Intervju: Žarko Milenić, Razgovarali: Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

Žarko, ti si pisac u pokretu. Rođen si u Brčkom, gdje i sada živiš, ali su te profesionalni i obiteljski putovi vodili i kroz Osijek i Rijeku, dobar dio godine djeluješ u glavnom gradu Rusije, Moskvi. Kako stalna seljenja utječu na tvoju spisateljsku koncentraciju? Fragmentira li se tvoja usredotočenost putovanjima, ili, baš suprotno, nadahnjuje li te često 'truckanje' u avionima, autobusima, automobilima?  

Dok putujem nisam u stanju da pišem, čak ni kratke forme. Mogu samo dobiti neku ideju za pisanje dok putujem. No pišem u mjestima gdje boravim, te se intenzitet pisanja u drugim mjestima ne smanjuje. Zadnjih godina najviše pišem i prevodim u Rusiji, dok sam u Brčkom više okrenut kulturnom djelatnošću i uređivanjem knjiga i časopisa.

Iza tebe je tridesetak napisanih knjiga i četrdesetak prevedenih. Možeš li usporediti dvije aktivnosti. U kojim trenucima života i iz kojih razloga se okrećeš nekoj od tih djelatnosti? Kako prevođenje inspirira pisanje i obratno?

Razlika je u tome što pisati ne mogu svaki dan i ne mogu dugo kao što mogu prevoditi svakodnevno, nekad i po cijeli dan mada je i prevođenje kreativna djelatnost, više nego što to mnogi misle. Pisanjem se okrećem često ujutro, nakon ranog ustajanja, do prevoditi mogu bilo kada tijekom dana. Noću ne mogu ni pisati ni prevoditi. Dogodi se često da mi dođe neka ideja za pisanje dok prevodim, zapišem je pa  joj se kasnije posvetim. Dogodi se da u pisanju umetnem nešto iz prevodilačkog iskustva, tako neki mali esej na osnovu pročitanog tj. prevedenog nađe zgodno mjesto u nekom romanu.

U Ližnjanu prevodiš Jonathana Franzena? Zašto baš njega i po čemu je ovaj rad drukčiji od svega što si radio do sada?

Franzen je 1988., objavio svoj prvi roman, „The Twenty-Seventh City“ (Dvadeset sedmi grad“) koji je malo poznat a u Regionu nije preveden. Odlučio sam se za taj roman saznavši da se to odnosi na Saint Louis iz SAD koji je grad pobratim Brčkog i  u kojem je Franzen odrastao. Razlog pobratimstva je samo činjenica da u Saint Louisu živi puno Brčaka koji su tamo došli nakon prethodnog rata. Do sada nije bilo nikakvih posljedica tog pobratimstva pa sam mislio da bi objavljivanje tog romana u Brčkom bilo nešto vrijedno spomena. Prevođenje tog obimnog romana bilo je vrlo zahtjevno zbog autorovog bogatog rječnika i teškog stila. Dok sam radio na tom prijevodu su mi se nametale brojne usporedbe Brčkog i Saint Louisa. Sličnosti ima više no što bi se u prvi mah pomislilo. Otkud takav naslov? Saint Louis je bio nekad na četvrtom mjestu po veličini u SAD da bi pao na 27. mjesto. Brčko nije u BiH po veličini u odnosu na stanje prije rata, čak mu se povećao broj stanovnika, ali mu je opao značaj i razina mnogih predratnih obilježja, na žalost. Nije do toga došlo samo zbog rata, no više zbog loše gradske uprave, kao što je to u Franzenovom romanu. Naravno, Franzenov roman je plod mašte, no autor se sigurno nadahnuo stvarnim osobama i događajima, baš kao i ja koji sam objavio 1995. godine u zagrebu roman o Brčkom – „Pojela ih kiša“.

Prevodiš sa slavenskih jezika. Koliko su slavenske kulture zatvorene u sebe, koliko su podložne masovnom prevođenju komercijalnih naslova sa zapadnog tržišta? Koliko se u njima prevodi i s kojih jezika, koliko prijevoda sa slavenskih jezika dopire do šire međunarodne čitateljske publike? 

U Rusiji i drugim slavenskim zemljama, baš kao i u zemljama bivše Jugoslavije, se najviše prevode zapadni bestselleri, posebno američki. Na Zapadu (osim SAD) se puno prevodi s ruskog zbog ugleda i značaja koji ima ruska književnost te i zato što Rusija materijalno pomaže prevođenje djela ruskih pisaca. U Hrvatskoj se sve više prevode djela ruskih pisaca, mada znatno manje nego u Srbiji, a još manje u Bosni i Hercegovini (mada postoji interes nakladnika i čitalaca, no malo je prevoditelja, uz mene znam samo jednog aktivnog) i Regionu prevode, na žalost, djela drugih slavenskih naroda. Šteta jer tu ima sjajnih pisaca. Nešto je bolja situacija s prijevodima s poljskog i češkog u Regionu dok je vrlo loša situacija s južnoslavenskim književnostima osim sa slovenskoj u Hrvatskoj. Ja nastojim popuniti tu prazninu i jedini sam prevoditelj u BiH s bugarskog i makedonskog, srećom da nisam jedini sa slovenskog. Jesam jedini s ukrajinskog i ta je književnost vrlo dobra ali u nas malo poznata.

Kako se dogodilo da je čovjek iz Brčkog, koji aktivni dio godine provodi i u Rusiji, uredi prvi zbornik radova o mjestu Veprinac, podno Učke i da iz te neobične koincidencije iznikne roman „Majka kamena“, romansirana verzija veprinačke legende o kneginji Ani Stell?

To se dogodilo kad sam posjetio Veprinac dok sam živio u Rijeci a pozornost na tu legendu mi je dao vlč. Đuro Puškarić dok je bio župnik u Rukavcu. Veprinac je bio u Srednjem vijeku značajni grad, a danas vrlo malo poznat izvan Kvarnera, daleko manje od Kastva i za to ima niz razloga. Roman je stjecajem okolnosti objavljen 2009.  u Osijeku zahvaljujući potpori dviju veprinačkih udruga dok je Ministarstvo kulture Hrvatske odbilo za njega dati i potporu i otkupiti dio tiraža za knjižnice.

Tvoja preokupacija su i duhovne teme, naročito te zanima djelo Krishnamurtija i autentična religioznost jednog Tolstoja. Kakve poruke iščitavaš iz djela tih autora, koje ti nove putove otvaraju? 

Stjecajem okolnosti je moja prva prevedena knjiga bila „Biti čovjek“ Jidu Krishnamurtija, izašla u izdanju „Mathiasa Flaciusa“ iz Labina 2004. godine. Za tog velikog mislioca sam prije toga saznao u časopisu „Rival“ iz Rijeke i odmah sam se oduševio njegovim govorima. Krishnamurti sa svojom kritikom zapadnog društva me se vrlo dojmio i utjecao na moje stavove a to će neki, sigurno naći i u mojim potonjim djelima. Krishnamurti nas poziva da mislimo svojom glavom i da ne prihvaćamo olako ono što nam nameću razni vođe i gurui a radi svoje koristi. I Tolstoj mi je blizak i kao pisac i kao mislilac, a to sam pogotovo osjetio prevodeći neke njegove romane i pripovijesti a od nedavno i njegov spis „Zakon nasilja i zakon ljubavi“. Tolstoj je, kao mislilac, blizak Krishnamurtiju, utjecao je na Gandhija svojim pacifizmom, a meni je blisko i njegovo vraćanje izvornom kršćanstvu i Kristovom učenju.

Kako te se dojmio književni život u Moskvi, u Rusiji? Možeš li nam opisati stanje knjige i pisaca u društvu? Koji su izazovi? Što je lakše u Rusiji, nego ovdje kod nas, što je teže? (opiši sve, od knjižara, mecenatstva, alternativne književne scene, časopisa, kružoka, druže li se pisci međusobno, jesu li pisci ikone u društvu, sluša li ih se i poštuje) S kim se od pisaca i književnih aktivista družiš? 

Književni život u Rusiji, a posebno u Moskvi je vrlo bogat. Puno je pisaca, ima ih sjajnih i koji su u nas sasvim nepoznati. Na žalost najviše se čitaju knjige koje su u modi, tiraži su sve manji i manji, znatno manjih od onih u sovjetsko vrijeme. Sve se više čitaju elektronske knjige koje se uglavnom mogu besplatno skinuti s interneta. Iako je tamo pisaca puno lakše im je nego u nas jer ih država više pomaže da objave svoje knjige, više nego neke ustanove kao u nas. Pisci se više druže, više je promocija i književnih manifestacija i ima književnost veći značaj nego u nas, mada manji nego u SSSR-u i piscima se ne pridaje toliki značaj kao prije, nema više ikona kao što je bio npr. Tolstoj. Domaći pisci se više čitaju nego u nas, a klasici se stalno objavljuju u velikim tiražima, pa i klasična poezija. No nije tako ni blizu u manjim gradovima i znatno je lakše biti pisac u Moskvi, Peterburgu, Jekaterinburgu nego u ostalima koji nisu baš mali, a za koje većina od nas nikad nije ni čula. U Moskvi je sve ogromno pai knjižare u kojima je uvijek gužva i događaju se promocije i druženja. Puno je književnih časopisa i više se čitaju i znače nego u nas. Alternative je manje nego u sovjetsko vrijeme i manji ima značaj. Znam dosta ruskih pisaca a najviše se družim s nekoliko njih čija sam djela prevodio kao što su Maksim Amelin, Jurij Nečiporenko, Vjačeslav Kuprijanov, Asja Kravčenko… Upoznao sam i neke sjajne pisce iz bivših sovjetskih republika koji nisu Rusi no pišu na ruskom jeziku koji je i danas za njih lingua franca.

Leonid Muzikа: JIDDU KRISHNАMURTI JE ODBIO ULOGU BOGА

            Krishnаmurti je najbolji od svih ljudi koje sam ikada sreo…

George Bernаrd Show

Krishnаmurti je jedinstvena pojava, on se razlikuje od svih učitelja, osnivаča učenja, sekti i religija. Krishnаmurti  je čovjek koji je iz ljubavi prema miru i istini odbio ulogu živog bogа, Svjetskog Učitelja, ulogu za koju su ga spremali još od djetinjstvа…

Jiddu Krishnаmurti je rođen 11. svibnja 1896. godine nа jugu Indije, u malom planinskom mjestu Mаdаnаpаli u blizini svete Doline Rishi. Njegov otac, Jiddu Nаriаna, radio je u odjelu  poreza i prihoda britаnske аdministrаcije, zato je tа brаhmаnskа, strogo vegetаrijаnskа obitelj, bilа dobro stojeća po indijskim stаndаrdima. Nаriаna je bio teozof, njegova majka Sаnevаmа, klanjalа se Shri Krishni, po kojem je nazvala osmo dijete. Njoj je bilo predskаzаno da će dijete biti u nečem osobito i onа je insistirala da se pojavi nа svijetu u sobi za molitve. Taj zahtjev se činio svetogrđem -  nemoguće je bilo sebi predočiti da bi toj sobi, kаmo se ulazilo samo u čistoj odjeći i poslije obreda, moglo biti rođeno dijete. No tаko se i dogodilo…

            Krishnа je bio boleljivo dijete. On je bio rаsijan,   maštovit dječak i do tаkvog stupnja ga nije zanimalo učenje da su učitelji stekli dojam o njegovoj umnoj zaostаlosti. On je mogao sаtima stajati, promatrati drveće i oblаke ili čučati gledajući cvijeće i kukce. Govorio je da vidi u trаvi i cvijeću mаle vile i čudio se zapšo ih ne vide drugi.

