Jiddu KRISHNAMURTI: KREATIVNO NEZADOVOLJSTVO

Jeste li ikada sjedili vrlo mirno, bez ikakvog pokreta? Pokušajte, sjednite zaista mirno, s uspravljenim leđima i zapažajte što se događa u vašem umu. Ne pokušavajte ga kontrolirati, ne recite kako bi to bilo skakanje s jedne misli na drugu, s jednog interesa na drugi, već upravo budite uvjereni kako vaš um skače. Ne činite ništa u vezi toga već promatrajte s obale rijeku kako je voda zapljuskuje. U rijeci koja teče je mnogo toga – ribe, lišće, mrtve životinje - ali to je uvijek živo, u pokretu i vaš um je takav. On je uvijek neumoran, leti s jedne stvari na drugu poput leptira.

Kada slušate neku pjesmu kako je slušate? Možete biti poput osobe koja pjeva, možete imati krasno lice, možete slijediti značenje riječi, ali, osim svega toga, kad slušate pjesmu, vi slušate tonove i tišinu između tonova, zar ne? Na isti način, pokušajte sjediti vrlo mirno bez vrpoljenja, bez kretnji vaše glave ili čak vaših prstiju na nozi, i tada slijedite vaš um. To je velika zabava. Ako to pokušavate kao zabavu, to je zabavna stvar, otkrit ćete kako se misli dovode u red bez ikakve vaše namjere da ih kontrolirate. Tu nema cenzora, nema prosuditelja, nema procjenitelja. I kad je vaš um stoga sasvim miran u sebi, spontano miran, otkrit ćete što je to biti radostan. Znate li što je radost? To je kao smijati se, uživati u nečemu ili ničemu, znati što je radost življenja, smiješak, gledati izravno u oči drugog bez ikakvog straha.

Jeste li ikada doista gledali nekog u oči? Jeste li ikad gledali u oči vašeg nastavnika, oca, visokog činovnika, pomoćnika, siromašnog coolija¹ i vidjeli što se događa? Većina nas se boji izravno gledati u oči drugoga, a drugi ne žele da ih gledamo na taj način zato što su također uplašeni. Nitko ne želi otkrivati sebe, mi smo svi na straži, zaklonjeni iza različitih slojeva bijede, borbe, čežnje, nade, a samo je mali broj onih koji vas mogu gledati ravno u oči i smiješiti se. I vrlo je važno smiješiti se, biti sretan, zato, vidite, bez pjesme u srcu život postaje vrlo glup. Možete ići od hrama do hrama, od jednog do drugog muža ili žene, možete naći novog učitelja ili gurua. No ako u tome nema unutarnje radosti život znači vrlo malo. A otkriti tu unutarnju radost nije lako, zato su većina nas samo površno nezadovoljni.

Znate li što znači biti nezadovoljan? Vrlo je teško razumjeti nezadovoljstvo, zato što većina nas usmjeravaju nezadovoljstvo na izvjesne ciljeve i stoga ga zatomljuju. Naša je jedina briga postići za sebe siguran položaj s dobro uspostavljenim interesima i prestižem tako da nas ne uznemiruju. To se događa u kući i u školi također. Nastavnici ne žele biti uznemiravani i zato slijede utvrđenu rutinu; zato u trenutku kada ste zaista nezadovoljni i počinjete zahtijevati, pitati, postoji ograničenost na uznemiravanje. Ali to se događa samo preko stvarnog nezadovoljstva na koje ste potaknuti.

Znate li što je poticaj? Vi ste potaknuti kad potičete ili počinjete nešto bez žurbe. To ne treba biti nešto veliko ili čudesno – to će doći kasnije. Ali tu je iskra poticaja kad sadite drvo svojom voljom, kad ste spontano ljubazni, kad se smiješite čovjeku koji nosi teški teret, kad maknete kamen s ceste ili kad pogladite neku životinju pored puta. To je mali početak ogromnog poticaja koji morate imati ako znate za ovu čudesnu stvar zvanu stvaralaštvo. Stvaralaštvo ima korijene u poticaju koji se javlja samo kad ste duboko nezadovoljni.

Ne bojte se nezadovoljstva, ali dajte hranu tome sve dok iskra ne postane plamen i vi ste uvijek nezadovoljni sa svime – sa svojim poslom, sa svojom obitelji, sa svojim tradicionalnim zanimanjem za novac, položajem, moći – tako da zaista počnete misliti, otkrivati. Ali kao odrasli vi ćete otkriti kako je vrlo teško održati duh nezadovoljstva. Vi imate djecu koju treba othraniti i sve zahtjeve vašeg posla koji vas brinu; mišljenje vaših susjeda, društva prelama se na vama i uskoro počinjete gubiti gorući plamen nezadovoljstva. Kad osjećate nezadovoljstvo vi uključujete radio, idete guruu, obavljate puju², priključujete se nekom klubu, pijete, jurite za ženama – bilo što da ugasite plamen. Ali, vidite, bez ovog plamena nezadovoljstva vi nikad nećete imati poticaj kojim započinje kreativnost. Da bi otkrili što je istina morate se protiviti uspostavljenom sustavu; ali što više novca imaju vaši roditelji, što više sigurnosti imaju vaši nastavnici u svom poslu, to manje žele da se protivite.

Kreativnost nije samo slikanje slika niti pisanje pjesama, što je dobro činiti, ali to nije od značaja samo po sebi. Ono što je važno je biti doista nezadovoljan, zato što je potpuno nezadovoljstvo početak poticaja koji postaje kreativnost koja sazrije i to je jedini način da se otkrije što je istina, što je Bog, zato što je kreativno stanje Bog.

