KAKO SI ODAVNO MRTAV

Tako je glasio naslov mog prvog romana. Napisao sam ga u Bizovcu kod Osijeka 1989. godine gdje sam tada živio. Pisao sam ga rukom i pretipkao pisaćim strojem. Tekst rukom sam bacio a pretipkanu verziju prvo dao u Izdavačkom centru u Osijek. Oni su to odbili i ja sam ga poslao bratu Goranu koji je tada živio u Zagrebu. On ga je predao tamo jednom, tada poznatom, izdavaču. Izdavač je rukopis odbio. Onda je 1991. godine došao rat u Hrvatskoj i Goran je zatražio azil u Nizozemskoj a rukopis ostao među njegovim stvarima. Te stvari su dali našoj ujakovični Vesni koja je živjela tada u Zagrebu. Poslije se odselila u Moravice kod Ogulina. Rukopis je našla i pročitala ga. Kad sam došao do nje da uzmem rukopis nisam ga našao među Goranovim stvarima! Ona se čudila što ga nema!

Imam namjeru ponovo napisati taj roman, ali to još nisam učinio. Ako bih to uradio bio bi dosta drugačiji od prve verzije. Roman je biografski. Počinje mojim povratkom iz vojske u Puli 1984. i opisuje to vrijeme u Brčkom do mog preseljenja u Bizovac 1988. Vraćam se i u prošlost. Ima puno crnog humora, ironije i fantastike. Govori se najviše o smrti. U njemu su oni koji su bili loši prema meni loše prošli – pokosila ih Božja ruka.

Inače je naslov romana zapravo stih Georga Trakla iz njegove pjesme "Dječaku Elisu". Drugi stih te pjesme naslov je moje drame o narkomanima koja je postavljena na scenu u više verzija, a pod tim naslovom u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici 2000. godine. U dramski tekst je umetnuta cijela Traklova pjesma. On je do dans ostao jedna od mojih omiljenih pjesnika.

MICKO

Piše mi brat Goran iz Nizozemske da je mog mačka naša majka Manda bacila u vagon dok je bila ljetos u Brčkom! Nisam to znao. Mislio sam da je nastradao. Da ga je pregazio automobil. To me je potreslo jer samo volio tog mačka koga sam nazvao Micko po bijelom mačku kojeg smo davno imali i kojeg je moj brat Dragan posebno volio. Na kraju je i ovaj Micko završio kao i taj stari. Za sudbinu starog Micka i ja snosim dio krivice jer sam ga odnio u vreći u vagon po očevom naređenju. Razlog tome je bio što je davio naše piliće. Kad sam bio prije tri godine u Kanadi Dragan mi je govorio kako on i sad sanja tog Micka! Govorio je kako se ljuti na tatu zbog toga. O tome sam bio prije dvadeset godina napisao kratku priču koju sam poslije bacio.
Kad sam htio opet nabaviti mačku mislio sam da nabavim samo jednu i to mačka kako smo uvijek činili. No prijatelj Enes mi je predložio da uzmem od njega par mačaka jer su one društvene životinje i ne vole biti same. Poslije mi je bilo drago što sam tako učinio. Jer da je u praznoj sobi u staroj kući bio samo mačak bilo bi mu teško samom pogotovo što sam ja tamo ulazio samo ujutro i navečer. Udvoje su se mačići igrali i jurili po sobi i bilo ih je lijepo gledati.
Sad mi je žao sto sam tom mačku dao ime Micko i na kraju je doživio sudbinu starog Micka. Bolje da sam ga i ja zvao Šminker, kako ga je nazvala Enesova žena Melika jer je vrlo lijep, ljepši od mačke Micke. Zanimljivo ih je bilo gledati jer su njih dvoje sasvim različiti po ponašanju. Oni su brat i sestra. Majka ih je imala šest i bila je prihvatila troje mačića dok drugo troje nije htjela hraniti! U prvoj grupi je bio Micko. U drugoj je bila Micka. Kaže Enes da je mrzio zbog toga tu mačku, koja je bila loša majka, i da je Micka kao mala imala traume i užasno mijaukala kad je bila ostavljena. Poslije je nju i drugo dvoje mačića prihvatila druga mačka kao da su njeni.
Prema meni je Micka bila uvijek privrženija i stalno ide za mnom, dok Micko nije tako činio. Kad su bili sami u sobi u staroj kući ona se penjala na prozor i znala kad bih se vraćao i vidio bih je na prozoru kad bih otvarao kapiju! I sad se ona popne na prozor od ljetne kuhinje i gleda jesam li unutra. Micka sam ipak više volio i znao sebi predbacivati zbog toga što ih odvajam kao što su moji roditelji odvajali nas tri brata.
Taj dan kad mi je to Goran pisao nazvala me Manda. Pitala me kako je mačka i da li se vratio mačak! Svaki put me to pita! Mislim da ona ne laže svjesno. Zapazio sam da priča povremeno nebuloze i ako pokušaš s njom ozbiljno razgovarati taj te razgovor neće odvesti nikuda! Uz to ona živi u prošlosti i još su joj u glavi neke relacije od prije trideset i vise godina. Tako mi je znala reći da ne pojedem sav kruh da ga ostavim za brata Gorana koji još nije ručao! Tako je bilo nekad kad smo kupovali kruh u jedinoj prodavaonici u našoj mjesnoj zajednici i kad ga se nije moglo kupiti poslije podne. A kad je to govorila je ovdje bila prodavaonica u našoj ulici, te u blizini vise njih i kruha ima u svako doba dana! Uz to je prošlo vrijeme siromaštva kad nas je bilo puno pa se vodilo računa da se hrana podijeli na sve!
Uvijek je Manda imala fobije da će hrane nestati pa kupuje i previše i dio toga se pokvari jer ne može sve pojesti. Tako se ponašala u Brčkom i tako i sad u Nizozemskoj. Kad je otišla odavde ostavila je dosta hrane.
Ima fobiju da ću ja prevariti nju i braću i da ću kao njen brat Ivo prisvojiti sebi nasljedstvo. Poistovjećuje neke osobe, a ne vrijedi joj reći da smo Ivo i ja različiti i da ovo nije ono vrijeme!
Na jednoj strani ona živi u prošlosti, a na drugoj neke stvari iz prošlosti iskrivljuje i ne prihvaća, kao, na primjer, činjenicu da sam joj ja puno pomagao u kući što je i otac govorio. Smatra da to izmišljam. Kao žena je bila i sad je autoritarna osoba kao i moja bivša žena, a zapravo je, kao i ona, nesamostalna, nesigurna i kukavica!
Reći da je skupo imati dvije mačke je van svake pameti. Enes ih ima dvadesetak. Kupuje im mačju hranu, a ja im to nisam nikad kupovao. Manda se žalila ljetos da mačka Micka neće da jede kruh. Nema ni potrebe jer ja plaćam meso za nju i psa Mikija 1 marku za kilogram, a 600 grama najjeftinijeg kruha košta marku i 20! Nije skupo hraniti dvije mačke tako jeftinim mesom, a još ga ja plaćam a ne ona! Kaže da je Micka gora od svih mačaka koje smo imali, da stalno traži da jede iako je u osnovi slična kao i druge. Znam da je Manda uvijek više voljela pse od mačaka i da puno vise pažnje posvećuje Mikiju koga ja ne mrzim ali mi se nikad posebno nije dopadao, jer laje i danju i noću na sve što vidi – automobile, ptice, druge pse...
Vjerujem da će Manda proći kao njena svekrva Darinka koja nekoliko godina prije smrti ničega nije bila svjesna. Manda mi je priča kako je u to vrijeme Darinka nju zavoljela iako su se mrzile i uvijek bile u sukobu! svađale su se skoro svaki dan, a jednom je Manda svekrvu fizički napala. U vrijeme ludila jednom je Darinka Mandi dala banane koje je dobila od kćerke Milene koju nije ni prepoznala kad ju je posjetila.
Mandine ima fobije. Boji se da će je kad dođe u Brčko netko opljačkati, te se zaključava, stavlja još i rezu na vrata i sjekiru iza vrata! Stalno priča da je Brcko prepuno lopova, da je ovdje bijeda, da su liječnici loši, da se ne vodi briga o starim ljudima (toga se posebno boji u budućnosti) a da je u Nizozemskoj sve idealno! To se ponavlja svake godine kad dođe i muka mi je od toga. Sad mi stalno ponavlja da Goran, koji živi u susjednom gradu u Nizozemskoj, hoće da je vrati u Brčko. Pokušavam je uvjeriti da to nije istina da on tako ne misli, da mi tako nešto ne govori, da nije ona njegovo dijete pa da joj on naređuje, da nema za to razloga niti je on takav. No ne vrijedi. Ona stalno to ponavlja! Sama kaže da se rijetko i viđa sa sinom.
Čitao sam da je mucanje kod djece često reakcija ne loše ponašanje roditelja prema njima. Prema meni se moj otac Milenko često vrlo loše ponašao, galamio i vrijeđao me. Ja sam smatrao njega za krivca za svoje mucanje. U rijeci mi je jedna doktorica psihijatar rekla da za to mogu više okriviti majku, da je u tom pogledu majka glavna i vise utječe na djecu.
Pitam se je li je Manda mačka u vreći bacila sama u vagon. Ne vjerujem. Prije da je nekog zamolila da to uradi i da mu je platila. Zašto je izabrala Micka a ne Micku? Mislim da je to bilo slučajno. Ona je umislila da je skupo držati dvije mačke, da treba samo jednu, kako smo uvijek činili, i sudbina je htjela da se Micko pojavi kad je plan bio skovan. Kad je bio mačić sudbina je prema Micku bila sklonija. Majka je njega i dvoje druge djece odabrala da se brine o njima, dok su Micka i još drugo dvoje bili ostavljeni. Drugi put je sudbina prema Micki bila sklonija.