 U Krishni je bilа još jednа crtа, proturječnа njegovoj prirodi sanjara — ljubav prema tehnici. Jednom je rasklopio očev sat i odbio ići u školu i čаk jesti sve dok ga nije ponovo sklopio. Imao je još jednu crtа, koju će Krishnа nositi kroz  cijeli život - darežljivost. On se često vraćao kući bez knjiga ili ploče za pisanje, dаvši svoje stvari nekom siromašnom djetetu.

 Krishnаmurtijev život se znatno izmijenio kadа ga je 1909. godine slučаjno ugledao jedan od rukovodioca Teozofskog duštvа C. Ledbiter. Ledbiter je bio zapanjen neobičnom аurom dječaka, u kojoj je  sasvim odsustvovаo egoizam, i odmah mu predskаzаo budućnost duhovnog učitelja. Predstаvljen je voditeljici drušvа Anne Bessаnt i dvojici tibetskim učitelja — Kut Humi i Moriji — četrnаestogodišnji Krishnаmurti je bio bespogovorono priznаt za veliko biće, u kojem se pojavio budući Buddhа — Boddhisаtvа Mаitreya, čiji dolazak je bio predskаzаn teozofima. Učitelji su mu preporučili  odgoj i obrаzovаnje u europskom duhu, no zаbranili su svako ometanje u mladićevoj duhovnoj sferi.

 U prosincu 1909. godine Krishnаmurti je bio primljen u ezoterijsku sekciju društvа. U noći 1. kolovoza Ledbiter je poslаo аstrаlna tijelа Krishne i njegovog mlаđeg brаtа radi provjere u kuću učitelja Kut Humija; zаtim  je tijekom pet mjeseci Ledbiter izvršio s Krishnаmurtijem аstrаlna putovanja nа petnаestominutnu instrukciju k Učitelju, po okončаnju kojeg je učitelj okončavao rаzgovorom u nekoliko jednostavnih rečenica. Ujutro je Krishnа imao običaj zаpisivаti zаpamćene riječi učitelja. Ti zаpisi su ušli potom u neveliku knjigu "Do nogu Učitelja", koja je prevedenа nа 27 jezika i dalje se ponovo izdaje.

 Nаrаyani Krishnаmurti je dobrovoljno predаo svog sinа nа odgoj teozofima, no uskoro je shvatio da ga oni odvrаćaju od ortodoksnog hinduizmа i zatražio je sinа nаzаd. Ledbiter, okrivljen za primjenu nezаkonitih pedаgoških metoda, bio je prinuđen napustiti Indiju. Ipak, teozofi su dobili sudski proces i skrbnica dječaka je postаlа voditeljica društva Anne Besаnt.

 Godine 1911. Anne Bezаnt, koja je odmah duboko zavoljelа Krishnаmurtija i vjerovаlа u njega, osnovаlа iz Teozofskog društva Red Zvijezde Istokа s odjelima po cijelom svijetu. Taj Red je trebao postati osnova budućeg svjetskog poretkа pod rukovodstvom Krishnаmurtija u Nizozemskoj, Indiji, SAD i Austrаliji. Do 1929. godine Red se znatno rаširio i brojao desetke tisuća članova.

 Međutim Krishnаmurti s brаtom odlazi 1911. godine da se dalje  obrаzuje u Engleskoj, gdje se nalazi do 1921. godine. Pokušaji da se Krishnаmurti upiše na koledž u Oxfordu ili Cambridge nisu uspjeli - tаmo nisu htjeli imati posla s "tamnoputim Mesijom".

 Krishnаmurti je živio javnim životom u Londonu i Pаrizu, upoznаo se s poznatim piscima, slikarima i muzičаrima, postigao veliki uspjehom među intelektualcima i snobovima. Nа pitanje o tome je li teško biti inkаrnаcijom boga on odgovara da ga sad više brine tko će osvojiti  vimbldonski turnir.

  Godine 1912. teozofi su neslužbeno priznаli Krishnаmurtija za vođu Red. Neki teozofi, na čelu sa Steinerom, osnovаli su sаmostalno društvo (аntropozofsko), ne suglаsivši se s tаkvom odkukom. K tom društvu prišli su nаši sunarodnici – M. Vološin, A. Bjelij i M. Čehov.

            Krajem 1921. godine Krishnаmurti na kratko dolazi u Indiju, а zаtim, poslije Kongresа Teozofskog društvа u Austrаliji, ide u Kаliforniju, gdje se u Ojаiju, nedаleko ot Sаntа Bаrbаre, naseljava na malom imanju, koje potom kupuje za njega Anne Bessаnt, i gdje će mu biti suđeno da umre nakon mnogo godina. Tamo počinje za njega intenzivno duhovno buđenje, vezаno s punim preobražajem spoznаje i mučnim reorganizacijama fizičkog orgаnizmа, koje će potpuno izmijeniti cijeli njegov život i produžiti se do njegovog kraja. U to vrijeme i osobito poslije odlaska u Itаliju, 1924. godine, on, kаo nikada prije, vrši svoju ulogu Svjetskog Učitelja i Mesije, predаje svojim sljedbenicima, širi rаdost i suoosjećanja, zapanjuje one koji ga okružuju dubokim duhovnim providnostima, sprema se prihvatiti sаnysu[1], uvjeren u svoje sposobnosti da svakog učini sretnim. Teozofi s rаdošću konstаtiraju spajanje spoznаje čovjekа sa spoznаjom Mаitreye[2]. U travnju 1927. godine Anne Bessаnt daje izjavu zа Assosiated Press: "Ovdje je Svjetski Učitelj". Početkom 1929. godine onа piše Krishnаmurtiju, da bi ga htjelа postаviti za vođu Teozofskog društvа, sjediti do njegovih nogu i slušаti ono što on govori — no on na to ne pristaje. Vodeći teozofi u svojem entuzijаzmu ne primjećuju da već tri godine Mesija govori čudne stvari koje se nikаko ne uklаpaju u teozofsku doktrinu.

 Nа kraju, 3. kolovoza 1929. godine, u prisustvu tri tisuće  članova Društva, Krishnаmurti donosi odluku da rаspusti Red Zvijezde. On govori o bezuvjetnoj šteti аutoritetа i njegovom podčinjavanju o tome da nema puta do istine i da ne treba misliti da je bilo kаkvа orgаnizаcija sposobnа voditi ili da može nаtjerаti ljude da idu zаdаnim putem. I onima koji zaista hoće nešto shvatiti i hoće surađivati nije nužnа nikаkvа orgаnizаcija i nikаkav аutoritet, osobito ne аutoritet Svjetskog Učiteljа. Buddhа i Krist nisu pretendirali nа božanstvo, to su im prikačili njihovi učenici. On vidi zаdаću u tome da oslobodi čovjekа od strаhova, od uvjetovanosti, od ogrаničenosti, а ne u tome da mu se grade nove krletke religije, sekti, teorije ili filozofije. Da bi se spoznao svijet nužno je biti slobodan.

Teozofsko društvo je primilo strаšan udаrac i požurilo se odvojiti od Krishnаmurtija. Za Anne Bessаnt to je bio krah plаnova koje je kovala cijelog svog života, no njena vjerа u Krishnаmurtija i ljubav prema njemu nisu se pokolebаli, onа je do svoje smrti, 1933. godine, smatrala da on bolje znа što treba i činilа je sve da bi on mogao produžiti svoju djelatnost.

Uskoro su svi fondovi Redа bili likvidirаni, а ovlаsti i funkcije vrаćeni prvobitnoj upravi. Ipаk su teozofske dvorane i dаlje bile otvorene za Krishnаmurtija, а teozofska društva objavljivala njegova djela.

 Poslije raspuštаnja Redа Krishnаmurti je živio u Kаliforniji  do 1947. godine skromnim, povučenim životom. Buka oko njegovog imena je utihla, no on je i dalje znаmenit. Poznata je priča o tome kаko je mjesni šerif uhitio grupu "skitnica" nа pikniku oko Krishnаmurtija. Među "skitnicama" su bili Gretа Gаrbo, Chаrlie Chаplin, Bertrand Russell, Christopher Isherwood, Aldous Hаksley i drugi.

 Do 1939. godine Krishnаmurti je nekoliko puta dolazio u domovinu u Indiju i nastupаo pred brojnim аuditorijem, no Indija ga još nije bila spremna shvatiti. Tek 1947. godine, poslije Drugog svjetskog rata, s promjenama u cijelom svijetu, zadobivši nezаvisnost, Indija je bila spremna slušаti Krishnаmurtija. On se vraćao u svoju domovinu i predaje svima energije ljubavi, suoosjećaja i istine, koji su se nаkupili u njemu tijekom godina, provedenih u izvanjskoj             nedjeletvornosti.

 I ta bujica nije prestajala teći do sаme njegove smrti 1986. godine. Tijekom četrdeset godina on nastupа pred аuditorijima od više tisuća ljudi u Indiji, Švicаrskoj, u Americi i drugim zemljama. K njemu dolaze ljudi raznih uzrаsta i staleža i nitko to ne odbacuje.

 Krishnаmurti ne obećava i ne dаje utjehe, no u okružujućoj аtmosferi dobrа i ljubavi i najokrutnija istina se prihvaća kаo blаgo i sposobnа je proizvesti duboke promjene u dušаma i umovimа   ljudi.

 Krishnаmurti je umro 17. veljače 1986. godine, veliko "Ono" je napustilo tijelo Krishnаmurtija ostаvivši nаm zаgonetnu filozofiju, u kojoj se ne primjenjuju tаkve riječi kаo što su "metod", "sistem", "logički izvod" — sva njegova filozofija se gradi nа insight[3]-u, nа ozаrenju, bljesku uma, on osvjetljava istinu i dаje neposredno pronicanje u nju. On ne predlаže sаmodiscipline i molitve, on nije poklonik joge. Nа svim svojim predavanjima Krishnаmurti govori o rаzvitku spoznаje, o tome da je život trаnscendentаlnа spontаnost, "kreativna stvarnost”. Samo spoznаja tаkve stvarnosti, otvorenost čovjekа prema dinаmičkom protoku iskustva, bez izborа, vodi ga k potpunoj spoznaji i potpunoj ljubavi. Ta spoznаja bez izborа u svakom času, u svim životnim okolnostima – jest  jedina efektivnа meditаcija. Osnovno u učenju J. Krishnаmurtija jest predodžba o slobodi. Sloboda od vanjskih i  unutarnjih upliva i pobuda, koje ogrаničavаju pogled čovjekа nа život. No kаko sačuvati čistoću dječjeg opažanja, istovremeno usvаjajući stereo­tipe mišljenja tog društvа, u kojem čovjek živi? Krishnаmurti ne dаje jednoznаčni odgovor nа to pitanje smatrajući da je istinu neophodno postići sаmostalno: "Ja vas ničemu ne učim, ja samo držim svjetiljku da biste bolje vidjeli, а želite li vidjeti to je vаša stvar."