Dakle morate imati to potpuno nezadovoljstvo – ali s radošću. Razumijete li? Morate biti potpuno nezadovoljni, ne sa žaljenjem već s radošću, s ljubavlju. Mnogi ljudi koji su nezadovoljni strašno zamaraju; oni se uvijek žale kako ovo ili ono nije u redu, ili žele biti u boljem položaju, ili žele da su drugačije okolnosti, zato što je njihovo nezadovoljstvo površno. A oni koji nisu uopće nezadovoljni su već mrtvi.

Ako se možete protiviti dok ste mladi i kad odrastete sačuvate vaše nezadovoljstvo oživljeno s vitalnošću radosti i velike naklonosti, onda će plamen nezadovoljstva imati čudesan značaj zato što će izgraditi, kreirati, unijeti nešto novo. Zato morate imati pravu vrstu obrazovanja, koje nije takvo da vas samo pripravlja da dobijete posao, ni da se uspnete na ljestve uspjeha, već obrazovanje koje će vam pomoći misliti i dati vam prostor – prostor ne u obliku veće spavaće sobe ili većeg krova, već prostor da vaš um odraste tako da nije ograničen bilo kakvom vjerom, bilo kakvim strahom.

(iz knjige „Razmislite o tome“)

Jiddu KRISHNAMURTI (1895 – 1986) bio je jedinstvena duhovna pojava, čovjek koji je putovao i predavao širom svijeta sve do svoje smrti. Njegovi govori i djela su sačuvani u više od sedamdeset knjiga.

Razmislite o tome predstavlja Krishnamurtijevu korjenitu viziju života na nov način. U središtu ove čudesne zbirke su predavanja velikog učitelja koji upotpunjuju i pojašnjavaju narav istine i onih zapreka koje nas često sprječavaju da ih vidimo. To je njegova najpopularnija knjiga u kojoj je na jednostavan način mladim ljudima prenio svoje učenje o slobodi čovjeka i njegovom pravu da sam upravlja sobom a ne da čini ono što mu drugi nameću. Sam Krishnamurti nije htio osnovati svoj duhovni pokret već je kritizirao takozvane gurue koji svojim sljedbenicima ispiru mozak. Njegova najpoznatija djela su Kraj vremena, Sloboda od poznatog, Komentar o životu, Buđenje inteligencije, Prva i zadnja sloboda, S onu stranu nasilja, Biti čovjek i druga.

Krishnamurti je utjecao na Dalaj Lamu, Gandhija, Aldousa Huxleyja, Henry Millera i druge.

Preveo s engleskog: Žarko MILENIĆ

1 indijski nadničar (prev.)

2 Sanskr. molitva, hinduistički religijski ritual (prev).

Jiddu Krishnamurti: SLOBODA I LJUBAV

Možda neki od vas ne razumiju u cijelosti sve ono što sam govorio o slobodi; ali upozoravam, vrlo je važno biti otvoren novim idejama, to je nešto na što niste navikli. Dobro je vidjeti što je lijepo, ali vi morate također uočavati ružne stvari u životu, morate biti spremni na sve. Slično tome, morate biti otvoreni prema stvarima koje možda sasvim ne razumijete, jer koliko više mislite i udubljujete se u stvari koje su možda teške za vas, veća će biti vaša sposobnost da živite sadržajno.

Ne znam jesu li neki od vas zapazili, rano ujutro sunce na vodi. Kako je svjetlo čudesno nježno i kako tamna voda pleše, s jutarnjom zvijezdom iznad drveća, jedinom zvijezdom na nebu. Jeste li ikad zapazili nešto od toga? Ili ste u poslu, tako zauzeti dnevnom rutinom, da ste zaboravili ili nikad niste upoznali raskošnu ljepotu ovoga planeta – ovoga planeta na kojem svi mi moramo živjeti? Sve dok mi nazivamo sebe komunistima ili kapitalistima, hindustima ili buddhistima, muslimanima ili kršćanima, bilo da smo slijepi, hromi, dobri i sretni ovaj planet je naš. Razumijete li? Ovo je naš planet, ne nekoga drugoga, to nije samo planet bogatih, on ne pripada samo moćnim vlastodržcima, eliti ove zemlje, već je ovo naš planet, vaš i moj. Vi niste nitko i ništa, vi također živite na ovom planetu, i vi svi morate živjeti zajedno. Ovo je svijet siromašnih kao što je i bogatih, nepismenih kao i učenih, ovo je naš svijet i mislim kako je veoma važno osjećati to i voljeti ovaj planet, ne samo povremeno u mirno jutro, već sve vrijeme. Mi možemo osjetiti kako je ovo naš svijet i voljeti ga samo kada razumijemo što je sloboda.

Nema nečega takvog kao što je sloboda u današnje vrijeme, mi ne znamo što to znači. Željeli bismo biti slobodni no, ako ste zapazili, svi – nastavnici, roditelji, odvjetnici, policajci, vojnici, političari, biznismeni – čine nešto kako bi sprječavali slobodu. Biti slobodan nije samo činiti što ti se sviđa ili odbaciti izvanjske okolnosti koje vas sputavaju, već u cijelosti razumjeti problem ovisnosti. Znate li što je ovisnost? Vi ovisite od svojih roditelja, zar ne? Vi ovisite od vaših nastavnika, ovisite od kuhara, od poštara, od čovjeka koji će vam donijeti mlijeko i tako dalje. Ova vrsta ovisnosti se može lako razumjeti. Ali postoji ostale dublje vrste ovisnosti koje pojedinac mora razumjeti prije no što može biti slobodan, ovisnost o drugome za svoju sreću. Znate li što znači biti ovisan o drugome za svoju sreću? To je ne samo fizička ovisnost o drugome koja vrlo obavezuje, već unutarnja, psihološka ovisnost od koje proistječe takozvana sreća, kada vi ovisite o nekome, na taj način postajete rob. Ako ste i kao odrasli, emotivno ovisni o svojim roditeljima, ili o svojoj supruzi ili mužu, o guruu, o nekoj ideji onda je to već početak ropstva. Vi ovo ne razumijete – iako većina nas, pogotovo dok su mladi, žele biti slobodni.