Priča: Na novim životnim stazama

Zamisli da si maturant gimnazije i da se, na žalost, ne zoveš Marica već Marko. Dakle, hendikepiran si što ne znaš kao tvoje drugarice na profesorovo postavljeno pitanje pričati što ti padne na pamet, što ne znaš na zadanu temu pisati što ti padne na pamet. Neke, po izgledu i ocjenama odlične drugarice iz Markovog razreda, su na bilo koju zadanu temu pisale o rodama. O nevinim, bespolnim, bezazlenim, bezgrešnim ali plodnim rodama koje donose djecu, đavo bi ga znao kako i odakle. Zato su korisne kao što će i te drugarice biti kad rode i to će doista biti korisno i vrijedno pažnje. Bar one tako misle. Zapravo nisu nikad mislile, ne misle niti će ikad misliti.
Drugarice koje ne znaju pisati i koje će jednom roditi imaju pravo pisati o rodama a ti, Marko, koji znaš pisati moraš pisati o onome što ti je zapovjeđeno da pišeš, i moraš računati da će drugarice uvijek dobiti peticu a ti, ako je profesor dobre volje, čak tricu. Ako je loše volje dobit ćeš dvicu. Neraspoloženi profesor bi ti radije dao jedinicu ali ne može jer u tvom pismenom zadatku nema niti jedne pravopisne greške. Tvoj spisateljski dar već se može uočiti, može ga uočiti i neka polupismena budala, svako ga može uočiti osim tvog profesora. Ali ko ti je kriv kad samo pišeš priče, kad na časovima ne pričaš priču, ne bodeš oči s dva đavolja prstića, kad samo odgovaraš kad te se pita i čak razmišljaš o postavljenom pitanju, iako misliti svojom glavom nikad nije bilo preporučljivo.
Tema pismenog zadatka je "Na novim životnim stazama" i ti pišeš, izlažeš svoj životni plan. Htio bi prvo da maturiraš što će se i ostvariti. Drugarice će također da maturiraju ali bez maturskog ispita jer su ga, kao odlikašice, oslobođene. Osloboditeljice će močiti guzu morskom vodom dok ti budeš glavu močio znojem.
Ali nećeš da upišeš studije književnosti, dok neke od naših drugarica hoće, i to baš one koje su ti se smijale dok si na školskim odmorima čitao knjige, dok su ti se smijale zajedno s momcima koji će ih juriti po učionici, onima koji su mislili da su lovci a ispast će lovina trudnih udavača. One će završiti studije književnosti a da nikad neće čuti za Borgesa. Učit će učenike da ne vole čitati kao što ni one nisu voljele dok su tobože nešto učile.
Planirao si poslije četiri godine završiti studije književnosti, a zapravo ćeš poslije tri godine da napustiš studije ekonomije. Planirao si poslije studiranja služiti redovni vojni rok godinu dana, a zapravo ćeš služiti petnaest mjeseci baš zato što nisi diplomirao. Planirao si se poslije vojske zaposliti kao profesor književnosti a zapravo ćeš se zaposliti puno kasnije i to s kvalifikacijom radnik – maturant gimnazije. Zapravo kao fizički radnik, na dva mjeseca, i to preko veze. Planirao si se poslije zaposlenja, u svojoj dvadeset i četvrtoj oženiti kolegicom sa studija književnosti, a zapravo ćeš se oženiti u dvadeset i sedmoj i to prije no što se u zaposliš jednom od onih drugarica koja ne voli ni knjige ni književnike te će ti čak braniti da pišeš jer od toga ona neće imati koristi.
Planirao si s budućom ženom proslaviti zlatni pir uz djecu i unuke, a zapravo ćeš poželjeti da bivšu ženu, s kojom si izgurao punih osam godina, nikad više ne vidiš, što ti se, zbog zajedničke djece, do njihovog diplomiranja, neće ostvariti.
Jedino što će ti se ostvariti to je dobiti dvoje djece i to baš prvo sina a onda kćerku.
Upisao si se na ekonomski fakultet ne poslije ekonomske škole i nisi zapravo ni znao što je ekonomija. Upisao si se na nagovor svojih roditelja iz ekonomskih razloga jer će ih tvoje studiranje manje stajati u tvom gradu gdje drugog fakulteta nema. Da je bar postojao studije astronomije ili agronomije manje bi bilo bolno. Poslije odsluženja redovnog vojnog roka si iz ekonomskih razloga odlučio izvanredno nastaviti studij na višoj ekonomskoj školi jer su ti priznali položene ispite s prve godine studija. I za tu razliku će ti trebati čak tri godine. Ta škola ti nikad neće trebati.
Iz ekonomskih razloga udat ćeš se bez miraza, a tvoji roditelji ti za vjenčanje neće kupiti ni vjenčani prsten. Čak ni za tebe samoga.
Poslije osam godina pobjeći ćeš od svoje ženice, jer ti neće dopustiti da radiš bilo koji drugi posao osim posla ekonomiste, a koji ti, naravno, nećeš moći naći. Ne bi ga našao ni u svom rodnom gradu gdje su (obični ili nediplomirani ili poludiplomirani) ekonomisti bili direktori dok se nije otvorila viša ekonomska škola. Onda su ti isti direktori uvjetovali da im pripravnici budu diplomirani ekonomisti. Oni primljeni sretnici koji su kasnije bili još sretniji i postali direktori tražit će da im pripravnici budu magistri ekonomije…
Tvojoj ženi će uspjeti da osam godina o njoj ekonomski zavisiš, da budeš tobožnji domaćin u domaćinstvu ženinih roditelja, kućanik u njihovoj kući.