           

Preveo s ruskog: Žarko Milenić

           

---

[1]    Sanskr.  svećenik koji je prisegnuo na krajnji zavjet odricanja u skladu s hinduskom obredima (prev).

[2] Sanskr. Ucitelj covjecanstva (prev).

[3] Eng. Samospoznaja (prev).

Sergej Glovjuk: Ti i Ja

                                                                                                                                              

Ti - takva kao svi,                                  

no Ti si dostojna

izgubiti nekoliko riječi,

 i ja tonem u njih,

preliven melasom.

I neću im se suprotstavljati

u mučnoj agoniji,

nego žudnim i brzim gutljajima

gutam njihov slatki otrov.

Кada Ti pjevaš,

Ti držiš moje obnaženo srce

rukom iskusnog hirurga,

a ja, hladan, ležim pod reflektorima,

gledam oštre skalpele,

i  molim da bude bez anestezije.

 Jer anestezija  slabi patnju.

A moja patnja si Ti,

 i što je manje patnje,

tim je manje Tebe,

a meni  trebaš samo Ti.

I zašto oduzeti Tebe iz Tebe.

Mene odavno više nema.

Postojiš samo Ti…

I ja se više bojim izgovarati

 Taj čudni zvuk - ja.

 Jer iza njega ništa nema,

 osim trenutnog daha vozduha.

 Bez tebe sam nula ili čak minuc jedan

iz reda imaginarnih brojeva.

S vremena na vrijeme

 ja grčevito zarivam ledolom volje

 u hladni led nebistvovanja,

 činim još jedan pokušaj da se izvučem

 i opet se raskopavam i letim

po strmoj, skliskoj stijeni

svoje samoće.

Letim, razmotavam klupko nade,

visim nad ponorom,

jedva se uhvativši za rub vjere i ljubavi.

 Naprežem zadnju snagu

 i puzim nagore,

jer si tamo Ti!

Ja ne znam koliko da puzim još.

No Ti si tamo!

Svaki put počinjem sa iste tačke.

 No zašto ne vidim Tebe?!

 Ti postojiš

 i svijet se okreće oko Tebe.

 Bruno i Кopernik su pogriješili

 i pusti me da ih okrivim za jeres

 i da ih odvedem na lomaču,

 no svijet se okreće oko Tebe.

Jer sva vasiona si Ti.

 A galaksije su djelići Tvojih suza.

 Suza radosti i tuge.

 Mliječni put,

crveni i bijeli patuljci,

crne rupe,

magline i pulsari  –

to je sve samo oblik tvoga ovaploćenja,

zavisi samo od Tvojih kaprica.

Oni samo podcrtavaju ništavilo moga ja.

Кo sam, ja - jadna luda,

drznuo se staviti na opšti uvid.

Jer Alfa i Omega si Ti,

a ja čak ne mogu iščeznuti bez Tebe.

 Bez Tebe ja ne mogu zaspati i ne mogu se probuditi.

Ja mogu samo zatvoriti oči

i utonuti u privid sna,

i sa lučima Tvoga sunca ponovo ih otvoriti.

I misliti da sam se zbilja probudio.

 Čak se ohrabriti bez Tebe ne mogu.

Ništavni, lutajući mjesečar,

 jer čak teže i omjera bez Tebe u meni nema!

I plot moja je mašta.

Bez Tebe ja  sam zero, nihil.

Jer sva materija samo je Tvoja odora,

satkana od Tvojih nježnih energija.

A sve gravitacije, turbulentnosti,

Eksplozije i implozije

su samo tragovi

Tvoga gnjeva i radosti,

samo nastale varijacije

tvoga  raspoloženja.

Bez Tebe u meni nema

ni oblika, ni smisla

mene nema u prostoru.

Postoji samo nešto

što se kreće Tebi i za Tobom.

Slijepo, nemušto, pokorno,

samo Ti

možeš zaustaviti

hod moga vremena.

Sergej Glovjuk je pjesnik i  prevodilac. Član je Udruženja književnika Russije, počasni član Udruženja književnika Srbije, počasni član Udruženja književnika  Makedonije, počasni član Udruženja književnika Crne Gore. Autor je zbirki poezije «Gutljaj» (1991), «Tačka povratka» (1997), «Stara novčanica» (2008) i nekoliko prevedenih zbirki pjesama. Propagandist je kulture slovenskih naroda. Predsjednik je Međunarodne agencije humanitarnih inicijativa «Iz vijeka u vijek». Inicijator je i sastavljač antologija poezije slovenskih književnika u seriji «Slovenska poezija. XX - XXI. IZ VIJEКA U VIJEК». Organizator je međunarodnog festivala slovenske poezije «Pojuća pismena».

S. I. Hsiung: NEBESKI MOST (odlomak)

S. I. Hsiung: NEBESKI MOST (odlomak)

Sjeme lubenice neće dati korov,

Ni koprivu, ljubicu

Ako posadite milost ili pohlepu,

Nebo  neće zaboraviti.

Ponizni autor je vrlo počašćen da započne svoju knjigu o filantropiji. Pod blještavim suncem vrućeg dana 7-og mjeseca 5-e godine za vladavine Cara Kwang Hsua (1879), nekoliko ljudi su se znojili i stenjali na svom teškom zadatku obnove malog mosta preko rječice - oko 25 lija (li je otprilike trećina milje) južno od grada Nanchanga, sjedišta pokrajine Kiangsi.

Javnost nije imala povoda da zahvaljuje tim marljivim ljudima;  oni su bili plaćeni za svoj rad. Iako su radili neobično teško jer je taj posao tražio više ruku, što je bila posljedica pogreške u proračunu njihovog šefa, graditelja. On se bio prihvatio tog posla za osamdeset taela u srebru[1] i morao je da se pridržava te pogodbe. On je trebao da zna od samog početka da je to bilo nedovoljno,  no on je bio oštroumni poslovni čovjek. Vjerovatno, kada je uvidio da ne bi mogao dobiti više, on je pomislio da je bolje da prihvati umjesto da ozlovolji svog starog klijenta. On je rekao svojim ljudima tupo da će i s najjeftinijim materijalom na tržištu, morati da nađe neki drugi način da se podmiri taj gubitak. Naravno da su radnici morali dati svoj doprinos trudeći se više nego ikada.

Čovjek kojeg graditelj nije usudio da vrijeđa je bio Ming Li. On je bio filantrop po zanimanju, i zbog svoje odanosti za takav izvrsni i hvalevrijedni rad, Nebo mu je bilo vrlo sklono. On je bio sada daleko najbogatiji čovjek u okrugu. Praktično sva rižina polja, na mnogo lija udaljenosti okolo, su bili njegova imovina i s nekoliko izuzetaka svi seljaci su bili njegovi stanari. On je bio velikodušan po prirodi i nijednom nije odbio dati čaj ili rižu prosjacima koji su dolazili pred njegova vrata. On je vjerovao da Nebo nikad neće dozvoliti da dobročinstvo bude nenagrađeno.  Onaj koji je imao zdjelu čaja od njega bi zalio neko od njegovog bilja, a onaj koji je imao njegovu hranu je bio siguran da ostavlja nešto đubriva u svojim rižinim poljima prije no što bi otišao van granica njegovog posjeda.

Ming Li je živio u velikoj palati sa žutocrvenim vratima oko šest lija sjeverno od tog mosta i to mjesto je dobilo naziv prema selu Lijeve porodice. Tamo je bilo oko petsto domaćinstava u selu te, izuzmu li se nekoliko trgovaca, svi stanovnici sela su bili poljoprivrednici. Iako nije bio starješina klana Li, Ming Li je sebe smatrao mnogo važnijim od načelnika sela čija mala koliba, sa zidovima od blata i sa ispletenim krovom, ne bi pristajala da bude ni Ming Liova štala. Strogo uzevši naš filantrop je bio zauzeo samo polovinu tog impresivnog dvorca. Ali samo je njegova polovina bila ona koja je impresivna, drugu polovinu je zauzimao njegov beskorisni mlađi brat, Kang Li, koji praktično nije bio vrijedan pomena.

Unutar tih lijepih lakiranih kapija je bilo prostrano dvorište koje je vodilo do dva para sporednih ulaza, i tu je počinjala označena razlika privatnih domaćinstava dvojice braće. Dok su kapije zdesna, koje su pripadala Mingu Liju, bile sjajno ofarbane i alke bile uglancane, one lijevo, koje su pripadale Kangu Liju, su bile u tako lošem stanju da se, i kada su bile zatvorene, mogla vidjeti unutrašnjost kuće kroz pukotine panela.

Uprkos tako dobrom održavanju svoje kuće, Ming Li je rijetko davao novaca za ukrašavanje zgrade. To je bilo uvijek kada bi sastavio veliki ugovor sa graditeljem za rad u vezi s nekom filantropskom svrhom i kada bi tražio od graditelja da renovira dio njegove kuće kao dio pogodbe. S godinama ga je graditelj dobro upoznao, nikad on nije sam trebao pomenuti takve popravke. Graditelj je sada znao da je njegova dužnost da vidi da li se Ming Liova kuća još uvijek drži u savršenom stanju. I još je tamo bilo šest slugu u kući. Kako Ming Lijevo domaćinstvo nije činio niko drugo osim njega i njegove žene, domaćini su imali puno vremena da se brinu o izgledu te sjajne kuće, ili, da budemo tačniji, pola kuće.

Za seosku kuću poput te domaće osoblje od šest slugu bi se smatralo ekstravagantnim. Ming Li, iako vrlo velikodušan po prirodi, nikad ne bi podržao ekstravaganciju. Činjenica je  da on, u stvari, nije skoro ništa plaćao te ljude. Za velikog filantropa, šest slugu su bili teško dovoljni. Zbog svoje profesije, on je morao održavati društvene veze s uticajnim ljudima, kao što je prefekt njegovog okruga pa čak i prefekt te oblasti. Stoga je on morao da ima ta-ya (batlera), erh-ya (lakeja), portira, kuvara, baštovana, dvije kućne pomoćnice za centralne i spavaće sobe, i bar dvije pomoćnice za kućanske i povremene poslove. Ali uz Ming Lijevu ekonomičnu upravu, šest slugu — dvoje njih je bilo maloljetno — je bilo na pretek da se brinu za sve potrebno u njegovom domaćinstvu.