Da bismo bili slobodni moramo se suprotstaviti svim unutarnjim ovisnostima, a ne možemo se suprotstaviti ako ne shvaćamo zašto smo ovisni. Sve dok shvatimo i doista odbacimo sve unutarnje ovisnosti mi nikad ne možemo biti slobodni, zato što jedino u tom shvaćanju može biti slobode. Ali sloboda je ne samo reakcija. Znate li što je reakcija? Ako ja kažem nešto što će vas uvrijediti, ako vas oslovim nekim ružnim nadimkom i vi se na mene naljutite, to je reakcija. Reakcija rađa ovisnost, a neovisnost je daljnja reakcija. Ali sloboda nije reakcija, i sve dok ne shvatimo reakciju i ne prevladamo je, mi nikad nismo slobodni.

Znate li što znači voljeti nekoga? Znate li što znači voljeti neko stablo, ili pticu, ili kućnog ljubimca, tako da brinete o njemu, hranite ga, njegujete ga, tako da vam ne daje ništa zauzvrat, tako da vam ne pruža sjenu i da ne ovisi o vama? Većina vas ne voli na takav način, mi ne znamo što to znači zato što je naša ljubav uvijek povezana s tjeskobom, ljubomorom, strahom – što utječe da smo unutar sebe ovisni o drugom, želimo biti voljeni. Mi ne samo volimo i ostavljamo, mi tražimo nešto zauzvrat i u tom traženju postajemo ovisni.

Tako sloboda i ljubav idu zajedno. Ljubav nije reakcija. Ako ja volim tebe zato što ti voliš mene, to je samo trgovina, stvar kupljena na tržnici; to nije ljubav. Ljubav nije tražiti nešto zauzvrat, nije čak ni osjećaj da vi dajete nešto – to je jedino takva ljubav koja može spoznati slobodu. Ali, znate, vi niste odgojeni za to. Vi ste obrazovani u matematici, kemiji, zemljopisu, povijesti, i tu je kraj, zato vaši roditelji samo brinu kako vam pomoći da dobijete dobar posao i da budete uspješni u životu. Ako imaju novaca poslat će vas u inozemstvo, no, kao i u ostalom dijelu svijeta, njihova sva namjera je da postanete bogati i da imate uvaženi položaj u društvu; a kako se više uspinjete to prouzrokuje više bijede za druge, zato što vas to primorava da se natječete, da budete nemilosrdni. Zato roditelji šalju svoju djecu u škole gdje postoji ambicija, natjecanje, gdje uopće nema ljubavi i to je razlog što društvo, kakvo je naše, kontinuirano propada, stalno je u sukobu; iako političari, suci, takozvana elita zemlje, govore o miru, oni ne misle na to.

No vi i ja moramo razumjeti cjelokupni problem slobode. Moramo otkriti za sebe što znači voljeti, jer ako ne volimo mi nikad ne možemo biti zamišljeni, pažljivi, nikad ne možemo biti uviđavni. Znate li što znači biti uviđavan? Kada vidite kamen na putu ugaženom mnogim bosim stopama, vi ga sklanjate ne zato što se to traži od vas, već što suosjećate za drugoga – nije važno tko je on i vi ga možda nikada nećete sresti. Posaditi drvo i njegovati ga, promatrati rijeku i uživati punoću našeg planeta, zapaziti pticu raširenih krila, vidjeti ljepotu toga leta, biti osjetljiv i otvoren prema ovom čudesnom procesu zvanom život – za sve to mora biti slobode; a da biste bili slobodni morate voljeti. Bez ljubavi nema slobode; bez ljubavi sloboda je samo ideja koja ne vrijedi ničemu. Dakle za onog tko razumije i odbacuje unutarnju ovisnost i tko prema tome zna što je ljubav, za njega može biti slobode i to su oni sami koji će stvoriti novu civilizaciju, drugačiji svijet.

Preveo s engleskog: Z. M.

Jurij NEČIPORENKO

EMIGRАNT

Jedan čovjek je otišao nа duže vrijeme u inozemstvo. I to baš u Njemačku o kojoj je do tada čuo mnogo toga lošeg. I što mislite – svidjela se onа njemu, jako mu se svidjela - svom dušom ju je zavolio, i ekonomičnost njenih stanovnika i urednost svego okolo – tаko ju je jako zavolio, tаko mu je prirasla za srce, oči i dušu - uopće, zaljubio se u nju. I čаk je ženu Njemicu tаmo nаšao sebi, čuvara ognjištа…
Njeno ognjište je bila kuća čudesa, katnica, ostаla joj poslije mužа, uredna i lijepa. Tаkve se kuću nikad nagledati - samo pogledate kаko je uredno opeka uz opeku složena, kаko je staza posutа pijeskom, kаkve su unutra sobe - svijetle, prostrane! U tаkvoj kući se hoće živjeti, disati cijelog života, do posljednjeg dahа…

Uopće, zavolio je taj čovjek sve zajedno - kuću, Njemicu, komad zemlje, vrt, а zajedno s njima i zemlju Njemačku - Westfаliju, Sileziju, Sаksoniju ili kakva je već onа tаmo - s velikom Reinom, s Gаrcem, s Alpama - uopće, sa svim vječno čudesnim – učinilo mu se što je tu njegova domovinа, nаšao je on zemlju, nа kraju, svoju koju je od djetinjstvа do svojih četrdesetih godina tražio, sanjao, volio - i plаkаo od nemogućnosti da je nаđe.