* * *

Kada je Marko pisao svoj pismeni zadatak bio je učenik gimnazije a ne ekonomske škole. Nije imao u svojoj školi niti jedan ekonomski predmet, nije zapravo ni znao što je to ekonomija niti ga je to zanimalo. Znao je samo da je to neka nauka koja ima veze s novcem i da je vrlo dosadna.
U Markovom rodnom gradu postojala je ekonomska škola. Oni koji su se imali namjeru zaposliti kao ekonomski tehničari išli su u tu školu. Ako poslije maturiranja nisu mogli naći odgovarajuće radno mjesto radili bi nešto drugo ili se upisivali na studije ekonomije za koji im je srednja ekonomska škola bila adekvatna priprema.
Poslije gimnazije se moglo upisati na bilo koje studije pa i na studije ekonomije. Da se Marka pitalo on bi zabranio završenim gimnazijalcima da se upisuju na studije ekonomije.
Znao je jednu budalu koji je u gimnaziji bio odličan učenik i koji je želio upisati studije medicine ne zato što ga je to zanimalo već zato da bi ga zvali doktorom. Na žalost nije bio baš toliko odličan da bi ga primili na studije medicine. Odlučio je onda upisati studije ekonomije jer mu je bilo zaista svejedno što će upisati. Ništa ga naročito nije zanimalo a sve je mogao završiti. Završio je i muzičku školu iako nije imao sluha. Završit će i studije ekonomije i to s prosječnom ocjenom mnogo višom od Markove koja je iznosila 6,16.
Marko nije u životu sreo nekoga tko mu je rekao da voli ekonomiju. Nauku o novcu. Ali nije sreo ni osobu koja mu je rekla da ne voli novac. Ustvari, nekoliko njih mu je to reklo ali im Marko nije vjerovao.
U svom pismenom zadatku Marko je, a da toga nije bio ni svjestan, napisao svoj sažeti životni tridesetogodišnji plan.
U to je vrijeme Skupština općine Markovog rodnog grada svake godine povodom Dana oslobođenja grada raspisivala "konkurs za priču, pjesmu ili kroniku" na tri teme:
1. Narodnooslobodilačka borba
2. Poslijeratna izgradnja
3. Vizija budućnosti
Tokom trideset godina dijeljene su tri nagrade i to u tri kategorije:
1. Učenici osnovnih škola
2. Učenici srednjih škola
3. Ostali
Za tih trideset godina od nagrađenih tekstova otprilike četiri petine se odnosilo na prvu temu, a ostali na drugu. Nikad nitko nije bio nagrađen za tekst na treću temu.
Kao gimnazijalac Marko je pisao znsnstveno-fantastične priče ali nikad niti jednu nije poslao na taj konkurs. Bojao se da neće proći. Da tu ne mogu proći njegove antiutopijske priče. Možda je trebao poslati onaj svoj pismeni zadatak?
Što je tu moglo proći?
Marko se sjetio Staljina. On nije imao ništa protiv futurističkih priča pod uvjetom da se opisuju ono što će se dogoditi u okviru aktualnog petogodišnjeg plana.
Da je upisao studije koje volio Marko bi vjerojatno ispunio svoj četverogodišnji plan. Da je diplomirao u roku Marko bi ispunio svoj naredni jednogodišnji, odnosno petogodišnji plan. Služio bi vojni rok samo godinu dana jer je završio četverogodišnje studije. Tako je tada bilo propisano.
Da je završio fakultet Marko bi se zaposlio. Možda ne odmah poslije odsluženja vojnog roka ali sigurno prije no što će se u stvarnosti zaposliti. A zaposlit će se za stalno kao građevinski radnik tek osam godina poslije stjecanja diplome ekonomiste. Diplomirao je tek u dvadeset šestoj. Iako je diplomirao Marko nije bio diplomirani ekonomista.
Poslije razvoda Marko je govorio da bi ispunio svoj tridesetogodišnji bračni plan da se oženio onakvom ženom o kojoj je sanjao u svom pismenom zadatku.
Na ovom svijetu postoji puno žena koje mogu privući muškarce svojim izgledom. Na ovom svijetu postoji puno lijepih žena koje su kao mlade u stanju izgovoriti jasno i razgovijetno DA i za koje će njihovim mladoženjama mnogi drugi muškarci pozavidjeti. Postoji mnogo lijepih ali siromašnih kao i mnogo ružnih ali bogatih udavača. Svaka ima svoje adute za brak.
Od pismenog zadatka koji je Marko pisao kao gimnazijalac prošlo je trideset godina. Poslije višegodišnjeg potucanja po inostranstvu Marko se vratio u rodni grad. Živi sam u kući pokojnih roditelja. Svi mu govore da se oženi, Marko bi htio ali nikako da nađe ženu koja mu odgovara. Htio bi neku koja ima manje od trideset godina. Da mu rodi bar jedno dijete. Ali takve odbija njegovih 48 godina, činjenica da ima djecu (iako ne žive s njim), da je tamo neki pisac, da nema stalni posao. Žene hoće sigurnost, a Marko im se čini nesigurnim. On koji je i sada siguran u sebe i zna što hoće.
I Marko sjeda za računar i svojevoljno piše priču "Na novim životnim stazama". Priču u kojoj planira što će mu se desiti u narednih trideset godina. Toliko se nada da će još živjeti.
Priču koja je, za razliku od njegovog pismenog zadatka iz gimnazije, sasvim pesimistična.