Stari Wang, koji mu je prvi došao da traži posao kao učitelj bio mu je daljnji rođak, dobro obrazovan ali nesposoban da zarađuje za život. Njegov rukopis je bio užasan i on nikad nije stekao poštovanje svojih učenika. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja konačno je pristao da vrši dužnost počasnog knjigovođe za kuću Ming Lija u zamjenu za smještaj i hranu. Ming Li mu je dodijelio sobu iza prednjih ulaznih vrata i Wang je bio obavezan da pogleda ko zvoni i da primi vizit karticu i odnese je u kuću kada god je tamo bio pozivač. On je razumio savršeno dobro da Ming Li, koji nije vjerovao nikome (uključujući i svoju ženu) kad se radilo o novcu ili računu, nije imao potrebu za privatnim knjigovođom, i tako je on morao pokušati da bude koristan u kući na druge načine. Onoliko dugo koliko je mogao da nosi dugu haljinu, koji je bila jasna naznaka da je pismen, njemu nije padalo na pamet da vrši dužnosti batlera ili portira, omogućivši da ga niko ne naziva takvim nemilim zvanjima.

Stari Chang je bio angažovan kao kuvar u vrlo razumnoj mjeri, a Ming Li nije vidio razloga zašto ne bi mogao da proširi vlastite mjere da se obrađivanje velike cvjetne bašte, s druge strane kuće, ne preusmjeri u kuhinjsku baštu. Dok je radio sav teški posao, stari Wang je često pomagao u lakšim poslovima. Zaista, ta kuhinjska bašta je davala više povrća nego što je domaćinstvo moglo da potroši i Stari Chang je mogao da prodaje rano ujutro na pijaci danima ono što bi uštedjeli. Zarada od te prodaje je pokrivala više od plate Starog Changa. Od dviju kućnih pomoćnica, Kao Ma je imala skoro šezdeset godina. Ona je došla u kuću sa njenom gospodaricom kao nevjestina sobarica. Ona nije bila ni za koga vezana i nije dobijala platu. Njen gospodar je uredio tako da njene plate investira sve dok one ne postignu okrugli iznos, kako bi kupio za nju dobar mrtvački sanduk i priredio joj pristojnu sahranu kada bude umrla. Wen Ma, mlađa kućna pomoćnica, je pružala svoje usluge besplatno u zamjenu za hranu i stanovanje jer je bila vrlo zahvalna Ming Liju koji je bio našao mali posao za njenog supruga u kancelariji prefekta. Dvije druge pomoćnice, Shuang Fu i Weida Xingfu, su ušle među poslugu kada su imale oko dvanaest godina. Do onog vremena kada bi se mogle vjenčati, njihovi budući supruzi morali su da plaćaju Ming Liju troškove njihovog izdržavanja.

Međutim, Ming Li nikako nije bio zadovoljan svojom poslugom. Često se žalio da su mu oni veliko opterećenje. Njihove plate, znao je da kaže, su bile male, ali on je, za njih šest, obezbjeđivao odjeću, hranu i stanovanje.  Zbog toga se kajao. Sva njegova nošena i stara odjeća i njegove žene, što su je trgovci polovnom odjećom odbili da kupe, morala se dati slugama. Iako je ona mogla da izgleda malo otrcano, bila je još uvijek nosiva, i on je mislio da je mudro da se obuče njegova posluga tako jer je to očito upućivalo njegovim prijateljima da je on zarađivao novac samo zbog svoje filantropije. Što se tiče stanovanja bilo je istina da ga to nije koštalo ništa dodatno, ali njihova hrana je bila glavni problem. Svi su oni bili veliki  izjelice i on je bio obavezan da ih nudi, u skladu s običajem, mesnim jelom dva puta mjesečno. To je on bio nazvao ya-chi ili “žrtvovanje zubima”. Svakog prvog i petnaestog u mjesecu on je morao da kupi  kati (otprilike 600 g) svinjetine da bi je skuvali u velikom kotlu i to je bilo nazvano mesna supa. Među slugama, međutim, to je imalo drugačiji naziv. Oni su govorili o tome kao o “svinji u Istočnom jezeru[2]”, što je opisivalo koliko je mesa i koliko mnogo voda bilo u tom jelu. Nažalost Kao Ma je bila pobožni sljedbenik nekih budističkih načela. Ona se strogo držala posta koji je bio 1-og i 15-og u mjesecu. Ona se prihvatila te religijske dužnosti u nadi da će joj Nebo pružiti bolji život u njenom sljedećem životu. Stoga je morala biti vegetarijanka tokom cijele godine a drugih pet slugu je dalo sve od sebe da je potakne u tome da ostane pri svojoj hvale vrijednoj odluci.

Nepotrebno je reći da vlasnik druge polovine kuće nije imao slugu. U stvari Kang Li ih ne bi mogao ni imati čak i kad ne bi bio protiv držanja slugu. Iako su Ming Li i Kang Li bili braća, i živjeli tako blizu međusobno, nije bilo dviju osoba koji su bili više različiti. Od smrti njihovog oca, Ming Li, koji je bio predložio i bio izvršilac diobe porodične imovine, je prošao hiljadu puta bolje nego Kang Li. Kao stariji sin,  Ming Li je naslijedio malo više. Dok je Kang Li boravio tamo i jeo svoj posjed (kako se kaže u poslovici), Ming Li je bio vrlo aktivan u upravljanju svojim dijelom. On je smanjio svoje domaćinske troškove i, potaknut svojom velikodušnom prirodom, omogućio svojim brojnim stanarima da ne plaćaju kiriju tokom cijele godine — uz jedan uslov da sve te kirije trebaju biti znatno povećane od sljedeće godine. Na taj način, i sa srećom koje mu je Nebo dala, zbog njegovih filantropskih djela, on je mogao da kupi gotovo sve nekretnine u okrugu.

Zato što je učinio toliko za milosrđe, Ming Li je mogao lako za sebe da obezbijedi lijepu veliku kuću u gradu po niskoj cijeni. Ali njihov otac, koji je,  čini se, predvidio za Kang Lija neizbježnu nesreću, im je bio zabranio da napuste jedan drugog, tako da bi oni mogli da brinu jedan od drugom ako bi jedan od njih zapao u teškoće, te je ta posljednja želja na njegovoj samrtnoj postelji učinila da obećaju da se nikad neće odmaknuti od svog posjeda sve dok ne umru. Iako je zdanje bilo praktično podijeljeno na dvije kuće zidom u sredini, tamo su bila dva prolaza da bi ih učinila bliskijim. Jedan je bio u prednjem dijelu Ming Lijeve strane, vodeći do Kang Lijevog prednjeg dvorišta i odatle do velike bašte koja je bila krajnje lijevo. Drugi je bilo iza Kang Lijeve strane, vodeći do kuhinje Ming Lija, i odatle do štala koje su bile krajnje desno.

U podjeli cijelog zdanja, oni su imali velikih teškoća po pitanju bašte i ambara, što im se obojici činilo prijeko potrebno. Bilo bi nemoguće za Ming Lija da ima samo ambare i da ostavi cijelu baštu Kang Liju, i jednako je bio nemoguć drugi način, no Ming Li se konačno dosjetio rješenja. On je predložio da bi trebao da koristi baštu i zauzvrat bi njegov neiskorišten dio ambara uvijek trebao biti stavljen na raspolaganju njegovom mlađem bratu.

Taj dogovor se kasnije ispostavio vrlo zadovoljavajući za Ming Lija. Za Kang Lijevu zalihu riže, što je bio njegov jedini izvor prihoda, sveden godišnje na malu količinu, i mali prostor u dijelu jednog od Ming Lijevog ambara bio je sve što je bilo potrebno. Što se tiče bašte, Ming Li je koristio svoj dio u najvećoj mjeri iskorjenjujući sve ukrasno cvijeće i beskorisno drveće, što su posadili njegovog otac i djed, i tamo uzgajao samo kućno povrće. On je rekao da je pogodba pogodba, i da on bio vrlo žalostan zbog svog mlađeg brata kada Kang Li ne bi dalje koristio ambare. Iako filantrop Ming Li je rekao da nema simpatije za rasipnika koji bi mogao potrošiti imovinu tako brzo.

Za svoju porodicu Kang Li je bio ne samo trošak nego i problem. On je bio pametniji od njih dvojice i bio ne samo omiljeno dijete svojih roditelja nego i omiljeni student svojih profesora. Usprkos tome što je bio briljantan dječak i učenik,  Kang Li nije prošao na prvom državnom ispitu i stoga je razočarao svoju porodicu što nije stekao činovnički naziv “kultivisani talent”. Ni Ming Li nije prošao, ali on je pokušavao i pokušavao vrlo često — samo je to bilo bez koristi. U slučaju Kang Lija to je bilo zato jer on nije ni pokušavao. I kada je na kraju pokušao, on je jednostavno ispustio svoju šansu badava!

Jednom u svom životu Kang Li je pristao na nagovor i napokon ušao u zgradu gdje se odvijao državni ispit. Tamo je, dovršivši eseje i pjesme na vrijeme, vidio u sljedećoj prostoriji starca sijede kose i brade koji je pokušao da se objesi. On je požurio da ga spasi i pitao ga za razlog tome. Rekao mu je da je to bio posljednji napor starca, koji je znao  da ni idući put neće uspjeti. Kang Li se, pogledavši starčeve papire, složio da je to vrlo moguće. Tako je on zamijenio svoje papire sa starcem;  i rezultat je bio - njegovo ime nije bilo na popisu, a starac je prošao s počastima. Naravno on nije tražio naknadu od starog “novog kultivisanog talenta”, nikad nije volio čak ni da se pominje novac, iako ga je trošio nehajno.

Kada su ga ljudi pitali za rezultate ispita, on im je priznao da nije uspio, ali da se osjećao daleko srećniji čovjek.

Nakon toga iskustva niko ga ne bi nagovorio da priđe ni blizu zgrade u kojoj su se održavali ispiti. Na kraju krajeva, nadati se da prođeš znači nadati se da dobiješ mjesto u vladi, a on je krajnje mrzio državne činovnike. Kao njegov dobri stariji brat, Ming Li, on je pokušao s trgovinom kao on,  no trgovina se ispostavila manje unosnom nego bilo šta drugo. Kao poslovan čovjek, činilo se da je bio vrlo uspješan gomilajući veliki promet, no za nekoliko mjeseci on se vratio trijumfalno s manjkom svog kapitala. Tako daleko od razmišljanja o profitu, on jednostavno ne bi mogao natjerati sebe da uključi čak svoje lične troškove u cijene svoje robe. U njegovom mišljenju, prodati bilo šta iznad onoga što je on platio je bio nepošten posao.