A sad je vidio gradove i sela, kuće i voćnjake u najgore vrijeme za njih - kada su oni bili porušeni, izgаženi - i ljudi bili izmučeni, iscrpljeni, plašljivi, nepovjerljivi i opаsni. Vidio ih je odmah poslije rata, dugog, mnogoljetnog, istrošene ljudske duše.

Usprkos svemu tomu zaljubio se kаo mladić, zaljubio se kao vojnik, obični redov, zaljubio se u pobijeđenu Njemаčku, prostranu, pobijeđenu zemlju, u ženu jednostavnu, njemačku, i u njenu kuću, koja po ničemu uopće nije bila osobita, tаkva kuća kаo i druge kuće okolo.

Naviknuo on k njoj ići krišom, naravno, da ga ne bi vidjeli drugovi komаndiri, vodnici i stаrješine, poručnici i satnici, bojnici i pukovnici. Da mu ne bi poremetili sreću. Dolazio je redov sovjetske vojske u kuću k njemačkoj pobijeđenoj ženi, i voljela ga je ona i plаkаlа, i nije ga htjelа pustiti od sebe. Nužan je bio ženi muškаrac, kući - domaćin, zemlji - rаdnik. Izgubila je tа zemlja njemačkog mužа, njemačkog vojnikа - i vikаlа, plаkаlа, činilo se, sva onа tada nijemim suzаma. Redovi urednih kuća gotovo da su jaukali bez domaćina, bez vojnika, koje su otrgli od svoje zemlje - i poslаli da osvaja tuđu. A umjesto dаrova iz te, tuđe, zemlje došli su odatle tuđi vojnici, nа njoj rođeni - а njemački vojnici u nju legli. Tako je proizašlo: vratio se u kuću drugi vojnik - stаo postаvljati prozore, poprаvljati izvаljena vrata — tаko kаo da je on tu sve godine živio i živio.

No nedugo je trajala sreća kuće i žene njemačke - možda mjesec, možda tri - kаd je došla naredba – spremite se, Sovjeti, kući, vraćаjte se onamo kаmo su prije otišli njemački vojnici. A gdje je moja kuća - upitao se čovjek od četrdeset godina. I odgovorio sebi - ovdje. I ostаo.
Postrojili vojnike u jedinici i vide - nema jednog. Prazno mjesto. Kаko to? Zašto? I raportira vodnik poručniku, poručnik satniku, satnik bojniku – da je nestao jedan vojnik. A kаko može nestаti vojnik? Vojnik je ili ubijen, ili je dezerter. Ne može nestati. Nije ubijen - znаči da je dezerter. I uze komаndir jedinice аutomаt, svoju trofejnu "emku"[1], vozača - ide u tu kuću koju je vojnik zavolio. Zato što je ljubav, ako je i kriješ, svejedno ljudima vidljivа - zаmijetili ljudi da je naučio vojnik nestajati noću - slijedili ga, saznаli-dojavili komаndiru jedinice koja je to kuća i kаkvu njemačku Fräulein je zavolio vojnik.

Ide bojnik tamo svojim automobilom da bi provjerio je li to istina da je tаko jako zavolio vojnik iz njemu povjerene jedinice njemačku zemlju, ženu i kuću. Ide s аutomаtom — zato što ljubav bivа mnogo jaka, i bez oružja je ne možeš prekrаtiti, ne rаzoriti. Ide sаm, bez čuvara, zato što je on samouvjeren bojnik - mnogo je bilo u njegovom životu priča, kada je on ne ljubav, tuđi život prekrаtio аutomаtom. Hrаbri bojnik, а s njim vozač, čovjek od četrdeset godina, okreće volan - navikao izvršavati naređenja, voziti nа rizična djelа svoga bojnikа. Dа to je zadatak - otrgnuti muškarca od žene. Takva stvar - fuj. Već je kraj rata, no bivа i toga. Idu dvа zgodna muškarca u kuću, odvesti vojnikа.

Idu-dolaze. A kako ta Njemica? Mužа joj prvo odveli. Nа kraju joj se sreća nasmiješila. No ne zаdugo. Došli komаndiri s аutomаtima. U kuću ušli. Počeli pretres. Nа tavanu ga nema. Nа katu - nema. U prizemlju - nema. Pod krevetima - nema. U vrtu - nema. U šupi - nema. Ženа stoji - nepokretna.
Bojnik je rаzočаrаn, nezadovoljan. Bijesan. Zar su pogriješili, nije kod te žene nestao vojnik, nije k njoj išao, nije se s njom ljubio, nije te prozore ostaklio, vrata postаvio? Nisu li pogriješili — nije to ta kuća, vojnik je otišao neuhvaćen, suh iz vode - sve izigrao?
- Gdje je podrum?
Ne razumije. Njemicа. Fräulein[2]. Plavokosa šuti. Evo vrata, evo otvora na podu. U podrumu je prazno. Bačva. Mаdrаc. U bačvi nije. Ići? Zar ići? Taknuli mаdrаc bajunetom. Mаdrаc se trgnuo, oživio. Rаsporili ga - unutra se pokаzаo, zаšiven u perje redov koji je volio tu kuću i taj krevet i mаdrаc je, vjerojatno, volio, znаte li kаkvi su njemački mаdrаci: ogromni, pernati, sjajno urađeni - ne kao što su nаši vojnički od vаte i kržljavi. U perju — pljuje i kiše, stoji pred bojnikom dezerter sovjetske vojske, koji se polakomio nа topli život s dobrom ženom u dobroj kući... Bojnik k njemu čаk nije ni prišao – naredio mu cijevi аutomаtа.
- Idi!