Priča: Mramorna glava (Valerij Brjusov)

MRAMORNA GLAVA
(priča jednog skitnice)


Sudili su mu za krađu i osudili na godinu dana zatvora. Dojmilo me se kako se taj starac držao na sudu i okolnosti sama prijestupa. Dopustili su mi da se vidim s njim. Ispočetka je bio nepovjerljiv, nije odgovarao na moja pitanja, da bi mi na kraju ispričao cijeli svoj život.
- U pravu ste – počeo je svoju priču – vidio sam bolje dane u svom životu, nisam uvijek bio samo skitnica, nisam uvijek spavao u prenoćištima za beskućnike. Obrazovao sam se u tehničkoj struci. U mladosti sam imao nešto novca, živio sam bučno: svaki dan na nekoj večeri, na nekom balu i sve bi se završilo pijankom. To vrijeme pamtim dobro, do u detalje. No u mojim sjećanjima postoji jedna bjelina i kad bih je mogao ispuniti, bio bih spreman dati sve svoje preostale staračke dane: to je sve vezano za Ninu.
Ime joj je bilo Nina, milostivi gospodine, da, Nina, uvjeren sam u to. Bila je udana za beznačajnog činovnika na željeznici. Živjeli su bijedno. Ali kako je ona i u tim okolnostima vrijednim žaljenja umjela biti otmjena i nekako naročito profinjena! Sama je gotovila jela, a ruke su joj ipak bile kao isklesane. Od svojih jeftinih haljina kreirala je čudesni zanos. I sve je svakodnevno u dodiru s njom postajalo fantastično. I sam sam, upoznavši se s njom, postao drugačiji, bolji, otresao sa sebe kao kišne kapi svu svoju groznu prošlost.
Neka joj bog oprosti grijeh što me je voljela. Oko nje je bilo sve tako grubo. Nije ni mogla a da se ne zaljubi u mene mladog, lijepog koji sam znao napamet mnogo stihova. No gdje sam se ja s njom upoznao i kako je to bilo - ne mogu se sjetiti. Iz mraka se izdvajaju posebne slike. Eto, bili smo u kazalištu. Ona sretna, vesela (tako joj se to rijetko događalo) upijala je svaku riječ drame, smiješila mi se… Pamtim njezin osmijeh. Onda nas dvoje negdje zajedno. Ona sagnula glavu, govorila mi: "Znam da moja sreća nije zadugo; pa neka – ipak sam proživjela". Te riječi pamtim. No što je bilo poslije, i je li doista sve to bilo s Ninom? Ne znam.
Naravno, ja sam je ostavio. Tako mi se prohtjelo. Svi moji znanci su tako postupali – zavodili udane žene i nakon nekog vremena ih ostavljali. Samo sam postupio kao svi, i meni nije palo na pamet da je moj postupak grozan. Ukrasti novac, ne vratiti dug, prokazati nekog - to je grozno. No ostaviti ljubavnicu – to je sasvim u redu. Preda mnom je bila sjajna budućnost, i ja se nisam mogao vezati nekom romantičnom ljubavlju. Bilo mi je bolno, vrlo bolno no ja sam prisilio sebe i čak sam smatrao podvigom što sam podnio tu bol.
Čuo sam da je Nina nakon toga otišla sa svojim mužem na jug i ubrzo umrla. No pošto su mi sjećanja na Ninu bila mučna izbjegavao sam tada slušati bilo što o njoj. Potrudio sam se da ništa ne znam o njoj i da ne mislim na nju. Nisam imao niti jedan njezin portret, njezina pisma sam joj vratio, a zajedničkih znanaca nismo imali. I tako se postepeno Ninin lik izgubio u meni. Shvaćate? – nije prošlo dugo kako sam zaboravio Ninu, potpuno zaboravio njezino lice, njezino ime, svu našu ljubav. Došlo je do toga kao da ona nikada nije bila u mom životu… Ah kako je sramna ta sposobnost zaboravljanja!
I prošle su godine. Neću vam govoriti kako sam "gradio karijeru". Bez Nine, dakako, maštao sam samo o vanjskom uspjehu, o novcu. Jedno vrijeme kao da sam postigao svoj cilj, mogao sam trošiti tisuće rubalja, putovao sam u inozemstvo, oženio se, imao djecu. Onda je sve pošlo na gore: ono što sam započinjao nije bilo uspješno; moja žena je umrla; pomučivši se s djecom rasuo sam ih po rođacima i sada, oprosti mi bože, i ne znam jesu li živi moji maleni. Dakako, pio sam i kockao se… Osnovao sam jedan ured - i izgubio sam na tome i zadnje novce i snagu. Pokušao sam situaciju popraviti kockom i umalo nisam dospio u zatvor - ne sasvim bez osnova… Znanci su me odbacili i započela je moja propast
Nedugo potom došao sam do situacije u kojoj me sada vidite. Takoreći "ispao" sam iz društva intelektualaca i spustio sam se do dna. Kakvom mjestu se mogu nadati, loše odjeven, gotovo uvijek pijan? Zadnjih godina sam radio kao fizički radnik u mjesecima kada nisam pio. A kada sam pio bio bih na Hitrovoj tržnici i u prenoćištima za beskućnike. Ozlovoljio sam se strašno na ljude i maštao da će se moja sudbina najednom promijeniti i da ću opet biti bogat. Očekivao sam neko izmišljeno nasljedstvo ili nešto slično. Svoje sam nove znance zato i prezirao jer se oni tome nisu nadali.
Tako sam jednom, prozebao i gladan, lutao po nekom dvorištu, više ne znam zašto, slučajno. Najednom mi je tamošnji kuhar doviknuo: "Hej, čovječe, da nisi možda bravar?" – "Jesam" - odgovorio sam. Pozvali su me da popravim bravu u pisaćem stolu. Dospio sam u raskošni kabinet, vidio pozlate, slike. Malo sam radio, popravio što je trebalo, donijela mi milostiva rublju. Uzeo sam novac i najednom vidio na bijelom stupiću, mramornu glavu. Prvo sam obamro, ni sam ne znam zašto, zagledam se i ne mogu vjerovati – Nina!
Kažem vam, milostivi gospodine, da sam Ninu sasvim zaboravio i tad sam to shvatio – shvatio da sam je zaboravio. Najednom se preda mnom pojavio njezin lik i cijeli svemir osjećaja, mašte, misli koja je bila pokopana u meni kao neka Atlantida – probudila se, uskrsnula, oživjela... Promatrao sam mramornu bistu, sav drhtao i pitao: "Dopustite, gospođo, da vas pitam, kakva je to glava?" "A, to je" - odgovorila je ona – "vrlo skupa stvar izrađena prije pet stotina godina u XV. stoljeću. Rekla je ime autora koje nisam zapamtio, rekla da je njezin muž donio tu glavu iz Italije i zbog toga je nastala cijela diplomatska prepiska između talijanskih i ruskih kabineta. "Zar vam se" - pita gospođa mene – "svidjela? Kako imate suvremen ukus! Eto, uši" - govorila je – "nisu na svom mjestu, nos joj je nepravilan…" - i vezla i vezla!
Izjurio sam odatle kao od čuda. To nije bila jednostavno sličnost, već pravi portret, štoviše – neka obnova života u mramoru. Kažite mi kakvim je čudom umjetnik u XV. stoljeću mogao izraditi te iste malene, nepravilno usađene uši koje sam tako poznavao, one iste, samo malo iskošene oči, nepravilni nos i visoko izbočeno čelo, iz čega se pojavilo najljepše, najprivlačnije žensko lice? Kakvim čudom mogu dvije iste žene mogle živjeti – jedna u XV. stoljeću, a druga u naše vrijeme? I zašto je glava koju su izradili bila sasvim ista Nininoj ne samo licem već i karakterom, i dušom, u što nisam sumnjao.
Tada se sasvim izmijenio moj život. Oćutio sam svu niskost svojih postupaka u prošlosti i svu dubinu svoga pada. Oćutio sam Ninu kao anđela kojeg mi je poslala sudbina a kojeg ja nisam spoznao. Vratiti se u prošlost bilo je nemoguće. No ja sam škrto stao skupljati uspomene na Ninu onako kako se skupljaju krhotine razbijene dragocjene vaze. Kako ih je malo bilo! Koliko god da sam se trudio, nisam mogao sastaviti ništa u cijelosti. To su bili samo odlomci. No kako bih likovao kada bih u sebi mogao otkriti nešto novo. Razmišljajući i sjećajući se provodio sam cijele sate. Smijali su mi se a ja sam bio sretan. Ja sam star, kasno mi je započinjati život iznova, no ipak mogu očistiti svoju dušu od ružnih misli, od zlobe, od roptanja na Tvorca. Sjećajući se Nine došao sam do tog očišćenja.
Strasno sam htio pogledati statuu još jednom. Obilazio sam cijele večeri oko kuće gdje se ona nalazila, trudio se vidjeti mramornu glavu, no ona je bila daleko od prozora. Prostajao sam cijele noći pred kućom. Znao sam sve koji žive u kući, raspored soba, upoznao poslugu. U ljeto su vlasnici otišli na daču[1]. Više se nisam mogao boriti sa svojom željom. Činilo mi se da ću se što više gledam mramornu Ninu odmah prisjetiti svega, do kraja. To bi mi bilo posljednje blaženstvo. I odlučio sam počiniti ono zbog čega su me osudili. Znate što me je snašlo. Uhvatili su me još na ulazu. Na sudu se ispostavilo da sam ulazio u sobe kao bravar, da su me primjećivali više puta pored kuće… Bio sam ništavan, provalnik… Međutim slučaj je završen, milostivi gospodine.
- Ali mi ćemo uložiti žalbu – rekao sam. – Opravdat će vas.
- Zašto? – uzvratio je starac. – Nikog moja osuda nije ožalostila niti osramotila, a meni nije važno gdje ću misliti o Nini – u prenoćištu za beskućnike ili u zatvoru.
Nisam znao što bih odgovorio. Starac me je najednom pogledao svojim čudnim očima i produžio:
- Jedno me samo zabrinjava. Što ako Nine nikada nije bilo, i ako je moj jadni um, oslabljen od alkohola, izmislio cijelu priču o toj ljubavi kada sam vidio tu mramornu glavu?
1901.