Što se tiče poljoprivrede, sa čime je on pokušavao  godinama, rezultat njegovog rada je učinio da se njegov stariji brat smijao toliko da je ta tema uskoro postala porodični vic. On se brinuo o malom komadu rižinog polje sa ciljem da eksperimentiše sa svim svojim fantastičnim idejama;  ali dobit od usjeva ni jednom nije bio pokrio pola plata poljoprivrednih radnika koje je privremeno bio angažovao tokom sezone. Iskreno je priznao da je čovjek bez profesije i nazvao sebe “veliki gospodin”;  ali je rekao da je bio određen da vaspita svog sina, kada je on imao samo dvije godine, da bude dobar poljoprivrednik, a ta izjava je u svih izražavala prezir.

Iako je Ming Li hvalio sebe kao, u svakom pogledu, vrijednog člana svoje porodice, bile su dvije stvari na kojima je zavidio svom nedostojnom mlađem bratu. U prvom redu on je lično znao da je bio mnogo gori u učenju od njegovog brata i da nije mogao nikad uspjeti na državnom ispitu, a nije bilo na svijetu ničega što je želio više nego da bude “kultivisani talent” — i onda, naravno, državni činovnik. Iako ni Kang Li nije uspio na ispitu, bio je poznat i dobro primljen od strane svih da je ako bi se pobrinuo, mogao bez teškoće da se nađe na popisu. Ming Liju je bilo drago da njegov mlađi brat nije bio ni za šta i on je lično ugrabio priliku da donira vladu, za koju je bio nominiran kao prefekt u rezervi. Kako nije htio da doplaćuje, to je bila tek prazna titula koja mu je pružala zadovoljstvo nošenja zlatnog dugmeta sedmog stepena.

Preveo s engleskog: Žarko Milenić

---

[1] 1 tael je 1,3 unce u srebru. 1 unca je 28,35 g

[2] Jezero kod Wuhana, površine 88 kv. km, jedno od najvećih u Kini.

Jonathan FRANZEN

DVADESET SEDMI GRAD (odlomak)

1

Početkom juna šef policije u Saint Louisu, William O'Connell, najavio je svoju penziju, a Upravni odbor Policije, prelazeći preko favoriziranih kandidata grada političkog establišmenta, crnačku zajednicu, novinare, Udruženje službenika i guvernera Missourija, odabrao je ženu, koja je nekad radila u policiji u Bombayju, u Indiji, da započne petogodišnji mandat šefice policije. Grad je bio zaprepašten, a žena - neka S. Jammu – preuzela je dužnost prije nego što ju je neko mogao zaustaviti.

To je bilo 1. avgusta. Na dan 4. avgusta potkontinentom je ponovo prošla lokalna vijest da se najpovlašteniji prvostupnik u Saint Louisu oženio princezom iz Bombayja. Mladoženja je bio Sidney Hammaker, direktor Pivare Hammaker, vodeće kompanije u gradu. Za mladu se govorilo da je bila fenomenalno bogata. Novine su u vezi vjenčanja izvjestile da je ona vlasnica dijamantne ogrlice osigurane na jedanaest miliona dolara, te da je došla u pratnji osamnaest slugu na posjed Hammakerovih u predgrađu Ladue. Vatromet na svadbenom prijemu rasuo je pepeo na travnjacima na milju daleko.

Sedmicu kasnije počeli su susreti. Indijska porodica od deset članova viđena je kako stoji jedan blok[1] istočno od Cervantes Convention Centra. Žene su nosile sarije, muškarci tamna poslovna odijela, djeca gimnastičke šorceve i majice. Svi su imali izraze kontrolirane ojađenosti.

Od početka septembra, prizori kao što je taj postali su svakodnevnica u gradu. Indijci su primjećeni kako ljenčare bez vidljivog razloga između Dillarda i centra Saint Louisa. Bili su primjećeni kako prostiru deke na parkingu kod Galerije i pripremaju topli obrok na plinskim kuhalima, kartaju se na trotoaru ispred Kuglane, gledaju kuće za prodaju u Kirkwoodu i Sunset Hillsu, fotografiraju se kod stanice Amtrak u gradu i okupljaju se oko podignute haube 'delte 88' zaustavljene u  Parkwayju. Njihova djeca su se stalno pristojno ponašala.

Rana jesen je takođe bila sezona drugog, bliskijeg posjetitelja s Istoka u Saint Louis, zabrađenog proroka iz Khorassana. Grupa poslovnih ljudi je usrdno molila Proroka u devetnaestom vijeku kako bi se prikupila sredstva za važne namjene. Svake godine on bi se vraćao i utjelovljivao sebe u razne vodeće građane čiji je identitet uvijek bio strogo čuvana tajna, i sa svojim nereligijskim misterijama donosio razigrani glamur u grad. Bilo je napisano:

Na tom prijestolju, u kojeg slijepo vjeruju

Milioni koji ga uzdižu, sjedi Prorok-Vođa,

Veliki Mokanna. Preko njegovog lica visi

Veo, srebrni veo, kojeg je on stavio

Iz milosrđa, da sakrije od pogleda smrtnika

Svoje blistavo lice, dok ne podnesu njegovo svjetlo.

Padala je kiša samo jednom u septembru, na dan Parade Zabrađenog Proroka. Voda se slijevala niz cjevaste instrumente marširajućih bendova, a trubači su imali poteškoća u izvođenju. Kićanke su uvenule, obojene djevojačkom rukom, bojom koja se premazala na čelima kad bi gurnuli natrag svoju kosu. Nekoliko je čamaca potonulo.

Uveče, na balu Zabrađenog Proroka, najvećem društvenom događaju u godini, jaki vjetrovi porušili su vodove po cijelom gradu. U Khorassan sobi hotela Chase-Park Plaza poklonjenje je upravo bilo završeno kada je nestalo struje. Konobari su se užurbali s lampama i kada su prvi od njih osvijetlili prostor balska dvorana je bila ispunjena uzvicima iznenađenja i zaprepaštenja – Prorokov tron je bio prazan.

Na Kingshighwayju crni 'ferrari 275' je projurio pored supermarketa bez prozora i utvrđenih crkava sjevernog dijela grada. Prolaznici su mogli nazrijeti kao snijeg bijelu haljinu iza vjetrobrana i krunu na suvozačevom sjedištu. Prorok se vozio do aerodroma. Parkirao je ispred hotela"Marriott".

"Imate nekih problema?", upitao je liftboj.

"Ja sam Zabrađeni Prorok, glupane!"

Na najgornjem spratu hotela on je zastao ispred vrata i pokucao. Vrata je otvorila visoka tamnoputa žena u odjeći za jogging. Bila je vrlo lijepa. Prsnula je u smijeh.

Kada se nebo osvijetlilo, nisko na istoku iznad južnog Illinoisa, ptice su to prve saznale.  Duž obale i duž svih gradskih parkova i trgova, drveće je počelo cvrkutati i šumiti. To je bio prvi ponedjeljak ujutro u oktobru. Gradske ptice su se probudile.

Na sjeveru poslovne četvrti, gdje su živjeli najsiromašniji, rani jutarnji povjetarac je nosio miris iskorištenog alkohola i neprirodnog znoja iz uličica gdje se ništa nije micalo, lupanje vratima se čulo blokovima dalje. U ranžirnoj stanici centralnog gradskog bazena, usred zujanja neispravnih punjača i iznenadnog sablasnog treska Cyclon ograde, muškarci s ravnim šeširima su drijemali u pravougaonim tornjevima, dok se vozni park pregrupirao ispod njih. Hoteli s tri zvjezdice i privatne bolnice, slabo vidljivi, zauzimali su uzvisine. Dalje, na zapadu, zemlja je bila uzvišenija i zdravija stabla spletala su se zajedno, ali to nije više bio Saint Louis, to je bilo predgrađe. Na južnoj strani su bili redovi kockastih ciglenih kuća gdje su udovci i udovice ležali u krevetima gdje se roletne, spuštene u različitim periodima, ne bi podizale cijeli dan.

No, niti jedan dio grada nije bio mrtviji od centra. Tu, u srcu Saint Louisa, u zavjetrini bučne cjelonoćne saobraćajne gužve na četiri autoputa, bilo je bogatstvo parkirnih mjesta. Tu su se vrapci gložili i tu su golubovi jeli. Tu je Gradska vijećnica, moderno natkrivena kopija Hôtel de Ville u Parizu, sagrađena u dvodimenzionalnom sjaju iz ravnog, praznog bloka. Vazduh u centralnoj Ulici Market, bio je zdrav. S njene obje strane su se mogle čuti ptice kako pjevaju pojedinačno i u horu - kao na livadi. Bilo je kao u bašti.

Čuvar tog mirnog mjesta bio je budan cijelu noć na Clark Avenue, južno od Gradske vijećnice. Šefica Jammu na petom spratu policijske uprave otvarala je jutarnje novine pod svojom stolnom svjetiljkom. Bilo je još uvijek tamno u njenoj kancelariji, i od njenog vrata prema dolje, s njenim pogrbljenim, uskim ramenima i koščatim nogama, s dokoljenicama i njenim nemirnim stopalima, šefica je izgledala za cijeli svijet kao učenica koja je bila nabijena.

Njena glava je bila starija. Dok je bila nagnuta nad novinama,  svjetlost lampe otkrila je bijele vlasi u svilenkastoj crnoj kosi iznad njenog lijevog uha. Kao Indira Gandhi, koja je tog oktobra ujutro još uvijek bila živa i bila premijerka Indije, Jammu je pokazivala znakove asimetričnoj sijedenja. Ona je držala svoju kosu samo do ramena. Imala je veliko čelo, kukast, uzak nos i široke usne koje su izgledale beskrvne i plavkaste. Kada je mirovala, njene tamne oči bi dominirale licem, ali tog jutra one su bile tmurne i s pretrpanim kesicama. Bore su joj izrezale glatku kožu oko usta.

Okrećući stranice Post-Dispatcha ona je pronašla ono što je tražila – svoju fotografiju snimljenu jednog dobrog dana. Bila je nasmijana, njene oči angažirane. Naslov Jammu – pogled u njenu ličnost prizvao je isti osmijeh. Članak Josepha Feiga je imao podnaslov NOVI ZAKUP U ŽIVOTU. Ona je počela čitati:

Malo ljudi se toga sjeća, ali ime Jammu se prvi put pojavilo u američkim novinama prije gotovo deset godina. Godina je bila 1975. U indijskom potkontinentu je nastao metež nakon suspenzije građanskih prava premijerke Indire Gandhi i njenog obračuna sa svojim političkim neprijateljima.

Usred sukoba, iz jako cenzuriranih izvještaja, čudna priča iz grada Bombayja počela se širiti u zapadnoj štampi. Izvještaji su se koncentrirali na operaciji poznatoj kao Projekt Poori, koju je pokrenula policijska službenica po imenu Jammu. U Bombayju je, činilo se, policija ušla u veliki biznis s hranom.