Sjeli su u automobil. S prozora susjedi gledaju, vojnici se nа ulici okupili: predstаva — uhvatili dezertirа u perju. Neotrešen, nije se očistio – prilijepilo se njemačko perje od utovljenih njemаčkih kokoši, zа pаzuh, zа ovratnik.

Pokunjeno sjedi nа zаdnjem sjedištu nesretni dezerter. Komаndir je sjeo naprijed - da ga ne dodirne, da ne bi perje preletjelo nа bojnikov šinjel. Automаt je stavio nа koljena.
Idu. Vode vrtno strašilo. Pozorno vode dezerterа. Bio je redov, а kаko je zavolio Njemаčku - ženu i kuću - postаo je dezerter. Izgubio je lice sovjetskog vojnikа. Tаko i idu - naprijed pobjednici — pozаdi pobijeđeni. Dvaput pobijeđen - i kаo vojnik, i kаo muškаrac voljene Fräulein — ravno pred njom, u njenim očimа...

Vadi poniženi "pаrаbelum" iz sare čizme - i puca u zаtiljak komаndira-pobjednika.
Vozač pušta volan i hvаtа dvjema rukаma zа cijev, zа članke vojnikа. Automobil svom brzinom sleti u jarak i prevrne se.
Obojicа su krvavi, izađu iz njega vojnik i vozač i stanu se tući.

"Pаrаbelum" je izgubljen. Tuku se rukаma. U automobilu su kаnistri. Tuku se kаnistrima. Ustаju, pаdаju, vаljaju se po zemlji. Zgrabe sve što im dopadne u ruke - tucanik, kаmenje s ceste. Bacaju jedan drugom u oči, u čelo, u nos, nastoje rаzbiti jedan drugom glave - no nedostaje im više snage.
Grebu se i grizu. Grizu jedan drugog, uhvаtivši se zа kosu, zа grlo. Njih su vidjeli, bojali se prići - nazvali u jedinicu. Kada su došli vojnici, obа muškarca od četrdeset godina skoro da nisu disali. Nisu se mogli razlikovati — obojicа u krvi, u perju, u prašini, u prljavštini... Umalo nisu izgrizli jedan drugog. Rаzdvojili su ih, uvidjeli tko je tko - jednom od njih sudili su vrlo brzo, iste večeri su ga strijeljali. Zаto što je tаko jako volio Njemačku.
A k bojniku, komаndiru jedinice sljedećeg dana došlа ženа. U goste. Uspjelа je doći nа sahranu.
Eto takav se čudan događaj dogodio odmah poslije rata. I sve zаto što je jedan čovjek mnogo volio Njemačku - i kuću, i zemlju, i ženu - tаko jako da je htio ostati. Sad s tim, hvаla bogu, više nema problema.
Voliš li — živiš.

Preveo s ruskog: Žarko MILENIĆ



[1] Sovjetski automobil GAZ-M1 (prev).
[2] Njem. gospođica (prev).

БОЛЬШОЕ ЗНАЧЕНИЕ ФОНДА ФИНАНСИРОВАНИЯ ПЕРЕВОДНОЙ ЛИТЕРАТУРЫ В МАЛЫХ СТРАНАХ

Трудно быть писателем в маленькой стране. Ощутили это многие писатели, которые писали в малой стране на малом языке. Многие из них только после смерти были объявлены великими. Одним из таких является великий хорватский писатель Янко Полич Камов. В течение многих лет предполагалось, что в Хорватии будет создан фонд имени Камова для оказания помощи в переводе произведений хорватских авторов на другие языки. К сожалению, этого не произошло.
Однако при Министерстве культуры Республики Хорватии работает издательский отдел, в котором сформирована комиссия, которая рассматривает запросы и принимает решения о поддержке и приобретении книг хорватских издателей, а также иностранных издателей, которые хотели бы опубликовать переводы книг хорватских писателей. Первоначально комиссия одобряла каждый такой запрос,так как не много их поступило в течение года, всего двадцать. Но пришел кризис (кризис в Хорватии и в большинстве стран бывшей Югославии особенно ощутим в культуре), средства для публикации, в целом, ограничены и начался строгий отбор.
Как писатель и переводчик, я лично предпочитаю, чтобы был создан отдельный фонд, в котором компетентные люди оценивали бы входящие запросы. Как это создано в Словении, где основан фонд "Примож Трубар" (не при Министерстве культуры Словении, а при Союзе словенских писателей, что мне кажется логичным). Единственный во всех странах бывшей Югославии. Благодаря фонду
со словенского языка за первые десять лет переведено больше книг словенских писателей, чем за предыдущие пятьдесят! В скором времени едва ли останется значимый словенский писатель у которого нет перевода по крайней мере одной книги.
Такой фонд должен иметь наибольшую поддержку от своей страны и особенно от Министерства культуры и его отдельных Департаментов во всех областях и городах. Членами комиссии должны быть видные работники культуры, которым следует быть объективными в своих решениях.

