirkama i časopisima. U časopisu "Mladost" (Junost) je prvi put Aksjonov i objavio svoja tri mladalačka romana. Njegovi mladi junaci, "zvjezdani mladići", veseli, romantični, nastojali su živjeti slobodno, govorili na svom jeziku, slengu i žargonu ulice. To su mladi buntovnici, očarani su zapadnjačkom kulturom, koji se nisu prilagodili sovjetskom društvu.
Aksjonov je emigrirao 1980. godine u SAD nakon što je zabranjen u SSSR necenzurirani almanah "Metropol" koji je Aksjonov uređivao sa svojim kolegama, značajnim piscima – Andrejom Bitovim, Viktorom Jerofejevim, Fazilom Iskanderom, Jevgenijem Popovim i Belom Ahmadulinom.
Još 1975. godine Aksjonov je napisao roman "Opekotina" (Ožog") no još ga nije bio objavio. Njega su 1977. godine posjetili predstavnici KGB koji su mu rekli da im je poznat sadržaj "Opekotine", i u slučaju objavljivanja tog djela u SSSR pisca "očekuju velike neugodnosti". Jedan pukovnik KGB je kasnije govorio da je među njima i Aksjonova bio zaključen "džentlmenski dogovor" o tome da pisac ne objavljuje svoj roman. Godine 1979. Aksjonov je napisao roman "Otok Krim" (Ostrov Krym), kojeg je cenzura također zabranila da se objavi.
U Washingtonu je Aksjonov postao predavač na sveučilištu "George Mason", da bi od 1981. godine, kao poznati pisac, predavao rusku književnost na više američkih sveučilišta, kao što je seminar "Suvremeni roman - gipkost žanra", a zatim tečaj "Dva stoljeća ruskog romana". Usporedo s tim u od 1980. do 1991. godine Aksjonov je kao novinar aktivno surađivao s Radio postajom "Sloboda". Za razliku od mnogih, nikad nije otvoreno igrao na kartu svog sukoba s vlašću, i ne trudeći se da iz toga izvuče korist.
Napisao je na engleskom roman "Yolk of the Egg" (1989), te kao što je to činio i Nabokov, preveo ga na ruski i objavio pod naslovom "Žumanjak" (Želtok jajca, 2002), da bi kasnije pisao samo na ruskom. U to vrijeme mu je sovjetsko državljanstvo bilo oduzeto. Državljanstvo mu je vraćeno 1989. kada je posjetio prvi put SSSR nakon devetogodišnje emigracije. Nakon toga je živio u Francuskoj i Rusiji.
Aksjonov je predstavnik trećega emigrantskoga vala ruskih pisaca. U emigrantskom razdoblju su mu značajni romani "Opekotina" (1980) i "Otok Krim (1981), te drama "Aristofanijana sa žabama" (Aristofaniana s ljaguškami, 1981). Svoje viđenje SAD Aksjonov je iznio u knjizi "U potrazi za tužnim babyjem" (V poiskah grustnogo bebi, 1987). Njegov povratak u domovinu obilježava objavljivanje zbirke eseja "Negativ pozitivnoga junaka" (Negativ položitel'nogo geroja, 1994) i "Moskovska saga" (Moskovskaja saga, 1997).
U kasnijim romanima do izražaja dolaze elementi fantastike, satire i parodije, kao što su "Pretovarena bačva" (Zatovarennaja bočkotara, 1968) i "Otok Krim". Ovaj potonji spada u znanstvenu fantastiku i to podžanr alternativne povijesti. U njemu je pretpostavljeno čto bi bilo kad bi preživjeli bjelogardijci otišli živjeti na Krim koji (poput Tajvana) neće biti u sastavu SSSR, koji je sovjetska alternativa i gdje dolazi do procvata.
Jedan od najvažnijih romana Aksjonova je "Opekotina" u kojem je dao sliku ruskih intelektualaca i njihova odnosa spram domovine, upotrebljavajući pritom podjednako sjećanja, fantaziju i realistične motive.
Roman "Pazi, ptičica!" (Skaži izjum, 1985) nemilosrdan je portret moskovskog intelektualnog društva potkraj vladavine Brežnjeva, dok je u "Zimskom naraštaju" (Pokolenie zimy, 1994) dao kroniku jedne obitelji intelektualaca koja je dopala šaka staljinističkom režimu u vrijeme kad je teror bio na vrhuncu.
"U potrazi za stilom" (V poiskah žanra, 1972) je roman koji je kritika okarakterizirala kao eksperimentalni. Glavni junak ovog romana, artist Pavle Durov, putuje svojim automobilom bez cilja. Na putu sreće razne žene i muškarce, odlazi s njima u mjesta gdje oni žive i saznaje za njihove sudbine. Na kraju sa skupinom artista Durov odlazi u Dolinu za kojom su stremili i tamo će vidjeti razna čudesa.
Zanimljivo je da je 1972. godine Aksjonov s dvojicom kolega napisao i pod pseudonimom objavio parodiju na špijunski roman "Gene Green - nedodirljivi"(Džin Grin - neprikasaemyj). Godine 1976. preveo je s engleskog znameniti roman "Regtime" E. L. Doktorowa.
Po njegovom trotomnom romanu"Moskovska saga" (prvi put objavljen 1992.) je 2004. snimljena dugačka televizijska serija. Radnja trilogije počinje početkom dvadesetih, a završava početkom pedesetih godina. Riječ je o borbi s trockizmom, kolektivizaciji, staljinističkim logorima, borbi protiv fašizma, poslijeratnoj represiji... U njoj Aksjonov prati sudbinu tri generacije ruskih intelektualaca.
Za roman "Volterijanci i volterijanke" (Vol'terjancy i vol'terjanki, 2004) objavljen u časopisu "Oktobar" Aksjonovu je pripala nagrada "Ruski Booker".
Godine 1997. kritiku je Aksjonov oduševio zanimljivim i slojevitim romanom "Novi slatki stil" (Novyj sladostnyj stil). U novome stoljeću najveći uspjeh postigao je romanom Moskva-kva-kva (2006). U tom romanu se prepleću dvije priče – jedna o životu obitelji Novotkanih uz ljubavni trokut i mnoštvo mladih, ljubitelja džeza i svega modernog što dolazi sa Zapada. Druga, politička, zasnovana je na sukobu SSSR i SFRJ iz 1948. godine. Tito i Staljin istovremeno kuju planove o atentatu na svog protivnika.
Posljednji mu je objavljen roman "Rijetki elementi" (Redkie zemli, 2007). Taj roman s elementima znanstvene fantastike, odnosno antiutopije, govori o naraštaju komsomolaca iz kojeg su izrasli ruski oligarsi.
U listopadu 2007. godine u čast 75-og rođendana Aksjonova je u njegovom rodnom gradu Kazanu organiziran I. Međunarodni književno-glazbeni festival "Aksjonov-fest". Na festival su došli poznati pisci i pjesnici, te i sam Aksjonov.
Kako možemo u nekoliko riječi predstaviti Aksjonova? Autor dvadesetak romana, huligan, disident, liječnik, novinar, emigrant... Stanovnik Rusije, SAD i Francuske i nosilac ordena Francuske Republike, član PEN kluba, idol pokoljenja čija je mladost stvaralački nabujala u vrijeme Hruščovljevog "otopljenja". Aksjonov je bio jedan od najcjenjenijih ruskih pisaca svog vremena. Prevođen je na mnoge jezike.
Predsjednik Rusije Dmitrij Medvedev uputio je brzojav sućut udovici i sinu velikog pisca, navodeći da je "najsjajniji predstavnik književnog naraštaja šezdesetih kao nitko drugi umio ne samo izraziti duh svog vremena, nego i filozofski osmisliti život. Njegova stremljenja k slobodi, spremnost da se časno bori za svoja uvjerenja zaslužuju osobita uvažavanja".
Ruski pisac Dmitrij Bitov smatra da je suvremena ruska književnost bez Aksjonova opustjela: "Odlikovala ga je zadivljujuća snaga i naša književnost je bez njega, sasvim izvjesno, opustjela."
Vasilij Pavlovič Aksjonov, smatran živom legendom, ostaje legenda ruske književnosti.

Bibliografija (nepotpuna) prijevoda djela Aksjonova na bosanski, hrvatski i srpski jezik:

"Kolege", roman, (preveo ?), "Prosveta", Beograd, 1967.
"Književnost i treći milenij", esej, prevela s francuskog Sada Tahmiščić, "Izraz" broj 10 - 11, Sarajevo, 2001.
"Moskva-kva-kva", roman, "Geopoetika", prevela Natalija Nenezić, Beograd, 2007.
"Moskovska saga", tilogija: "Deca zime", "Rat i tamnovanje" i "Tamnovanje", (preveo ?), Informatika, Beograd, 2008.
"Opekotina", roman u tri knjige, kasne šezdesete i rane sedamdesete, prevela Irena Lukšić, "Znanje", Zagreb, 1980.
"Osmijeh, molim!" (odlomak iz romana), prevela Irena Lukšić, "Književna smotra" br. 65-66, Zagreb, 1987.
"Pravo na otok", pripovijest, "Treći val", zbornik - književnost i život ruske dijaspore, priredila i prevela Irena Lukšić, Hrvatsko filološko društvo i "Disput", Zagreb, 2004.
"Randez-vouis", priča, u "Jednostavna istina", ruska pripovijetka XX. stoljeća; izabrala, prevela i uvodni tekst napisala s bilješkama o autorima - Irena Lukšić, RIVAL, Rijeka, 1998.
"Retki elementi", roman, prevele Mirjana Grbić i Natalija Nenezić, "Geopoetika", Beograd, 2008. "U traganju za žanrom", roman, preveo Aleksandar Badnjarević, "Bratstvo-jedinstvo", Novi Sad, 1988.
"Zvezdana vozna karta", roman, prevela Danica Jakšić, "Narodna knjiga", Beograd, 1963.; na hrvatskom: "Zvjezdana putna karta", odlomak iz romana, prevela Maja Vitrisal Mulić, "Republika" br. 8, Zagreb, 1962.

30. BROJ "LITERATURNAJE GAZETE"

2009-07-31T00:34:00.000-07:00

Upravo je izašao 30. ovogodišnji (6234.) broj "Literaturnaje gazete" (u prijevodu – Književne novine), ruskog tjednika za književnost koji je pokrenuo Puškin 1830. godine, a obnovio Gorki 1929. godine od kada neprekidno izlazi. Njegova web stranica je:

http://www.lgz.ru/

Ovaj stari list za književnost i kulturu nalik je, na primjer, "Hrvatskom slovu" iz Zagreba ili "Književnim novinama" iz Beograda.U ovom broju je niz priloga posvećenih Vasiliju Makaroviču Šukšinu (1929-1974), kultnom ruskom filmskom redatelju, filmskom scenaristu, glumcu i piscu kome se ove godine u Rusiji obilježava 80 godina od rođenja. Sam Šukšin je iz svog bogatog filsmkog opusa izdvojio filmove "Peći-klupe" i "Ljepotica Kalina" u kojima je bio scenarist, redatelj i glumac. Podsjetimo da mu je fim "Živio je takav mladić" bio zapažen na festivalu u Veneciji, a da je dobio državnu nagradu za film "Vaš sin i brat". Šukšin je pisao priče, romane i drame. U ovom broju "Gazete" je objavljena njegova priča (on ju je sam podnaslovio kao "dokumentarnu") "Dojava".
O Šukšinu u ovom broju piše nadahnuti esej znameniti ruski spisatelj Valentin Rasputin te drugi autori. Objavljena su i dva prikaza dviju studija o Šukšinu i časopisu "Roman-gazeta" čiji je novi broj posvećen Šukšinu.
Podsjetimo da je na srpski jezik u prijevodu Radovana Matijaševića 1987. objavljen izbor Šukšinovih priča, a da je jednu njegovu priču Irena Lukšić prevela i uvrstila u svoju antologiju "Jednostavna istina" iz 1998.
U ovom broju "Gazete", na smanjenom broju stranica, nema nekih uobičajenih separata. Možemo pročitati nekoliko pjesama suvremenih ruskih pjesnika, eseja, no ne i priča niti ulomaka iz romana. Kratkih prikaza novih knjiga ima opet priličan broj.
Tu su i razgovori s izdavačima. Ovaj put je došao red na glavnog urednika izdavačke kuće "Koktebel" iz Feodosije.Nisu izostale rubrike "Društvo", "Novija povijest", "Mišljenja", "Diskusija", "Umjetnost", "Televizija", "Kazališni trg", "Moskovski vjesnik", "Čovjek" i "Panorama".
U redovnoj rubrici "Klub 12 stolica" (nazvanoj po poznatom humorističnom romanu Iljfa i Petrova) možemo pročitati humoristično i satirične priče, pjesme, karikature...Popularna "Literaturnaja gazeta" se plasira ne samo u Rusiji već i u cijelom svijetu.