Operacija je zvučala ludo onda, a jedva manje zvuči ludo danas. Ali sada kada je vjetar sudbine donio Jammu u Saint Louis u ulozi šefice policije, ljudi se ovdje pitaju je li Projekt Poori stvarno bio tako lud nakon svega.

U nedavnom intervjuu u svojoj prostranoj kancelariji u Clark Avenue Jammu je govorila o okolnostima koje su dovele do tog projekta.

"Prije nego što je gospođa Gandhi zaustavila razvoj zemlja je, poput Gertrudine Danske, bila trula do srži. No, s nametanjem Premijerkinog pravila, mi smo u provedbi zakona imali našu šansu učiniti nešto na tome. Samo u Bombayju smo bili zatvarali 1.500 izgrednika sedmično i plijenili 30 miliona rupija u nezakonitoj robi i novcu. Kad smo ocjenjivali naše napore nakon dva mjeseca, shvatili da smo jedva načinili korak u napretku", prisjetila se Jammu.

Premijerkino Pravilo proizlazi iz klauzule u indijskom ustavu koje daje pravo Vladi  države da briše ovlasti u vrijeme vanrednog stanja. Iz tog razloga, 19 mjeseci je takvo pravilo bilo označeno kao vanredno.

Godine 1975. Jedan rupi je vrijedio oko deset američkih centi.

"Bila sam asistent povjerenika u to vrijeme", rekla je Jammu."Predložila sam drugačiji pristup. Budući da prijetnje i hapšenja nisu vrijedili, zašto ne probati boriti se protiv korupcije njihovim vlastitim sredstvima?

"Zašto ne bismo sami ušli u biznis i koristili naše resurse i utjecaj kako bismo izašli na slobodno tržište? Izabrali smo bitnu robu - hranu", rekla je ona.

To je, dakle, bilo ono što je projekt Poori započeo. Poori je pohovani hljeb, popularan u Indiji. Do kraja 1975., Bombay je bio poznat zapadnim novinarima kao grad u Indiji, gdje su trgovine bile bogato snabdjevene, a cijene lišene utjecaja inflacije.

Naravno, pažnja je bila usmjerena na Jammu, na njeno rukovođenje Operacijom, kao što je bilo navedeno u dnevnim novinama te u nedjeljnicima Time i Newsweek, gdje su pronikli u inventivnost policijskih snaga u toj zemlji. No, sigurno niko ne bi pogodio da bi se ona jednog dana našla u Saint Louisu, noseći značku šefa policije na bluzi i policijski revolver o boku.  

Pukovnik Jammu, međutim, ulazi u svoj treći mjesec u kancelariju, čineći to kao najprirodniju stvar na svijetu."Dobar šef unosi lični angažman na svim nivoima svoje organizacije", rekla je."Nošenje revolvera je simbol mojeg opredjeljenja."

Naravno, to je takođe instrument smrtonosne snage", nastavila je, naslonjena na leđa svoje stolice u kacelariji.

Jammuin iskreni, hrabri stil provođenja zakona upravljanja je stekao ugled takoreći širom svijeta. Kad se potraga za zamjenu bivšeg šefa William O'Connella završila u potpunom zastoju od protivničkih struja, ime Jammu je prvi put spomenuto kao kompromisnog kandidata. I unatoč činjenici da nije imala prethodno iskustvo u SAD-u, Policijska uprava je potvrdila njeno imenovanje manje od sedmice nakon što je stigla u Saint Louisu za intervjue.

Za mnoge ovdje to je došlo kao iznenađenje da je ta indijska žena  stekla građanske uvjete  potrebne za njen posao. No, Jammu, koja je rođena u Los Angelesu i čiji je otac bio Amerikanac, kaže da je dobila veliku mogućnost da sačuva svoje državljanstvo. Od djetinjstva je sanjala da se nastani u Americi.

"Ja sam teški patriot", rekla je s osmijehom."Novi stanovnici, poput mene, su česti. Očekujem da ću provesti mnogo godina u Saint Louisu. Ja sam ovdje da ostanem."

Jammu govori s lakim britanskim naglaskom i markantnom jasnoćom misli. S njenim finim crtama i nježnom građom, ona teško može biti  stereotip osornog, muškog američkog šefa policije. Ali njena izjava daje sasvim drugačiji dojam.

U roku od pet godina ulaska u indijsku policijsku službu 1969., ona je postala zamjenica glavnog inspektora policije u pokrajini Maharashtra. Pet godina kasnije, u zapanjujućoj dobi od 31 godine, ona je imenovana za komesara bombajske policije. U 35-oj godini ona je i najmlađi šef policije u novijoj historiji Saint Louisa i prva žena na tom mjestu.

Prije dolaska u indijsku policija dobila je diplomu Elektrotehnike Univerziteta u Srinagaru u Kašmiru. Ona je takođe odslušala  tri semestra postdiplomskog iz ekonomije na Unverzitetu u Chicagu.

"Radila sam teško", rekla je."Ali imala sam i puno sreće. Sumnjam da bih mogla dobiti ovaj posao da nisam dobila dobru ocjenu medija u vezi Projekta Poori. Ali, naravno, pravi problem je uvijek bio moj pol. Nije lako razbiti pet hiljada godina polne diskriminacije."

"Dok nisam postala upravitelj rutinski sam se oblačila kao muškarac", prisjeća se Jammu.

Očigledno, iskustvo kao što je ovo odigralo je ključnu ulogu u izboru Uprave za Jammu. U gradu se još uvijek bore kako bi prevladali svoj imidž kao"gubitnika", neobičan izbor Uprave utječe na dobre odnose s javnošću. Saint Louis je sada najveći grad u SAD koji ima ženskog šefa policije.

Nelson A. Nelson, predsjednik Uprave, vjeruje da će Saint Louisu porasti rejting zbog njegove vodeće uloge u tome da gradska vlast bude dostupna ženama."Ovo je afirmativan potez u pravom smislu te riječi", komentirao je.

Jammu, međutim, čini se da odbacuje to pitanje."Da, ja sam žena, pa šta", rekla je s osmijehom.

Kao jedan od njenih osnovnih ciljeva, ona je potakla da se učine gradske ulice sigurnijim. Iako nije komentirala akcije bivših šefova u tom području, ona je rekla da je blisko sarađivala s Gradskom vijećnicom da osmisle sveobuhvatan plan za borbu protiv kriminala na ulicama.

"Ovaj Grad treba novi pravac u životu, temeljitu promjenu. Ako možemo pridobiti kompanije i grupe građana da nam pomognu, ako možemo učiniti da ljudi vide da je ovo regionalni problem, uvjerena sam da za vrlo kratko vrijeme možemo učiniti da naše ulice budu opet sigurne", rekla je.

Šefica Jammu se ne boji da se njene ambicije obznane. Moglo bi se nagađati da će se ona suočiti sa zavidnim protivnicima u bilo čemu što pokuša. No, njeni uspjesi u Indiji pokazuju da će ona biti težak protivnik i  politička figura koju vrijedi držati na oku.

"Projekt Poori je dobra ilustracija", naglasila je ona."Primijenili smo novi set uslova za situaciju koja se činila beznadnom. Postavili smo pijace van svake stanice. To je poboljšalo naš javni imidž i povisilo moral. Po prvi put decenijama nismo imali problema s privlačenjem kvalitetnih regruta. Indijska policija ima reputaciju da je korumpirana i brutalna što je u velikoj mjeri onemogućilo zapošljavanje odgovornih, dobro obrazovanih policajaca. Projekt Poori počeo je mijenjati stvari."

"Neki od Jammuinih kritičara su izrazili bojazan da šef policije, koji je navikao na autoritarniju atmosferu u Indiji, može biti neosjetljiv na pitanja građanskih prava u Saint Louisu. Charles Grady, glasnogovornik lokalne podružnice Američke Građanske Liberalne Unije, je otišao čak i dalje, predlažući da se Jammu razriješi dužnosti prije nego što dođe do 'konstitucionalne katastrofe'".

Jammu je ustrajno odbijala te kritike."Ja sam prilično iznenađena reakcijama ovdašnje liberalne zajednice", rekla je.

"Njihova zabrinutost proizlazi, vjerujem, od stalnog nepovjerenja prema Trećem svijetu u cjelini. Oni previđaju činjenicu da je Indijski sistem vlasti duboko pod utjecajem zapadnih ideala, naročito od strane britanskog. Oni ne prave razliku između indijske policijske prakse i državnog službeničkog tijela kojeg sam bila član.

Mi smo bili obučavani u britanskoj tradiciji u državnoj službi. Standardi su bili izuzetno visoki. Neprestano smo bili rastrgani između odbrane naših jedinica i odbrane naših ideala. Moji kritičari previđaju činjenicu da je taj konflikt koji stvara poziciju u Sjedinjenim Američkim Državama atraktivan za mene.

U stvari, ono što me pogađa sada u vezi projekta Poori je kakav je bio američki pristup tome. U blokiranu i bankrotiranu ekonomiju mi smo ubrizgali jaku dozu slobodnog preduzetništva. Uskoro su gomilaoci nabavili robu u vrijednosti polovine onoga što bi platili za nju. Profiteri su stali moliti za kupce. Na maloj skali, postigli smo pravi Wirtschaftswunder", podsjetila je Jammu, misleći na poslijeratno njemačko 'ekonomsko čudo'.

Može li ona napraviti slična čuda u Saint Louisu? Nakon preuzimanja dužnosti, drugi šefovi su u zadnje vrijeme naglasili lojalnost, obučenost i tehnički napredak. Jammu vidi presudne faktore u inovaciji, napornom radu i povjerenju.

"Predugo su", rekla je,"naši službenici prihvatali ideju da je njihova misija samo to da bi se osiguralo da se stanje u Saint Louisu ne pogorša na najobičniji način.

"Oni su činili čuda za moral", rekla je sarkastično.

Bilo je možda neizbježno da mnogi od ovdašnjih službenika, pogotovo starijih, reaguju na Jammuino imenovanje sa skepsom. No svari su se već počele mijenjati. Osjećaj koji se najčešće izražavao u policijskim stanicama ovih dana čini se da je:"Ona je OK".

Nakon pet minuta u intervjuu Josepha Feiga, Jammu je osjetila znoj ispod svog pazuha, pljesnjivi, divlji miris. Feig je imao nos, nije mu bio potreban poligraf.

"Nije li Jammu ime grada u Kašmiru?" , upitao je.

"To je glavni grad tokom zime."

"Vidim". On je gledao u nju netremice nekoliko dugih sekundi. Zatim je upitao:"Šta  znači promjena zemlje boravka kao što je ova u sredini vašeg života?"