В Сербии и Македонии также существуют гранты на переводы писателей из этих стран и они могут быть получены от соответствующих отделов Министерств культуры. В настоящее время одним из наиболее переводимых сербских писателей является - Зоран Живкович, он никогда не получал поддержку для перевода своих романов от Министерства культуры Сербии. Первоначально, он сам финансировал перевод своих книг на английский язык, и это было правильным решением, потому что о нем узнали в других странах, где не говорят на английском и там сами стали финансировать переводы его книг. К сожалению, большинство писателей не имеет возможности платить за переводы своих книг, как это вначале сделал Живкович. Это должно быть делом фонда финансирования переводной литературы.

В одной сербской газете Живкович писал о своем случае и
случае с другими известными сербскими писателями. Отметил
также, что если сербское Министерство культуры выделит лишь
меньшую часть тех денег, которое оно выделяет для сербского кинематографа,то проблема перевода сербских писателей на другие языки будет решена.
К сожалению, в Боснии и Герцеговине, стране, где я живу,
невозможно получить поддержку для перевода боснийских писателей. Там существует издательский фонд, но он не обеспечивает поддержку иностранным издателям для перевода боснийских писателей. Поэтому Босния и Герцеговина, если не единственная, то одна из очень немногих европейских стран, которая ничего не делает в этом направлении. Не удивительно, что совсем недавно, президент Союза писателей Боснии и Герцеговины Градимир Гойер огласил позорный факт, что ни в одном из боснийских посольств в целом мире не работает боснийский писатель!
Ни в одной стране бывшей Югославии, нет писателя, который зарабатывает на жизнь лишь своим творчеством. Писатели похожи на инвалидов в сфере коммуникации, в отличии от художников или музыкантов, которым переводчики не требуется. Ещё более ограничены возможности у писателей из малых стран и малых языков, которые не живут в больших странах, не пишут на больших языках, на которых говорят многие и с которых многие переводят. Писатели из стран бывшей Югославии, за исключением Словении, являются "инвалидами", потому что их страны недостаточно или ничего не делают, чтобы о них узнали в больших странах и переводили на другие языки. Писатели надеются, что будет создан фонд, который поможет перевести их творчество на другие языки. Они подчеркивают важность таких фондов. К сожалению, факт остается фактом, ответственным учреждениям в перечисленных выше странах нет дела до подобных фондов, как и нет дела до своих писателей.

Жарко Миленич, Босния и Герцеговина

E. R. Burroughs

Edgar Rice Burroughs (1.9. 1875 – 19.3. 1950) bio je američki pisac, najpoznatiji po seriji pustolovnih romana o kralju džungle Tarzanu, iako je napisao cijeli niz knjiga iz drugih žanrova.

Ciklus romana o Barsoomu odnosno Marsu, s Johnom Carterom kao glavnim junakom čine romani:

• A Princess of Mars (1912) (Project Gutenberg Entry: [1]) (LibriVox MP3 recording [2])

• The Gods of Mars (1914) (Project Gutenberg Entry:[3]) (LibriVox MP3 recording [4])

• The Warlord of Mars (1918) (Project Gutenberg Entry:[5]) (LibriVox MP3 recording in progress)

• Thuvia, Maid of Mars (1920) (Project Gutenberg Entry:[6])

• The Chessmen of Mars (1922) (Project Gutenberg Entry:[7])

• The Master Mind of Mars (1928) (Project Gutenberg Entry:[8])

• A Fighting Man of Mars (1931) (Project Gutenberg Entry:[9])

• Swords of Mars (1936) (Project Gutenberg Entry:[10])

• Synthetic Men of Mars (1940) (Project Gutenberg Entry:[11])

• Llana of Gathol (1948) (Project Gutenberg Entry:[12])

• John Carter of Mars (1964)

  • "John Carter and the Giant of Mars" (1940) (Project Gutenberg Entry:[13])

  • "Skeleton Men of Jupiter" (1942 (Project Gutenberg Entry:[14])

Na srpski jezik je preveden samo roman "John Carter s Marsa" koji sam počeo čitati i odustao jer mi je bilo predjetinjasto. Izvan svake pameti je što su prvo odlučili prevesti zadnji roman u ciklusu (vjerojatno najgori), a ne prvi - "Marsovsku princezu" da bi kasnije nastavili drugi jer ciklus teče kronološki! Čitao sam u enciklopedijama i internetu. Kritičari smatraju u ciklusu kao najbolje "Šahisti Marsa" i "Sintetički čovjek s Marsa".

Ja sam kao mlad pročitao 3-4 romana o Tarzanu koje su prevedene a napisano ih je 24 u ciklusu. To je za sve uzraste, a ne samo za djecu. Opet me čudi zašto nisu prevodili i druge nego je tih pet, prevedenih na hrvatski, preštampavano više puta. Ja sam kao dječak čitao stripove po Tarzanu od kojih su neki bili jako dobri i, čini mi se, držali se originala i u njima je bilo SF elemenata gdje Tarzan sreće pripadnike čudnih naroda, među njima i jedne s repovima i tu su dosta preuzeli od Burroghsa u filmu "Avatar". On je utjecao na mnoge pisce koji su poslije njega pisali o Marsu, a od njih je daleko najbolji genijalni Ray Bradbury koji je pjesnik i ima dosta maestralnih priča o Marsu, a posebno u zbirci "Marsovske kronike". Bradbury je najpoznatiji po romanu "Fahrenheit 451" mada je najbolji u pričama.

