Sva ljubavna pisma su
smiješna.
Ne bi bila ljubavna kad ne bi
bila
smiješna.
Álvaro
de Campos
Samo noću miriše po jeseni,
tijekom dana kasno ljeto suši
travu
i uzima joj dubinu,
oblikuje je u požutjeli goblen.
Ukorijenila sam se u krajolik,
zeleno, brežuljkasto,
prekriveno šumarkom,
valovito i mirisno
sa svojim mekim oblinama.
U tom krajoliku su muškarac i dijete
ključna mjera za uspjeh,
nešto što s drugim ne prevladavaš.
Inače su sve ostalo nijeme priče.
Zato su sve riječi uzaludne.
Sve ostalo je uzaludno.
Svi putevi, sva putovanja.
Je li važno drugima kako živiš?
Što oblikuje, nadahnjuje ili nabire
tvoje tijelo?
Dijete i muškarac su samo dio
smekšavanja i nabiranja,
od iznutra prema vani,
su dio nježnosti i suza,
uzrok i posljedica.
Njih dvoje su posljedica i sumnja o
putu,
koji se još putuje i kome je samo
smrt predviđena.
U međuvremenu je popodnevno sunce
zašlo
iza stare kuće od opeka, gdje smo se
kao djeca igrali
još jednom partizana i Nijemaca. Ta
je igra
zamijenila igru kauboja i Indijanaca.
Fasadu, izrešetanu mecima pravih
vojnika,
danas prekriva bršljan i divlja
loza.
Skriveno je ono što boli.
Nekoliko praznih metaka
smo jednom našli na zemlji i
poigrali se bitke.
Nitko nije htio biti na strani
neprijatelja,
igra se je najčešće odvijala samo
s jedne strane.
Kroz tavanske otvore smo svojim
kricima
plašili vrapce, mačke su se lijeno
izležavale
na sunčanoj travi, koja je već
prerasla povijest.
Noću, kad se svjetlo otkotrlja u
zadnju pukotinu,
kroz otvore i danas dolete netopiri
i ukotve se nad strehe maloga mjesta.
Ne plaše me više, sve drugo plaši
glasnije.
Izvanjski svijet puzi kroz usta
djeteta,
koje na nagovor odraslih crta
apstraktne slike.
U cjelosti života ćemo možda
spoznati,
da smo splet smiješnih slučajeva.
Možda ćemo spoznati da je život
smiješna riječ, režemo joj noge
u tromost, žalost, neslobodu,
jer ga se jednostavno bojimo.
A možda je more
među tvojim otokom i mojim kopnom
ponor, vir ili stanka,
nešto što opominje.
Ili je, naprotiv, zrcalo
za mjesec, oblake ili riječi.
Nas dvoje znamo malo stvari.
U mojoj zemlji su snovi veći,
u tvojoj su poplo
ani, postaju ravnina.
Na njoj pasu srne koje spazim,
manja poskoči, brzo pojuri k cesti,
druga je slijedi, ali drugačije,
pažljivije,
brižno gledajući okolo,
kao da bi prvoj htjela reći:
- Ne, mala, ne, tamo je cesta,
pregazit će te!
Nas dvoje ne znamo. Ne razumijemo.
Otkuda tko dolazi, kamo tko ide,
ne razumijemo. Nema čistog puta. Ni
čistog nutarnjeg puta.
I svaki dan nam govore da nas je
previše.
- Cesta je crvena, krajolik je
crven.
(Priđi i poljubi me.
Jezik me je izdao, to znamo.)
Sje
aš se, Mircea C.?
Zašto još jednom ne možemo
živjeti?
Zašto sad, kad bi konačno lako
živjeli,
Neonski natpis na nekoj drugoj
fasadi,
u nekoj drugoj zemlji upozorava
da je rasprodaja u tijeku.
Govorim ti o lađi
i smaragdnozelenoj morskoj vodi
u lagunama, koje želim obi
i.
Stojimo pred tamnom rijekom,
gdje plove redovni čamci
a ti si s mislima u Kongu,
srce tame ti govori da živimo dok
sanjamo,
sami...2
S nevidljivom prtljagom putujemo
dalje
(više tisuća knjiga i bez predaha).
Kad dođe led i prekrije površinu,
bit ćemo odneseni u prošlost,
u mjesto rođenja. Razumjet ćemo
zašto se noću teško diše,
zašto imena gore na vratima
i zašto se neodgovorena pisma
zrcale iz zamrznutog tla.
Tisak vremena bit će streha naše
kuće.
Preveo sa slovenskog
Žarko MILENIĆ
1
Iz pjesme Zalazak
Mircea Cartarescua (prim. a.)