[1] Ladanjska kuća, odnosno imanje, obično na selu (prev.).

Priča: U kuli (Valerij Brjusov)

U KULI

Zapisan san






Nema sumnje da sam sve to sanjao, sanjao noćas. Priznajem da nikada nisam mislio kako san može biti sasvim smislen i povezan. No svi događaji iz toga sna stoje u svakoj vezi s onim što činim sada, s onim što mi govore sjećanja. A po čemu se drugom razlikuje san od jave, osim po tome što je otrgnut od čvrstog žrvnja zbivanja, koja su se dogodila na javi?
Sanjao sam viteški zamak, negdje na obali mora. Iza njega je bilo polje i niska stabla stare borove šume. Pred njim su se prostirali sivi sjevernih brežuljci. Zamak je bio izgrađen grubo, od kamenova strašne debljine, a sa strane su se vidjele stijene čudnog oblika. Duboki, nepravilno rastavljeni prozori bili su nalik na gnijezda čudovišnih ptica. Unutar zamka su bile visoke, mračne odaje i odjekujući hodnici među njima.
Spominjući sada raspored soba, odjeću što su je nosile osobe koje su me okružavale i druge podrobnosti, ja jasno shvaćam u kakva vremena me je odnio san. To je bio strašni, ozbiljni, još poludivlji, još pun neukrotivih poriva, period srednjovjekovlja. No u snu, u prvo vrijeme, ja nisam shvaćao tu epohu, samo sam oćutio da sam stranac u tom periodu, u koji sam uronjen. Ja sam nejasno ćutio sebe nekakvim pridošlicom u tom svijetu.
S vremenom se taj osjećaj izoštravao. Nešto je najednom stalo mučiti moje pamćenje, kao nešto što hoćeš a ne možeš upamtiti. Gađajući pticu iz samostrijela, ja sam poželio neko drugo, bolje oružje. Vitezovie okovane u željezo, naviknute na ubojstva, željne samo grabeži, smatrao sam izrodima, i predviđao sam mogućnost drugačijeg, profinjenijeg života. Sporeći se s monasima o skolastičkim pitanjima, ja sam iznosio drugačije znanje, dublje, savršenije, liberalnije. No kada sam pokušao nešto zapamtiti, moje znanje se ponovo zamaglilo.
Stanovao sam u zamku kao uznik ili, bolje reći, kao založnik. Mene su bili odveli u osobnu kulu, prema meni su se ophodili s poštovanjem, no oko mene su se zbijali stražari. Ničim se osobitim nisam zanimao, i praznina me je pritiskala. No, bilo je nečeg što je činilo moj život sretnim i ushićenim: bio sam zaljubljen!
Vladar dvorca se zvao Hugo von Riesen. Bio je to div gromkog glasa i medvjeđe snage. Bio je udovac. No imao je kćer Matildu, stasitu, visoku, svjetlooku. Ona je bila nalik svetoj Katarini na talijanskim ikonama, i ja sam je zavolio nježno i strasno. Kako je u dvorcu Matilda rukovodila cijelim kućanstvom, mi smo se sretali po nekoliko puta dnevno, i svaki naš susret bi mi napunio dušu blaženstvom.
Dugo se nisam usuđivao govoriti Matildi o svojoj ljubavi, iako su, naravno, moji pogledi odavali tajnu. Sudbonosne riječi sam izgovorio nekako sasvim neočekivano, jednog jutra, na kraju zime. Sreli smo se na uskim stubama, koje su vodile prema stražarskoj kuli. Pa iako nam se mnogo puta događalo da ostanemo nasamo - i u osnježenom voćnjaku, i u sumračnoj dvorani, pri čudesnom svjetlu mjeseca - no nekako baš u taj čas sam oćutio da ne mogu šutjeti. Naslonio sam se na zid, ispružio ruke i rekao:
- Matilda, volim te.
Matilda nije poblijedjela, već samo spustila glavu i uzvratila tiho:
- I ja tebe volim, ti si moj ženik.
Potom je brzo pojurila prema gore, a ja ostao uza zid, s ispruženim rukama.
I u najpovezanijim snovima uvijek bivaju nekakvi preokreti. Ništa ne pamtim od onoga što se dogodilo u nekoliko sljedećih dana poslije moga priznanja. Samo se sjećam kako sam s Matildom plovio udvoje uz obalu, iako je po svemu sudeći to bilo nekoliko tjedana poslije. U zraku se već osjetio dah proljeća, no okolo je još bilo snijega. Valovi su bijelom pjenom glasno apljuskivali obalno kamenje.
Bila je večer, i sunce se utopilo u moru, kao čarobna ognjena ptica, užarena pokraj oblaka. Mi smo išli zajedno, ne mnogo udaljeni jedno od drugog. Na Matildi je bila postavljena lasičjom kožom bunda i kraj njezinog bijelog šala vijorio se na vjetru. Mi smo maštali o budućnosti, o sretnoj budućnosti, zaboravivši da smo djeca raznih plemena, da je među našim narodima provalija mržnje.
Bilo nam je teško razgovarati, jer ja nisam dostatno znao Matildin jezik, a ona uopće nije znala moj, no mi smo razumjevali i mnoge nepoznate riječi. I uvijek moje srce zadrhti kada se sjetim te šetnje uz obalu, dok smo gledali sumračni dvorac, u svjetlu zalaska sunca. Ja sam iskusio, ćutio istinsku sreću, na javi ili u snu - svejedno!