DO PLAGIJATA I DALJE

Colleen McCullough je rođena u Welingtonu, država New South Wales u AustralijI. Odrasla je u Sidneyju. Bavila se novinarstvom, radila je u knjižnici i kao učiteljica. Nakon studija medicine radila kao neurofiziolog u Prince Alfred Hospital u Camperdawnu i drugim mjestima Australije te u Londonu i Birminghamu. Radila i kao istraživač u Odjelu za Neurologiju u Yale University’s School of Internal Medicine u New Heavenu. Zanima je povijest (drži predavanja o povijesti Rima), fotografija, glazba, šah, vez, slikanje, kuhanje i putovanja.
U literaturi se McCullouhova prvo okušala u kratkim pričama. Već prvim romanom “Tim”(1974) postigla je veliki uspjeh. Podnaslov ovog romana je “Neobična nova romansa” i riječ je o ljubavi između prelijepog, ali duševno ponešto zaostalog mladića i mnogo starije usidjelice. Slika jedne također neobične ljubavi (između katoličkog svećenika i udane žene) dana je i drugom romanu McCulloghove pod na nazivom “The Thorn Birds” (Ptice umiru pjevajući), objavljenom 1977. godine. Ova obiteljska saga (neki je uspoređuju s romanom “Zameo ih vjetar” Margaret Mitchel) je postigla svjetski uspjeh, zasigurno neponovljiv u opusu ove spisateljice. Istoimena australijska televizijska serija (radnja romana se odigrava u Australiji i na Novom Zelandu) još je doprinijela da ova knjiga postane bestseller i u nas.
Uslijedio je roman “An Indecent obsesion” (Nedolična opsesija, u nas preveden kao “Drugo ime za ljubav”), objavljen 1981. Ovom ambiciozno napisanom knjigom McCulloughova nije postigla veći uspjeh kao ni film snimljen po tom romanu. Opet je riječ o neobičnoj ljubavi između vojne medicinske sestre i njenog pacijenta odjela za duševne bolesnike na jednom zabačenom otoku u Tihom oceanu pri kraju drugog svjetskog rata.
Romanom “A Creed for the Third Millenium” (Vjera za treći milenij) iz 1985. McCulloughova je iznenadila svoje čitatelje smjestivši radnju u budućnost. Ali s druge strane pisanje ovakvog romana ne bi trebalo čuditi. McCulloughova nakon “Ptica” i “Opsesije” ponovo razmatra problem vjere.
Peti i najkraći roman Mc Culloughove pod nazivom “Ladies from Missalonghi” (Dame iz Missalonghija)(1987) govori o neobičnoj ljubavi mlađahne usidjelice prema nepoznatom došljaku u jednom australskom gradiću.
Potom je uslijedio književni skandal. McCulloughova je optužena za plagijat romana “The Blue Castle” (Plavi dvorac) kanadske spisateljice Lusy Maud Montgomery (1974 – 1942). Taj je roman objavljen 1926. godine i McCulloughova je priznala da ga je pročitala.
Tek tada dolazi do preokreta u stvaralaštvu McCulloughove. Je li ovaj skandal tome doprinio ili je slavna književnica još prije imala namjeru pisati povijesne romane može se samo nagađati. Tek stala je objavljivati romane za koje joj nitko neće moći prigovoriti da su plagijati. Ono o čemu McCullugohova sada piše dogodilo se i te povijesne priče su vrlo dobro poznate. Ona im je samo dala svoj osobeni pečat. Riječ je o ciklusu od pet romana pod zajedničkim naslovom “Masters of Rome” (Gospodari Rima). Čine ga romani “First Man in Rome” (Prvi čovjek u Rimu), “The Grass Crown” (Kruna od trave), “Fortune’s Favorities” (Miljenici sudbine), “Caesar’s women” (Cezarova žena) i “Caesar”. McCulloughova je ovom serijom požnjela uspjeh mada se on, dakako, ne može mjeriti s uspjehom “Ptica”. Spomenute romane nisam čitao ali, poznajući mogućnosti, McCulloughove uspoređivati njene s, primjerice, povijesnim romanima Roberta Gravesa nikako ne može ići u njenu korist.
Roman Colleen McCullough “The Song of Troy” (Pjesma Troje) također je povijesni mada bi mu bolje pristajala oznaka “povijesno-mitološki”. Znamo da se trojanski rat zbilja dogodio, da je Schliemann iskopao grad Troju, ali o samom ratu je iz povijesnih izvora vrlo malo znamo. Autorica napominje kako se za pisanje svoga romana koristila (oskudnim) povijesnim izvorima iz pera Hesioda, Herodota Apolodora iz Atene i drugih, ali glavni izvori su joj dobro nam znana književna djela objavljena na grčkom i to prije svih Homerova “Ilijada”.
Borges, autor priče “Piere Menard, pisac Don Quijotea” je izjavio kako je nešto i samo prepisano već originalno djelo. Današnji “prepisivač” Homerove “Ilijade” bi je vjerojatno “prepisao” u proznom obliku i samim tim to više ne bi bilo Homerovo djelo. Da je samo to McCulloughova uradila nitko je ne bi mogao optužiti za plagijat kao što nitko nije optužio ni Gustawa Schwaba za njegove “Priče iz klasične starine” niti Charlesa i Mary Lamb za njihove “Priče iz Shakespearea”. Spomenuta djela su, kao i ona koja su im bila povod za pisanje, postigla svjetski uspjeh. U jednom intervjuu Ivo Štivičić je izjavio kako je Janko Matko u odnosu na Colleen McCullough “šekspirski pisac”. Nezahvalno je uspoređivati dvoje bilo kojih pisaca, čak i kad među njima ima velike sličnosti. I Matko i McCulloughova pisali su romane koji se mogu nazvati ljubavni (kao u “Pticama” u posthumno objavljenom Matkovom romanu “Kardinalova ljubav” opisana je ljubav prema ženi jednog, doduše u to vrijeme, budućeg svećenika) oboje su prigrlili čitatelji, australijsku spisateljicu (jer piše na engleskom jeziku) daleko više. Ipak se ne bih složio s ovom Štivičićevom tvrdnjom. O bilo kom Matkovom romanu ne može se napisati prikaz koji bi bio ozbiljniji od prikaza bilo kojeg romana McCulloughove ma koliko se kritičar pomučio. A kad smo već kod Shakespearea, poznato je kako je i on teme za svoje drame preuzimao iz povijesti i mitologije. O trojanskom ratu je (dakako djelomično) riječ u tragediji “Troilus and Cressida”.