AUTORITETI

2009-06-09T05:25:00.000-07:00

Sjetih se mog prijatelja, divnog čovjeka, liječnika, filatelista, pisca itd., pokojnog Zlatka Jakobovića. Umro je prije nekoliko godina u 59. godini od raka. Govorio mi je jednom o svojoj majci koja je autoritarna i teška žena. Baba ima ogromnu kuću na moru. Zlatko i njegova žena jedne godine bili kod nje na ljetovanju i to im presjelo. Idućih godina su plaćali apartmane radije no da im baba za sve prigovara! Zlatko mi je rekao da ću imati gdje ići na more kad mu mati umre, a umro je on dok je baba još živa s osamdeset i nešto. I moja punica je jako dobra žena, a mati joj je ista Zlatkova mati i ima 90 godina. I ona živi sama kao i Zlatkova mati. Moja mati živi sama, ali mi presjedne svaki put kad dođe! Ove godine će ostati u Brčkom 4 mjeseca. Srećom da idem za mjesec dana u Rusiju ali ko će izdržati tih mjesec dana?! Budem preko dana u kancelariji Kluba, ali tu je u potkrovlju pakleno vruće. Da bar Klub dobije obećani novac, pa da se kupi klima. Ili da ja dobijem pa da to kupim i da mi Klub kasnije vrati.

Sjećam se kako je moj otac bio nervozan, kako je znao vikati,
prevrtati stol, razbijati posuđe, sad mi je jasno i zašto. I on je bio
autoritarna osoba, ali bar nešto bolji od svoje žene.
Moja mati će uvijek naći razlog da te za nešto okrivi. Kad sam jutros ustao
umjesto "dobro jutro" mi je prigovorila zašto sinoć nisam zatvorio
dvorišnu kapiju, no je to morao učiniti sin moje rodice. Kapiju je
otvorio majstor pošto je otvorio i utjerao auto u dvorište. Kad je
izašao, nije je, naravno, zatvorio.
Rijetko je ona nečim bila zadovoljna što sam ja uradio. Na
žalost nisam u stanju da joj svata kažem otjeram kao što su to činili
moja braća.
Jedan od razloga što moja žena ne želi živjeti ovdje je i taj što ne
želi biti u ljeto sa svekrvom.
Ja mojoj djeci želim sve najbolje i nikad im nisam sugerirao ništa
negativno. Nisam ih nikad ni razdvajao, što su činili moji roditelji sa svojom djecom.
Oboje su prognozirali da ja nikad neću naći ženu koja mi odgovara. To
se, srećom. nije ostvarilo.

POVRATNICA

2009-06-02T09:53:00.000-07:00

Kad je vidio svoju svastiku Krešo se nimalo nije obradovao. Nije je, naravno, mogao otjerati. Ne zato što je sestra njegove žene. Ipak im je u pismima slala i pokoju marku. A to, naravno, nije bilo za odbaciti.

Kreši je odmah sve bilo jasno. Renata se iz Njemačke vratila onako kako je i otišla. S kovčežićem u ruci. Krešo nije znao što je u tom kovčežiću bilo kad je pošla u Njemačku. Sigurno je sada lakši. I bio je u pravu.

Renata je budućeg muža upoznala preko agencije za poznanstva. Krešin susjed Stanko smatra da nisu normalni oni koji se upoznaju preko oglasa ili agencije.

Branimir je stariji trinaest godina od Renate. Dakle, ne previše. Neke njene vršnjakinje udale su se za muškarce koji su im mogli biti ne očevi već djedovi. A nisu bili ništa bogatiji od Branimira. On nije baš neki ljepotan ali nije ni ružan. Dakle, trebala je to za Renatu biti premija. Tako se ona nadala. I njeni roditelji. Naravno i njena sestra Katica. I svak Krešo.

Vratila se nakon devet mjeseci braka. Srećom nije bila trudna. Jednostavno je pobjegla. Dok je muž bio u svom poduzeću Renata je spakirala svoje krpice i izišla kroz prozor. Jer vrata je njen mužić prije svog odlaska uvijek zaključavao.

Krešo opsuje. Njegova žena ga poprijeko pogleda. Krešo opsuje još jednom. Psovkama je komentirao cijelu Renatinu ispovijest.

Herr Branimir je vrlo imućan. Ali i vrlo škrt. Za sebe ne. Ali Renati je sve uskraćivao. Rijetko kad je izlazila. Ustvari nikad nije izlazila sama već samo s njim. Još rjeđe dobivala novaca. Dio onog što je uštedjela Renata je krišom slala svojoj sestri Katici. Kao da je znala da će joj jednog dana pokucati na vrata s kovčežićem u ruci.

Branimir je bolesno ljubomoran iako mu Renata za to ne daje nikakvog povoda. Nije joj dopuštao da se zaposli. Kod kuće se uglavnom dosađivala uz televizor. Kad bi dolazio Branimir joj je određivao što će gledati. Branio joj je da gledati sapunice iako je Renata to najviše i voljela.

Renata je nekad pisala pjesme. Kad je upoznala Branimira bila je prestala. Sama u ogromnom stanu sad je svaki dan pisala. Prvu u braku napisanu pjesmu pokazala je Branimiru. Nije je htio pročitati. Ostale mu nije ni pokazivala.

Renatin i Branimirov brak podsjeća na prisilnu udaju mlade Marije Jurić Zagorke. Njen muž, bogati i škrti Mađar, uskraćivao joj je čak i hranu, te svijeće za pisanje. On ne bi imao ništa protiv da je Marija zarađivala od pisanja. Ali ona nikad nije mogla živjeti od pisanja romana. Bila je zaposlena kao novinar. Prva žena novinar na Balkanu. Novac su zgrnuli nasljednici njenih autorskih prava i izdavači njenih romana.

Renata je prvo pokucala na vrata njenih roditelja. Ali njen otac joj nije dao ni da prekorači prag njegove kuće. Rekao je:

- Idi mužu il' kvragu!

Nakon Renatine ispovijesti Krešo je rekao:

- Što mrzim škrtonje!

To je značilo da prima svastiku pod svoj krov.

* * *

Kad se žuti "mercedes" već drugoga dana nakon Renatinog dolaska zaustavio ispred Krešine kuće njemu je odmah bilo jasno tko unutra sjedi.

- To je Branimir! - kriknula je Renata. - Sakrijte me, molim vas!

- Idi s djecom u sobu - reče joj smireno Krešo. - Ja ću se za njega pobrinut.

Renata posluša.

Branimir iziđe iz silnih kola i pokuca na vrata.

- Je l' tu Renata? - upita izašlog Krešu.

- Pa to si ti, šogorčino! Di si dosad? Sto godina te nisam vidio!

Branimir je zbunjen. Ne zna što bi rekao. Njega Krešo nikad nije vidio. Branimir na vjenčanje nije zvao ni Renatine roditelje.

- Reče mi Renatina mati da je...

- Upadaj, šogore! Ovo moramo zalit!

- Ne smijem kad vozim...

- Sad ne voziš! Ulazi! - Krešo ugura Branimira u kuću.

Kad je Branimir sjeo za stol Krešo mu nali čašicu rakije.

- Al ja ne pijem...

- Ti, moj šogor, pa ne piješ! Nemoj me sramotit, Branimirčiću!

- Došo sam po Renatu...

- Kako to da ste došli zimi, a ne ljeti? I Božić je prošo. Zar sad imaš godišnji?

- Nemam, al...

- Kako to da niste došli zajedno autom? Renata je došla autobusom. Zar to nije rasipanje?

- Naravno da jest.

- Ti si, šogore, trebo svoju ženu naučit pameti!

- I hoću. Zato sam i došo!

- Svaka čast. Nek se zna ko je muško!

Branimir se naceri.

- A sad ispij rakiju, šogore. Kad ti je već nudim... Znaš kako se ono kaže. Dok nude dobro je. Ne valja kad tuku!

- Ima i to veze - Branimir iskapi čašicu.

- Može l' još jedna?

- Fala. Nisam naviko pit... Mi bi morali ić...

- Tek si došo, a već bi išo! E, ne može to tako! Nisi ti baš tako čest gost u ovoj kući!... Šta kažeš, je l' dobra rakija?

- Prava je!

- Naravno da je prava. Nema ništa šećera u njoj... Kad je dobra ispij još jednu!

- Pa kad si navalio... - Branimir ispije.

Nakon pete bio je pijan. Reče:

- Di je Renata? Spava?

- A ti po Renatu došo?

- Odmah je vodim kući!

- Prvo je moraš pronać, šogore.

- Pronać?... Zar nije?... Zar nije kod vas?

- Bila pa otišla. Kad je nađeš vodi je!

- Di je otišla?

- Nemam pojma. Nisam je pito. Ona se meni ne ispovijeda.

- Di joj je sestra?

- Na poslu.

- Al mati joj je rekla da je tu!

- Čija mati?

- Renatina.

- Aha. A ja mislio ti pričaš o Katičinoj majci. Baba lupeta! Kaže da je tu, a ona na poslu!

- Ko je Katica?

- Moja žena.

- Aha... Pa ona je Renatina sestra, zar ne?

- Pogodio si, šogorčino!

- Čekaj... Ako je Katica Renatina sestra onda im je majka ista osoba!

- Šogorčino, ti mora da si imo peticu iz logike!

- Nisam ni imo taj predmet u školi. Nisam išo u gimnaziju već na zanat!

- Nema veze! Nije važna škola. Ti si prirodno intrigantan!

- Pusti sada inteligenciju... Ako mi govorimo o istoj majci to ne mora značit ga govorimo o istim ćerkama. Ja sam mislio na Renatu, a ne na Katicu.

- Zar hoćeš da se mijenjamo za žene?

- Ma ne!... Hoću svoju ženu natrag! Moju Renatu!

- Tako reci da te svako razumije! Ti si dakle došo po svoju gospođu Renatu?

- Tako je.

- Ako si po nju došo, tu je nećeš nać.

- Kako sada nije? Njena mama...

- Pusti sad tu babu! Ona nije normalna!... Kad ti kažem da Renata nije tu, onda stvarno nije. Zar mi ne vjeruješ? Zar misliš da lažem?... E, stvarno me iznenađuješ, šogorčiću! Napravi me lažovom na pravdi boga!

- To nisam reko... Ako Renata nije tu onda...

- Šta ćeš onda?

Branimir jedva ustade. Reče:

- Onda ću... Pa morat ću ić... Na policiju...

- Samo ti idi. Al prvo plati.

- Šta?

- Kako šta? Rakiju koju si poloko! Moram priznat da piješ ko krava!

- Ali...

- Nema tu "ali"! Ja ne radim. Živim od prodaje rakije! Nećeš valjda reć da nemaš para?!

- Imam. Samo...

- To ćete koštat... - Krešo izvadi iz džepa kalkulator i stade pritiskati gumbe.

- Trebo si mi reć!... Ja sam... Ja sam mislio da sam ušo u kuću.... A ne u birtiju!

Krešo izreče cijenu.

- Pa to je pljačka!

- Nemoj mi samo reć da je u Njemačkoj jeftinije?

- I jest. Tolko mi ne bi tražili za viski u najboljem berlinskom hotelu!

- Ovakve naturlih šljivovic nema ni u najboljem bonskom hotelu!

- Iskreno da ti kažem... I nije neka!... Obična brlja!

- A dok si loko bila ti je dobra!

Branimir pruži novac.

- Nemam sitna - reče Krešo i uze marke.

- Al to i nije... To što si trebo vratit i nije baš sitno!

Krešo se hinio gluhim.

Branimir krene teturajući i gunđajući.

Krešo ga isprati. Na rastanku je mahnuo markama i doviknuo:

- Aufiterzen, šogore! Navrati još koji put. Moja vrata su ti uvijek otvorena! Brava je pokvarena pa se ni ne mogu zaključat!