Drugog dana, ujutro, obavjestili su me da Hugo želi sa mnom govoriti. Odveli su me k njemu. Hugo je sjedio na visokoj klupi, pokrivenoj kožom losa. Neki monah mu je čitao pisma. Hugo je bio mračan i gnjevan. Vidjevši me, rekao mi je surovo:
- Aha! Znaš li ti što rade tvoji zemljaci? Malo vam je što smo vas pobili pod Izborskom! Mi smo spalili Pskov, a vi ste nas molili da vas poštedimo. Sad vi prizivate Aleksandra, koji se razmeće nadimkom Nevski. Ali mi nismo Šveđani! Sjedi i piši svojima o našoj snazi da se urazume. Ne samo ti, i svi drugi vaši založnici platit će žestoko.
Teško je razjasniti do kraja kakav je mene tada uhvatio osjećaj. Prvo je jasno progovorila u meni ljubav prema domovini, bespogovorna, prirodna, kao ljubav prema majci. Oćutio sam da sam Rus, da su preda mnom neprijatelji, da sada osjećam u sebi cijelu Rusiju. Istovremeno s tim uvidio sam, s tugom spoznao, da je sreća o kojoj sam maštao s Matildom, zauvijek, nepovratno otišla od mene, da ljubav prema ženi moram prinijeti kao žrtvu ljubavi prema domovini...
No jedva su me ti osjećaji ispunili, kada se najednom negdje u samoj dubini mojeg saznanja, upalilo neočekivano svjetlo: shvatio sam da spavam, da je sve - i dvorac, i Hugo, i Matilda, i moja ljubav prema njoj samo moj san. I najednom mi se prohtjelo nasmijati u lice surovom vitezu i njegovom pomoćniku-monahu, tako što sam već znao da ću se probuditi i ništa neće biti - ni opasnosti, ni patnje. Neodoljivu hrabrost sam oćutio u svojoj duši, te da od mojih neprijatelja mogu otići u onaj svijet, kamo me oni ne mogu slijediti.
Visoko uspravivši glavu, odgovorio sam Hugu:
- Ti sam znaš da nisi u pravu. Tko vas je zvao u te zemlje? To je iskonski rusko, Normane. Vi ste došli krstiti, a umjesto toga dvorce po obalama sagradili, narod tlačite i našim gradovima do same Ladoge prijetite. Aleksandr Nevski je ustao na sveti zadatak. Raduj se da se borci iz Pskova nisu sažalili na svoje založnike. Neću napisati to što hoćeš, no dajem ti na znanje da ćemo ići na vas. S pravednima je Bog!
Govorio sam to kao da sam izgovorio ulogu na sceni, i birao naročito starinske izraze da moj jezik odgovara toj epohi, a Hugo se rasrdio od mojih riječi.
- Pseto – povikao je na mene - robe tatarski! Stavit ću te na kotač!
Tada sam se sjetio, brzo, kao otkrovenje, cijelog hoda ruske povijesti, i, kao prorok, pobjednički i ozbiljno, rekao sam Nijemcima:
- Aleksandr će vas potući na ledu Čudskoga jezera. Nećete se usuditi prići posječenim vitezovima. A potomci naši će i svu tu zemlju pod svoje uzeti, i podčinit će potomke vaše. Sad znajte!
- Uhitite ga!- povikao je Hugo, i od gnjeva žile su mu na vratu nabrekle, pomodrio je.
Sluge su me odvele, no ne u moju kulu, već u smrdljivi podrum, u tamnicu.
Prolazili su mi dani u mraku i vlazi. Ležao sam na gnjiloj slami, kao hranu su mi bacali pljesnjivi kruh, po cijele dane nisam slušao ljudskog glasa. Moja odjeća uskoro se pretvorila u dronjke, moja kosa postala klupko, moje tijelo su prekrili čirevi. Samo u nedostižnim maštanjima zamišljao sam more i sunce, proljeće i svježi zrak, te Matildu. A uskoro su me čekali kotač za mučenje i stezaljka.
Koliko se stvarnim činila radost mojih viđanja s Matildom, toliko su stvarna bila i moja stradanja u tamnici njezinog oca. No u meni se više nije javljala svijest da spavam i sanjam grozni san. Znajući da će doći čas buđenja i zidovi moga zatvora će se razviti kao magla, ja sam smogao snage da pokorno podnesem sve muke. Na prijedlog Nijemaca da kupim slobodu cijenom promjene domovine odgovorio sam gordim nijekanjem. I sami moji neprijatelji stali su uvažavati moju čvrstinu, koja me stajala manje, no što su oni mislili.
I time se moj san prekinuo... Mogao sam poginuti od ruku krvnika ili me je mogao izbaviti iz nevolje Boj na ledu 5. travnja 1241. godine, kao i drugi taoci iz Pskova. No ja sam se jednostavno probudio. I evo, sjedim za svojim pisaćim stolom, okružen znancima, omiljenim knjigama, zapisujem svoj dugi san, spremam se započeti običan život ovoga dana. Ovdje, u ovom svijetu, među ovim ljudima koji se nalazi s onu stranu ovih zidova, ja ovdje, u stvarnosti...
No čudna i strašna misao tiho dopire iz tamnih dubina moje svijesti: što ako ja spavam i sada sanjam, te se najednom probudim na slami, u podzemnoj tamnici dvorca Huga von Riesena?

1903.

Bilješka o autoru



Valerij Jakovljevič Brjusov (Moskva, 1873. – Moskva, 1924.)