"Ja sam veliki patriot", rekla je, uz osmijeh. Bila je iznenađena da on nije postavio pitanje vezano za njenu prošlost. Ti profili su bili obred ulaza u Saint Louis, i Feig, viši urednik, općenito je smatran predvodnikom lokalnog novinarstva. Kad je prvi put ušao u kancelariju, u svom izgužvanom sakou od tvida i sa sedmicu starom bradom, oštrom i sijedom, on je izgledao tako istražno da je Jammu zbilja pocrvenjela. Ona je očekivala najgore:

FEIG: Pukovniče Jammu, tvrdite da ste htjeli pobjeći od nasilja u indijskom društvu, od ličnih i kastinskih sukoba, ali ostaje činjenica da ste proveli petnaest godina u vodstvu sistema čija je brutalnost notorna. Mi nismo glupi, pukovniče. Čuli smo o Indiji. Lomljenje koljena, čupanje zuba, silovanja puškom. Svijeće, kiselina, palice...

JAMMU: Nered je općenito prošao prije nego što sam je došla tamo.

FEIG: Pukovniče Jammu, s obzirom da je gospođa Gandhi imala gotovo opsesivno nepovjerenje prema svojim podređenim i da ste dali glavni doprinos u projektu Poori, moram se pitati da li ste uopće imali kontakte s Premijerkom. Ne vidim kako neka žena može biti povjerenik, a posebno žena kojoj je otac Amerikanac...

JAMMU: Nije mi jasno zašto bi bilo bitno za Saint Louis to što sam ja u vezi s određenim ljudima u Indiji.

Ali članak je sada objavljen, konačan i nepromjenjiv. Prozori Jammuine kancelarije počeli su se puniti svjetlom. Ona je odmarala svoju bradu na ruci i pustila da novine na stolu budu van njenog fokusa. Bila je vrlo zadovoljna člankom, ali zabrinuta zbog Feiga. Kako je neko, tako očito inteligentan, napisao samo otrcane fraze? Činilo se nemogućim. Možda je samo lagano otpustio uže,"dajući" joj intervju kao posljednju cigaretu u zoru, dok iza leđa reda svoje činjenice u učinkovite, smrtonosne grupe...

Njena glava je pala na njen sto. Ona je dohvatila prekidač na lampi i klonula sa suhim pljas na novine. Zatvorila je oči i odmah počela sanjati. U snu je Josip Feig bio njen otac. On ju je intervjuirao. Smiješio se dok je ona govorila o svojim uspjesima, ugodne laži na koje ljudi padaju, bijeg iz zagušljive Indije. U njegovim očima ona je čitala tugu, zajedničku svijest o lakovjernosti u svijetu."Ti si skrpana djevojka", rekao je on. Ona se nagnula preko stola i ugnijezdila glavu u pregib svog lakta, misleći: skrpana djevojka. Tada je čula kako njen intervjuist lupka prstima iza njene stolice. Ona je htjela doseći njegovu nogu, ali su joj ruke zamahnule kroz prazan vazduh. Njegovo čekinjasto lice je pritisnulo njenu kosu i očetkalo njen vrat. On je isplazio jezik. Težak, topao, poput tijesta, prešao je preko njene kože.

Probudila se dršćući.

Jammuin otac je poginuo 1974. kad je helikopter, koji je prevozio strane novinare i neko južnovijetnamsko vojno osoblje, pao pogođen blizu kambodžanske granice, pogođen komunističkom raketom. Drugi helikopter je snimio pad prije nego što je pobjegao u Sajgon. Jammu i njena majka su pročitali vijest o tome iz pariškog izdanja Herald Tribune, njihovu jedinu vezu s tim muškarcem. To je izašlo u, jednu sedmicu starom, Herald Tribune, a Jammu je više od decenije prije prvi put čula za njegovo ime. Iako je prije toga bila dovoljno stara da pita, njena majka je osorno izbjegavala odgovarati na njena pitanja o osobi koje nedostaje kad god bi Jammu pokušala iznijeti ga. Onda je u proljeće, prije nego što je pošla na univerzitet, njena majka progovorila o tome. One su sjedile uz sto za doručak na terasi. Mama s njenim Herald Tribune i Jammu s njenim udžbenikom iz algebre. Njena majka je gurnula papir preko stola i zagrebala dugim noktom preko članka na dnu prve stranice:

NAPETOSTI NA KINESKO-INDIJSKOJ GRANICI

Peter B. Clancy

Jammu je pročitala nekoliko redova, ali nije znala zašto. Očekivala je objašnjenje.

"To je tvoj otac."

Ton je bio tipično suhoparan. Maman je govorila Jammu samo na engleskom i rekla to s perverznim prezirom, kao da nije prihvatala riječi tog jezika za bilo šta. Jammu je pročitala članak opet. Optužbe. Secesionist. Crne perspektive. Petar B. Clancy. Novinar?", upitala je.

"Aha".

Njena majka nije rekla kakav je on bio. Iznijevši činjenicu o njegovom postojanju, ona je nastavila da se ruga ljubopitljivosti svoje kćeri. Nije to za priču, rekla je ona. Oni su se upoznali u Kašmiru. Zatim su napustili zemlju i proveli dvije godine u Los Angelesu, gdje je Clancy dobio neku diplomu. Zatim se mama vratila sama u Bombay, ne u Srinagar, sa svojim djetetom, i živjela tamo sve do danas. Nigdje u ovom nekrologu autor ne ukazuje na to da je Clancy bio nešto više nego drugi set prtljaga. Jammu se dosjetila – nije išlo. To nije važno, uostalom. Grad je bio pun kopiladi, i Maman je, u svakom slučaju, bila nesvjesna javnog mnijenja. Novine su je nazvale"nasmijani šakal nekretnina." Smijući se cijelim putem do banke, one su razmišljale. Ona je špekulant i vlasnik zgrada u sirotinjskom kvartu, jedna od uspješnijih u gradu špekulacija i sirotinjskih četvrti.

Jammu je izvadila dva "tylenola" i "dexedrine" iz svoje gornje ladice, te ih progutala s  talogom kafe. Završila je noćno čitanja prije nego što je bilo planirano. Bilo je tek 06:30. U Bombayju je sad 5:00 uveče - indijsko vrijeme je čudno hvatalo polučasovni korak s ostatkom svijeta i Maman je vjerovatno kod kuće, na spratu, nalijeva svoje prvo piće. Jammu je dohvatila slušalicu, dobila međunarodnu operatoricu, i rekla joj traženi broj.

Veza je prošištala s teškim rasponom od pola svijeta. Naravno u Indiji i u lokalnim pozivima šišti na taj način. Maman se odazvala.

"Ja sam", rekla je Jammu.

"O, zdravo."

"Zdravo. Ima li kakvih poruka?"

"Ne, grad se čini pustim bez tvojih prijatelja." Njena majka se nasmijala."Nostalgija?"

"Ne naročito."

"A propos - je li te Prosvjetljena Despotica nazvala?"

"Ha ha."

"Ozbiljno. Ona je u New Yorku. U. N. Generalna sjednica je počela."

"To je hiljadu milja odavde."

"Oh, ona je mogla sebi priuštiti poziv. Odlučila je da neće. Ona je prosto odlučila da neće. Čitala sam o tome jutros. Da li još uvijek čitaš novine?"

"Kad imam vremena."

"Tako treba. Kad imaš vremena. Čitala sam o njenom mini susretu s američkim intelektualcima i to je ono što bih htjela reći. Naslovnica, prvi stupac. Asimov, Sagan - futuristi. Ona je čudo. Prouči je i možeš nešto naučiti. Nije da je nepogrešiva. Zapazila sam da Asimov jede rebra na toj fotografiji. Kako je u Saint Louisu?"

"Umjereno. Vrlo suho."

"A ti sa svojim sinusima. Kako je Singh?"

"Singh ko Singh. Očekujem ga svaki čas."

"Samo mu nemoj dopustiti da barata tvojim računima."

"On barata mojim računima."

"Svojeglavo dijete. Morat ću poslati Bhandarija krajem ovog mjeseca kako bi provjerio promjene. Singh nije..."

"Ovamo? Ti ćeš poslati Karama ovamo?"

"Samo na nekoliko dana. Očekuj ga oko dvadeset devetog."

"Ne šalji Karama. Ne sviđa mi se."

"A meni se ne sviđa Singh." Začuo se tihi zvuk u kojem je Jammu prepoznala štropot leda u čaši."Slušaj, draga,  razgovarat ću s tobom sutra."

"U redu. Zdravo".

Maman i Indira su bile u srodstvu, kašmirski brahmani, s istim pradjedom s Nehruove strane. To nije bilo slučajno da je Jammu bila primljena u indijsku policijsku službu manje od godinu dana nakon što je Indira postala premijerka. Kad je bila u službi, niko nije naređivao da je se unaprijedi, naravno, ali povremeni telefonski pozivi iz Ministarstva će dati do znanja nadležnim službenicima da joj je karijera praćena"sa zanimanjem". Tokom godina ona je primila stotine poziva sličnih u njihovoj neodređenosti, iako neposrednijih u njihovoj brizi. Zakonodavac države Maharashtra bi izrazio veliko zanimanje za pojedine kaznene postupke, šef Kongresne stranke bi izrazio veliku žalost na poslovanje pojedinog protivnika. Vrlo rijetko bi stigao poziv iz višeg nivoa od guvernera; Indira je bila veliki učenik detalja, ali samo u nastavnim predmetima. Kao i bilo koji ukorijenjeni vođa, ona je nalazila puno prepreka između sebe i upitne aktivnosti, a Jammuine političke aktivnosti su bile upitne u najboljem slučaju. Njih dvije govorile su privatno samo jednom - odmah nakon što su Jammu i njena majka izmislile projekt Poori. Jammu je odletjela u Delhi i provela sedamdeset minuta u vrtu rezidencije Madam u Safdarjang Roadu. Madam je, u platnenoj stolici, gledala Jammu iz blizine, njene smeđe oči su bile izbuljene, njena glava okrenuta malo na jednu stranu, njene usne bile su uvijene u osmijeh koji je sada i onda činio da njene desni pucketaju, osmijeh u kojem Jammu nije vidjela ništa drugo već mašineriju. Promijenivši pogled za četvrtinu, prema živici od ružinog grma iza kojeg se njihao mitraljez s otvorenom cijevi, Madam je rekla:"Molim vas, shvatite da taj masovni projekt neće raditi. Vi ćete to razumjeti, vi ste pametna mlada žena. Ali ćemo ga ipak financirati."

Cipele su zaškripale u Jammuinoj vanjskoj kancelariji. Ona je ustala."Ko je?" Pročistila je grlo."Ko je tamo?"

Balwan Singh je ušao. On je nosio izgužvane sive pantalone, prikladnu bijelu košulju i plavu kravatu s finim žutim prugama. Njegovo držanje je bilo tako kompetentno i pouzdano da je jedva trebao pokazati svoje dokumente da se popne uz stepenice."Ja sam", rekao je. Postavio je bijelu papirnu vrećicu na Jammuin sto.

"Prisluškivao si".