Colleen McCullough počinje ab ovo – od legendarne gradnje Troje. Svako poglavlje ovog romana priča drugi pripovjedač (nekoliko glavnih likova, dakako, priča više puta), a prvi je Prijam, kralj Troje otac oko pedesetero djece koje je dobio s više žena. Ova forma nam je poznata, primjerice, iz romana “Dok ležah na samrti” Williama Falknera i “Lišće na vjetru” Garcije Marqueza.
Autorica je napisala roman iz kojeg će nam biti jasna slika rata stečena iz povijesnih i mitoloških izvora. Interesantno bi bilo usporediti “The Song of Troy” s romanom “Kasandra” njemačke spisateljice Christe Wolf. “Kasandra” je postigla zapaženi uspjeh u Njemačkoj, Francuskoj, bivšoj Jugoslaviji… Ne znam je li roman Wolfove izašao u SAD, ako i jeste vjerojatno nije postigao ni blizu uspjeh kao roman McCulloughove. Susan Sontag je izjavila povodom romana Marguerite Diras (stilom bliskih Wolfovoj) kako oni ne mogu postići uspjeh u SAD. “Amerikanci vole debele knjige”, tvrdi Sontagova. “The Song of Troy” nije američki već australijski proizvod, ali posjeduje atribute američkog bestsellera. U njemu je čitatelju mnogo toga servirano i ne mora mnogo razmišljati. Roman pak Christove nije pisan pristupačnim već poetskim stilom i to vrlo bogatog rječnika. Riječ je, za razliku od romana McCulloughove, kratkom romanu (Amerikanci ga ne bi nazvali romanom jer po njihovim standardima nema dovoljan broj riječi da bi to bio) koji također govori o trojanskom ratu, ali, za razliku od McCulloughove, fragmentarno. Pripovjedač je znamenita proročica Kasandra koja se javlja, dakako, i romanu McCulloughove. Poetski su pisani i u europskoj tradiciji i povjesni romani Marguerite Yourcenar. Roman McCulluughove može s užitkom pročitati i prosječan čitatelj mada će ga bolje razumjeti oni koji poznaju starogrčke mitove (primjerice onaj o Orfeju) kako bi shvatili pojedine aluzije.
Ali neki će događaji u ovom romanu čitatelja koji poznaje starogrčku litareturu iznenaditi. Na kraju knjige McCulloughova napominje da se u pisnju služila i Sofoklovim djelom. Nema sumnje da je pročitala i tragediju “Filoktet”. Ipak u njenom romanu Neoptolem (Ahilejev sin) neće otići na otok Lemnos s lukavim Odisejom kako bi od njega izmamili Heraklov luk i otrovne strijele bez kojih (prema proročanstvu) neće Grci moći osvojiti Troju.
Na kraju romana i McCouloghove i Wolfove nalazi se popis značajnijih likova. Iza pojedinog imena najprije je navedena njegova vrlo sažeta karakteristika. I ove karakteristike su u Wolfove poetične za razliku od McCouloghovih. Tako McCouloghova za Odysseusa (nije se opredjelila za rimsku varijantu grčkih imena; u ovom slučaju ona Odiseja ne zove Ulysses, odnosno Uliks) napominje da je “subtle (suptilan, ali i lukav, odnosno vješt) and brilliant”. Unutar romana McCulloghova zgodno kaže za Helenu (njena slika se nalazi na naslovnoj stranici ove knjige) da je “najveće umjetničko djelo koje su bogovi načinili na Majci Zemlji”. Podsjetimo se da je Helenin otac Zeus, a majka Leda koju je prvi od grčkih bogova obljubio u tijelu labuda.
“The Song of Troy” je ozbiljan roman. Ima u njemu humora ali vrlo malo. Autorica ne poseže za parodijom kojoj su skloni suvremeni pisci kad se dohvate vrlo dobro poznatih tema kakav je trojanski rat. Tako ona karakterizira slavnog grčkog junaka i poluboga Ahileja kao “ratnički princ koji je patio”, mada bi bila modernija i realnija Borgesova ocjena da je “budala”. U romanu McCulloughove ipak ima realnih ocjena pojedinih likova. Tako dolaskom u Troju Helena će se brzo pokajati i razočarati u Parisa uvidjevši da je “slabić i kukavica”. No, Paris se ipak ne doimlje u romanu komičnim.
Ali modernog pristupa i u stilu McCulloughove ima. Tako ćemo iz ovog romana saznati kako pravi razlog trojanskog rata nije bilo vraćanje Helene njenom mužu Menelaju već težnja za “proširinjem tržišta lima i bakra, slobodnim prolazom kroz Helespont i Grčke kolonije pored egejskih obala Male Azije”.
“The Song of Troy” proslavljene australijske spisateljice Colleen McCullough nije veliko ali je značajno djelo, iznad prosjeka američkih bestselleara čije čitanje ipak neće biti izgubljeno vrijeme.

Žarko MIlenić
(1998)