Već se bilo smračilo. Branimir je ne poštujući pravilo prednosti doživio sudar. Nije pronašao policiju. Oni će pronaći njega. U bolnici.

* * *

Krešo je ubrzo zažalio što je primio svastiku u kuću. Da je bio zaposlen Renata bi kao tetka njegovoj djeci i te kako dobro došla. Mogla ih je čuvati dok Krešo i Katica rade. Ovako se o djeci koja su išla u školu mogao brinuti njihov nezaposleni otac. Renata je sada kao i Krešina sestra bila suvišna. Zato je Krešo svoju sestru i bio otpremio svom bratu.

Krešo je preporučivao svastiki da se zaposli. Renata je tražila posla ali ga nije nalazila. Krešo u to nije mogao povjerovati. Kad god bi se Renata vratila iz grada pitao bi je:

- Opet ništa?

- Ništa.

- Kako ništa? Za onog ko hoće radit posla uvijek ima. Poso se ne bira!

- A što onda ti ne radiš? - dobacila bi Katica.

- Da sam žensko radio bi odavno. Ko muškarcu poso mi je uskraćen!

- Al više je nezaposlenih žena već muškaraca. Kako to objašnjavaš?

- Tako što su žene izbiračice. Koja hoće može radit svuda!

- Na primjer?

- Ko konobarica.

- Renata nije završila ugostiteljsku već ekonomsku školu.

- To nema veze. Konobarica može bit svaka žena. Pogotovo ako je zgodna.

- Kakve to ima veze? Zar nije važnija vještina i brzina!

- Važnije su proporcije. Ja ne znam zašto te silne žene na birou čekaju. Uvijek je bilo bolje bit žensko nego muško. Ja da sam žensko ne samo da bi radio, već bi završio i gimnaziju i fakultet! Danas bi bio doktor. Hoću reć doktorica!

- Misliš preko kreveta?

- Pa šta onda. To ne samo da ne boli već godi!

- Poslat ženu u konobarice isto je što i poslat je u javnu kuću!

- I to je poso. Najgore je krast bogu dane!

- Govoriš tako jer si muško. Da si žensko žalio bi što nisi muško u ovom svijetu gdje su muški gazde!

- Kakav sam ja gazda kad mi žena soli pamet! Mom ocu moja mati nikad nije smjela odgovarat ko ti meni!

* * *

Onda je Krešo stao predlagati Renati da se uda.

- Al ja sam još u braku s Branimirom - kaže Renata.

- Zar mu se misliš vratit? - upita je Katica.

- Nisam luda!

- Nije ni taj Branimir tolko loš - reče Krešo. - Ja sam na osnovu tvoje priče o njemu steko pogrešan utisak... On uopće nije škrt. I društven je. Pravi veseljak!... Još ni ne puši. A skoro da ni ne pije. Napio se od pet čašica ove nejake rakije!... Ne izgleda ni loše. Može se reć da je u najboljim godinama. A maraka ima na bacanje!... Takav se čovjek ne ostavlja!

- Nije on tip koji baca marke! - dobaci Renata.

- On ti je ko ona baba milijarderka - prisjeti se Katica. - Jednom je izgubila marku. I to ne njemačku već poštansku. Cijelu noć ju je tražila po ulicama New Yorka!

- Da nije štedila - na to će Krešo - ne bi imala milijarde! Ko štedi taj vrijedi. Štednja je mudrost trošenja!

- Škrtost nema veze sa štednjom! - reče Katica.

- U osmom razredu osnovne škole - prisjeti se Krešo - pisali smo pismeni o štednji. Najbolji učenik u razredu, jedan kreten, napisao je da se u banci novac oplođuje... To zna svaka budala. To je otrcana fraza... Ja sam bio originalan i napiso da se u banci novac razmnožava... Iako sam tu riječ stavio pod navodne znake glupa nastavnica ju je precrtala. To mi je bila jedina greška u sastavu.

- Koju si ocjenu dobio? - upita ga Katica.

- Tricu. A bilo je za čistu peticu!

Katica se obrati Renati:

- Ako se ne želiš vratit Branimiru moraš podnijet zahtjev za razvod.

- Podnijet ću. Sutra...

- Samo ne znam ko će platit tužbu - dobaci Krešo. - Branimir sigurno neće!

* * *

U Krešinoj kući je Renatina udaja postala glavnim predmetom razgovora. Čim se probudi na Renatino "dobro jutro" Krešo uzvraća pitanjem:

- Kad se ti, mala, misliš udavat?

Ona bi odgovorila:

- Ne znam.

To se ponavljalo sve dok Krešo nije rekao:

- Našo sam ti mladoženju!

- Molim?

- Nemaš ti šta da moliš. Jedan pravi frajer je ozbiljno zagrijan za tebe!

- Koji?

- Naš susjed. Bojan.

- Ja ga ni ne poznajem.

Drugoga dana donese Krešo Renati Bojanovu fotografiju. Ona je pogleda i vrati mu je bez riječi.

- Valja l' dečko? - upita je Krešo.

- Pa, nije loš... A kad se to sliko?

- Skoro.

- Prije koliko godina?

- Pa... Ja mislim dvije... Možda i tri. Al sigurno ne više od pet!

- Sad sigurno nije isti...

- Ne mijenja se čovjek za tri godine!

- On tad nije bio lud...

- Ko kaže da je lud?!

- Priča se...

- Ma ko priča?!

- Svi...

- Od koga si ti čula?

- Od Đurđe.

- Šta ti je rekla ta glupača?!

- Da Bojan nikad nije bio normalan...

- To su samo priče. On se samo pravio lud da bi dobio mirovinu... Sad ću ti reć kako je to bilo... On je otišo kod psihijatra i reko mu: "Hoću u mirovinu!"... Psihijatar mu na to reče: "Ti si lud! Ko još s dvadeset šest godina ide u mirovinu!"... Onda psihijatar dade Bojanu neke lijekove za živce da ga se riješi... A šta misliš šta je on s njima radio?

- Ne znam.

- Pogodi!

- Valjda ih je bacao u zahod...

- Nisi pogodila!... Pametni Bojan je lijekove prodavo! Onda je otišo ponovo psihijatru i reko da mu lijekovi ništa nisu pomogli... Psihijatar mu je dao još jače. A takvi su još skuplji. Bojan je na njima još više zaradio... Kad je opet reko psihijatru da mu ništa nije bolje ovaj ga je poslao u...

- Ludnicu?

- Poslo ga je u psihijatrijsku bolnicu gdje se Bojan udebljo. Kad mu je poslije mjesec dana dosadilo polupo je na tom odjelu sve žarulje i morali su ga poslat u mirovinu!... Je l' da je genijalac? Takvog bi pametnjakovića trebalo postavit za direktora u nekom poduzeću!

Renata ne reče ništa.

- Vas dvoje bi bili super par. On piše pjesme ko i ti...

- Svako danas piše pjesme.

- Čita filozofske knjige. Al ne voli da filozofira... Sluša ozbiljnu muziku...

- Ne volim ozbiljnu muziku.

- Ustvari i on više sluša zabavnu... Ima pola kuće. Dvosoban stan. I to na katu!

- Zar on ne stanuje u šupi?

- Stanuje u dvorišnoj zgradi. Tamo je super sređeno. On je tamo privremeno dok se ne oženi. Šta će njemu samcu dvosoban stan! Kad se oženi bit će gore!

- Tamo gdje je bio s prvom ženom?

- Ti si bila udata, on oženjen. Super kombinacija!

- Al tamo su podstanari.

- Kad se udaš za njega stanari će dobit nogu!

- Kaže Đurđa...

- Šta opet kaže ta vještica?!

- Da je Bojanova prva žena protraćila s njim pola godine...

- Došla u njegovo i još izvoljevala! Stalno je tražila da je masira, a on ko pravi gentleman, je to i radio... A ona mu masirala mozak!... Još je bračne dužnosti izbjegavala... On treba rano leć da porani ujutro na poso, a ona u jedanest uvečer još uvijek gleda televiziju... On zaspi u fotelji, ona ode sama u krevet iza ponoći. Ni ne budi Bojana!

Renata je šutjela.

- Nikad Bojan nije digo ruku na Sanju. U Bukaču je pola brakova na ratnoj nozi!

- Ti i Katica se ne tučete.

- Mi smo ona pristojnija polovina. I ti i Bojan ćete bit takvi!

Renata se natmuri.

- Bojan ne puši, ne pije, ne drogira se... - nastavi Krešo.

- Pije tablete...

- Već sam ti reko da ih ne pije već prodaje!

- Hoda po noći u pidžami...

- On je mjesečar. To nije bolest. Možda si i ti. Takvi ljudi žive sto godina!

- Spava s mačkama...

- A s kim će drugo? Nije peder... Al ne boj se. Kad se za njega udaš spavat će samo s tobom!

- Mislila sam na prave mačke. On spava sa svojim mačkom.

- Mačke su čiste životinje. Ako ih ne voliš Bojan će zabranit svom crnom mačku da ulazi u kuću. On će za tebe sve učinit. Ako treba on će ko onaj junak iz Poeove priče svoga mačka zadavit!

- Koje junaštvo!

* * *

Idućeg dana Krešo predade Renati jedan papirić.

- Šta je to? - upita ona.

- Pjesma. Tebi posvećena!

- Ko je to napiso?

- Bojan. Ko bi drugi. Pročitaj!

Renata pročita u sebi. Pjesma je ovako glasila:

PJESMA DOSTOJNA NAŠEG SUNCA

Ne mogu napisati dostojnu pjesmu

Dostojnu tvog osmijeha što me prati

Tebi kad se vraćam

Dostojnu tvojih tužnih očiju

Od tebe kad odlazim

Al s tvojom i mojom nadom

O sretnom trenu povratka

Pjesmu dostojnu tvog sna

O danima, iza, danima ispred nas

Danima običnim i zajedničkim

Radosnim i tužnim

Naši dani, neponovljivi i silni

Nađeni i sačuvani u srcima

Zaključani za druge, u suncu

- Šta kažeš? Je l' da je super?!

- Zar si je ti već pročito?

- Jesam. I ne samo ja. Svi okolo govore o vašoj romantičnoj ljubavi!

- O čijoj ljubavi?

- O ljubavi između tebe i Bojana, naravno!

- Al ja njega ne volim!

- Zavoljet ćeš ga kad se udaš. Ima vremena!

- Al ja se ne bi udala za Bojana!

- Sad je gotovo. Svi govore da ste već zaručeni!

- Al ja njega nikad nisam vidila!

- Vidio te na slici kao i ti njega. Kaže mi da stalno bulji u tvoju sliku. Ispadoše mu oči!

- Otkud mu moja slika?

- Ja sam mu poklonio.

- Otkud tebi moja slika?

- Odlijepio sam je iz našeg albuma.

- Koja je to slika?

- Ona sa mora. U bikiniju... Bojan se oduševio. Kaže: "Ovo je Miss Jadrana"!

- Al to je slika od prije pet godina!

- Nije ni Bojanova mlađa!

- Ako bi se opet udavala ne bi htjela opet preko slike i pisama. Želim dobro upoznat svog budućeg muža!

- Nema problema. Možemo odmah otić kod Bojana. On je sam u sobi. Ja ću te odvest i odmah se izgubit!

- Razmislit ću...

- Samo ti razmišljaj. Al nemoj dugo... Nisi mi rekla šta misliš o Bojanovoj pjesmi.

- Ne znam šta da kažem. Nisam kritičar.

- Naravno da nisi kritičar. Al možeš ko čitalac ocijenit je l' pjesma dobra il loša.

- Pjesma je divna. Samo...

- Samo šta?

- Ne mogu vjerovat da je on tako nešto mogo napisat...

- Bojan je rođeni pjesnik! Bit će od njega nešto. Samo mu treba potpora. Iza svakog uspješnog muškarca stoji dobra žena!

* * *

Renata je svakodnevno kupovala kruh, mlijeko i ostalo za sestru i njenu obitelj. Uz to je i donosila vodu s arteškog bunara pored najbliže samoposluge.