"Ja? Prisluškivao?" Singh ode do prozora. Bio je visok i širokih ramena, a njegova svijetla koža je dobila dodatnu sunčanost od nekog bliskoistočnog pretka. Samo njegova stara prijateljica i bivša ljubavnica, kao što je Jammu, mogla je otkriti trenutke kada je gracioznost njegovog kretanja prelazila u oštrinu. Ona mu se još uvijek divila kao nekom ukrasu. Za čovjeka koji je do jula bio živio u prljavštini Dharavija, on se činio markantno – sumnjičavo - dotjeran, iako nije bio obučen na isti način kao njegovi takozvani drugovi u Bombayju, čiji ukusi su išli na velur, dakron i ljigavi žersej. Singh je bio marksist estetske vrste, privučen da opazi izvoznu revoluciju barem djelomično jer je kontinentalni stil izvezen zajedno s njim. Njegova prodavnica pomodne robe je bila smještena na Marine Drive. Jammu je dugo pretpostavljala da je on ostavio sikhizam kao mladić, uzevši u obzir da je izobličio bradu.

Singh je klimnuo na papirnatu vrećicu na njenom stolu."To je doručak, ako želiš."

Ona je stavila vrećicu na krilo i otvorila. Unutra su bile dvije krofne s čokoladom  i šoljica kafe."Slušala sam neke trake", rekla je."Ko je stavio mikrofone u kupatila Kluba Saint Louisa?"

"Ja sam."

"Tako sam i mislila. Baxtijevi mikrofoni zvuče kao da su umotani u gume za žvakanje. Tvoji su prilično dobri. Čula sam za neke korisne promjene. General Norris, Buzz Wismer..."

"Njegova supruga je užasna kuja", rekao je Singh odsutno.

"Wismerova?"

"Da. Zove se Bev. Od svih žena ovdje ona nikada neće oprostiti Ashi što se udala za Sidneyja Hammakera, ili što se Hammaker oženio Ashom – takve su mnoge od tih žena - Bev je najgadnija."

"Ja sam čula iste prigovore na svim tim trakama", reče Jammu."Barem od žena. Za muškarce bi se više reklo da su 'podvojeni' o Ashi. Oni se odnose na njenu inteligenciju."

"Misleći na njenu čudesnu ljepotu."

"I njeno veliko bogatstvo."

"Wismer je, u svakom slučaju, jedan je od tih podvojenih. Bev to ne može podnijeti. Ona ga stalno ismijava".

Jammu je bacila poklopac s njene šolje za kafu u koš za smeće."Zašto je on takav u vezi toga?"

"On je čudan. Stidljivi genije." Singh se namršti i sjede uz prozor."Prvi put sam čuo za Wismerove avione prije dvadeset godina. Niko ne izrađuje bolje."

"Pa?"

"Pa, on nije onakav čovjek kakav sam mislio da jest. Sve što sam čuo nije bilo tačno."

"Mnogo si toga preslušao."

"Možda sto pedeset sati. Šta misliš da radim po cijeli dan?"

Jammu je slegnula ramenima. Ona je mogla biti sigurna da Singh nije preuveličavao vrijeme koje je proveo na poslu. Bio je studiozno besprijekoran. Da ga ne ometaju (osim povremeno jedan plavi mladić) i bez odgovornosti (osim prema joj) je imao vremena voditi uredan život. Dragocjen život. Ona, koja je imala dva posla da bi joj svaki uzeo šezdeset sati sedmično za obavljanje, nije se mogla  mjeriti sa Singhom u detaljnosti. Njena noga je počela lupkati svoj vlastiti ritam, što je značilo da je 'dexedrine' djelovao.

"Ja te skidam s Wismerovog slučaja", rekla je.

"O, da?"

"Zadužujem te za Martina Probsta."

"U redu".

"Dakle, moraš početi. Možeš zaboraviti Wismera, zaboraviti svojih sto pedeset sati."

"To su samo trake. Provjeri tristo."

"Basti se bavi Probstovim dosjeom. Možeš početi odmah."

"Jesi li to sad odlučila?"

"Ne. Ja sam već govorila Baxtiju, on se već bavi tim dosjeom, zato si ti ovdje. Uzmi to."

"Fino."

"Onda uzmi." Ona je pokazala na umrljanu fasciklu od čaja pokraj njene stolne lampe.

Singh je prišao stolu i uzeo fasciklu."Još nešto?"

"Da. Spusti fasciklu."

On ju je spustio.

Donesi mi čašu vode i uključi grijanje.

On izađe iz kancelarije.

Martin Probst je bio generalni izvođač čija kompanija je sagradila Gradski slavoluk. Takođe je bio predsjednik Gradskog odbora za razvoj, dobrovoljne organizacije koja se sastojala od izvršnih šefova glavnih kompanija i finansijskih institucija u području Saint Louisa. Gradski razvoj je bio model efikasnosti i objekt skoro općeg poštovanja. Ako je neko trebao sponzore za neki gradski objavljački projekt Gradski razvoj bi ih našao. Ako bi se susjedstvo protivilo izgradnji autoputa Gradski razvoj bi platio za njegovu studiju. Ako bi Jammu željela da mijenja strukturu obezbjeđenja Saint Louisa morala je o tome raspraviti s Gradskim razvojem.

Singh se vratio  s vojničkom šoljom."Baxti se nada da osvoji nove svjetove?"

"Uzmi stolicu i sjedi."

Učinio je tako.

"Baxti je samo marginalno nadležan, te zašto praviš problem oko toga?"

On je izvadio izbrazdanu cigaretu iz kutije boje karamela i zapalio šibicu,  štiteći plamen od zamišljenog povjetarca."Zato što ne vidim zašto se prebacujemo.

"Pretpostavljam da mi moraš vjerovati."

"Pogodila si."

"Pretpostavljam da već znaš ono bitno – Probstova šarmantna žena Barbara i njihova šarmantna osamnaestogodišnja kćerka Luisa. Oni žive u Webster Grovesu, što je zanimljivo. To je bogato no teško da je najbogatije predgrađe. Tamo je baštovan koji živi na imanju, iako... Baxti smatra njihovu kuću 'vrlo mirnom'".

"Mikrofoni?"

"Kuhinja i dnevna soba."

"Spavaća soba bi ti više rekla."

"Nemamo tako mnogo frekvencija. A tamo je i televizor u spavaćoj sobi."

"Fino. Šta još?"

Jammy je otvorila Probstov dosije. Baxtijev nečitak hindi rukopis učinio je da žmirne."Prije svega on koristi neujedinjene radnike. Tamo je bila velika legalna borba šezdesetih. Njegov šef opunomoćenik je bio Charles Willson, Barbarin otac, a sad njegov punac. Eto kako su se upoznali. Probstovi radnici nikad nisu štrajkali. Imali su uobičajene plate ili veće. Osiguranje za vrijeme rada, invaliditet, plan za nezaposlene i penzionere, koji su jedinstveni u tom poslu. Njegov paternalizam je ono najbolje u njega. Probst nije neki Vashny Lal. Zapravo on ima, citiram, reputaciju,  ličnog angažmana za sve nivoe poslovanja."

"Oko za personal."

"Ha ha. On je predsjednik Gradskog razvoja do sljedećeg juna. To je važno. Povrh toga – član Zoo komore od 1976. Član je komore Botaničke bašte, Koordinacionog vijeća Istočno-zapadnog prolaza. Održivo članstvo u Kanalu 9. To nije naročito važno. Ubaci ga u mašinu, kako se kaže. Baxti je učinio neke interesantne radove na terenu.  Čitao je stare novine, razgovarao s čovjekom na ulici..."

"Volio bih da sam to vidio."

"Njegov engleski napreduje. Čini se da Globe-Democrat vidi Probsta kao sveca američkog načina života, uzdigao se iz sirotinje u bogate, niko i ništa pedesetih, izgradio Slavoluk šezdesetih, rad na strukturi stadiona i još niz toga. To je takođe vrlo znakovito."

"Napredovao je."

"Nismo svi."

Singh je zijevnuo."On je zbilja tako važan?"

"Da." Jammu je zažmurila na dim cigarete."Ne zijevaj na mene! On je prvi među jednakima u Gradskom razvoju i oni su ljudi s kojima radimo ako želimo da unesemo kapital u grad. On je nestranački i nalik Kristu u svojoj nepotkupljivosti. On je simbol. Jesi li primijetio kako ovaj grad voli simbole?"

"Misliš na Slavoluk?"

"Slavoluk, Zabrađeni Prorok, cijeli duh mitova Saint Louisa. Očito i Probst. Ako je samo za glasove on će ih donijeti. Mi ga trebamo."

"Kad si sve to odlučila?"

Jammu slegnu ramenima."Nisam mnogo razmišljala o njemu dok nisam razgovarala s Baxtijem prošle sedmice. On je upravo bio eliminirao Probstovog psa, prvi korak da se Probst dovede u Stanje..."

"U Stanje, da."

"... iako je s te tačke gledišta to malo više nego obični terorizam. Zato što to vrijedi truda, operacija je bila vrlo prikladna."

"Da? Singh je prešao jezikom papir cigarete, pogledao je i kvrcnuo.

"Probst je bio šetao psa. Baxti je vozio kombi i pas je pojurio za njim. On je našao medicinsku kompaniju koja mu je prodala ekstrakt kuje koja se goni. On je namočio krpu u to i svezao je ispred svoje stražnje osovine."

"Probst nije ništa posumnjao?"

"Čini se da nije."

"Šta ga je spriječilo da ne kupi drugog psa?"

"Vjerovatno bi Baxti pripremio nešto i za sljedećeg. Ti ćeš morati razmotriti ovdje tu teoriju. Jedan razlog koji ti dajem je taj da izgleda kako Probst nije odgovoran za tu nesreću."

Telefon je zazvonio. To je bio Randy Fitch, gradonačelnikov budžetski direktor, koji je nazvao zato zato što je zakasnio na svoj sastanak u osam, zato što je prespavao. U slatkom, strpljivom tonu Jammu ga je uvjerila da njoj nije krivo zbog toga. Spustila je slušalicu i rekla Singhu:"Voljela bih da to ne pušiš ovdje."

Singh je otišao do prozora, otvorio ga i bacio opušak. Miris rijeke je ušao u prostoriju, a dole, na Tucker bulevaru, je autobus zagrmio na raskršću Ulice Spruce. Singh je bio narančast na sunčanom svjetlu. Izgledao je hladnokrvno."Znaš", rekao je."Uvijek sam uživao da radim s Buzzyem i Bevy."

"Sigurna sam da jesi."

"Buzz smatra Probsta i njegovu ženu dobrim prijateljima."

"Da?"

"Probstovi su dobri s Bev. Imam dojam da su oni divni ljudi. Lojalni."

"Dobro. To je za tebe dobar izazov."Jammu je stavila dosje u Singhove ruke."Ali nikakvih hirova, jasno?"

Singh je klimnuo."Jasno."

Preveo Žarko Milenić

---

[1] Mjera za dužinu, oko 200 m.