Brjusov je klasik ruske književnosti, vodeći predstavnik ruskih simbolista. Autor je eseja "Ključevi tajna" (Ključi tajn, 1903.) koji se smatra manifestom ruskog simbolizma. Najpoznatiji je po svojoj poeziji zahvaljujući kojoj je postao jedan od vodećih ruskih pisaca svoga vremena.
Bio je svestrani pisac a osim više zbirki poezije objavio je opsežne povijesne romane "Ognjeni Anđeo" (Ognennyj Angel, 1908.) i "Oltar Pobjede" (Altar' Pobedi, 1912.). Također je pisao drame, kritike i eseje. Osim na Brjusova pjesnika posebice treba skrenuti pažnju na Brjusova pripovjedača. Objavio je za života zbirke proza: "Zemaljska os" (Zemnaja os', 1907.) i "Noći i dani" (Noči i dni, 1913.). Svojom simbolističkom fantastikom Brjusov predstavlja prekretnicu u ruskoj književnosti a njegove se pripovijetke, iako pisane prije stotinjak godina, i danas doimaju moderno i čitljivo. U njima Brjusov shvaća umjetnost kao "nadrazumski (intuitivan) način spoznavanja svijeta" (dr. Josip Užarević).
Brjusov je bio jedan od najumnijih ljudi svog vremena. Osim pisanjem bavio se i prevođenjem s francuskog, engleskog, njemačkog, latinskog i armenskog jezika.
Iako odavno ruski klasik djela Brjusova vrlo su malo prevođena na hrvatski jezik. Objavljen je tek jedan izbor iz njegove poezije, pojedine pjesme su mu uvrštavane u antologije te su još prevedena dva eseja u časopisima. Od proze ništa.
U predgovoru svoje zbirke proze "Zemaljska os" Brjusov napominje da su mu u njoj uzori bili Poe, France i Pšibiševski. Kritičari nalaze srodnost i s djelima Welsa, Wildea, Stendhala… No unatoč utjecajima Brjusov je dokazao svojom prozom da je originalni pisac i uz to sam napomenuo da je "…ostao Rus i Slaven, jer je takva stihija moje duše."
U predgovoru svojoj knjizi proze "Zemaljska os" Brjusov napominje "da nema određene granice između 'sna' i 'jave', 'života' i 'fantazije'. Ono što smatramo izmišljenim – može biti najviša realnost na svijetu, a realnost koju svi priznaju – može biti najstrašnije buncanje.
U svojim pričama Brjusov primjenjuje različite postupke – uvodi naratora, koristi stil reportera, nedovoljno svjesnog onoga o čemu izvještava, prenosi pripovijedanje pojedinog lika, umije biti do krajnosti sažet i precizan, iznenaditi, ponijeti.
Nakon čitanja priča Brjusova uvjerit ćemo se kako je on ne samo majstor stiha već i proze koja je dugo ostala u sjeni njegove poezije.

Ž. M.

Esej: Tko nagrađuje

TKO NAGRAĐUJE?

Koliko u nas književni kritičari imaju udjela u dodjeli književnih nagrada. Puno, moglo bi se reći. Zar članovi žirijima nisu uglavnom kritičari? Zar kritičari ne dodjeljuju nagrade? Da, zaista. Članovi žirija za dodjelu neke književne nagrade uglavnom su kritičari. No jesu li njihovi glasovi doista presudni?
Navest ću dva primjera koji pokazuju da, što se tiče tih dviju nagrada, ipak nisu. U jednoj našoj županiji dodjeljivala se niz godina književna nagrada za pisce iz cijele Hrvatske. Žiri su sačinjavali ugledni kritičari iz cijele Hrvatske. A ipak su redovito nagradu dobivali pisci iz te županije. Nisu li organizatori odlučili prije no što su i raspisali natječaj tko će dobiti nagradu? Zašto bi je dali nekom drugom kad mogu nekom domaćem, našijencu? A članovima žirija su mogli reći: Dobit ćete honorare i dnevnice, platit ćemo vam voznu kartu i troškove boravka a ništa nećete morati raditi osim što ćete doći. Čak ni čitati knjige.
Nije li to divno? Naravno da je divno, složili su se članovi žirija.
U drugom primjeru član žirija jedne književne nagrade bio je moj znanac. Rekao mi je kako su njemu i ostalim članovima žirija organizatori uručili samo dio knjiga prispjelih na natječaj. Rekli su im: Čujte, uštedjet ćemo vam trud. Ovo su knjige koje su ušle u uži izbor. Ta, tko bi ih sve čitao!
Tko je izabrao te knjige? Na žalost nisu to učinili članovi žirija već organizatori te nagrade.
Organizator jedne druge književne nagrade objavljuje u novinama popis prispjelih knjiga koje ulaze u izbor za nagradu. To je svakako za pohvalu. A onda se dogodi da jadni pisac ustanovi da je već u startu diskvalificiran jer mu knjige nema na popisu iako zadovoljava propozicije! Platio je uzalud poštarinu za knjige koje je poslao besplatno a koje nitko od članova žirija neće ni dobiti a kamoli pročitati. Ovo svakako nije za pohvalu.
Osamdesetih godina, u vrijeme države Jugoslavije, Dubravka Ugrešić je dobila čak tri nagrade za svoj roman "Forsiranje romana reke" – "Gjalski", NIN-ovu nagradu i nagradu "Meša Selimović". Novinarima je izjavila da joj je ova treća najdraža jer je najdemokratskija. O kakvoj je nagradi riječ? Organizator, jedan dnevni list, je pozvao veliki broj književnih kritičara iz cijele države koji su predali popis određenog broja naslova objavljenih prethodne godine. Ni nakladnici ni pisci nisu bili dužni poslati organizatorima te knjige. U tom dnevnom listu objavljen je popis odabranih naslova svakog kritičara i obrazloženje zašto se odlučio baš za te knjige. Na kraju je nagrada pripala knjizi s najvećim brojem bodova.
Pokušalo se i u nas nešto djelomično slično. Riječ je o nagradi "Kiklop" za koju se zbrajaju glasovi kritičara i drugih kulturnih djelatnika za nominirane naslove. No u tom računalnom, sustavu se lako može manipulirati.
U nekim zemljama postoje književne nagrade za koje ne odlučuje svega nekoliko kritičara već cijelo udruženje. Na žalost kod nas još nije osnovano društvo književnih kritičara.
Kada je romanu "Osmi povjerenik" Renata Baretića pripalo veći broj godišnjih književnih nagrada pokazalo se kako je veća vjerojatnost da je toj knjizi pripala zaslužena nagrada. Hoće li ona doista i ostati najbolja pokazat će najpravedniji sudac – vrijeme. U svakom slučaju riječ je ipak o odabiru koji je vjerojatno bio najbolji.
A sad ću navesti jedan loš primjer nagrađivanja. Roman "Proljeće Ivana Galeba" nije ušao ni u uži izbor za književnu nagradu koja se dodjeljivala u Mostaru. Gdje su danas tamo nagrađeni romani? Nema ih nigdje.
Pretpostavljam da ni kritičara koji su bili članovi tog mostarskog žirija danas nema nigdje. Povodom "Priča iz davnina" Ivane Brlić Mažuranić Matoš je konstatirao da ga ne čudi što tadašnji kritičari nisu prepoznali vrijednost tog dragulja naše književnosti. Jer loši kritičari nisu stanju prepoznati vrijednost dobre knjige. Loše kritičare ni ne treba smatrati meritornim za dodjelu književne nagrade koja nosi ime nekog našeg klasika kojemu su za života nagrade izmicale.