Silvio koji je stanovao preko puta vidio je Renatu s kanistrom u ruci ispred bunara gdje je i on čekao na red. Renata je napunila kanistar i pošla natrag. I oni ispred i oni iza Silvija napunili su svoje posude. On je buljio u Renatu dok se vraćala. Sve dok se mogla vidjeti.

Kad je Silvio donio vodu otac mu dobaci:

- Jesi l' to donio s izvora Bazgovice?

Silvio oca nije čuo.

* * *

Od tada se Silvio stalno nudio roditeljima da ide po vodu i u kupovinu. Išao kad treba i kad ne treba.

Renatu je vidio već drugoga dana u samoposluživanju. Ali nije se usudio prići joj. I iduća tri dana Silvio je Renatu samo promatrao iz daljine.

Četvrtog dana nije je vidio. I bio nesretan. Toga dana po kruh, vodu i ostalo je išao Krešo. Silvio je saznao da je Renata Krešina svastika. Njih dvojica se sretoše. Silvio, koji je naravno poznavao Krešu, upita ga, preskočivši pozdrav:

- Zar tvoja svastika kod tebe stanuje?

- Da. Al neće još dugo. Uskoro se udaje za Bojana. Danas su se zaručili.

Silvio nije u prvi mah uspio ništa reći. Onda mu ipak izleti:

- Kad se udaje?

- Sutra. Sutra se seli, fala bogu, u Bojanovu kuću. Otišla je svojima javit radosnu vijest!

Renata je zaista posjetila roditelje u obližnjem selu Žilištu, ali nimalo radosna. Tamo zateče samo majku.

- Ja bi te primila da se mene pita - reče majka.

Kad se otac vratio i saslušao o onom što se dogodilo i što će se dogoditi, reče:

- Ovdje možeš prenoćit. Hoćeš se udat il nećeš tvoja stvar. Nisi me pitala ni kad si se prvi put udavala!

Renata nije htjela prenoćiti u kući svoga oca. Vratila se svojoj jedinoj sestri i zetu.

Tog su dana Renata i Krešo posjetili Bojana u njegovoj sobi.

- Svidila mi se vaša pjesma - rekla je Renata Bojanu kad su se rukovali.

- Možeš preć na ti! - opomene Krešo Renatu. - Nije tebi Bojan više samo susjed!

- Nije loša ta pjesmica - pohvali se Bojan. - Al mogu ja i bolje!

Bojan, naravno, nije htio reći istinu. Ona pjesma nije bila njegova. Prepisao ju je iz jedne zbirke.

Renata se tada sjetila Bojanove prve žene. Nije je osobno poznavala. Čula je od susjede Đurđe kako se Sanja za Bojana udala nakon svega jednoga mjeseca hodanja. Za mjesec dana ne može se upoznati čovjek s kojim želiš provesti cijeli život. A Krešo bi da se Renata uda za Bojana nakon jednog dana poznanstva! Da se ona već sutra doseli k Bojanu. Naravno oni se ne bi odmah vjenčali. Renata je još službeno u braku s Branimirom. Ona ne zna da on još nepokretan leži u bukačkoj bolnici. Ovo će ipak biti nekakva udaja. Makar je Bojan ni ne takne (u što bi bilo teško povjerovati) do vjenčanja ili razlaza ona će za ostale biti po drugi put udana. A sve zato što je se svak Krešo želi što prije riješiti.

* * *

Rano ujutro s istim onim kovčegom s kojim je otputovala k Branimiru Renata će otputovati k Bojanu. Katica je već bila na radnom mjestu.

- Vidit ćemo se na svadbi! - doviknuo joj je Krešo iz kreveta i nastavio spavati.

Kada se vrata za njom zatvoriše Renata zaplače. Zar je ovo za nju bio jedini izlaz? Da se uda za muškarca kojeg ne voli? Sjetila se bajke "Palčica" koju je od svih kao djevojčica najviše voljela. Palčica je trebala, po želji Mišice kod koje je stanovala, udati se za starog i bogatog Krta. Bila se pomirila s činjenicom da više nikad neće vidjeti sunce. Renata je tada plakala za Palčicom kao što sad plače za samom sobom.

Ali bajka je ipak imala sretan kraj. Palčica će se na kraju ipak udati za princa Palčića. A sunce će i dalje sijati nad njima.

Renata nije ni pogledala u dvorište Bojanovih roditelja. Produžila je dalje. Nije znala kamo. Pogledala je prema istoku. Sunce je bilo izlazilo.

Zastala je pokraj ulaznih vrata u samoposluživanje. Sjetila se da je tamo vidjela oglas. Sad ga je prvi put pročitala. Da, bio je to oglas u kome piše da se izdaje soba za jednu ženu s upotrebom kupaonice i kuhinje. Visina stanarine nije bila naznačena.

Renata se ponada da neće biti odviše visoka. Malo joj je ostalo novca što je bila uštedjela u Njemačkoj.

Pročitala je na oglasu naziv ulice i broj. To je ulica u kojoj se nalazi samoposluživanje. Broj je bio upravo preko puta.

Bilo je još uvijek rano i Renata odluči sačekati. Gazda vjerojatno spava. Sjela je na klupu pored arteškog bunara.

Gazda je zaista spavao. Ali njegov sin Silvio nije. Silvio je ustajao rano, a rano išao na spavanje. Trenirao je body building. Televiziju odavno nije gledao.

Zato je gledao u pravcu samoposluživanja. I sada čim je otvorio oči. Tamo je bila žena koju je želio opet vidjeti. Ipak je vidio Renatu.

I ona je vidjela njega. I da bude još nevjerojatnije krenula mu u susret.

- Dobro jutro - pozdravila je Renata kad je prišla Silviju.

On pocrveni i promrlja nešto nerazumljivo.

- Izdajete li sobu?

- So... Sobu? - mucao je Silvio.

- Vidjela sam oglas na vratima samoposluživanja...

Silvio za oglas nije ni znao. Vidio je veliki komad papira prilijepljen na vrata, ali ga nije čitao. Nije ga zanimao. Mnogo stvari u ovom blesavom svijetu nisu ga zanimale. Oglas je zalijepila Silviova majka. Oni su ranije imali podstanare, ali već je godinu dana ta soba bila prazna. One žene koje su se javljale na oglas nisu se sviđale gazdarici. Otac pak niti jednoj nije nalazio zamjerke. Zbog toga se sa ženom više puta svađao. Prigovarao zbog propuštenog izvora prihoda. Opet bi spominjao svoju malu plaću i Silviovu nezaposlenost.

- Aha - Silvio tada shvati na što je Renata mislila.

- Jeste li je izdali?

- Nismo.

- Koliko tražite?

- To ne znam. Moram pitati oca. Ustvari bolje majku. Ali ona je u bolnici...

- Žao mi je.

Silviju nije bilo jasno je li Renati žao što mu je majka u bolnici ili što nije tu da joj odgovori na pitanje.

- A otac vam spava?

- Valjda...

Ali Silviov otac je bio budan. Pitao je iznutra:

- S kim to pričaš?!

- S jednom djevojkom koja pita za sobu.

- Za sobu?! Evo me odma!

Iznos mjesečne stanarine se Renati učini visok. Ali kad je Silviov otac drugi put spustio cijenu Renata je pristala. A njemu je bilo drago što mu je žena u bolnici. Inače bi otjerala i ovu.

* * *

Bojan je odlučio, kao nekad Renata, pronaći sreću preko oglasa. Sjetio se kako se nekad još kao srednjoškolac dopisivao s jednom djevojkom. Bila mu je poslala svoju fotografiju nakon što je on njoj već bio poslao svoju. Bila je u njega zaljubljena ili je mislila da je zaljubljena.

Bojanu je bilo smiješno da se netko može zaljubiti u nekoga preko pisama i fotografije. On joj je prestao pisati. Ona mu je bila poslala još jedno, tugaljivo, pismo u kome je tvrdila kako stalno promatra njegovu fotografiju i plače. Tekst pisma nije bio umrljan. Možda zbog toga nije Bojan na njega odgovorio.

Teško da bi se sada našla žena kojoj Bojan ne bi odgovorio. Sad dobro zna kako više ne može u onolikoj mjeri birati.

Bojan nije sam dao oglas. I zbog novca i zbog činjenice da oglase u većem broju daju muškarci. Bojao se da mu se neće niti jedna žena javiti. Zato se javljao na rijetke oglase žena. Većina ženskih oglasa bila je upućena imućnim muškarcima iz inozemstva poput Branimira. Svojevremeno je Renata kao odgovor na svoj oglas dobila brdo pisama. Od svih bogatih gastarbajtera odabrala je najmlađeg i najljepšeg. Sad bi rekla kako je odgovorila najgorem. Prošla je kao jedna Ruskinja koja se preko agencije za bračne kontakte upoznala s nekim bogatim Amerikancem. Ali kad je vidjela da Amerikanac u njoj vidi samo stvar, samo seksualni objekt i sluškinju, vratila se natrag u Rusiju. Rekla joj jedna prijateljica da je pobjegla iz Raja u Pakao.

- Ovdje zaista Raj - reče na to povratnica. - Ali sam sigurna da je tamo bio Pakao!

Bojan se javlja na vrlo mali broj oglasa razočaranih žena kojima bogatstvo više nije bitno.

Jedna mu je odgovorila. Dopisuju se. Bojan je optimist.

* * *

Kada je Renata otišla Krešo i Katica su se učestalo stali svađati. Mislili su da je uzrok njihovim ranijim svađama bila Renatina prisutnost u njihovoj kući. Katica je stala često nazivati iz prodavaonice u kojoj je radila. I ranije je nazivala kako bi pitala za djecu. Kad se javi Renata Katica pita:

- Di je Krešo?

Ako se prvi javi Krešo:

- Di je Renata?

Kad se Renata javi na telefon Katica prekida vezu. Bila je ljubomorna.

Sad je Katica krivila Krešu da je istjerao njenu sestru. On je nju krivio da je to o udaji njena ideja. Katica mu je na to predbacivala da laže.

Ubrzo se Krešo zaposlio i svađe su prestale.

* * *

Renata nije bila u kontaktu s Katicom i Krešom. Nije se ljutila na njih, ali im nije javljala gdje se sada nalazi. Pretpostavljala je da oni to znaju. Kao u Žilištu i ovdje se ništa ne može sakriti. Krešo i Katica su sigurno znali gdje je Renata pa ipak niti su nazivali niti su dolazili. Svaki dan su prolazili pored kuće Silviovih roditelja kad su išli u kupovinu ili u svoja poduzeća. Renata nije ni svojim roditeljima javljala gdje je.

* * *

Branimir je konačno izašao iz bukačke bolnice. Nije to nikako bio onaj isti nikad bolesni Branimir od prije. Ali moglo se reći da se oporavio.

Dok je ležao u bolnici Branimir je dosađivao svojim buncanjem liječnicima, a pogotovo bolesnicima s kojima je ležao u istoj sobi. Spominjao je jedno žensko ime po kojem ga je zapamtila cijela bolnica. Mnogi mu nisu znali pravo ime. Zvali su ga - Renata.

Kad je Branimir došao k sebi oni radoznali su ga obasuli pitanjima tipa "Ko je Renata?", "Je l' ti to švalerka?", "Zar je toliko voliš?"

Branimir nije htio odgovarati ni na jedno od ovih pitanja.

Mislio je kako u ovoj bolnici neće dugo ostati. Ali prevario se.

S gipsom na ruci i nozi Branimir je tri puta pokušavao pobjeći iz bolnice. Hvatali su ga i vraćali natrag.

Sad je konačno bio koliko toliko zdrav i slobodan. Bolje je prošao od svog "mercedesa" koji više nije bio za upotrebu. Branimir se morao pomiriti s činjenicom da će ovaj put u Berlin otputovati autobusom. Ali čvrsto je odlučio da se u Njemačku ne vraća bez one zbog koje je došao i sve ove nedaće pregurao počevši od Krešine pljačke, preko sudara do ove grozne bolnice kakva u Njemačkoj ne bi bila dobra ni za pse.

Čim je izašao iz bolničkog kruga Branimir je pošao ravno do Krešine kuće.

Vrata mu otvori Krešina kći:

- Di su ti ćaća i mater? - upita je Branimir.

- Na poslu.

- A tetka Renata?

- Ona se preselila.

- Di?

- Odmah preko puta samoposluge.

Branimir ne zahvali na informaciji. Uputi se u tom pravcu.

Tako se na kapiji dvorišta Silviovih roditelja pojavio netko na koga je Renata bila zaboravila. Kao da nikada nije ni postojao.

* * *

Renata je sjedila u svojoj sobi. Bila se zaposlila u jednom novinskom kiosku. Odatle je donosila ljubavne romane i čitala ih nakon radnog vremena.

Silvio je trenirao body building u dvorištu. Roditelji su mu bili u posjetu kod rodbine u Solincu.

Branimir uđe u dvorište.

Upita Silvija:

- Di je Renata?

- U svojoj sobi.

Silvio Branimira nije poznavao. Nije znao da je on Renatin muž. Nije znao kako se Branimir ponašao prema Renati. Nije znao ni razlog njenog povratka. Ali taj čovjek mu se nimalo nije svidio.

Branimir je ušao u Renatinu sobu bez kucanja. Silvio je htio nastaviti s treniranjem. Ali nije mogao. Pogotovo kad je čuo Renatin vrisak. Pojurio je prema njenoj sobi. Nije ušao unutra već povikao:

- Renata! - bilo je to prvi put da ju je zvao njenim imenom.

Ona se nije odazvala. Silvio je iznutra začuo prvo tresak, a onda Renatin plač.

- Je l' sve u redu, Renata?! - upitao je Silvio izvana.

- Gledaj svoja posla, budalo! - odbrusio mu je Branimir iznutra.

Ponovo se začuo tresak i Renatin vrisak.

Silvio otvori vrata. Vidio je unutra kako Branimir diže ruku da ponovo udari Renatu.

- Hej! - poviče Silvio.

Branimir se okrene:

- Jesam ti reko da gledaš svoja posla, idiote?!

Silvio pocrvenje od bijesa ali ništa ne reče.

- Šta čekaš?! - izdera se Branimir. - Gubi se! Ona je moja žena!

- Vi ste u mojoj kući! - Silvio tek sada povisi ton.

- U redu. Sad će moja žena odmah krenut svojoj kući!

- Nije ta kuća nikad bila moja - oglasi se Renata. - Ja tamo neću ić!

- Nećeš? - začudi se Branimir. - Zar ti je u ovom brlogu bolje? Tamo si bila dama. Imala si sve što ti srce poželi!

- Bolje mi je. Mnogo bolje. Ovdje imam svoj posao. Kod tebe sam sve imala, a ustvari nisam imala ništa. Tek ovdje sam neko i nešto! Kod tebe sam bila samo stvar!

- Renata, ne pričaj gluposti. Zbog tebe sam prešo ovoliki put. Jedva sam osto živ! Kola su mi uništena, upravo sam izašo iz bolnice!

- Ja ti nisam kriva. Molim te idi...

- Oćeš i to odma! - Branimir uhvati Renatu i stade je vući.

- Molim vas... - reče Silvio.

- Reko sam ti da je ona moja žena! - poviče Branimir ne ispuštajući Renatinu ruku.

Ona stade plakati.

- Ona jest vaša supruga - reče Silvio. - Ali nije vaše vlasništvo!

Branimir povuče Renatu prema vratima gdje je stajao Silvio.

- Skloni se! - izdere se Branimir.

- Pustite je!

- Skloni se il ću te udarit, kretenu!

- Ako je odmah ne pustite nećete se dobro provest!

Branimir pusti Renatu.

- Je l' ti to meni prijetiš?! - upita ga Branimir.

- Ja vam ozbiljno kažem!

Branimir osmotri Silviovu mišićavu priliku. Znao je da se ovaj snagator ne šali.

- Renata - obrati joj se Branimir. - Molim te reci mu da se skloni odavde. Reci mu da otkazuješ sobu i da ideš sa svojim mužem natrag u Njemačku!

- Neću, Branimire - reče odlučno Renata. - Ti nisi više moj muž, Branimire!

- Ne pričaj gluposti!

Branimir se naceri. Reče:

- Renata, ti se šališ?

- Nikad nisam bila ozbiljnija... Branimir izađe.

* * *

Na vjenčanje Silvija i Renate bili su pozvani i Krešo i Katica. Ali nisu došli. Osjećali su se krivima zbog Renatinog odlaska iz njihove kuće.

Nije došao ni Bojan. U zadnje vrijeme češće su ga viđali vani. Svakodnevno je nosio pisma ženi koju je vidio samo na fotografiji. Ubacivao ih je u sandučić pokraj ulaznih vrata samoposluživanja.

(Odlomak iz romana "Uskraćeni")

STAŽ

2009-04-19T01:53:00.000-07:00

Danas sam sračunao da imam samo 8 godina staža, što je vrlo malo, s obzirom na moje godine. Od toga godinu kao fizički radnik, 8 mjeseci
kao izdavač obrtnik, suvlasnik firme "Triler" iz Rijeke (sam plaćao doprinose za mirovinsko), 4 mjeseca u struci (kao ekonomist se zaposlio u brčanskoj firmi "Termoelektro" da bi radio u špediciji koja nije za to vrijeme ni počela raditi i skoro 6
godina kao slobodni književnik, član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, s čime je gotovo jer ne živim više u
Hrvatskoj.

Sjetih se oca koji mi je govorio: "Pitat će te starac gdje
ti je bila mladost!" Nisam mu ništa tada rekao, ali sad bih mu rekao da je živ i da mi to opet kaže - uzrok što imam tako malo staža nije moja lijenost, da nisam tu ja kriv
koji sam uvijek želio raditi. Moj otac me poticao da studiram ono što ne volim - ekonomiju. Ja potičem svoju djecu da studiraju ono što
vole, te mi je žao što mi sin ne studira kineski jezik, što je htio.

Kad sam zapeo na drugoj godini ekonomije preporučio sam ocu da mi pomogne, preko ljudi koje je znao. da se zaposlim i nastavim studij izvanredno, ali on to nije htio. Ponavljao sam godinu redovno i ništa
nisam položio. Poslije sam završio izvanredno višu ekonomsku radeći fizičke poslove preko omladinske zadruge (za što mi nije išao staž) i tako se sam školujući. Radio sam s bivšim puncem dvije godine u trgovini i
nije me htio prijaviti i plaćati staž iako je bio bogat. Nije bivša žena
htjela ni da radim a kamoli da mi je pomogla da završim studij za diplomiranog ekonomista u Osijeku.

Rekao bih sad ocu da ću ja raditi cijelog života da neću ni čekati penziju. Dočekao je i bio i on nakon 30 i više godina i da je spao na
bijednih 200 maraka što mu je bilo dovoljno tek za struju, vodu i
telefon.

Nekad je bilo u Jugoslaviji da slobodnim književnicima ide staž od prve objavljene knjige, možda i od prvog objavljenom teksta u nekom uglednom listu. Da bar meni ide od prve knjige, to bi bilo od 1987. Imao bih, dakle, više od dvadeset godina staža. Moj otac bi tada ušutio iako bi mu bilo čudno da netko može dobiti staž na osnovu pisanja. Ali nema više ni Jugoslavije ni mog oca.

Ja ću pisati dok sam živ, čak i u penziji, ako je dočekam.

RIJEČI/RIJEČ

2009-04-14T20:48:00.000-07:00

Posjetio sam nedavno Petra Kneževića, direktora Galerije u Brčkom. Stao mi mahati starim
brojem časopisa "Riječi" koji je izdavao stari Književni klub "Pablo Neruda" iz Brčkog, onaj kojeg ja u svojim romanima "Pojela ih kiša" i "Ubojstvo za pisaćim stolom" nazivam "Federico Garcia Lorca". Knežević smatra da takvog treba časopis biti obima, do 200 stranica ne debeo kao časopis "Riječ" koji ja uređujem, a čiji je zadnji dvobroj imao 430 stranica! To sam već čuo od (bivšeg) predsjednika Kluba Alagića i još nekih iz Kluba koji nisu
prstom mrdnuli oko časopisa! Kažem Kneževiću da je starih "Riječi" za
18 godina postojanja Kluba izašlo 17 brojeva, od toga nekoliko
dvobroja koji nisu bili puno deblji od običnih brojeva, što je malo!
Znači da prosječno nije izlazio ni jednom godišnje. To nije bio pravi časopis. Nije bio ni almanah jer nije ni izlazio svake godine. I bio je više lokalnog značaja, s manje uglednih pisaca od mog časopisa "Riječ". Na tome je radila ekipa ljudi Sead Hasović,
Savo Teodorović, Boško Lomović, Zejćir Hasić, Cvijetin Ristanović i Aleksandar Nikolić.

Na jednom sastanku tog Kluba Boško Lomović se zalagao da "Riječi" budu novinske forme kao tadašnje bijeljinske "Brazde" i da izlaze češće ali s ne puno manje teksta, a
za to je bio i Zejćir Hasić. Spomenuo je da je problem nedostatak sredstava, što bi se riješilo oblikom časopisa čiji bi tisak bio jeftiniji. Mogao je biti i forme kao što su, na primjer bila tadašnja novosadska "Polja". Druga struja (na čelu Hasovićem i Teodorovićem), koji su puno manje pisali od spomenute dvojice) su to odbili i pobijedili.
Sastanak se umalo završio tučom između pijanih Boška Lomovića i Islama Žige, koji je podržavao Hasovića. On je pak napao Lomovića zbog nečega što nije imalo veze s časopisom "Riječ", a čemu je povod recenzija Boška Lomovića Žiginoj prvoj zbirci pjesama "Oreol za lažnog sveca". Žiga je očekivao hvalospjeve a dobio je realnu recenziju pod naslovom "U traganju za poetskim stavom". O tom sukobu sam pisao u svom prvom i izgubljenom romanu "Kako si odavno mrtav".

Časopis "Riječ" je nasljednik "Riječi". Bila je ideja da se zadrži stari naziv časopisa. Da se, zapravo, pokrene nova serija. Format je ostao isti. Drago mi je što je, na prijedlog Rasima Karića, promijenjen naziv časopisa, doduše, samo za jedno slovo. Dobro je rekao Stevan Tontić – "riječ" je jača od "riječi"!

Ja časopis "Riječ" radim sam. Ostali članovi uredništva mi ne pomažu, izuzev Atifa Kujundžića koji jedini ne živi u Brčkom! Umjesto da mi budu zahvalni, prigovaraju mi! Tiskanje jednog debljeg broja je jeftinije od dva
tanja. Logično, jer za to treba da se urade jedne, a ne dvoje korica. Zadnji broj je bio gotov u ljeto, trebao je izaći u kolovozu, a
izašao u studenom, ne mojom krivicom već tiskare. Nakon pauze od
skoro godinu dana, sad bi oni da izađe četverobroj za jesen i zimu 2008. i za proljeće i ljeto 2009. godine na 100
stranica!

Suvad Alagić je čak izvalio da časopis "Riječ" osim mene nitko ne pročita cijeli. Ni ja sam ne čitam druge časopise u cijelosti jer nema niti jednog časopisa u kome me sve zanima. Časopis nije knjiga. Ali neke osnovne stvari ne možeš učiti ljude koji ima imaju blizu pedeset godina.

JAPANSKA NOVELA XX. STOLJEĆA

2009-04-13T20:44:00.000-07:00

Vladimir Devide (Zagreb, 1928.) napominje za japanski jezik kako "struktura jezika, njegova sintaksa i uopće put i način kompozicije misli i rečenice toliko se razlikuju od indoevropskih da je za njihovo usvajanje potrebno naučiti misliti i doživljavati drugačije negoli smo navikli u našoj judeo-kršćansko-starogrčkoj tradiciji i njihovim kasnijim više-manje logičnim nastavcima i superstrukturama." Otuda prevođenje s japanskog na neki indoevropski jezik predstavlja veće pojednostavljenje nego prevođenje između dva indoevropska jezika. Više se time gubi nego, primjerice, kad se na engleski jezik Andrićev naslov "Na Drini ćuprija" prevede kao "Bridge On Drina". Kako kaže Devide "japanski je idealan za poeziju, posebice haiku, svojim blagim neodređenostima, obiljem specifičnih izraza za razna emotivna stanja za koja u europskim jezicima ni približno nema ekvivalenta itd." Nije jednostavnije prevoditi ni prozu. Tako su priče Akutagawe Ryunosukea zbog njegovog tankoćutnog stila neprevodive. One u bilo kojem drugom jeziku nisu bolje od kopija u ulju Hiroshigeovih drvoreza u boji (Seiichi Shiojiri), makar autor tih kopija bio i sam Van Gogh.