Diploma

Sjetih se mog neslavnog studiranja. Trebao sam nakon gimnazije upisati Hrvatski i književnosti u Osijeku, no zbog svog nemara sam zakasnio predati dokumente u roku i upisao studij ekonomije. Upisao sam a nisam ni znao što je to ekonomija. Napravio sam veliku glupost! Nisam to volio, to je vrlo dosadno, a glupost je to upisivati poslije gimnazije jer je ekonomska zapravo priprema za to. Dao sam jedva prvu godinu i zapeo na drugoj, od 8 ispita položio samo tri, ponovio godinu i onda se ispisao. Poslije vojske sam mislio da bi bilo dobro upisati Višu ekonomsku i položiti tu malu razliku pa da imam višu spremu. Jedan me kolega savjetovao da krenem ispočetka i upišem književnost. Rekao mi – Ti pričaš o Borgesu, a ljudi završe književnosti, a da nikad nisu čuli za Borgesa!
Da sam ga poslušao! I sad se kajem zbog toga! Danas bi moj život bio sasvim drugačiji i bio bih daleko cjenjeniji! Završio sam Višu ekonomsku u Beogradu (vanjska trgovina) nakon 3 godine. Priznali su mi one ispite iz Brčkog no razlika je bila velika. Položio sam ispita kao za tri godine fakulteta! Niti me netko cijeni s višom spremom (kao da imam srednju!) niti mi je ta škola ikad u životu trebala! Da sam bar nastavio studij u Brčkom. Završio bih u isto vrijeme. Kad sam to htio prije deset godina, oni su promijenili program. Nekad je bio opći smjer a sad je menadžment. Nisam htio upisivati jer sam vidio da sve moram ispočetka, da moram polagati ponovo i Engleski jezik iako sam položio I i II na Višoj! I nije ni to bilo lako jer nisam u gimnaziji učio poslovni engleski!
Netko će reći da nije važan papir već znanje! Ali u našem društvu jest. I Krleža se žalio da su mu nabijali na nos što nema diplomu već je završio samo srednju kadetsku školu! Genijalni pisci Borges i Radomir Konstantinović završili su gimnazije. Borgesu vjerojatno nisu prigovarali, no to je drugi svijet!

Interview (Mehmed Đedović)

P: Vjerujem da je nova knjiga Žarka Milenića gotova. O kakvoj knjizi se radi i kada će biti dostupna čitateljstvu u BiH?

O: Da, radi se o kratkom povjesnom romanu "Majka kamena" koji je nadahnut jednom legendom vezanom za povjesni grad Veprinac, blizu Opatije. Odnosi se na 14. stoljeće. Iako sam ja prvi priredio, 2007. godine, zbornik radova u Veprincu, nepravedno zaboravljenom povjesnom gradu, skoro ništa iz njega nisam mogao iskoristiti za pisanje romana jer iz tog perioda nema skoro ništa sačuvanih podataka. Morao sam se više osloniti na maštu... A roman treba izaći ove godine u Osijeku. Na žalost u izdanju malog izdavača koji knjigu ne distribuira u većoj mjeri ni u Hrvatsku, a kamoli u BiH. No nadam se skorom izlasku, u izdanju "Zalihice" iz Sarajeva, mog romana "Mrtvi kanal", specifičnog po tom što je cijeli napisan u jednoj rečenici.

P: Vi ste pisac koji puno piše, ili to nije dobro formulisano pitanje, bolje je ovako - Koliko Žarko Milenić piče i u čemu pronalazi inspiraciju?

O: Zapravo puno ni ne pišem jer je po meni pisac onaj koji piše knjige iz beletristike, a ja sam pisao dok sam išao u gimnaziju, kao student i nezaposleni ekonomist. Poslije sam se, silom prilika, okrenuo poslovima koji jesu srodni pisanju, ali to nije to - godinama sam se bavio novinarstvom, pisanjem kritika, uređivanjem tuđih knjiga i časopisa te književnim prevođenjem, čime se i danas najviše bavim. A dok sam isprva pisao znanstvenu fantastiku inspiraciju sam nalazio u glavi i u čitanju drugih knjiga. Poslije sam se okrenuo više stvarnosti i nalazio nadahnuće u životnom okruženju te u svom životu.

P: S kojih jezika prevodite?

O: Počeo sam s engleskim koji sam učio i u osnovnoj školi, i u gimnaziji i na studiju. Krenuo sam s klasikom (Oliver Goldsmith, Henry James. J. M. Barrie i Kate Chopin) pa prešao na suvremene autore – Dan Simmons i Jeff Noon, i to baš SF pisce, koje li slučajnosti! I s ruskim je bilo tako. Od klasika (Gončarov, Andrejev, Brjusov i Sologub) do suvremenika – Vladimira Sorokina i Andreja Kurkova. Mada sam učio više jezika na kraju sam se opredjelio za slavenske koji su, začudo i na žalost, u nas vrlo zapostavljeni. osim ruskog prevodim i s makedonskog i bugarskog. S tih jezika od početka prevodim samo suvremene pisce i to i prozu i poeziju. Na žalost je u Bosni malo prevodioca, posebno sa slavenskih jezika.

P: Šta mislite o položaju pisca danas?

O: Mislim da je u loš u cijelom Regionu, a posebno u BiH. Status profesionalnog pisca se može dobiti samo u Sarajevskom kantonu, Fondacija je ukinula potpore izdavačima i piscima, a ne pomažu se prijevodi knjiga bosanskih pisaca na druge jezike kao što je to slučaj u Hrvatskoj i Srbiji, niti postoje stipendije za pisce kao kod naših susjeda. Ako i nađete boljeg izdavača honorari su mizerni (kao i za književno prevođenje), malo je književnih časopisa, književnih nagrada....

P: Mlađa generacija pisaca, ima li je i šta je čeka sutra?

O: Naravno da je ima, no nije im lako. Tehnologija je dovela do toga da je knjigu lakše objaviti no u vrijeme kad sam ja bio mladi pisac. Možete objaviti povoljno knjigu u deset primjeraka zahvaljujući digitalnom tisku, možete naći sponzore, firmi koje mogu objaviti knjige je puno više. Može se objavljivati na internetu. Opali su kriteriji kao i honorari. Uz to se svašta naziva pričom i romanom.

P: Pet knjiga koje biste preporučili na čitanje?

O: Radomir Konstantinović: "Mišolovka", Andrej Platonov: "Čevengur", Borges: "Izmišljaji", Bruno Shulz: "Dućani cimetove boje" i Kurt Vonnegut "Mehanički pijanino".

P: Književne nagrade i nagrađivanja po prijateljskoj osnovi, ima li toga?

O: Ima, i te kako! O tome sam govorio u eseju "Tko nagrađuje?" koji je objavljen u zborniku Susreta književnih kritičara u Đakovu 2007. Govoriti o tome je smiješno, ali još više žalosno. Uvijek se u vezi toga sjetim "Proljeća Ivana Galeba" koji nije prošao na natječaju za roman u Mostaru! Danas se nitko ne sjeća romana koji su prošli! Mislim da je Srbija prva u Europi po broju književnih nagrada što nije dobro jer dolazi do inflacije nagrada i pada kriterija. No ima tu više pozitivnih efekata kao što je više skretanja pažnje na knjigu i pisce te bolje stimuliranje pisca.

P: Ima li Bosna i Hercegovina svoje pisce izuzev onih od Baš Čaršije do Marin Dvora?

O: Naravno da ima. No ponavlja se stara priča da je i dalje lakše onima u književnom centru koji su i "bliže vatri" i, pošto je tamo najviše pisaca, mogu se vezivati u klanove i jedni drugima pomagati. Koliko pratim zbivanja u tom pogledu je opet gore u Bosni no u Hrvatskoj i Srbiji.