Dr. Devide je preveo više priča Akutagawe Ryunosukea. Devet Akutagawinih priča prvo je objavljeno u časopisu "Forum" 9/84. a potom je uvršteno u Devideovu knjigu "Iz japanske književnosti" (Spektar, Zagreb, 1985.). Knjigu čine Devideovi eseji "Japanska književnost" te o pojedinim japanskim haikuistima (Issa i moderni haiku pjesnici), pjesnicima i pripovjedačima s izborom iz njihovog djela. Tu je i prijevod japanske no drame "Hachi no ki" Seamija.

Akutagawa Ryunosuke je rođen u Tokiju 1892. godine. Novele i priče je počeo pisati u dvadeset i drugoj godini. Već među prvima bilo je remek djela kao što su "Rashomon" (1915) i "Nos" (1916). Na njega su snažno utjecali njegov učitelj Natsua Soseki i Mori Ogai. Od zapadnih pisaca najviše Baudelaire (jednom je zapisao kako "čitav život nije vrijedan koliko jedan redak Baudelairea"), France, Strindberg i Poe. Izučavao je i kineske klasike. Tematski je preuzimao iz japanskih srednjovjekovnih pučkih legendi i pripovjedaka.

Poput Prousta Akutagawa je bio fizički i nervno vrlo slaba i krhkog zdravlja. Bio je i teški pušač. Posljednjih jedanaest godina Akutagawa je proveo u prenapregnutom književnom stvaralaštvu. U vrijeme kad je pisao satiričnu pripovijest "Kappa" (Dijete rijeke) i još pet priča Akutagawa je definitivno odlučio samovoljno napustiti ovaj svijet i pišući igrao se sa smrću. Tako se u "Kappi" mogao sa stravičnim nemarom rugati institucijama države čiji je bio podanik ali ne baš pokoran. Umro je u trideset i petoj godini života ispivši otrov. Za sobom je ostavio oko dvije stotine kratkih priča, eseja, kritika i zapisa. Podsjetimo se da su samoubojstvo izvršili i japanski nobelovac Kawabata Yasunari i Mishima Yukio.

Akutagawa je vrstan stilist i po tome ga kritičari uspoređuju s Flaubertom. Istodobno on je duboki poznavatelj ljudske psihe i društva. U Japanu se odavno smatra klasikom a njegovo ime nosi značajna japanska književna nagrada.

Na Zapadu je Akutagawino ime najviše vezano uz film "Rashomon" Kurosawa Akire (1950.). Slavni japanski filmski redatelj je ekranizirao osim naslovne i Akutagawinu priču "U bambusovu guštiku" (1923.) od čega se glavnina filma na ovu drugu i odnosi. Ovu priču su u prijevodu Nikole Milićevića pod naslovom "U šumi" Antun i Nada Šoljan uvrstili u svoju antologiju "Sto odabranih novela svjetske književnosti" (Zagreb, 1968). Nakon tog filma i u nas se odomaćio izraz "rashomonijada" za neki događaj o kojem postoje više različitih viđenja.

U remek djelu "Rashomon" riječ je o napuštenom hramu gdje se na kraju stalo "donositi lešine za koje se nitko nije pobrinuo da ih pokopa". Tu se zatekao i jedan samotni sluga čekajući da stane kiša. Sluga u Rashomonu zatječe ružnu staricu koja čupa kosu s leša jedne žene kako bi izradila vlasulje. Akutagawa u ovoj priči genijalno povlači jednu liniju. Sluga pretpostavlja kako je žena s čijeg leša starica čupa kosu za života "rezala zmije na komadiće od četiri-pet palaca duljine i prodavala ih u vojnim logorima pod sušenu ribu." Kao ni starica ni sluga "se više nije lomio između toga da skapa od gladi ili postane lopovom". Strgnut će sa starice kimono i baciti je nagu među leševe gdje je "časkom ležala poput mrtvaca". Lopovska nit će se nastaviti. Posljednja rečenica ove priče glasi: "Sluga se već borio s kišom i žurio među ulice Kyota da bi krao." Koliko toga je rečeno na svega nekoliko stranica. Ova se priča doima kao svojevrsni haiku u prozi.

Dok se Rashomon doima poput japanske pučke priče još kraća "Vjernost Wei Shenga" nadahnuta je kineskom pučkom predajom. Na samo dvije stranice Akutagawa nam podaruje ovaj sjajni prozni medaljon. Ova poetska priča skoro je nalik pjesmi u prozi. Prva rečenica glasi: "Wei Sheng je već dugo stajao pod mostom čekajući svoju djevu." Slijedi njegovo čekanje, nada da će ona doći. Nižu se slike rijeke, mjesečine, mora... Pripovjedač smatra kako se duh Wei Shenga tisućama godina kasnije ponovno u njemu pojavio. "Danju i noću. Kako odredi slučaj, živim život površnosti i snenosti, u očekivanju dolaska nečeg nezamislivog (...) čini se da živim u stalnom iščekivanju ljubljene koja nikad ne dolazi...

Minijatura "Paučuna", kako napominje Devide, spada među one Akutagawine kasnije priče koji su "Pravi artistički biseri". Od uvrštenih Akutagawinih priča u ovoj knjizi ova najviše podsjeća na jednu od drevnih legendi o Buddhi. Sjetimo se kako je Akutagawa napisao nekoliko priča koje obrađuju životopise japanskih kršćana koje je on nazvao "laganim preradama" tekstova iz knjige "Legenda Aurea". Kasnije je priznao da ta knjiga ne postoji i da su te priče sasvim njegove. Tako se priča "Paučina "doima kao da je uzeta iz neke knjige priča o Buddhi. Sjajno su u ovoj crtici dati kontrasti između raja s Jezerom lopoča i kristalno bistrom vodom te paklom s Planinom igala, Jezerom krvi, tminom... Buddha pruža šansu razbojniku i ubojici Kandati da se izbavi iz pakla samo zato što je u svom životu jednom poštedio sićušnog pauka. Šansa je dana u vidu niti paučine tako tanušne a ipak čvrste. No Kandata ostaje nepopravljiv jer je njegovo "ledeno srce željelo spas samo za sebe" a ne i za druge grešnike koji su se pokušali istom niti uspeti iz pakla do samog raja.

Mada se na prvi pogled tako ne čini "Paučini" je bliska priča "Bjelko". Zbog toga što nije pomogao svom prijatelju u nevolji pas Bjelko je kažnjen time što je pocrnio "kao smola". Njegovi gospodari ga ne prepoznaju. Ali za razliku od Kandate Bjelko će višestruko iskupiti svoj grijeh spašavajući druge što će doprinijeti da opet njegova dlaka dobije prvotnu bjelinu. "Bjelko" je umjetnička bajka kakvu će najprije prigrliti djeca.

"Mandarinke" je dirljiva crtica o djevojčici koja je bacila iz vlaka "mandarinke što ih je držala na krilu svojoj sitnoj braći kao iznenađenje i nagradu što su došli do križanja da velikoj sestri koja napušta dom požele sretan put." Dakle i ovdje se javlja motiv nagrade za počinjena djela.

Kritičar Kikuchi Kan je smatrao kako je Akutagawa "previše hladan i intelektualan". Ova zamjerka na prvi pogled bi se mogla uputiti priči "Uši". U njoj je riječ o brodovlju koje plovi morem s mornarima i ušima na kojem su pravi gospodari ovi kukci koji su prava pošast. Ali ne za sve. Na jednom od brodova dolazi do sukoba između dvije struje. Jednu predvodi časnik Mori koji na vlastitom primjeru zagovara teoriju pomirenja s ovim kukcima jer zahvaljujući njima "lako ćemo zaspati i nećemo se prehladiti. Drugu struju predvodi također časnik i ekscentrik Inoue koji bi "pojeo sve uši koje je ulovio". Među njima dolazi do sukoba koji se umalo nije tragično završio. Inoue smatra kako je "idiotski uzgajati uši", a Mori kako je idiotski "jesti uši". Čitatelj će se uvjeriti kako su Akutagawine priče ipak životne, kako se u njima racionalno i emocinalno, empirijsko i intelektualno, ozbiljno i humoristično, realno i fantastično izvrsno isprepliću.

Kao i "Uši" i priča "Nos" doima se humoristično, bolje reći groteskno. Čitatelj će se odmah prisjetiti istoimene Gogoljeve priče. Redovnik Zenchi Naigu je imao nos "pet-šest palaca dug i visio od gornje usne do brade." Dakako Naigu želi skratiti svoj nos i to mu uz pomoć jednog učenika i uspijeva. Ali njegov problem time nije bio riješen. On je bio svjestan kako drugi reagiraju na njegov dugi nos. očekivao je da će to prestati. Ali sa žaljenjem je uočio kako ipak nije. Čak - "Prije se nisu smijali ovako bez prestanka". Žalio je "što si je tako nepromišljeno skratio nos". Bio je vrlo zadovoljan kada se njegov nos sam od sebe vratio u svoju raniju veličinu. Zaključio je: "Sad mi se sigurno nitko neće smijati."

U priči "Usahla polja" opisuju se posljednji dani čuvenog haiku pjesnika Bashoa. Akutagawu je posebice nadahnuo Bashoov predsmrtni haiku:

Bolestan na putu -

Snovi se kovitlaju

usahlim poljima.

Basho je na samrti okružen svojim učenicima od kojih su neki znameniti. Jedan od njih Shiko napominje. "Ne tugujemo što je majstor našao smrt u usahlim poljima, već tugujemo nad nama samima koji smo u sumraku izgubili majstora. Tijekom svog života Basho je "od vremena na vrijeme razmišljao o beskrajnim usahlim poljima." Akutagawa koji je i sam pisao izvrsne haikue(ostali su u sjenci njegove proze) posjeduje izvrstan smisao za detalj. U noveli "Rashomon" više puta nam skreće pozornost kako glavni junak opipava "veliki čir na desnom obrazu". U noveli "Usahla polja" naglašava kako je Bashoovo lice "kozičavo". Uočljivo je kako Akutagawa izvrsno poznaje Bashoov život i djelo. "Usahla polja" izvrstan su spoj eseja i poezije. Također nas podsjećaju na haibun, svojevrsnu tradicionalnu japansku pjesmu u prozi u čije tkivo je umetnut haiku.

Sklonost fantastici uočljiva je u Akutagawinoj minijaturi "Tijelo žene". Poput Kafkinog Gregora Samse ili Shultzovog Oca i Kinez Yang se pretvorio u kukca, ovaj put u - uš. "Tek kad je postao uš, mogao je u punini doživjeti fizičku ljepotu svoje žene."

Dr. Devide je također preveo Akutagawinu fantastičnu novelu "Paravan pakla" objavljenu u časopisu "Književna smotra". Potom se ista novela našla između korica knjige "Rashomon i druge priče" (Koprivnica, 2000.) u kojoj su objavljene prethodno spomenute priče.

Za svega trinaest godina intenzivnog stvaranja Akutagawa je ostavio značajno i obimno djelo. Možda bi da je poživio napisao i roman. Ustvari pripovijest "Kappa", jedno od njegovih posljednjih djela mogli bi i nazvati svojevrsnim haiku romanom koji je pandan i kratkim no dramama. Akutagawa je poput haiku pjesnika i no dramatičara minijaturist. U malo riječi u stanju je mnogo toga reći. Čitatelj stječe dojam kako u Akutagawinoj prozi niti jedna riječ nije suvišna. Takav način pisanja i jest umjetnički ideal. Akutagawa je jedan od rijetkih umjetnika koji je taj ideal ostvario.

"Antologija suvremene japanske novele" u prijevodu s japanskog Mirne Potkovac-Endrighetti je objavljena 1997. godine u izdanju "Adamića" iz Rijeke. Knjiga je posvećena dvadesetoj obljetnici prijateljstva gradova Kawasakija i Rijeke. Izbor novela je sačinio Tanaka Kazuo, dugogodišnji vrsni poznavatelj i prevoditelj naših djela na japanski jezik. Tanaka je birao pisce koji su u Hrvatskoj "manje-više nepoznati", a njihova djela već prevedena na engleski jezik, kako bi bar malo olakšao posao prevoditelju. Naglasak je stavio na poslijeratno razdoblje. Tako u ovoj antologiji nećemo naći novele nobelovaca Kawabata Yasunarija i Kenzaburo Oea niti proslavljenog pisca Mishime Yukija.

U svom predgovoru mr. Mirna Potkovac-Endrigheti govori o specifičnim obilježjima japanske književnosti. "U sveukupnoj japanskoj kulturi oduvijek je bila prisutna tendencija da se izbjegne logika, apstraktno i sitematizacija u korist emocije, konkretnog i nesistematizacije. U literaturi je zajedničko svim formama "točkasta" struktura - "kao cjelina ne posjeduju naročitu kompaktnost već se lako razbijaju na dijelove". U japanskom jeziku "rečenica počinje riječima koje pobliže označavaju imenicu, a završava glagolom, dakle ide od detalja prema cjelini". Zatim po japanskom shvaćanju vremena "povijest nije cjelina koju treba razdijeliti (sistematizirati) na dijelove odnosno periode" već oni "nanizani jedan do drugoga, Japanci računaju vrijeme po vladavini svojih careva (...), čine cjelinu zvanu povijest." Ovo i neki drugi čimbenici "stvorili su idealne uvjete za nastajanje i razvoj kratkih književnih oblika, u našem slučaju pripovijetke". Potom Mr. Potkovac-Endrighetti u svom predgovoru daje kao i dr. Devide u svojoj antologiji (sažetiji) pregled razvoja japanske književnosti.

Kratke pripovijetke Satomi Tona (1888. - 1983.) smatraju se remek djelima. Satomi je sa starijim kolegama iz elitnih škola pokrenuo književni časopis "Bijela breza" obojen humanizmom. Kasnije napušta grupu (kako u pregovoru navodi prevoditeljica "u svakom razdoblju pisci bili međusobno povezani pripadnošću određenoj grupi") i priklanja se esteticizmu i hvalospjevu svakodnevnog života. Najveći dio novele "Kamelija" čini razgovor djevojke Setsuko i njene tetke. Satomi ovdje iskazuje izvrstan smisao za dijalog. Djevojku je uzrujalo otpadanje cvijeta kamelije. Ova novela je objavljena 1923. godine nakon velikog potresa u Tokiju. Japanci imaju praznovjerni strah pred kamelijom čiji cvjetovi otpadaju cijeli, kao odrubljene glave. Djevojka za crvenu kameliju kaže da je "jeziva", te "iz nje kao da kaplje krv..."

Hayama Yoshiki (1894. - 1945.), porijeklom iz radničke obitelji je zastupao proletersku književnost. Ovaj pravac u književnosti je u Japanu uhvatio korijena nakon Oktobarske revolucije a naročito nakon spomenutog potresa 1923. godine postavši jedan od značajnijih. Kratka, dirljiva i tendenciozna novela "Pismo pronađeno u bačvi s cementom" nastala je 1925. godine. Jedan radnik pronašao je pismo u kome neka djevojka piše kako je njen mladić pao u drobilicu i potom smrvljen u mlinu čeličnim klipom. "Dobiveni prah je, nakon pečenja, postao odličan cement." Djevojku zanima "čemu će poslužiti cement iz ove bačve". Ona ne bi "mogla gledati svog momka kao hodnik u kazalištu ili zid oko kakve luksuzne vile". Onda ipak smatra da je to svejedno. On je bio "čvrstog karaktera, a to će zacijelo utjecati da se svugdje pokaže kao odličan."

Ozaki Shiro (1898. - 1964.) je poput Hayame također bio sklon socijalističkoj ideologiji. Kasnije iskazuje i desničarska uvjerenja. Osim njegovog romana "Kazalište života" znamenit je i po pričama sabranim u zbirku "Pastiričino gnijezdo". Naslovna novela iz te zbirke uvrštena u ovu antologiju vrlo je poetično napisana. Ptica pastirica je savila gnijezdo "na stijeni uz prometnu cestu". Ovo je mjesto idealno "da se izbjegnu zmije, kojih se pastirice boje više negoli čovjeka." Ali ovaj potez ipak nije bio mudar kako se pretpostavljalo jer će ptiće pokrasti ljudi. Sa sudbinom pastirice i njezinih ptića vješto se isprepliće se priča o mladom Minesotou zaljubljenom u djevojku Segawu. Sudbina pastirice je mladi par potresla. Minesoto je potaknut slikom napuštena gnijezda predviđao - " u nedalekoj budućnosti djevojku će sasvim sigurno privući neki drugi muškarac i ona će pobjeći iz hrama. (...) U mislima je već vidio kuhinju starog hrama, sumornu i pustu nakon djevojčinog odlaska."

Edogawa Ranpo (1894. - 1965.) je pseudonim pisca Hirai Taroa izveden iz pomalo karikiranog oblika imena Edgara Alana Poea. On je prvi japanski pisac koji ozbiljno pristupio kriminalističkom žanru. I danas je rado čitan. Ova novela se većom dijelom doima kao znanstveno-fantastična. Glavni junak je astronom amater "opsjednut lećama i ogledalima". Osim na Poea čitatelj će s prisjetiti i Poevog suvremenika Jamesa Fitza O'Briena i njegove novele "Dijamantna leća". Ali kasnije ćemo vidjeti kako je glavni junak pokušao "istražiti nepoznato, područja u koja je bilo zabranjeno dirati, čime je navukao na sebe gnjev bogova ili podlegao vabljenju demona (...)." Zaključit ćemo kako ova novela ipak spada u čistu fantastiku i kako je Ranpou vrlo blizak njegov suvremenik Howard Philips Lovecraft.

Shimaki Kensaku (1903. - 1945.) je isprva bio član Komunističke partije zbog čega je bio u zatvoru gdje je obolio od tuberkuloze. Po izlasku napušta komunističku ideologiju. Potom se hvata s problemom ideološke preobrazbe obrađenog u više romana. U noveli "Crvena žaba" dojmljivo su opisani napori jedne crvene žabe da pređe na drugu obalu rijeke tamo gdje je "voda tekla brzo". Prvo ćemo se sjetiti najpoznatijeg Bashoovog haikua o žabi i ribnjaku. Ali upravo crvena noja žabe natjerat će nas da pomislimo na komunistički pokret koji će propasti u svojim naporima kao što će u ovoj noveli propasti napori žabe. "Bila je poput ratnika s polomljenim mačem i potrošenim strelicama; borila se dok je imala snage, da bi se na kraju mirno prepustila svojoj sudbini." Ova poznata Shimakijeva novela je objavljena posthumno i uvrštena u mnoge školske udžbenike.

I Dazai Osamu (1909. - 1948.)je za života patio zbog ideološke preobrazbe. Nakon tri pokušaja samoubojstva četvrti put je sa svojom suprugom skočio u rijeku i tako okončao život. Ostao je idol mladih čitatelja. Značajni su mu romani "Zalazeće sunce" i "Nepodoban za čovjeka". U noveli "Sjećanja" Dazai govori o svom školovanju i to od upisa u osnovnu školu pa sve do polaganja prijemnog ispita za upis na studij. "Sjećanja" se doimaju kao dio veće cjeline možda autorovih nezavršenih memoara. Nakon posljednje rečenice čitatelj očekuje što će biti dalje. "Sjećanja" su napisana jednostavno i realistično ali i duhovito uz ironične komentare.

Matsumoto Seicho (1909.) je jedan od najčitanijih živih japanskih pisaca. Prvi je u Japanu uveo žanr socijalno detektivske pripovijetke. Mnogi su mu romani ekranizirani. Novela "Neobičan optuženik" je pisana u stilu dokumentarnog realizma. Riječ je o istrazi povodom ubojstva jednog lihvara za što je okrivljen jedan dvadesetosmogodišnji mladić. Dakako, prvo ćemo se sjetiti "Zločina i kazne". Ali od zapadnih pisaca Matsumotu je posebice blizak Georges Simenon. Osim iznenadnog preokreta u ovoj zanimljivoj noveli je interesantno to što se navedeni slučaj uspoređuje s vrlo sličnim slučajem koji se dogodio ranije u Manchesteru. Također ćemo se sjetiti i Akutagawine slavne priče "U bambusovu gaju", odnosno Kurosawinog "Rashomona". Ako već nije po Matsumotovoj noveli mogao bi se snimiti uzbudljiv film.

Od svih uvrštenih pisaca u ovoj antologiji zapadnim čitateljima je Endo Shusaku (1923.) najpoznatiji. Dobitnik je mnogih međunarodnih priznanja, često predstavljan kao "japanski Graham Green". Studirao je francusku književnost. Katolik je i religiozna tematika ga zaokuplja cijelog života. Roman "Šutnja", njegovo najznačajnije djelo bavi se problemom vjerskog posrnuća u razdoblju Edo (1600. - 1868.) kada je u Japanu kršćanstvo bilo zabranjeno. Sličnim problemom bavi se i ovdje uvrštena novela "Dan prije". Ovdje je riječ o fumie, bakrorezu (mogao je biti i drvorez) s likom raspetog Krista (mogao je biti i s likom djevice Marije) koji je služio otkrivanju kršćana. Na sliku je trebalo stati nogom (fumu - gaziti, e - slika) što kršćanin nije bio u stanju učiniti i to bi ga odalo. Ova izvrsna novela pisana je fragmentarno. Radnja se odigrava naizmjenično u sadašnjem vremenu i u razdoblju Edo. Izvrsno je dan lik Tagoroa koji se dva puta pod mukama odriče svoje kršćanske vjere.

Kono Taeko (1926.) piše prozu i književnu kritiku. Najznačajnije joj je djelo roman "Iznenadni gost". Ovdje uvrštena novela "Željezna riba" (1976.) govori o vodenoj verziji kamikaze, o ljudskim torpedima. Supruga jednog kamikaze posjećuje mjesto gdje su on i ostali ljudi torpeda počasno sahranjeni. Od stotinjak željeznih riba jedna je ostala čitava, "izvučena i ovdje izložena". Supruga razgleda izložene predmete i razmišlja o tome kako se osjećao njen muž u "željeznoj ribi" kad je odlazio na put bez povratka. U ovoj sugestivnoj noveli je dana osuda ideje o kamikazama i uopće rata.

Kaiko Takeshi u svom značajnom romanu "Blještava tama" iznosi iskustva iz vijetnamskog rata. Proputovao je Ameriku i o tome napisao knjigu putopisa. Za ovdje uvrštenu novelu "Zgužvana kuglica" (1978.) dobio je prvu nagradu "Kawabata Yasunari". U njoj se Taiko bavi pitanjem umjetničke slobode u diktatorskom režimu. Ova novela se doima kao putopis. Pripovjedač posjećuje Hong Kong gdje je gost svoga prijatelja Changa. Naslov ove novele odnosi se na lopticu prljavštine koju s kože posjetitelja skida osoblje javnog "Nebeskog kupatila". Ali ova sintagma poprima i druga značenja. Chang priča o svom pokušaj da od poznatog kineskog pisca Lao Shea sazna nešto o životu inteligencije u post-revolucionarnoj Kini. Ali Lao She mu je govorio samo o seoskoj kuhinji.

Tsutsui Yasutaka (1934.) je jedan od najpoznatijih pisaca znanstvene fantastike u Japanu. Ovaj literarni žanr je u Japanu vrlo popularan. U svojoj domovini su poznati SF pisci i Sakyo Komatsu, Riyu Mitsuze, Taku Mayumura i Rio Hamura. U ovom literarnom žanru se uspješno okušao i poznati Abe Kobo. Najplodniji SF pripovjedač Hoshi Shinichi napisao je preko tisuću priča. Minijatura "Boko-chan" mu je prevedena na hrvatski jezik i objavljena u SF mjesečniku "Sirius". Tsutsui Yasutaka se okušao i u drugim literarnim žanrovima. Piše takozvanim "nonsense" stilom, a sklon je crnom humoru. O tome svjedoči i u ovu antologiju uvrštena novela "Dobrotvorna družina". Tsutsui o okrutnim stvarima progovara na neobičan način i s lakoćom. Konkretno ovdje je riječ o skupini kućanica koje u slobodno vrijeme idu pljačkati po kućama. Istovremeno one su i ubojice. Čitatelj je cijelo vrijeme uvjeren da se one šale i da gospođu u čiju su kuću provalile neće i ubiti. Ali predvodnica skupine Akiko je na kraju zadovoljna zbog plijena ali i zbog počinjenog umorstva. "Noćas, u postelji s mužem, izgarat će od strasti."

Kurahashi Yumiko (1935.) za sebe kaže da je "antirealist". Djela su joj pretežito metafizičke prirode. Voli eksperimentirati. Ovdje uvrštena novela "Samostan" nastala je 1961. godine. Ova zanimljiva novela napisana je fragmentarno. Sastoji se iz niza solilokvija glavne junakinje koji su vezani za povjesničara umjetnosti i pjesnika K u kojeg je bila zaljubljena. Ispovijed o ovoj tajnoj ljubavi traje sve do K-ove smrti.

Nakagami Kenji (1946.) je dobitnik nagrade "Akutagawa" 1976. godine. Novela "Besmrtna" preuzeta je iz zbirke o kraju Kumano koji je od davnina poznat kao "Drugi svijet", mjesto gdje se pojavljuju "demoni". Novele iz ove zbirke nadahnute mitovima i legendama Kumana napisane su u najboljoj tradiciji japanske monogatari priče. Glavni lik ove novele je isposnik koji sreće u Kumanu jednu usamljenu ženu. U tom kraju se javljaju yasha - noćni demoni. Isposnik ženu istovremeno i voli i mrzi. Na kraju kad je želi pitati hoće li živjeti s njim na selu nje je nestalo. "Učini mu se da je i to, također, znao od samog početka."

Natsuki Shizuko (1948.) zovu "japanskom Agathom Christie". Svake godine napiše i jedan roman i desetak priča od kojih su mnoge ekranizirane. Dobitnica je književne nagrade za bestseller "Nestanak". "Vrisak s grebena" spada u žanr misteriozne ljubavne priče vrlo popularne u Japanu. Glavni junak je detektiv koji će s uspjehom riješiti slučaj umorstva jedne žene.

Japanska književnost posebice suvremena je hrvatskim čitateljima još uvijek malo poznata. Najviše je sreće u tom pogledu imao Mishima Yukio čija su dva romana "Šum valova" i "Poslije banketa" (doduše s engleskog jezika) prevedena na hrvatski jezik. Iz značajnog opusa nobelovca Oe Kenzaburoa prevedena je samo novela "Lovina" (u časopisu "Vijenac"). Šteta jer riječ je o jednoj od najznačajnijih svjetskih književnosti.

Prekretnicu svakako predstavlja pojava biblioteke "Japanski roman" koju je koncem osamdesetih pokrenuo "Liber" iz Zagreba pod vodstvom Vladimira Devidea. Objavljeni su romani "Zavjet" Shimazaki Tosona (1987.) u prijevodu mr. Mirne Potkovac-Endrigetti te "Vječna riznica" Saikakua i "Dug put kroz mračnu noć" Shige Naoye, oba u prijevodu Dejana Razića. Četvrti roman Sei Shonagona "Zapisi s uzglavlja" preveden je s engleskog jezika. Stanka je potrajala sve do prošle godine kada objavljen prijevod romana Banane Yoshimoto (1964.) "Kitchen" (Kuhinja) u jednoj knjizi zajedno s novelom "Moonlight shadow" (Sjena mjesečine) (Labin, 2000.). Mirna Potkovac-Endrigetti je prievela tu knjigu kao i roman "Na uzbrdici" Fumiko Enchi u izdanju DHK iz Rijeke 2002. godine.

ČUDESNE RIJEČI ROMANA KISJOVA

2009-04-12T21:45:00.000-07:00

U pjesmi "Poetsko veče", napisanoj 2003. godine i potom uvrštenoj u, do sad zadnjoj zbirci pjesama "Kriptus", Roman Kisjov nadahnuto je opisao dojam koji je na njega ostavio nastup irskog svećenika i pjesnika Pádraiga Dalyja u Vili Florici na jednom književnom festivalu u Rumunjskoj. Tom prigodom Kisjov kaže:

Ne razumjeh ni riječi

Tog drevnog i zagonetnog jezika

No pod njegovim nježnim naporom

Duša mi trepti

Zatim:

I Čudo doletje u času –

Pojavivši se pred nama

utjelovljeno u jatu ptica

(…)

I himne tog čudesnog zbora

Sliše se s glazbom riječi

u savršenoj harmoniji

Kisjov je shvatio da:

Sam Tvorac pozvao

Nevidljivi Savršeni Pjesnik

Pozvao je te čudesne ptice

iz rajskog Edena

da prisustvuju sakramentu

jedne neusporedive

Poetske liturgije

Isto to bi neki drugi pjesnik ili suptilni ljubitelj poezije mogao reći slušajući kako svoje stihove govori sam Roman Kisjov. Neki hrvatski pjesnik ili ljubitelj poezije razumio bi ponešto što bi čuo izgovoreno na bugarskom, slavenskom, dakle, nama bliskom jeziku. No i pri tom bi se pojavilo nekakvo čudo. Pjesnik Roman Kisjov, doduše, nije i svećenik, mada se tako izgledom, govorom i pokretima doima. U njegovoj poeziji stalno se provlači vjera u Boga, a kršćanski motivi česti su i u njegovim slikama. Motivi u njegovim slikama i pjesma se skladno prepleću. Sam Kisjov je izvrsni znanac teologije, mitologije, povijesti (osobito bugarske) i književnosti što se i vidi iz njegovih pjesama. Kisjov je, zapravo, rođeni pjesnik. Spomenimo i da je sin istaknutog bugarskog pjesnika i prevoditelja Zdravka Kisjova.

Roman Kisjov je pjesnik s istančanim osjećajem za mjeru. Do sad je objavio četiri zapažene zbirke pjesama. Zasigurno je napisao više pjesama, no probrao je ono što je iz svog pera smatrao najboljim. On je uz to i pjesnik koji teži sažetosti izraza, teži pjesničkom idealu da s malo kaže mnogo. Često je u stanju puno toga sabiti u svega tri stiha. Ovom prigodom ćemo pomisliti na haiku, klasičnu japansku poeziju. No osim dužine od tri stiha u tim minijaturama Kisjov se ne ugleda na haiku po onom o čemu piše mada postiže slične domete i čitatelj njegove poezije mora se vraćati ponovo i ponovo pročitanom da bi proniknuo u ove poetske rezbarije.

Već u prvoj zbirci pjesama Roman Kisjova "Vrata Raja" srećemo motive koji će se provlačiti kroz cijeli njegov poetski opus. Tu su prije svega prepoznatljivi kršćanski motivi vidljivi iz samih naslova pjesama - "Tvorac", "Čudo" i u ciklusu "Prije no što je rođen" te "Drugi potop", "Tajna večera", "Evanđelje" i drugi u ciklusu "Otkrivenje".

U ovoj zbirci je vrlo zanimljiva pjesma "Čudo". I ovdje se, kao i u spomenutoj pjesmi "Poetsko veče", javlja višeznačni simbol ptice (otjelovljenje ljudskog i kozmičkog duha), uz njega i leta (podsjetimo se da je naslov druge zbirke pjesama Kisjova – "Sjena leta"), te anđela, česti u poeziji Romana Kisjova.

Ovdje se i prvi put, u pjesmi "Svjetlo i mrak" prvi put javlja motiv svjetla u zbirkama Romana Kisjova, motiv koji će se postojano provlačiti kroz sve njegove zbirke, a koji će se javiti i u naslovu njegove treće zbirke pjesama, one po kojoj će i ova zbirka njegovih izabranih pjesama dobiti naziv.

Opreka svjetlo-tama će se također javljati u zbirkama Romana Kisjova, također i crno-bijelo, kao u pjesmi "Crno na bijelo" iz zbirke "Sjena leta" i "Grafika" iz zbirke "Vrata Raja" te "Apokalipsa" u zbirci "Hodočasnik svjetla". Zanimljiva je i sintagma Crno more (more u Bugarskoj) i poigravanje njome u pjesmama "Crno na bijelo" i "Apokalipsa" te "Bijeli stihovi" u idućoj zbirci "Sjena leta".

U drugoj zbirci pjesama Kisjova "Sjena leta" prvi ciklus nosi naslov "Put". Motiv puta također se sreće često u poeziji Kisjova. Taj ciklus počinje takozvanom programskom pjesmom "Moj put". Na njega se nadovezuje motiv hodočasnika. U zbirci "Hodočasnik svjetla" taj se motiv prepleće s motivom svjetla. Na njega se nadovezuje motiv pustinjaka (u tom ciklusu je uvrštena i istoimena pjesma). Na motiv puta se pak nadovezuje motiv leta (spomenut u naslovu druge zbirke Kisjova) i već spomenut motiv leta i ptice.

U ciklusu "Tajna" te zbirke posebno su zanimljive tri kratke pjesme u čijim se naslovima javlja riječ "sjena" iz naslova same zbirke: "Sjena ljudi", "Sjena pjesnika" i "Sjena leta".

U toj zbirci je također vrlo zanimljiv ciklus "Riječi". Pjesnik ovdje nadahnuto govori riječima o samim riječima nadahnuto i raznoliko. Vidljivo je to iz sjajnih pjesama: "Riječi", "Riječi-zvijezde", "Moje riječi", "Svijet riječi", "Procesija riječi" i drugih ovdje uvrštenih.

U trećoj zbirci pjesama Kisjova "Hodočasnik svjetla", s podnaslovom ne "stihootkrivenja", prvi ciklus nosi naslov kao i u prethodnoj zbirci - "Put". U njemu se nalazi, opet bi se moglo reći, programska, naslovna pjesma "Put". Potom i naslovna pjesma cijele zbirke – "Hodočasnik svjetla", a na koju se nadovezuje pjesma "Svjetlo" i "Prosvjetljenje".

U tom je ciklusu zanimljiva i pjesma "Izgnanik" koja nas pomalo podsjeća na Kavafisovu znamenitu pjesmu "Grad". Kavafis je jedan od Kisjovih poetskih učitelja, a on sam ga navodi u pjesmi "Itaka" iz zbirke "Vrata Raja". Kao i Kavafis Kisjov često koristi motive iz grčke mitologije.

Nakon pjesme "Put" motiv Anđela se u ovom ciklus javlja i u minijaturama "Jezero", "Žeđ" i "Prozor". U ovom su ciklus posebice zanimljive i pjesme "Mislilac", "Krilo" i "Post scriptum".

U ciklusu "Vječnost" u toj zbirci su pjesme s religijskim motivima: "Javljenje", "Ikona", "Noćni razgovor"…

Istaknuo bih u ovoj zbirci i ciklus "Natpis na kamenu" s pjesmama "Apokalipsa", "Zadušnica", "Knjiga"…

Četvrta zbirka pjesama Kisjova nosi naslov "Kriptus", što na grčkom znači skrivam, pokrivam. U ovoj zbirci, pretežno dužih pjesama, autor nije, kao u prethodnim, svoje pjesme grupirao u cikluse. Zbirku otvara naslovna pjesma "Kriptus", da bi se na nju logično nadovezala pjesma "Svjedok". Stil Kisjova u ovoj zbirci više teži proznom izrazu no što je to slučaj u prethodnim. Zoran primjer su prve, već spomenute, dvije pjesme.

U pjesmama koje potom slijede (na početku ovog pogovora spomenuta "Poetsko veče", te "Ecce poeta" i "Mistična ruža") pjesnik se kreće unutar znanih nam motiva. Zamjetljivo je kako Kisjov u ovoj zbirci više teži ritmičnosti no u prethodnim. Dojmljive su i pjesme "Rekvijem" te "Mi ćemo se probuditi".

Jednostavna, a duboka, misaona i duboko proživljena poezija Romana Kisjova zasigurno neće ostaviti ravnodušnim istinske ljubitelje poezije.

* * *

Bugarska je književnost hrvatskim čitateljima nedovoljno poznata. Zahvaljujući naporima pojedinih prevoditelja imali smo prigodu upoznati samo dio ove značajne književnosti. U domeni poezije su u tome dali svoj udio Vesna Parun koja je sastavila i antologiju "Vjetar Trakije", u domeni proze pokojni Ivo Balentović te Pero Mioč, a u domeni drame pokojni Tomislav Lipljin, jedini koji je na hrvatski jezik prevodio sa svih slavenskih jezika.